Zaštitnici lika i djela Mila Đukanovića u medijima  danas morališu, govore kako je nečasno intervjuisati i kontaktirati odbjeglog tajkuna, a nedavno su branili stav da je legitimno intervjuisati Caneta Subotića, osumnjičenog  za organizovani kriminal. Isti oni pravili su nebrojeno puta razgovore i sa Đukanovićem, dok je bio na optužnici za šverc cigara u Italiji. Tada im to nije smetalo

 MONITOR: Obavijestili ste javnost da napuštate emisiju Ukršene riječi na Prvoj TV, a nakon što je otkazano prethodno dogovoreno gostovanje Duška Kneževića u toj emisiji.  TV Prva u saopštenju  tvrdi da ,,nije bilo govora o otkazivanju emisije,  da  dogovore nije poštovao predsjednik Atlas grupe Duško Knežević”, i da ste  Vi to sve znali, odnosno  ,,imali napismeno dokaz  o spremnosti TV Prva da realizuje emisiju”?

MARKOVĆ: Urednica i voditeljka emisije je dala obrazloženje i ne bih ulazio u tehničke detalje otkazivanja gostovanja Duška Kneževića jer su objektivno irelevantni.

Suština je da smo od nje obaviješteni nekoliko dana prije emisije da pravni tim Prve razmatra zakonitost njegovog gostovanja. Na moje insistiranje dobio sam pisani stav uredništva Prve da što se njih tiče nema nikakvih smetnji da se emisija realizuje. Nakon toga urednica emisije nas je obavijestila o otkazivanju emisije i to obrazložila svojim razlozima. Duško Knežević je dao svoj stav koji je suprotan.

Kako god bilo, smatrao sam da je, pošto nije došlo do emisije gdje je trebalo da se čuje i druga strana, odnosno Duško Knežević, bespredmetno dalje učestvovati u tom projektu. Posebno sto je Knežević pozvan na moje insistiranje.

MONITOR: Obrazlažući odluku da napustite Ukrštene riječi  kazali ste  da Vas „posebno brine nevjerovatan pritisak od strane vlasti i pravosudnih organa na medije kada je u pitanju izvještavanje o aferi Koverat“.  Šta vas sada  konkretno brine, imajući u vidu da pritisci na kritički nastrojene medije nijesu rijetkost?

MARKOVIĆ: Veliki problem je što pritisak na medije kada je u pitanju ova afera dolazi od institucija. Specijalni tužilac smatra da je to što mediji objavljuju navode i dokaze koje dostavlja Knežević, pomoć učiniocu nakon izvršenja krivičnog djela. Više nego skandalozan stav koji u suštini pokazuje da se vlast i njegovo partijsko pravosuđe boje novih dokaza.

Taj pritisak na medije se posebno pojačao nakon Đukanovićevog fijaska u Ukrštenim riječima. Da nije uhvaćen kako govori neistine oko svoje firme na Kipru, skriva činjenice i degradira takvim ponašanjem funkciju predsjednika države, vjerujem da bi taj pritisak bio mnogo manji.

Ovako su vidjeli da nezavisni mediji neće prestati da rade svoj posao i otkrivaju nove detalje ove afere. I to je ključni problem. Jer kad mediji objave nešto, onda tužilastvo silom prilika mora da to istražuje iako najradije ne bi da se bavi svojim poslom. I upravo istraživačke priče medija ogoljavaju tužilaštvo. Nijedna afera, nijedan dokaz i činjenica koji se objave, a tiču se Prve familije, tužioci nijesu istražili.

Otuda onolika nervoza i prijetnja da će se napustiti emisija čim se pomene Ana Kolarević i Vesko Barović. Specijalnom tužiocu je neprijatno i da sluša o korupciji i kriminalu povezanom sa Đukanovićima, a kamoli da ga istraži. Zato, kad već ne smije da udari na Prvu familiju, udara na novinare.

MONITOR:  Kako vidite izvještavanje crnogorskih medija o ovoj aferi, ali i njenim implikacijama, kao što su građanski protesti?

MARKOVIĆ: Upravo ova afera pokazuje da je lažna priča o polarizaciji medija u Crnoj Gori. Nema polarizacije medija, već su na jednoj strani mediji, a na drugoj propagandisti DPS-a i Mila Đukanovića.

Vidite jasno da Dan, Vijesti i Monitor pokušavaju da urade sve što mogu kako bi javnost saznala što više činjenica o nepočinstvima Đukanovića i Kneževića, njihovih kumova, drugova i DPS-a.

S druge strane imate zaštitnike lika i djela Mila Đukanovića koji danas morališu o medijima, govore kako je nečasno intervjuisati i kontaktirati odbjeglog tajkuna,  a nedavno su branili stav da je legitimno intervjuisati Caneta Subotića koji je takođe bio osumnjičen  za organizovani kriminal. Isti oni pravili su nebrojeno puta razgovore i sa Đukanovićem dok je bio na optužnici za šverc cigara u Italiji. Tada im to nije smetalo.

Kako tada tako i sada, građani su to jasno vidjeli, a brojke i rejtinzi pokazuju kome se vjeruje i ko se gleda i čita. Upravo ti, nazovi mediji, su branili Kneževića i pravili intervjue sa njim kad smo mi raskrinkavali njegove sumnjive veze sa Radojem Žugićem, prvim čovjekom Centralne banke. Tada smo navodno urušavali bankarski sistem što napadamo Kneževića, baš kao što nas sada za isto to optužuju kad objavljujemo njegovu dokumentaciju.

Veći problem je što se Javni servis pretvorio u svoju suprotnost. Vidite da prvi čovjek RTCG  izjednačava državu sa vlašću. To je isti onaj kome je Duško Knežević bio poslodavac. I sad on nama objašnjava kako je Duško Knežević kriminalac. Za razliku od njega mi mislimo da je Knežević i tada i sada osoba koja treba da odgovara za svoja nedjela, ili da u najboljem slučaju  bude ,,svjedok saradnik” u procesu protiv Đukanovića i njegovog klana.

Zbog toga je prava i ključna poruka sa protesta:  Mi smo država, a ne Đukanović. I  do juče Knežević zajedno sa njim.

MONITOR: Kako biste ocijenili aktuelnu situaciju kada je u pitanju sloboda medija? U toku su izmjene seta zakona o medijima.  Da li vlast pokušava kroz te izmjene da dodatno utiša  medijske kritičare?

MARKOVIĆ: Sloboda medija u Crnoj Gori  najbolje se može opisati na sljedeći način: kod nas možete sve objaviti ako ste spremni da platite cijenu za to. Svjedok za to je Olivera Lakić. Nažalost Duško Jovanović je najtragičniji primjer toga.

Sputavanje medija počelo je fizičkim napadima, pokušajima ubistava i ubistvima, a onda je tome dodat finansijski pritisak, da bi se konačno prešlo na institucionalni,  o kojem sam već govorio.

U tom kontekstu možemo svakako posmatrati i djelove Nacrta novog zakona o medijima. Posebno onaj o otkrivanju izvora. Vlast bi da natjera novinare da tužiocima otkrivaju svoje izvore zbog njihovih navodnih istraga krivičnih djela. Praksa je pokazala da se većina tih istraga završi ili nepodizanjem optužnice ili oslobađajućom presudom. To je farsa gdje partijski tužioci izmisle istragu da bi otkrili naše izvore.

Svemu tome je razlog što u vlastima ima sve više nezadovoljnih i što sve više izvora dolazi iz samog vrha režima. Traži se zakonska forma da otkriju ko su ljudi u njihovim redovima koji daju informacije nezavisnim medijima. Nijedan pravi novinar neće otkriti svoj izvor bez obzira što mu ovim zakonom posredno, pozivajući se na Krivični zakonik, prijeti slanje u zatvor. Prije ili kasnije režim će shvatiti da mu je to uzaludna rabota.

MONITOR: Dugo već govorimo i o nekažnjenom nasilju nad novinarima. Koliko je Komisija koja se bavi praćenjem postupanja organa u istragama o nasilju nad novinarima, a kojom presjedavate, učinila na tom polju? Odnosno, koliko joj je vlast omogućila, ili onemogućila,  da ostvari svoj cilj?

MARKOVIĆ: Što se tiče istaga napada na novinare, ne možemo biti zadovoljni. Evo i posljednji slučaj Olivere Lakić to potvrđuje. Umjesto da slučaj dovede do kraja, tužilaštvo i policija su svojim postupanjem samo unijeli dodatnu sumnju. Okrivljeni je prvo po njima pucao na Lakićku pa onda nije nego je samo organizovao… Prvo je bio pokušaj ubistva, pa onda prekvalifikacija u nanošenje teških tjelesnih povreda.

Posebno je indikativno što je tužilastvo sve vrijeme krilo dokumentaciju za slučaj Lakić od Komisje na čijem sam čelu. Dostavili su nam je uoči dolaska Johanesa Hana i to istog dana kad je uhapšen određen broj lica u ovom predmetu. Zar nije bilo normalno da ako su riješili slučaj da to podijele sa Komisijom koja je formirana da nadgleda njihov rad?

O slučaju ubistva Duška Jovanovića dovoljno je reći da će ubrzo 15 godina od tog monstruoznog zločina, a da još ne znamo ni izvršioce ni nalogodavce…

Na kraju da zaključim niko od nadležnih  još ni za jedan od 85 slučajeva napada na novinare i imovinu medija nije odgovarao zbog neefikasnih istraga. Čak ni disciplinski. To dovoljno pokazuje koliko je vlast nezainteresovana da rasvijetli napade na naše kolege.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ