Na dan otvaranja izložbe u Kotoru, mladić iz Rusije koji sada ovdje živi, gledajući slike Gabriele Schaffartzik, pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja.Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo
Srele smo se u prostorijama Gradske galerije Kotor. Njena izložba upravo se završavala.Velika ulja na platnu, portreti žene blagog izraza i prozračno plavih očiju, još su na zidu.Ovo bi mogao biti lik naše bake, majke, sestre… misao je koja se nameće.Upravo to je njemačka umjetnica Gabriele Schaffartzik i željela svojim radom.” Sve ovo sa jedne strane su lična, a u stvari kolektivna osjećanja.Svi ljudi koji su vidjeli moje slike sjete se priča koje su živjeli u svojim porodicama…”
Na dan otvaranja izložbe, mladić iz Rusije, koji sada ovdje živi, gledajući njene slike pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja. Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo.
Gabrielina ”priča”, koju je svojim slikama predstavila kotorskoj publici, inspirisana je ,kako ga ona naziva ” arhivom”, starim pismima, dokumentima i fotografijama. Nasljedje, koje je dobila od svoje bake Mete Schnakenberg i čiju je životnu priču oživjela kroz svoj kreativni opus.
Uz kafu, na terasi kafea u Starom gradu, Gabriele se sjeća: ” Moja baka rodjena je nekoliko nedelja prije početka Prvog svjetskog rata, a u vrijeme kad je počeo Drugi svjetski rat imala je troje djece i muža na frontu. Ja znam sve o tome, ali, recimo ,moji sinovi ne znaju.Zato su meni ove slike bile prilika da opet oživim sve te priče.Slike kao memorija i arhiv, odabrane, ponovo sortirane i sačuvane”.
Gabriele Schaffartzik rodjena je 1964. godine u Bremenu, kako sama kaže, u toplom porodičnom gnijezdu. .Pogled na njene slike upravo taj osjećaj i ilustruje.” Svaki od njenih radova na poseban način odiše nekim njenim sjećanjem na djetinjstvo, od onih višanja u slatkom, preko nekih tapeta, životinja koje se pojavljuju kao figure koje su ucrtane u memoriji autora…”, tvrdi Abaz Dizdarević, akademski slikar.
A kroz ta sjećanja osjeća se i divljenje i poštovanje prema ženi, njenoj baki, ženi sa sela, koja je dugih osam godina sama podizala troje djece, puno i vrijedno radila pokušavajući da ih prehrani.Ona kao i mnoge druge žene oko nje. Mužu , koji je bio na ratištu, a potom u radnom logoru u Francuskoj kao vojni zarobljenik, pisala je o djetetu koje je rodila, a koje on nije ni vidio.O Margi, koja će postati Gabrielina majka.” Ona raste, a ti je ni ne poznaješ.Uskoro će Uskrs i bilo bi lijepo da si sa nama…”
Njena priča, baš kao i prepiska koju posjeduje, iako lična, ” univerzalan je zapis i kolektivno sjećanje na godine koje su obilježile njemačku istoriju”, tvrdi naša sagovornica. I objašnjava: „U kući se govorilo o teškim vremenima i godinama. O politici djeda i baka nikad govorili nisu. Ali, tema njemačke krivice bila je neprestano prisutna. Sa tom mišlju smo odrastali i sazrijevali. Sjećam se, a bilo je to prije petnaestak godina, da sam prvi put tokom utakmice u kojoj je učestvovala njemačka nogometna ekipa, vidjela moje sinove kako mašu njemačkom zastavom.I pomislila, zašto da ne.Pa normalno je navijati za svoju zemlju. Moja generacija nije ustajala da pozdravi njemačku himnu i opterećeni krivicom stišavali smo svaki nacionalni osjećaj u sebi“. – priča Gabriele Schaffartzik.
Studirala je na Geogrg August Univerzitetu u Gottingenu gdje i danas živi i radi. Studije na Akademiji likovnih umjetnosti Jan Metejko, završila je u poljskom gradu Krakovu. ” Naš” jezik, kako ga ona naziva, tečno govori. Slavenski jezici i slavenska kultura oduvijek su joj je bili privlačni. Još kao djevojčica odlazila je u Šleziju, oblast na tromeđi Poljske, Češke i Slovačke, koja nakon Drugog svjetskog rata više nije pripadala Njemačkoj, nego Poljskoj. Odavde je njen otac, Njemac po nacionalnosti, preselio u Zapadnu Njemačku, ali dosta njegove familije ostalo je da živi na području šlezijske oblasti. ” Bilo je dosta teško dobiti vizu, jer bilo je to vijeme hladnog rata i gvozdene zavjese, ali nije nas to sprječavalo da posjetimo rodbinu.”
Nije lako bilo doći ni do Univerziteta u Krakovu.Putovala je prvo u Istočnu Njemačku, a odatle dalje vozom do Poljske.Granice su bile zatvorene, svuda je trebala viza.Bila je to 1987.godina kada je Gabriele počela studije na Likovnoj akademiji.Prvo iznenadjenje, studenski dom.Sobu je dijelila sa jednom cimerkom, Poljakinjom, što je u odnosu na studentske smještaje u Zapadnoj Njemačkoj bilo nezamislivo. U Poljskoj, opet, gdje je po sobama zajedno živjelo pet šest djevojaka, velika privilegija. Brzo je navikla da se koncentriše na učenje, čak i kad je u sobi bilo više posjetilaca.
Došla je iz Zapadne Evrope, iz kapitalizma, u Poljsku u kojoj, priča Gabriele, ničega nije bilo. „Hranu, meso ili šečer kupovali smo na kartice koje smo dobijali”. Telefonirati kući značilo je nekad čekati na red po par sati, jer su se razgovori morali najavljivati. ” A onda, nakon toliko čekanja, mama ne bude kući” kroz osmijeh se sjeća.Priča, dalje, da se riječ ” kupiti”, nije izgovarala. Jer, jednostavno, nije se imalo šta kupiti.” Češće se čulo, ja ću to nekakako organizovati”.
U Jugoslaviju je prvi put došla 1988. Prizori na putu od Herceg Novog, Svetog Stefana do Ulcinja, oduševili su nju i prijatelje sa kojima je putovala. ” Nakon Krakova, velikog i često pod smogom, ovdje je izgledalo kao u raju.Palme, olijanderi, boje, sunce…”
Poslednjih trinaest godina često je na Balkanu jer rado učestvuje u slikarskim kolonijama. Ovaj oblik druženja i slikanja sa kolegama u njenoj rodnoj Njemačkoj nepoznat je. Za kolonije je saznala od poljskih kolega, potražila adrese preko interneta i prvi put na koloniju otišla na sjever Makedonije.Gostovala je i u Egiptu, Turskoj, Kipru… Na poziv kolega koje je tamo upoznala došla je u Bijelo Polje.Tako je počela saradnja i druženje i sa crnogorskim umjetnicima.Nastavljena je do danas.” Družeći se sa kolegama iz različitih zemalja osjećam koliko smo isti i koliko ne postoje razlike medju nama, koje su odredjene granicama ili nacijom.’
‘Rado bih uzvratila gostoprimstvo i organizovala slične kolonije i u rodnoj Njemačkoj, ali za to nadležne institucije nemaju razumijevanja. Baš, kao ni za podršku umjetnicima.” Život umjetnika kod nas , kao skoro svuda, nije ni malo lak. Trebaš imati neki dodatni posao jer malo je onih koji mogu živjeti od prodaje svojih umjetničkih djela”.
U vrijeme kada je manje slika prodavala, Gabrijel je organizovala tečajeve slikarastva i davala lekcije njemačkog jezika ljudima koji dolaze iz drugih država. Prije sedamnaest godina, sa koleginicom je osnovala, i predsjednik je umjetničke organizacije KulturRad, koja godišnje organizuje Otvoreni atelje i godišnje grupne izložbe umjetnika u regionu Gottingena. ” Svake godine, dva vikenda u septembru šezdesetak umjetnika otvori svoje ateljee.Interes je veliki.Ljudi vole da vide kreativni rad u precesu. Kroz moj atelje prodje najmanje 200 ljudi. Ali, nažalost, generalno se manje prodaje, posebno posljednjih godina”. I to zvuči poznato, domaće.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DANAS, SJUTRA3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice