Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Nikad više 2018.

Objavljeno prije

na

Ovaj tekst je započet u isto vrijeme kada je u Skupštini počela rasprava o Predlogu zakona o budžetu za narednu godinu. Dok novogodišnji dvobroj Monitora stigne do svojih čitalaca, priča u parlamentu biće gotova. A budžet usvojen.

„Nijesmo planirali povećanje plata, što ne znači da ga neće biti”, kazao je tokom rasprave ministar finansija Darko Radunović, dokazujući da su budžet za narednu godinu skrojili isti krojači koji su šili i ovogodišnji. On je, podsjetimo, krpljen dva puta, pošto su se rupe u njemu pojavile jedva dva mjeseca nakon usvajanja. Na sjednici Vlade na kojoj je donijet prijedlog o prvom ovogodišnjem rebalansu premijer Marković je ocijenio da nenajavljena odluka „nije proizvod ishitrenosti već rezultat osmišljenog pristupa, koncepta i strategije…”. Osmišljen pristup, koncept i strategiju ništa ne dokazuje tako precizno kao suština rebalansa. „Predloženim zakonom izvorni prihodi povećani su za 57 miliona eura, a rashodi za 82 miliona…”. Dobili smo, dakle, još 25 miliona deficita koji je kasnije pokriven pozajmicama ili „uštedama” na račun onih za koje Vlada ne mari. U prvih deset dana 2018. poskupili su struja, gorivo (dva puta), gradski prevoz, taksi, usluge mobilne telefonije, duvanski proizvodi, alkoholna pića, gazirani sokovi…

Početak godine obilježila je i pogibija dvojice radnika u fabrici oružja Tara. Bila je to četvrta eksplozija u mojkovačkoj fabrici za četiri godine. Krvavi bilan: troje poginulih i 14 povrijeđenih. Odgovoran – niko. Godina će se i završiti pogibijom na radnom mjestu. Nakon pada sa skele na gradilištu u Tivtu stradao je građevinski radnik iz Pljevalja. U Crnoj Gori životi na radnom mjestu se gube, u prosjeku, makar jednom u dva mjeseca.

Kad nam je proljetos predočena Strategija za proširenje EU na Zapadni Balkan shvatili smo da ni u Briselu nijesu slijepi kod očiju. Tamo je eksplicitno navedeno sve ono o čemu godinama pišu i pričaju opozicija, nevladine organizacije i mediji. Zarobljena država, povezanost vlasti i kriminala, preplitanje javnog i privatnog interesa… Sve to nije spriječilo vlast da trijumfuje prvo na predsjedničkim, a potom i na ozbiljnom paketu lokalnih izbora. I mi i oni znamo kako. „Nakon dugogodišnje izloženosti zračenju moći koja ubija slobodnu volju građana, rezultat nedjeljnih izbora mogao je biti gori”, zapisao je urednik Monitora sredinom godine na istom ovom mjestu. „Opozicija nije bila samo žrtva nasilja već i saučesnik. I ne samo sada. Svaki put kada su opozicione stranke nakon afere Snimak bezuslovno izašle na izbore, blagoslovile su pljačku.” Ispada da stanovnicima Crne Gore ne smeta što plate i penzije ne prate rast društvenog proizvoda. Što troškovi života rastu brže od zarada. Što je partijsko zapošljavanje postalo dominantan model rješavanja osnovnih egzistencijalnih problema. „U prvoj narednoj članici EU” nerado se govori da je Hrvatska put od početka pregovora do ulaska u EU prešla za šest godina. Mi za isto vrijeme nijesmo uspjeli ni da otvorimo sva poglavlja.

Dio te tajne otkrio je novoizabrani predsjednik. „Cilj Crne Gore je evropski kvalitet života, sa EU ili bez nje”, kazao je Đukanović jednom zgodom, naglašavajući kako se mi „nijesmo iz nužde opredijelili da budemo dio EU”. Što ne znači da nećemo, bude li nužde, skrenuti sa tog puta. Tamo gdje stari prijatelji sa sjetom čekaju „urečeni sastanak”.

Crna Gora će u najboljem slučaju, evropski standard dostići za četiri decenije, izračunali su ekonomski analitičari. U najgoroj varijanti, kažu, to bi se moglo dogodi tek za dva vijeka.

To daje na težini upozorenju predsjednika Ljekarske komore – da nam prijeti opasnost da postanemo „društvo bez doktora”. I ta je priča ostala u sjenci nadgornjavanja oko obilježavanja vijeka od Podgoričke skupštine i poništavanja njenih odluka u parlamentu. Baš kao i potvrda sumnji da prioritetna dionica autoputa neće biti završena u ugovorenom roku. Ili prelivanje policijske torture sa opozicionih mitinga na podgoričke i ulcinjske ulice i lokale.

Još jedan citat iz ovogodišnjih uvodnika: „Policijska tortura u Ulcinju nije incident. To je sporazum policijskih nasilnika sa vrhom policije, tužilaštvom, sa vrhom vlasti. Da su naši životi u njihovim rukama. Da se za kriminal i nasilje ne odgovara ako ste lojalni i njihovi. Naprotiv, da se nagrađuje.” Osamnaesta prolazi, ne ponovila se. Nepopravljivi optimisti vjeruju – bolje biti mora. Već je bilo bolje, strahuju oprezniji. I jednima i drugima, vrijeme neumitno prolazi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Ništa novo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sutkinja Larisa Mijušković Stamatović, koja je ove sedmice oslobodila petoricu policijskih inspektora  za torturu nad Markom Boljevićem, je prije deceniju oslobodila odgovornosti tadašnji vrh policije za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem. Uprkos svjedočenju bivšeg policajca Gorana Stankovića

 

 

Osnovni sud u Podgorici oslobodio je petoricu policijskih inspektora optuženih za iznuđivanje iskaza teškim nasiljem nad Markom Boljevićem u podgoričkoj policiji, u maju 2020.

Oslobođen su inspektori – Danilo Grbović, Dalibor Ljekočević, Bojan Vujačić, Ivan Peruničić i Nemanja Vujošević. Presudu je donijela  sutkinja Osnovnog suda u Podgorici Larisa Mijušković Stamatović, uz obrazloženje da nije dokazano da su inspektori  izvršili krivično djelo.

“Ta odluka  pokazuje veoma zabrinjavajući pristup procesuiranju torture, po kome je kritička oštrica usmjerena isključivo ka žrtvi, dok se iskazi državnih službenika nekritički prihvataju, čak i onih čije su kolege optužene. Ovakav odnos suda prema policijskoj torturi ohrabrabruje zlostavljače a zastrašuje žrtve da torturu prijave”, prokomentarisala je presudu Akcija za ljudska prava (HRA)

Iz HRA su ukazali da je ovaj slučaj  posebno važan jer se radilo o iznuđivanju iskaza u cilju prevarnog procesuiranja postavljanja eksploziva na kuću državnog službenika bezbjednosti Duška Golubovića i lokal Grand.

“Oba slučaja postavljanja eksploziva do danas nijesu rasvijetljena. Rasvijetljeno je samo to da je na osnovu iznuđenog, netačnog iskaza Marka Boljevića, koji je podvrgnut torturi, pokušano da se krivica svali na one koji te eksplozive nisu postavili (Jovana Grujičića i Benjamina Mugošu). Sada, posle gotovo pet godina nakon što je Marko Boljević mučenjem u podgoričkom CB primoran na davanje netačnog iskaza, sud za to nije osudio ni jednog službenika Uprave policije”, naveli su.

Zanimljivo je da je sutkinja Larisa Mijušković Stamatović, koja je oslobodila petoricu policijskih inspektora  za torturu nad  Boljevićem,  prije deceniju, uprkos svjedočenju bivšeg policajca Gorana Stankovića, oslobodila odgovornosti vrh policije za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem.

Ona je u novembru 2013. godine donijela oslobađajuću presudu za tadašnje starješine CB Podgorica Ratka Rondovića i Dušana Raičevića, koji su bili optuženi za prebijanje  Pejanovića. U obrazloženju presude, sutkinja je kazala da iskaz bivšeg policajca Gorana Stankovića, na kojem se temeljila optužnica, nije potkrijepljen nijednim materijalnim dokazom.

Goran Stanković je prvi javno progovorio o tome da su petorica nepoznatih pripadnika interventne jedinice u više navrata u pritvorskoj ćeliji tukli Aleksandra Pejanovića. Stanković je na suđenju ponovio da je nakon što je Pejanović priveden u pritvorske prostorije došao šef smjene Dušan Raičević, koji je ,,prosto rekao” da će da biju Pejanovića. Ponovio je i da mu je komandir Ratko Rondović ponovio da izađe ako ne može da gleda, rekavši da je za to došlo ,,naređenje odozgo”.

Monitor je tada pisao da je Stanković u pismima bivšeg šefa UP Veselina  Veljovića obavijestio i da je tadašnji načelnik Predrag Ašanin više puta pozivao policajce koji su te večeri bili u smjeni, tražeći od njih da se svi drže istog iskaza – da nije bilo torture i da je Pejanović došao sa povredama, te da im je, ako to učine, obećao podršku Uprave policije i branioca.

I bivši policajac Oliver Bošković je na suđenju svjedočio da Pejanović nije mogao biti pretučen bez prethodnog znanja Ašanina i  Veljovića.

Pejanović je iz pritvora pušten sa 29 teških povreda, koje su konstatovane  u medicinskoj dokumentaciji. U maju 2011. godine Pejanovića je ubio pripadnik Interventne jedinice u kafiću u blizini stana u kom je živio. Prije nego što je ubijen javno je saopštio da se plaši za svoj život. Bezbjednost mu je javno garantovao Veselin Veljović.

Goran Stanković je politički azil dobio u Luksemburgu 2014,  zbog progona i pritisaka nakon svjedočenja  koji su njega i njegovu porodicu doveli na rub egzistencije.

Deceniju kasnije, kod kuće se neke stvari i dalje ne mijenjaju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Muke pod Lovćenom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast, izvršna i zakonodavna, nastavlja da zaobilazi probleme umjesto da se njima bavi i pokuša da pronađe rješenje. Model jeste lakši i sigurniji, iz perspektive očuvanja proklamovanog jedinstva vladajuće većine. Problem je što je to, ujedno, najbolji metod da se nevolje iz političkog preliju u javni život. Ako već nijesu

 

 

Umjesto u Prijestonici, prvo redovno (proljećno) zasijedanje Skupštine Crne Gore započelo je u Glavnom gradu. Ne bi to bila velika vijest da nije onoga što joj je prethodilo.

Odluka da poslanici ne pohode Cetinje donijeta je u kabinetu predsjednika Skupštine, moguće ali ne i izvjesno, nakon konsultacija sa petoro potpredsjednika parlamenta. Postoje dobri razlozi, tvrde iz parlamentarne većine, da se prekrši tradicija prema kojoj redovna zasijedanja Skupštine počinju sjednicama u Prijestonici.  Samo što su, izgleda, zaboravili da taj običaj nije posljedica tradicije nego zakonsko rješenje. Zakon o Prijestonici, nedvosmisleno i bezuslovno kaže:  “U Prijestonici se održava prva sjednica redovnih zasijedanja Skupštine Crne Gore”.  Pokazalo se, po ko zna koji put, da život može biti mnogo maštovitiji od bilo kakvih zakona.  I da oni ne važe baš uvijek.

Nije tajna da Cetinjani/Cetinjanke odavno nijesu u velikoj ljubavi sa aktuelnim predsjednikom Skupštine. Pride, Mandić se potrudio, i to ne jednom, da tim političkim neslaganjima da i ličnu notu koja je doprinijela da se razlike pretvore u netrpeljivost.

Tako smo iz lanjskog saopštenja njegove partije (NSD) saznali da “među Cetinjanima ima ljudske sitneži, moralne bijede i sirotinje”. Dodatno se predsjednik parlamenta potrudio da nam lično saopšti kako “Cetinje ne zaslužuje da bude prijestonica”. Dijelom i zbog toga što je, po Mandićevoj ocjeni izrečenoj u Skupštini, “Cetinje zabito i nebitno selo tamo neđe ispod Lovćena, značajno samo zbog toga što se tamo rodio Aleksandar Karađorđević”. Ne bi bilo malo ni da se na tome završilo. Ali nije.

Prošlog oktobra, na početku jesenjeg zasijedanja parlamenta, predsjednik Skupštine je na Cetinju predstavio –  novi skupštinski logo na kome se nalazi “reprezentativni objekat”  zgrade nekadašne Zetske banovine. “Tako želimo uvažiti našu Prijestonicu, nas kao poslanike i da govorimo o značaju ovog grada”, rekao je Mandić. Ne mareći da za to što je od sve cetinjske i crnogorske istorije, neraskidivo povezane sa Prijestonicom, za predstavljanje vizuelnog identiteta parlamenta izabrao zgradu sagrađenu nakon što je Kraljevina Crna Gora, snagom okupacionog oružja, “utopljena” u Srbiju (pa preko nje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca).

Na istom zasijedanju Mandić je, najavujući promjene Ustava (ustavna definicija srpskog jezika kao jezika u službenoj upotrebi želi se “unaprijediti” na službeni jezik) i Zakona o državljanstvu, izrekao uvjerenje da se njima ne može suprotstaviti niko, pa ni “sto zečeva sa Belvedera”.

Kao odgovor na Mandićevo “uvažavanje”, odbornici SO Cetinje su jednoglasno, u oktobru, odlučili da predsjednik parlamenta nije dobrodošao u njihov grad dok im se javno ne izvini. Prvobitno, ideja je bila da se Mandić proglasi za “personu non grata” na Cetinju, ali su odbornici Prijestonice moguće shvatili da ne mogu bilo kom građaninu/građanki  Crne Gore, izricati zabranu pristupa njihovoj opštini.

Na odluku cetinjskog parlamenta  uoči ovonedjeljnog zasijedanja podsjetio je gradonačelnik Cetinja Nikola Đurašković i predložio da prvom sjednicom tamošnjeg parlamenta predsjedava neko od potpredsjednika Skupštine. A da Mandić, čita se između redova, ostane negdje drugo.  Ideja se, očigledno, nije dopala predsjedniku parlamenta.

„Učiniću sve što je u mojoj nadležnosti kako bi se, poštujući Ustav i zakone Crne Gore, pronašlo najcjelishodnije rješenje, kojim bi se spriječile sve negativne i bezbjednosne opasnosti i posljedice zaključaka koji su donešeni u Skupštini Prijestonice, a koje ste, koliko sam razumio, željeli da najavite putem Vašeg pisma“, odgovorio je Đuraškoviću, pozivajući nadležne pravosudne organe da preispitaju odluku cetinjskog parlamenta. I organizujući sjednicu Skupštine Crne Gore u Podgorici.

Na njoj je, u odsustvu većeg dijela opozicije koji je i dalje pod kaznom, pomenut dio aktuelnih političkih i ekonomskih problema. Koje vlast, izvršna i zakonodavna, nastavlja da zaobilazi umjesto da se njima bavi i pokuša da ih riješi.

Model jeste lakši i sigurniji, iz perspektive očuvanja proklamovanog jedinstva vladajuće većine. Problem je što je to, ujedno, najbolji metod da se nevolje iz političkog preliju u javni život. Ako već nijesu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Privatno i javno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik crnogorskog parlamenta bi izgleda mogao da nas uvede u savez srpskih država i paradržava, a da  premijer  objasni da je on to uradio u “privatnoj režiji”, izletnički

 

 

Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić, zakleti Evropljanin, koji  će nas sve  na leđima  povesti u Evropu, nakon Jerusalima je skoknuo  do Milorada Dodika, da ga podrži u usvajanju neustavnih zakona kojima se  ukidaju institucije BiH u Republici Srpskoj. Dobro, de, Mandić tvrdi da  je tamo branio Srbe, mir  i demokratiju, te da  Dodikova politika “poštuje demokratske principe”.  Tvrdio je  nedavno i da se ne ponosi nekim stvarima koje je nekada govorio, i da zbog njih žali. Možda jednom i zbog ovih zažali. Makar opet  u predizbornom spotu. Problem je  što tada možda u Evropu nećemo moći ni na koljenima.

Posjeta Mandića i njegovog političkog saborca, lidera NSD Milana Kneževića Dodiku, kod kuće je uobičajeno  objašnjavana istom pričom –  da su Mandić i Knežević kod Dodika u privatnoj režiji. Ono, građani, ljubitelji prirode na izletu.

Vladajuća stranka premijera Spajića izdala je saopštenje u kom se ograđuje od  postupaka svojih “koalicionih partnera”.

“Stav naše Vlade i institucija je jasan – ne miješamo se u unutrašnja pitanja drugih država. Pojedinačne izjave i postupci predstavnika koalicionih partnera ne odražavaju zvanične stavove Vlade Crne Gore, niti imaju institucionalni karakter. Crna Gora se vodi principima dobrosusjedskih odnosa, stabilnosti i evropskog puta, i svaki naš potez biće u skladu s tim vrijednostima”, saopštili su na mreži Iks.  To što “privatna” putovanja, izjave i posjete  predsjednika crnogorskog parlamenta kvare dobrosusjedske odnose , stabilnost i evropski put, nema veze.

Slično objašnjenje iz Spajićeve vlade stiglo je i kada je Andrija Mandić i ovog devetog januara  čestitao neustavni Dan Republike Srpske.  “U komunikaciji s njim smo razumjeli da je to partijski stav. Oni su dio nekog srpskog političkog korupusa”, saopštio je tada crnogorski premijer. Kao da su mu koaliconi partner i u Vladi privatno, a ne službeno.   Aleksa Bečić i njegove Demokrate su junački odćutali tu temu.

Cijepanje predsjednika našeg parlamenta na javno i privatno biće, zbilo se i kada se Mandić pojavio u izbornom štabu Aleksandra Vučića, tokom ozbiljnih sumnji da je izbore pokrao. Tada je i sam Mandić obznanio da je u izbornom štabu srpskog autokrate  privatno i “prijateljski”.  Odmah nam je laknulo.

Suprotno tvrdnjama iz premijerovog okruženja, da boravak Mandića i Kneževića  u Banjaluci “nema institucionalni karakter”,  to i nije baš  djelovalo izletnički. . Mandića i Kneževića je na Međunarodnom aerodromu Banjaluka dočekao predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nenad Stevandić. Potom ih je Dodik čekao pred Palatom Republike u Banjaluci.  Nakon razgovora , organizovana je i press konferencija za novinare. Možda bi sledeći put Mandić i Knežević prilikom sličnih posjeta srpskim autokratama, mogli da nose trenerke umjesto odijela. Čisto da svijet vidi da oni nisu tamo službeno kao dio srpskog sveta , a  da je Crna Gora zvanično i dalje za Evropu i evropske vrijednosti.

Poslanica Bošnjačke stranke (BS) Kenana Strujić Harbić saopšila je da će inicirati sastanak sa  partnerima iz Pokreta Evropa sad (PES) povodom odlaska  Mandića u Banjaluku, kako bi “ imali jasan i partnerski odgovor na ovakve i slične postupke kojima se narušavaju dobrosusjedski odnosi i podstiče nestabilnost u regiji”. Sastanak se, da javnost zna, još nije dogodio.

Red bi bio, ne samo zbog usaglašavanja glasova u Vladi, nego i radi javnosti da Spajić makar tvitne šta je zvanični stav Vlade  na zbivanja u regionu.  Idemo li u Evropu, i kako ćemo tamo stići kad nas privatno posvađaju sa svim komšijama.

Do tada, kako izgleda, predsjednik crnogorskog parlamenta mogao bi  da nas uvede u savez srpskih država i paradržava, a da premijer objasni da je to uradio u “privatnoj režiji”.  Demokrate bi odćutale.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo