INTERVJU
Nikola Krstić, novinar iz Beograda: Srbija je u posljednjoj fazi raspada

Objavljeno prije
5 godinana
Objavio:
Monitor online
Decenijama ova zemlja čami u čeljustima mitova i bajki, okovana bukagijama svetosavlja, zaglavljena u velikosrpskom limbu iz kojeg ne može da se probudi, očekujući neko bolje sjutra
MONITOR: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić raspisao je parlamentarne izbore za 26. april. Postoje li uslovi da ti izbori budu fer?
KRSTIĆ: Srbija, ovako sluđena, razjarena i histerična, počiva na nedemokratskom temelju koji je uspostavljen pre tridesetak godina, stoga Vučić samo brutalno nastavlja kontinuitet. Što se tiče fer izbora, već mesecima naši umovi su pod opterećenjem nerešene enigme da li se na izbore može izaći ili ih, pak, treba bojkotovati. O tome tupi jedan mikrouniverzum u Srbiji, dok ostatak, onaj što ne ulazi u duboka mozganja, teoretisanja, ne zamara svoje vijuge tim stvarima, i kojima je svejedno za koga će glasati, jer im je instalirano da su svi isti, izaći će tog dana i, gle čuda, glasati. Dok oni koji nisu ni ranije glasali, neće to uraditi ni sada. Ali, nemojte reći nikome, ovde polako nestaju i osnovni uslovi za život, a kamoli uslovi za, jelte, fer i demokratske izbore.
MONITOR: Kakve su šanse opozicije da Vučićev i režim konačno sruši na tim izborima?
KRSTIĆ: Koje opozicije? I tu imamo problem. Sa jedne strane imamo, kako je neki nazivaju, lažnu, Vučićevu, trojansku opoziciju koja izlazi na izbore i time se priključuje kazališnoj predstavi, dok sa druge imamo, kao pravu, dostojanstvenu, progresivnu i ne znam ni sam već kakvu opoziciju koja poziva na bojkot izbora. U svakom slučaju, nikada tužniju i jadniju opoziciju nismo imali. Svi oni zajedno u svom korenu, a to nešto i ne kriju, su desničarski, ksenofobično, klerikalno, od skoro i rasistički nastrojeni, te ne preostaje ništa drugo zdravom razumu no da izvrši sepuko zbog nemogućnosti da ima normalan izbor. Nažalost, Srbija nikada nije ni imala pravi demokratski blok, već uglavnom neke privide, začetke, a sada taj nedostatak, maltene, sa ponosom i ističe. Zato Vučićeva „primitivna i uličarska“ autokratija ne sme da se pobeđuje „pristojnim i kulturnim“ nacionalizmom, jer ćemo se tako vrteti u krug do beskraja.
MONITOR:Vučiću i ostalim uspijeva da vlast učvršćuju brojnim tehnikama psihološkog presinga kao što su diskreditovanje neistomišljenika, ucjenjivanje, zatvaranje, kažnjavanje, otpuštanje sa posla…
KRSTIĆ: Ljudi su, čini mi se, premoreni od svega. Dovedeni su do ivice rastrojstva. Svi su u ogromnim dugovima, razmišljaju od danas do sutra, plaše se da im ne iseku struju, da im izvršitelji ne pokucaju na vrata, da se nekome ne zamere, da im banka ne oguli kožu s leđa… Mislim, imali smo tri velika ciklusa protesta za ovih sedam-osam godina njihove vladavine, i sva tri su se olupala poput talasa o stene. Nije da nema ambicioznosti i hrabrosti da se nešto preduzme, ali mnogo razočarenja se nakupilo. Ova ekipa na vlasti je shvatila tu igru, uvukla se u sve pore društva, ušla u srž i promenila je iznutra. Mora da se razume da se ona ne sastoji samo od bivših radikala, već od čitavog spektra ljudi koji su učestvovali u politici od početka višestranačja u Srbiji. I oni dobro znaju šta rade. Za svaku pobunu, neposlušnost, kritiku, bilo šta što ima veze sa davanjem otpora, imaju već uvežbane mehanizme kako da na to odgovore, iako to deluje veoma traljavo, trapavo i prostački. Oni su svim tim tehnikama uspeli da ugase i onim najoptimističnijima nadu da će ovde jednog dana biti bolje.
MONITOR: Prošle godine napisali ste, govoreći o društvu u Srbiji, da je od “Miloševićevog paklenog Gazimestana prošlo trideset godina, a mi se nismo makli ni za sekund odatle”. Hoćete li to pojasniti?
KRSTIĆ: Veoma je prosto. Vaš list je osnovan 1990. godine, zar ne? I stvoren je da odgovori upravo na taj već poprilično uzavreli oganj. Trideset godina kasnije, mi i dalje tupimo o tome. To traje. Zaludni dušebrižnici će reći: „Pa ni u svetu nije ništa bolje“, ali taj svet imao je uspone i padove, menjao se, adaptirao, bunio se, prilagođavao, pravio korake napred, pa nazad – sve u svemu bio je u pokretu. A šta se ovde, molim Vas, dešava? Decenijama ova zemlja čami u čeljustima mitova i bajki, okovana bukagijama svetosavlja, zaglavljena u velikosrpskom limbu iz kojeg ne može da se probudi, očekujući neko bolje sutra. Dakle, trideset godina, a bogami i više, da se ne lažemo, mi smo i dalje spremni da ginemo za ezoterične baljezgarije. To nije normalno.
MONITOR: Zvaničnici Srbije tvrde povodom aktuelnih okupljanja u Crnoj Gori da se Srbija ne miješa u unutrašnje stvari Crne Gore iako crnogorski zvaničnici dokazuju suprotno?
KRSTIĆ: Nemam Sarumanov palantir, niti imam mrežu doušnika, pa da mogu da tvrdim ko, kada, gde, kako i sa kime od zvaničnika Srbije rovari po unutrašnjim stvarima Crne Gore, ali sa sigurnošću mogu da kažem da Srbija jedino što zna dobro da radi jeste da se meša u sve okolne zemlje. A sada je konačno i Crna Gora došla na red.
MONITOR: Istoričar Millvoj Bešlin kaže da se Srbija dok je ovakva – autoritarna i nacionalistička, neće pomiriti sa nezavisnošću Crne Gore. Šta Vi mislite o tome?
KRSTIĆ: , Srbi nikada nisu preboleli otcepljenje Crne Gore. Nije stvar sa Crnom Gorom krenula od tog zakona, odnosno člana u njemu. Odavno Srbija, na ovaj ili onaj način, lupa packe, zastrašuje, unosi paranoju i pravi od Crne Gore nekakvog bauka. Već godinama se trubi o tome kako Srbi dole nemaju nikakva prava, kako je kao za vreme NDH, kako ne smeš da kažeš da si Srbin, kako samo što te na kolac ne nabijaju po crnogorskim plažama… Zato im je sada ovaj zakon došao kao melem na ljutu ranu. Konačno je sav apsurd tog ludila dobio utemljenje. Nacionalistička čaršija sada grakće od orgazmičnog veselja, jer ima opipljiv razlog da ponovo pravi cirkus po regionu.
MONITOR: Fridom haus je navodi u izveštaju ‘Sloboda u svijetu 2020’ da se Srbija nalazi u grupi država sa najvećim padom sloboda u posljednjih deset godina. Zašto?
KRSTIĆ: Srbija pod Vučićem izgleda kao da se nalazi u poslednjoj fazi raspada. Neće baš nestati, ali jedva da će ostati i senka od nje. Svakim danom je sve i dalja i dalja od bilo kakve vrste oporavka, stoga se polako miri sa sudbinom da joj nema spasa. A kada vam nema spasa, onda se prepuštate svim blagodetima autodestrukcije. Rokate se do kraja, dok ne overite. Ipak, Srbija i pre deset godina nije bila Diznilend. Za belu masku, kombinezon i kuhinjski nož se hvatam kada se priča o tom vremenu kao da smo svi živeli u kućicama od čokolade i spuštali se niz dugine tobogane, jer i tadašnja tobože demokratska vlast je poprilično flertovala i imala nežne zagrljaje sa avetima iz prošlosti. Nije se nikada jasno odrekla nasleđa iz devedesetih, nikada nije imala dovoljno snage, volje i hrabrosti da se suprotstavi preživelim alama i aždajama Miloševićevih struktura, prihvatila je nacionalističku retoriku kao relevantnu i još mnogo, mnogo kukavičkih stvari je učinila, da bi se na kraju svima nama, poput biblijske kazne, desio Aleksandar Vučić i njegova kamarila.
SPC huška na rat
MONITOR: Je li vjera, kad je riječ o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, uveliko postala politika kad se zna da se SPC nalazi u epicentru protesta u Crnoj Gori?
KRSTIĆ: SPC je sveta krava. Ona se ne dira, uzalud ne spominje, ne preispituje, ne dovodi u pitanje, nedvosmisleno poštuje, stoga pravi dar-mar kakav god želi, sve pod okriljem da je ona najzaslužnija za očuvanje srbijanskog naroda kroz istoriju. Zato joj se i kroz prste gleda huškanje na rat, mizoginija, pedofilija, bahatost, ekstremno bogaćenje, mešanje u sve i svja… Ne daj vam bože da se usudite da kažete nešto protiv njih, odmah će da skoče pravoslavni talibani da vas nazivaju komunjarom, satanistom, zlotvorom, ustašom i koješta još. Zato ovo što se dešava u Crnoj Gori nije dobro. Fućka se ovim mantijama da li će to da eskalira u nešto mnogo veće. Milo je njima kada se vatra podgreva. Već je ubačena fraza: „Danas Crna Gora, sutra Kosovo“ I, to je to. Oni na taj nacionalistički požar svesno dolivaju benzin, obećavajući nebesko carstvo za sve one koji brane njihovo blago. A gde su svi oni, moliću lepo, kada se sirotinja isteruje iz svojih kuća?
Kosovo više nije dio Srbije
MONITOR: Beogradski mediji objavili su da je Vučić nedavno u Vašingtonu „dogovorio članstvo Kosova u Ujedinjenim nacijama “i da vrh američke administracije ima velika očekivanja od Beograda i Prištine neposredno nakon izbora u Srbiji?
KRSTIĆ: Mi o tom Kosovu pričamo kao da je vanzemaljsko biće. Naježim se kada se u potpunosti zaboravi da tamo žive ljudi: mladi, stari, sa decom, bez dece, rade, ležu, ustaju, idu u školu, studiraju, plaćaju račune, jedu, provode se… Ali ne, ovde se o tome razglaba kao da je u pitanju nekakva ostavina, pa se svađamo na koju će stranu da prevagne. Kosovo je gotova priča, nezavisna država, zemlja koja više nije deo Srbije. Prosto ne razumem kojim više rečima, na kom drevnom jeziku mora da se kaže da ta zemlja nije naša, aman. Naravno da sveznalice već godinama laprdaju da je Vučić stigao na vlast samo da bi Kosovo predao, a šta će on sa njime uraditi, izgleda da ni on mukica ne zna. Činjenica je da je to Kosovo, šta god ono značilo, za svakog političara na vlasti bila crvena linija preko koje se ne prelazi. To Kosovo je kao antičko biće. Ono je u našim životima kao okultni pojam. Kao da je bilo ovde i pre nastanka samog svemira. Zlo koje nema ime, ne zna mu se poreklo, ne zna se šta hoće, odakle je došlo, kao da je ispalo iz Lavkraftovih priča; međutim, jedno je oko njega sigurno – zbog njega svi na kraju ispaštaju.
Novinare i novinarke love kao zečeve
MONITOR: Redakcija televizije N1 u Srbiji dobila je prijetnje smrću, nekoliko urednika i novinara informativne redakcije RTS-a prebačeno je proteklih godina na niža radna mjesta zbog neslaganja sa uređivačkom politikom, pritisci na medije sve su češći… Koliko su mediji u Srbiji slobodni?
KRSTIĆ: Prvo, ovde nema medijske scene. Imate par relevantnih nedeljnika, jedan dnevni list, dve televizije, par portalčića – i čini mi se da je to to. Imate sijaset visokotiražnih lešinarskih hartijetina, televizijskih kanala sa nacionalnom frekvencijom i gomile sajtova koji su verne sluge režima i lažima oblikuju javno mnjenje. Dakle, ovaj prvi deo, koji je petoduplo manji po svemu, je postao neprijatelj broj jedan ove vlasti. Prošle nedelje, samo u jednom danu, na različitim lokacijama, jedna koleginica i nekoliko kolega je napadnuto. Novinare i novinarke love kao zečeve, dok ostatak javnosti to nemo posmatra i više ga interesuje šta se zbiva u Crnoj Gori, Hrvatskoj, Bosni ili na Kosovu, nego ispred njegove babure. U tome je naš problem, sve ćemo kod drugih da vidimo, da im zamerimo, da im pridikujemo, dok mi sami ne smemo da se pogledamo u ogledalo i vidimo u kakvu smo se gnusobu pretvorili. Ko zna, možda smo sve ovo i zaslužili.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
IZDVOJENO
-
LOKALNI PREVOZ: Vožnja u rikverc
-
KAKO ŽIVE NAJSTAIJI GRAĐANI SJEVERA: Prihodi i podrška ispod prosjeka, teškoća ne fali
-
Samica od želja
-
DOK SMRT VREBA NA ULICAMA: A ostavki i smjena nigdje
-
CRNA GORA U NOVOJ MIGRANTSKOJ KRIZI: Još jedan test humanosti
-
MIGRANTSKA KRIZA I PROMJENE U EVROPI: Orban kao putokaz
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije
4 danana
28 Marta, 2025
Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a
MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?
ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.
MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?
ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.
Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.
MONITOR: Kako vidite političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da arbitriraju o pitanjima od javnog interesa?
ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.
Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA, ZAGREB: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku

Objavljeno prije
4 danana
28 Marta, 2025
Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona bila nekoherentna
MONITOR: Hrvatski ministar odbrane, Ivan Anušić, izjavio je da je prošlo vrijeme kada se za sve pitao Beograd. Ima li Hrvatska konzistentnu politiku prema zemljama Zapadnog Balkana ili je ona i dalje pod uticajem složenih odnosa iz prošlosti?
DVORNIK: To s pitanjem Beograda je već stereotipna nacionalistička fraza još iz stare retorike HDZ-a i sličnih s kraja 1980-ih. Anušić je proizvod primitivnog političkog mentaliteta koji je od tada slabo evoluirao. Međutim, tu mu je reakcija Srbije pomogla tj. servirala loptu na smeč, jer se pozvala na također nacionalistički stereotip u kojem je nezamislivo da Kosovo bude neovisno. “Beograd” se doista nema što pitati, jer je s gledišta država koje su priznale Kosovo nenadležan. Ono što bi se stvarno moglo pitati ne “leži’”dobro nijednoj od država u regiji, a to je: koliko istinski štite svoje etničke manjine od diskriminacije i zakidanja raznih vrsta?
Inače, ne zavaravajmo se: Hrvatska nema i nikad nije imala svoju vanjsku politiku. Zađevice sa susjedima su funkcija neprevladanog nacionalizma, a u svemu bitnome Hrvatska se konformira politici Evropske komisije, koliko god i ona sama bila nekoherentna.
MONITOR: „Blokadna kuharica“ i navodna umiješanost hrvatskih tajnih službi u pobune u Srbiji, izgovor su za „osvetničke“ mjere iz Beograda. Za razliku od akademske zajednice i nekih djelova hrvatskog društva, vlast u Hrvatskoj – koja je oštro reagovala na nediplomatske mjere i napade srpskog režima, nije pokazala razumijevanje za protestante. Da li se Hrvatska ponaša u skladu sa distanciranom politikom zvaničnog Brisela?
DVORNIK: Da se u Srbiji nije oko toga dogodio neki smiješni pokušaj halabuke, „Blokadne kuharice” se ovdje nitko već odavno ne bi ni sjećao. Ako zagovornici ‘teorije’ o hrvatskom miješanju zaista kao dokaze nemaju ništa bolje od tog tekstuljka i nešto kontakata među studentima, koji su (i trebali bi biti) normalna stvar, smiješno je da o tome uopće razgovaramo.
Pogleda li se sadržaj i forma sadašnjih protesta u Srbiji i usporedi ih se s “plenumaškim” aktivnostima u Hrvatskoj prije deceniju i pol, jedino “zajedničko” jest što su akteri bili studenti i što su svoje skupove na fakultetu zvali plenumima. U Hrvatskoj se uglavnom radilo samo o jednom fakultetu, u Srbiji o gotovo svim fakultetima i univerzitetima. U Hrvatskoj se radilo o mnogo užim zahtjevima – da obrazovanje ne bude roba na tržištu – dok se u Srbiji traži da sistem općenito počne funkcionirati odgovorno, uz konsekvencije po sve koji zlorabe javne funkcije, i političke i krivične. Zahtjevi u Hrvatskoj bili su ljevičarski, a ovi u Srbiji naprosto liberalno-sistemski, dok u ikonografiji predstavljaju neku “općenarodnu” poziciju (što god to značilo) koja se izražava i velikim brojem nacionalnih zastava i pjesama. Hrvatski “pokret” zbog osebujnosti stila i uskih zahtjeva nikada nije mogao mobilizirati ni većinu studenata na jednom fakultetu, a ovaj srbijanski očito može mobilizirati cijelo društvo.
U hrvatskoj javnosti, bar liberalnoj, studentski protesti se prate sa simpatijom. Vlasti su distancirane dijelom zbog konformiranja s EK, a dijelom jer ne znaju što bi s njima i u što će se razviti.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije
2 sedmicena
21 Marta, 2025
Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?
BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.
Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.
I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.
Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.
Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…
To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.
Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.
MONITOR: Dio javnosti je razočaran što nijesu ispunjena njihova očekivanja, pa makar i po cijenu nasilja. Kako gledate na takvo ,,navijanje”?
BRKOVIĆ:Studenti u Srbiji ovih mjeseci pokazuju hrabrost, maštovitost, duhovitost, neustrašivost… Sve one osobine koje su na suprotnom polu od tuposti autokratije. I nije čudo da zadobijaju podršku na svim meridijanima – od balkanskog komšiluka do Amerike i Australije. Ćutanje EU je mnoge razočaralo, jer od Evrope ne očekujete one kalkulacije na koje vas naviknu lokalni buzdovani. Očekujete makar neku formu principijelnosti i emancipatorskog duha. Bez toga Evropa je kao bilo koja druga geografija… A ne bi smjelo biti tako.
Dok god su ovakvi kakvi su, pobunjeni studenti Srbije bude nadu ne samo u Srbiji već i na mnogim drugim mjestima.
Problem Srbije je što nema opoziciju na nivou pobunjenih studenata i građana. Vučić je godinama tako sistematično uništavao opozicioni prostor u Srbiji da su tamo ostale samo tužne ruine, čak ni podsjećanje na nekadašnji politički pejzaž ove države. To naravno ide Vučiću na ruku – bez solidne opozicije vi nemate političku snagu koja bi mogla da na pravi način isprati ovakvu pobunjenilčku energiju.
Na koncu, ne bih isključio mogućnost da Vučić napravi neku veliku glupost, a u ovakvim situacijama to znači veliko zlo po Srbiju i njene građane. Načinom kojim se beskrupulozni diktator bori protiv ovoga širokog pokreta je već opasno polarizovao Srbiju. Oni slučajevi kada su Vučićevi fanatici kolima udarali studentkinje i studente pokazuju realni efekat i dubinu njegovog satanizovanja druge strane. Vjerovatno svjedoče i njegov strah od probuđene Srbije. Diktatori su najopasniji kada se uplaše. Jednako kao i kada se – ničega ne boje. Sa nekim ko je osvojio neprirodno veliku moć u jednom društvu svakako se mora postupati oprezno. Čak, ili naročito, u situaciji gubljenja i silaska sa vlasti…
Posebno poglavlje ove sage je ogavno ponašanje Vučiću lojalnih i poslušnih intelektualaca i medija. Kao da ne postoji sjutra. A to ,,sjutra” će svakako jednom jasno pokazati kakvo beščašće je dominiralo srpskom medijskom i intelektualnom scenom svih ovih godina.
MONITOR: Šta bi kraj Vučićeve vladavine donio političkoj sceni u Crnoj Gori?
BRKOVIĆ: Ne bi trebalo da se zavaravamo. Odnos prema CG neće značajnije promijeniti ni pad Vučićev. Postoji u Srbiji svijest koja CG vidi isključivo kao politički plijen. A ta svijest neće nestati preko noći, čak ni Vučićevim porazom i silaskom sa vlasti. Takve političke ambicije može biti lišena samo evropska Srbija, posvećena sebi i sopstvenoj budućnosti. Te političke utvare već su napravile jezivu štetu i Srbiji i okolnim narodima. Onaj ko te utvare u Srbiji sahrani zaslužiće posebno poglavlje u istoriji južnoslovenskih i balkanskih naroda.
MONITOR: U Crnoj Gori oni koji su podržavali Đukanovića sada su uz studente u Srbiji, a dio onih koji su bili protiv našeg autokrate sada podržavaju srpskog. Kako to objašnjavate?
BRKOVIĆ:U Crnoj Gori govoriti o principijelnosti i političkoj logici jednako je kao da u bordelu pričate o vrlini… Možete pokušati, ali malo je vjerovatno da će vas razumjeti.
Parodičnu prirodu ovdašnje političke scene naročito ilustruju, ja ih zovem – Vučićeve političke pudlice u Crnoj Gori. Vrhunska je perverzija učestvovati u političkom životu zemlje kojoj želite nestanak.
Ako preživi aktuelnu vlast i posebno Vučićeve akcionare u njoj, Crna Gora će dokazati da je ozbiljna država.
Vučić je u mnogu čemu učio od Mila, doslovno kopirao modele vladanja i demagoškog manipulisanja, ali, oni nisu politički isto. Đukanović je od devedesetih evoluirao na način koji je Crnoj Gori donio civilizacijski napredak, bez obzira što on sam u mnogo čemu nije bio dostojan niti na visini tog emancipatorskog projekta. Vučić nije evoluirao politički, on Srbiju vraća u devedesete na najopasniji mogući način. Vraća duhove prošlosti tako što Srbiju dijeli osnažujući onu politiku koja je donijela tako mnogo poraza i padova…
U tom duhu je i ponašanje njegovih političkih pudlica u CG: povratak svoj tami i zlu devedesetih godina. Oni političku pobjedu od 30. avgusta 2020. doživljavaju ne kao izbornu pobjedu čiji su dio bili, već kao istorijsku pobjedu svojih osnovnih ideja, koje su poražene devedesetih godina. Jedna vrsta samoobmanjivanja ali koje je vrlo skupo i opasno za Crnu Goru.
MONITOR: Tragedija u Makedoniji nas je ponovo upozorila da korupcija ubija. Do kada će nas tragedije i ljudske žrtve upozoravati na pogubnost korupcije?
BRKOVIĆ: Kao i tragedija sa padom nadstrešnice u Novom Sadu, i ova tragedija u Makedoniji mnogo je više od jedne tragične priče. To su strašne dijagnoze opasnog vremena, a svako opasno vrijeme kreiraju pokvareni ljudi. I oni koji su spremni da prećute i previde takvu pokvarenost – otvarajući širom vrata pakla. To se i ovaj put dogodilo.
Sve su ovakve tragične priče u regionu slične, posebno kada je riječ o uzrocima i jednoj široj, političkoj genezi i pozadini događaja. Uvijek u temelju imate korupciju, odsustvo elementarne kontrole i razuma, pohlepu koja ignoriše sve što nalaže razboritost.
Pohlepa je vrhovno božanstvo ovog tranzicijskog polusvijeta…
Dodajte takvim događajima i beogradsku tragediju u školi Ribnikar, dva suluda cetinjska masakra i vidjećete istu matricu, istu vrstu zapuštenosti društva i koruptivnu i nesposobnu vlast.
Ali, u određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…
MONITOR: U romanu Aurora koji je i saga o šahu opisujete Podgoricu iz 30-ih godina prošlog vijeka. Koliko je poštovanje pravila, kao u šahu, bitno za društvo i da li smo nakon sto godina bliži poštvanju pravila i logike?
BRKOVIĆ:Toliko koliko je šah veličanstvena i savršena igra, toliko su ljudi kvarljivi i nesavršeni, tako da je šah moguć samo kao metafora za ono što je nemoguće – savršeno društvo. Ali, vrijedi toga biti svjestan.
A da li smo napravili neki korak ka poštovanju pravila? To je važno pitanje, ali odgovor je, vjerujem, sumoran. Promjena koja se u CG desila u velikoj mjeri je pokazala nedostojnost onih koji su pozivali na promjenu. To su činili vođeni željom da oni budu na mjestima koja su iznad kontrole, da kreiraju stvarnost bez odgovornosti. Teško možemo govoriti o promjenama. I dalje smo daleko od istinskog poštovanja pravila. Čak i od svijesti o pravilima i njihovom značaju. Plemenska logika naprosto ne ide sa duhom pravila. Građanski duh ga nasuprot tome podrazumijeva.
Aurora je priča o zametku građanske svijesti koji je, koliko god imaginaran, istovremeno i vjerodostojan. O prvim likovima koji su imali volje i snage da se suprotstave palanačkoj gomili…
MONITOR: Aurora govori i o nadi i vjeri u bolju budućnost u predvečerju rata, revolucije, stradanja. Koliko je sadašnja globalna i naša lokalna slika slična ili različita onoj iz međuratnog perioda prošlog vijeka?
BRKOVIĆ:Veći dio moga odrastanja i života to je izgledalo gotovo nemoguće, jednako koliko danas izgleda ne samo moguće već i izvjesno. Svijet na rubu potpunog rata, bez pravila i bez principa… Likovi i atmosfera Aurore svjedoče onaj društveni optimizam koji postoji uvijek uoči velikih društvenih kataklizmi poput svjetskih ratova. I koji naravno uvijek biva poražen u odmjeravanju sa ,,većinskom” voljom koja vodi prema propasti…
Pogledajte – ruši se na naše oči sva ona međunarodna arhitektonika koja je svijet decenijama držala u nekakvom poretku. Definitivno izgleda da borci protiv Novog svjetskog poretka uvode – novi svjetski poredak. Dakle. Moguća je katastrofa neslućenih razmjera. Čak i vjerovatna. Kako, nasuprot svemu tome, zamisliti političku pamet koja bi ovaj proces mogla zaustaviti ili preokrenuti? Globalna ljevica se posljednjih decenija samouništila, u svakom slučaju danas nije u stranju ponuditi izlaz ili bilo kakvu alternativu.
Ko bi to mogao? I kako. Odgovor na to pitanje trenutno teško da je moguć izvan naivnih ličnih projekcija, iracionalnih nada i prirodnih želja. A odgovor na to pitanje bojim se da je presudan.
Naravno, književnost ne može dati taj odgovor, ali može pomoći da se do njega dođe…
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
Kolumne

Novi broj


VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje
Izdvajamo
-
INTERVJU3 sedmice
BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati
-
DRUŠTVO4 sedmice
VLADA DALA SAGASNOST ZA GRADNJU NA PLATAMUNIMA FIRMI KOJA SE POVEZUJE SA OLEGOM DERIPASKOM: Radunović odobrio davno osmišljeni plan
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEIK MOHAMED ALABAR – MEGA INVESTITOR NA VELIKOJ PLAŽI: Planove izradili planeri Beograda na vodi
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama
-
Izdvojeno4 sedmice
SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu
-
DRUŠTVO4 sedmice
NIŠTA OD DEPOLITIZACIJE DRŽAVNE UPRAVE: Spremni za nove uhljebe
-
Izdvojeno4 sedmice
ANKETNI ODBOR ZA CRNE TROJKE: Politička podgrijavanja
-
Izdvojeno4 sedmice
SAD, RUSIJA, UKRAJINA, EVROPA: Istorija, sada i ovdje