Povežite se sa nama

Izdvojeno

NJEMAČKA UMJETNICA U POSJETI KOTORU: Umjetnici ne poznaju granice

Objavljeno prije

na

Na dan otvaranja izložbe u Kotoru, mladić iz Rusije koji sada ovdje živi,  gledajući slike Gabriele Schaffartzik, pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja.Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo

Srele smo se u prostorijama Gradske galerije Kotor. Njena izložba upravo se završavala.Velika ulja na platnu, portreti žene blagog izraza i prozračno plavih očiju, još su na zidu.Ovo  bi mogao  biti  lik naše bake, majke, sestre… misao je koja se nameće.Upravo to je njemačka umjetnica Gabriele Schaffartzik i željela  svojim radom.” Sve ovo sa jedne strane su lična, a u stvari  kolektivna osjećanja.Svi ljudi koji su vidjeli moje slike sjete se priča koje su živjeli u svojim porodicama…”

Na dan otvaranja izložbe, mladić iz Rusije, koji sada ovdje živi,  gledajući njene slike pitao je autorku da li je i ona njegova zemljakinja. Jer, pejzaži na njenim platnima podsjetili su ga na njegovo rusko selo.

Gabrielina ”priča”, koju je svojim  slikama  predstavila kotorskoj publici, inspirisana je ,kako ga ona naziva ”  arhivom”, starim pismima, dokumentima i fotografijama. Nasljedje, koje je dobila od svoje bake Mete Schnakenberg i čiju je životnu priču oživjela kroz svoj kreativni opus.

Uz kafu, na terasi kafea u Starom gradu, Gabriele  se sjeća: ” Moja baka  rodjena je nekoliko nedelja prije početka Prvog svjetskog rata, a u vrijeme kad je počeo Drugi svjetski rat imala je troje djece i muža na frontu. Ja znam sve o tome, ali, recimo ,moji sinovi ne znaju.Zato su meni ove slike bile prilika da opet oživim sve te priče.Slike kao memorija i arhiv, odabrane, ponovo sortirane i sačuvane”.

Gabriele Schaffartzik rodjena je 1964. godine  u Bremenu, kako sama kaže, u toplom porodičnom gnijezdu. .Pogled na njene slike upravo taj osjećaj i ilustruje.” Svaki od njenih radova na poseban način odiše nekim njenim sjećanjem na djetinjstvo, od onih višanja u slatkom, preko nekih tapeta, životinja koje se pojavljuju kao figure koje su ucrtane u memoriji autora…”, tvrdi Abaz Dizdarević, akademski slikar.

A kroz ta sjećanja osjeća se i divljenje i poštovanje prema ženi, njenoj baki, ženi sa sela, koja je dugih osam godina sama podizala troje djece, puno i vrijedno radila pokušavajući da ih prehrani.Ona kao i mnoge druge žene  oko nje. Mužu , koji je bio na ratištu, a potom u radnom logoru u Francuskoj kao vojni zarobljenik, pisala je o djetetu koje je rodila, a koje on nije ni vidio.O Margi, koja će postati Gabrielina majka.” Ona raste, a ti je ni ne poznaješ.Uskoro će Uskrs i bilo bi lijepo da si sa nama…”

Njena priča, baš kao i prepiska koju posjeduje, iako lična, ” univerzalan je zapis i kolektivno sjećanje na godine koje su obilježile njemačku istoriju”, tvrdi naša sagovornica. I objašnjava: „U kući se govorilo o teškim vremenima i godinama. O politici djeda i baka nikad govorili nisu. Ali, tema njemačke krivice  bila je neprestano prisutna. Sa tom mišlju smo  odrastali i sazrijevali. Sjećam se, a bilo je to prije petnaestak godina,  da sam prvi put tokom utakmice u kojoj je učestvovala njemačka nogometna ekipa, vidjela moje sinove kako mašu njemačkom zastavom.I pomislila, zašto da ne.Pa normalno je navijati za svoju zemlju. Moja generacija nije ustajala da pozdravi njemačku himnu i opterećeni krivicom stišavali smo svaki nacionalni osjećaj u sebi“. –  priča Gabriele Schaffartzik.

Studirala je na Geogrg August Univerzitetu u Gottingenu gdje i danas živi i radi. Studije na Akademiji likovnih umjetnosti  Jan Metejko, završila je u poljskom gradu Krakovu. ” Naš” jezik, kako ga ona naziva, tečno govori. Slavenski jezici i slavenska kultura oduvijek su joj je bili privlačni. Još kao djevojčica odlazila je u  Šleziju, oblast na tromeđi Poljske, Češke i Slovačke, koja nakon Drugog svjetskog rata više nije pripadala Njemačkoj, nego Poljskoj. Odavde je njen otac, Njemac po nacionalnosti, preselio u Zapadnu Njemačku, ali dosta njegove familije ostalo je da živi na području šlezijske oblasti. ” Bilo je dosta teško dobiti vizu, jer bilo je to vijeme hladnog rata i gvozdene zavjese, ali nije nas to sprječavalo da posjetimo rodbinu.”

Nije lako bilo doći ni do Univerziteta u Krakovu.Putovala je prvo u Istočnu Njemačku, a odatle dalje vozom do Poljske.Granice su bile zatvorene, svuda je trebala viza.Bila je to 1987.godina  kada je Gabriele počela studije na Likovnoj akademiji.Prvo iznenadjenje, studenski dom.Sobu je dijelila sa jednom cimerkom, Poljakinjom, što je u odnosu na studentske smještaje u Zapadnoj Njemačkoj bilo nezamislivo. U Poljskoj, opet, gdje je po sobama zajedno živjelo pet šest djevojaka, velika privilegija. Brzo je navikla da se koncentriše na učenje, čak i kad je u sobi bilo više posjetilaca.

Došla je iz Zapadne Evrope, iz kapitalizma, u Poljsku u kojoj, priča Gabriele,  ničega nije bilo. „Hranu, meso ili šečer kupovali smo na kartice koje smo dobijali”. Telefonirati kući značilo je nekad čekati na red po par sati, jer su se razgovori morali najavljivati. ” A onda, nakon toliko čekanja, mama ne bude kući” kroz osmijeh se sjeća.Priča, dalje,  da se riječ ” kupiti”, nije izgovarala. Jer, jednostavno, nije se imalo šta kupiti.” Češće se čulo, ja ću to nekakako organizovati”.

U  Jugoslaviju je prvi put došla 1988.  Prizori na putu od Herceg Novog, Svetog Stefana do Ulcinja, oduševili su nju i prijatelje sa kojima je putovala. ” Nakon Krakova, velikog i često pod smogom, ovdje je izgledalo kao u raju.Palme, olijanderi, boje, sunce…”

Poslednjih trinaest godina često je na Balkanu jer rado učestvuje u slikarskim kolonijama. Ovaj oblik druženja i slikanja sa kolegama u njenoj rodnoj Njemačkoj nepoznat je. Za kolonije je saznala od poljskih kolega, potražila adrese preko interneta i prvi put na koloniju otišla na sjever Makedonije.Gostovala je i  u Egiptu, Turskoj, Kipru… Na poziv kolega koje je tamo upoznala došla je u Bijelo Polje.Tako je počela saradnja i druženje i sa crnogorskim umjetnicima.Nastavljena je do danas.” Družeći se sa kolegama iz različitih zemalja osjećam koliko smo isti i koliko ne postoje razlike medju nama, koje su odredjene granicama ili nacijom.’

‘Rado bih uzvratila gostoprimstvo i organizovala slične kolonije i u rodnoj Njemačkoj, ali za to nadležne institucije nemaju razumijevanja. Baš, kao ni za podršku umjetnicima.” Život umjetnika kod nas , kao skoro svuda, nije  ni malo lak.  Trebaš imati neki dodatni posao jer malo je onih koji mogu živjeti od prodaje svojih umjetničkih djela”.

U vrijeme kada je manje slika prodavala, Gabrijel je organizovala tečajeve slikarastva i davala lekcije njemačkog jezika ljudima koji dolaze iz drugih država. Prije sedamnaest godina,  sa koleginicom je osnovala, i predsjednik je umjetničke organizacije  KulturRad, koja godišnje organizuje  Otvoreni atelje i godišnje grupne izložbe umjetnika u regionu Gottingena. ” Svake godine, dva vikenda u septembru šezdesetak umjetnika otvori svoje ateljee.Interes je veliki.Ljudi  vole da vide kreativni rad u precesu. Kroz moj atelje prodje najmanje 200 ljudi. Ali, nažalost, generalno se manje prodaje, posebno posljednjih godina”. I to zvuči poznato, domaće.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo