Povežite se sa nama

INTERVJU

NIJAZ SKENDERAGIĆ, POTPREDSJEDNIK SAVEZA ANTIFAŠISTA I BORACA NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA BiH: Svojevrsni praznik antifašizma u Sarajevu

Objavljeno prije

na

U BiH je donijet  opaki virus neofašizma i nacionalizma, koji već tridesetak godina razara ovu lijepu državu u kojoj smo složno i u ljubavi živjeli. Političke aspiracije i susjeda i komšija neprestano se lome preko leđa napaćene BiH

 

MONITOR: Povodom nedavne mise u Sarajevu ustašama stradalim  u Blajburgu članovi Saveza antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata u BiH, i drugi građani antifašisti, organizovali su  komemorativnu šetnju kako bi se odala pošta žrtvama ustaškog režima. Koje su najvažnije poruke sa tog  antifašističkog skupa?

SKENDERAGIĆ: Sarajevo nikada nije bilo na pogrešnoj strani istorije. Kroz istoriju je Sarajevo preživjelo mnoga razaranja, ubijanja koja su kod njegovih stanovnika izazvala prkos i inat da se odupru svim nevoljama.

Nije u redu da se usred jednog antifašističkog, slobodarskog Sarajeva, koje se još liječi od dva krvava rata, dosipa so na rane tako što se održava misa onima koji su počinili neke od najkrvavijih zločina u ovome gradu.

Poruka, koju je poslalo građansko, antifašističko Sarajevo, pozitivno je odjeknula u cijelom svijetu i regionu. Bio sam ponosan na svoje sugrađane koji su jednom tihom, dostojanstvenom, komemorativnom šetnjom odavali poštovanje žrtvama ustaškog režima u Sarajevu bez ijednog incidenta.

Bio je ovo jedan od najvećih vjerskih i etnički miješanih antifašističkih skupova u BiH posljednjih decenija. Bio je to svojevrsni praznik antifašizma  u Sarajevu. To je svima nama koji volimo svoj grad i svoju domovinu dalo neku nadu i podstrek da se vrijedi boriti za bolje sutra.

MONITOR: Jeste li zadovoljni odzivom građana, je li među njima bilo poznatih ličnosti iz kulture i politike?

SKENDERAGIĆ: Onako masovan odziv građana Sarajeva učinio je ukupni dojam još impresivnijim i veličanstvenijim. Bezbroj uglednih i poštovanih ljudi je defilovalo taj dan – umjetnika, redatelja, glumaca, medicinskih radnika, književnika, sportista, poznatih i dragih Sarajlija. Ono što me posebno obradovalo jeste veliki broj mladih. Na mene je naročito emotivan dojam ostavilo to što se tih dana, kako u medijima tako i na društvenim mrežama, oglasio veliki broj potomaka nevino stradalih Sarajlija koji su pisali o svojim djedovima, bakama, stričevima i rođacima koje su ustaše surovo mučile i svirepo ubijale.

MONITOR: Misa, koja je održana pod pokroviteljstvom Sabora Republike Hrvatske, bilo je još jedno miješanje Hrvatske u unutrašnje stvari BiH. Zašto vam to rade susjedi?

SKENDERAGIĆ: Nama u BiH je donijet  jedan opaki virus neofašizma i nacionalizma. Taj opaki virus, evo već tridesetak godina razara ovu lijepu državu u kojoj smo složno i u ljubavi živjeli.

Političke aspiracije i susjeda i komšija neprestano se lome preko leđa ove napaćene BiH. Nikako da nas, ako već neće da nam pomognu,  bar ostave na miru da sami rješavamo svoje probleme i gradimo ljepšu budućnost. Znate kako se kod nas kaže: kad se u Beogradu i Zagrebu nakašlju, mi u BiH dobijemo upalu pluća.

MONITOR: Jesu li zvaničnici BiH adekvatno na to reagovali? 

SKENDERAGIĆ : Bilo je nekih reakcija, ali sve je to bilo nekako traljavo i nedovoljno. Ono što se očekivalo jeste jedan državnički odgovor kakav i dolikuje suverenoj državi. Istine radi, treba reći da i ovdje ima onih kojima antifašizam baš i nije previše prirastao srcu. Želim naročito naglasiti da antifašizam nije sinonim za komunizam (mada o tom periodu Titove Jugoslavije mislim najbolje): to je civilizacija vrijednosti na kojoj počivaju temelji moderne EU.

MONITOR: Zašto godinama Parlamentarna skupština BiH neće da usvoji zakon o zabrani neofašističkog djelovanja i organizacija u BiH iako je BiH jedina u Evropi nakon holokausta doživjela genocid i  jedna od rijetkih zemalja u kojoj se pokušavaju izjednačiti borci protiv fašizma i fašističke sluge?

SKENDERAGIĆ: Zakon o zabrani fašističkih i neofašističkih organizacija i upotrebe njegovih simbola u više pokušaja nije dobio podršku u Parlamentu BiH zbog pominjanja četnika kao fašističke organizacije, uz  tvrdnje da je četnički pokret bio oslobodilački i na čelu borbe protiv fašizma. Iako je u Prijedlogu zakona rečeno da se zabrana odnosi prije svega na organizacije koje veličaju četnički i ustaški pokret, te one koji veličaju Handžar diviziju, do danas u Parlamentu BiH nema podrške.

Moguće da je jedan od razloga što tamo sjede i neki simpatizeri ili pobornici takvih organizacija, ali neka to onda i otvoreno kažu. Najodvratnija stvar, kako to napisa Andrej Nikolaidis, jeste što kukavički odbijaju reći: da, ja sam fašista. Kazniti govor mržnje i zabraniti djelovanje fašističkih i neofašističih organizacija preduslov je za međusobno pomirenje i okretanje budućnosti.

MONITOR: Kome ide u prilog pokušaj revizije istorijskih čijenica i širenje mržnje i podjela na koje se odgovara porukama mira i zajedništva?

SKENDERAGIĆ: Da imamo sreće koliko nemamo, 75 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata taj događaj ne bi nam bio goruća dnevnopolitička tema. Ako se već mora o njemu pričati, ako nije stavljena tačka na taj dio ljudske istorije, onda neka o tome pričaju istoričari.

Na ovim lijepim balkanskim prostorima stalno se prstom upire u drugoga, u ono što su drugi uradili, u zlo koje su drugi nanijeli, a ne govori o onome što smo ,,mi” radili, o zlu koje smo ,,mi” nanijeli, uz maksimu protiv tuđeg se fašizma borimo – svoj ne damo.

Takvu politiku zdušno propagiraju oni političari koji nemaju ni vizije ni pameti da grade ljepšu i sretniju budućnost za sve, a ne samo za neke.

Za nas u BIH je to vraćanje vrijednostima ZAVNOBiH-a u kojima je na prvom mjestu ,,ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata u BiH, koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina”.

Mi danas u BiH imamo sakatu ravnopravnost. Ne može se princip ravnopravnosti primjenjivati malo ili više ili nikako u ovom ili onom dijelu zemlje. Suština istinske ravnopravnosti i punog poštovanja nacionalnih osjećaja nije nacionalno dijeljenje i separiranje, već temelj zajedničkog života, onih zajedničkih interesa koji su uslov propisa za sve.

Mora se, nažalost, ponavljati notorna istina da BiH nisu stvorili ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci. Postojala je stoljećima prije njih. Oni su se u njoj  formirali kao etnosi. Mogli su i mogu kao takvi opstati samo u njoj. To je odgovor na nesuvisle  tvrdnje kako je BiH Dejtonska tvorevina. U Dajtonu su joj samo navukli luđačku košulju koju nikako da skinemo i koja služi kao alibi današnjim politikama.

MONITOR: Krajem prošle sedmice Centralna izborna komisija BiH odlučila je da lokalni izbori budu održani 15. novembra umjesto 4. oktobra. Zašto je pomjeren termin njihovog održavanja?

SKENDERAGIĆ : Tragikomično je sve što se dešava sa izborima u BiH. I sam Izborni zakon, rekao bih, je nakaradan. On podržava i cementira stanje nacionalnih podjela, na štetu građanskog koncepta vlasti. A i te silne političke stranke su u velikoj mjeri postale privatne organizacije pojedinaca ili interesnih grupa. Odatle i velika pasivnost kod izlazaka na izbore.

Toj tzv. međunarodnoj zajednici samo je stalo da nema sukoba, a to što ljudi pate, ne vide perspektivu, što nam mladi, obrazovani i pametni odlaze, to nikog nije briga. Kad sam u nekoliko navrata pitao političare na vlasti zašto ništa ne poduzimaju da spriječe odlazak školovanih i pametnih, dobio sam skoro identičan odgovor i u BiH, ali i u Beogradu i Zagrebu – nisu to naši glasači.

MONITOR:  Kakve se promjene u BiH mogu očekivati od tih izbora? 

SKENDERAGIĆ:  Mi koji nemamo rezervnu domovinu željeli bismo da na vlast dođu one političke opcije koje će se boriti da BiH bude kuća u kojoj nikome neće biti tijesno, u kojoj će se svi osjećati na svome, da postane zemlja koju će njeni stanovnici voljeti. Da budemo zemlja u kojoj će se poštovati stare vrijednosti i stvarati nove. Da budemo zemlja u kojoj se voli svoje, bez da se mrzi tuđe.

Previše smo trovani mržnjom i nasiljem. Zašto ne bismo krenuli u nešto što nas vodi do mira, do mogućnosti da sve naše konflikte rješavamo na način koji će doprinijeti izgradnji boljeg i pravednijeg društva? Vrijeme je da počnemo i budni sanjati bolji svijet.

 

Čudna šutnja EU

MONITOR: Rekli ste da Vas zabrinjava šutnja Evropske unije povodom mise poginulim u Blajburgu.  Čime objašnjavate to da se iz Evrope niko nije oglasio, je li to možda solidarnost sa njenom članicom Hrvatskom?

SKENDERAGIĆ:  Čudna je ta šutnja EU. Očekivali smo više podrške, tim prije što EU počiva na ideji antifašizma. Antifašizam je civilizacijska tekovina, kojom se Europa i svijet ponose posljednjih 75 godina. Velika pobjeda maja 1945. godine nad ideologijom zla, mržnje, progona, ubijanja je vrijednost kojom se treba ponositi. Izgleda da to sa nekima i nije slučaj! No, treba naglasiti da je evropska komesarka za ljudska prava Dunja Mijatović dala podršku. I, evo, posljednjih je dana oni političari iz BiH koji se najviše kunu u Europu napadaju zbog toga.

 

Veliki projekat revizionizma

 

MONITOR: Etnonacionalizam se opet širi regionom: Hrvatski sabor bio je pokrovitelj mise ustašama, u Srbiji rehabilituju četnike, Srpska pravoslavna crkva uz srpsku vlast pokušava da destabilizuje Crnu Goru… Kakve nam opasnosti prijete od te politike mrženje i podjela?

SKENDERAGIĆ: Nažalost, na djelu je veliki projekat revizionizma. Želi se promijeniti istorija i pobjednika proglasiti poraženim. Od zločinaca napraviti heroje i obratno. To je projekat koji se sistemski proizvodi. U školama djecu uče da su četnici i ustaše ratni heroji, a partizane pokazuju kao ratne zločince. Prikazuju četnike i ustaše kao borce za oslobođenje od fašizma, pa nije čudo da djeca kad odrastu imaju iskrivljena mišljenja.

Mi u BiH smo posebno osjetljivi na to. Da je fašizam pobijeđen, ali ne i poražen, Bosanci i Hercegovci su osjetili 90-ih, u ratovima koji su na tlu bivše Jugoslavije nekad vođeni pod zastavama i na ideologiji poraženih fašista. Zato je ovaj sarajevski majski virus antifašizma važan za BiH, jer je odaslao poruku da će slično proći i opijela Draži Mihailoviću. Još kada bi, kako to napisa urednica antifašističkog Oslobođenja Vildana Selimbegović, ,,domaće političke snage skupile hrabrosti i obračunale se sa imenima ulica: da vrate antifašiste i odreknu se ustaša, četnika i Mustafa Busuladžića, imali bismo razloga da vjerujemo kako smo zaista spremni za sljedeći korak. Onaj koji znači pomirenje i okretanje zajedničkoj budućnosti”.

Nadam se da će čim prije ružni i teški dani i godine biti iza nas. I da će politički slijepci i vjerske vođe koji ih podržavaju otići sa političke scene.

                            Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MILOŠ VUKOVIĆ, FIDELITY CONSULTING: Istina će nas zaboljeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eurostat kaže da je kupovna moć građana danas manje-više ista kao 2019. godine. Sa druge strane, država i lokalne samouprave su, zbog inflacije i priliva velikog broj migranata, imali rekordne prihode. Kada ostanemo bez tog “goriva”, javne finansije Crne Gore će se suočiti sa bolnom istinom koja će rezultirati “hlađenjem” ekonomije

 

 

MONITOR: O prijedlogu zakona o budžetu za 2025. ne govori se mnogo. Da li bi trebalo?

VUKOVIĆ: Predloženi zakon o budžetu za 2025. godinu je rasipnički, nedomaćinski, nedovoljno razvojni i nadasve – nedovoljan da se građanima pruži potpuni servis od javnog interesa.

Evo par zanimljivih činjenica: Zakon o budžetu omogućava Vladi da se zaduži skoro tri milijarde eura ili 40 posto BDP-a. Fondu zdravstva fali 80 miliona eura, što znači da u četvrtom kvartalu 2025. može doći do nestašice ljekova. Resoru poljoprivrede, koji treba da pomogne diverzifikaciju privrede, nisu opredijeljena dovoljna sredstva. Smanjene su subvencije za podsticanje konkurentnosti privrede. Izdaci za materijalno obezbjeđenje porodice su ostali skromni. Povećani su izdaci za konsultantske ugovore i ugovore o djelu (kada se isključe sredstva u 2024. koja su opredijeljena popisu)…

Sa druge strane, zakon predviđa kupovinu aviona za Generalni sekretarijat Vlade od 25 miliona eura,  krši se zakon o budžetu i fiskalnoj odgovornosti jer tekući budžet raste brže od rasta BDP-a,  neproduktivna potrošnja je povećana.

MONITOR: Uporno ukazujete na moguće probleme sa predloženim zakonom o strateškim investicijama. Šta je sporno u tom propisu?

VUKOVIĆ: Nacrt Zakona o strateškim investicijama Crne Gore obiluje formalnim i suštinskim nedostacima koji mogu ugroziti javni interes i zahtijevaju hitnu reviziju i značajno unapređenje.

Zakon nije precizno normirao obaveze postupanja organa koji se bave procjenom uticaja na životnu sredinu niti zaštitu kulturnih dobara, ostavljajući prostor za moguće zloupotrebe i ugrožavanje prirodnog i kulturnog nasljeđa. Predloženi rokovi su kratki za rješavanje kompleksnih pitanja, što ugrožava kvalitet i transparentnost odlučivanja.

Zakon ne predviđa provjeru ugovora od strane VDT-a prije njihovog sklapanja, čime se povećava rizik od pravnih sporova, finansijskih gubitaka i mogućih koruptivnih praksi. Nacrt zakona ne reguliše jasno postupke raspolaganja državnom imovinom, što otvara prostor za netransparentnost i moguće zloupotrebe.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR BILJANA ĐORĐEVIĆ, PROFESORKA FPN BEOGRADSKOG UNIVERZITETA I POSLANICA ZELENO-LIJEVOG FRONTA: Studentkinje i studenti daju primjer kako i ostali segmenti društva mogu da podnesu žrtvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast igra istovremeno dvije igre, smirujući i istovremeno raspirujući krizu. Da bi mogli da kažu da je bilo nekih mrvica odgovornosti, a da nekako ispadne da to nema veze sa njima

 

 

MONITOR: Studenti su pred institucije izneli nekoliko zahtjeva, prilično konkretnih i upućenih na određene adrese. Da li bi to moglo da znači da su nove generacije studenata u Srbiji, naučile i neke veštine efikasnijeg političkog djelovanja?

ĐORĐEVIĆ: Jedan deo zahteva je identičan zahtevima koje je odmah nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu iznela opozicija – tu posebno apostrofiram zahtev za objavljivanjem svih tajnih ugovora u vezi sa rekonstrukcijom železnice što se još uvek nije dogodilo. Specifično studentski zahtev je onaj koji se tiče odgovornosti svih onih koji su tukli studente koji su u znak solidarnosti sa žrtvama stajali mirno 15 minuta što je i bio povod za prvu blokadu, blokadu Fakulteta dramskih umetnosti-čije su studente napali, između ostalih, i Milija Koldžić, tadašnji većnik opštine Novi Beograd, iz redova SNS-a. Koldžić je, u međuvremenu, podneo ostavku ali ga je prethodno vladajuća većina na Novom Beogradu zadržala na tom mestu na sednici koju je sazvala opozicija tražeći njegovo razrešenje. Ovde je reč o odbrani sopstvenog dostojanstva a kada to traži omladina i istrajava u tome, to se teško da blatiti kao kad to radi opozicija-čak i ako izgovara iste stvari. Zato mislim da ovde nije reč o preciznosti zahteva, već o spremnosti i solidarnosti studenata da stanu iza njih na novi način.

MONITOR: Posle gromoglasne optužbe da se pobunjeni akademci grabe za nekakav novac koji je stigao za njegovo rušenje, Aleksandar Vučić je, kako tvrdi, ispunio sve studentske zahtjeve, uz raznorazna obećanja o životnim olakšicama. Da li je Vučić shvatio da mu dosadašnji stil rješavanja kriza, ovog puta, ne mora doneti uspijeh?

ĐORĐEVIĆ: Vučić se ne snalazi u ovome jer prvo potcenjuje i vređa studente i studentkinje da su neposobni da misle svojom glavom i da su korumpirani kako bi organizovali blokade-a onda kad shvati da je to greška, pokušava da ih pridobije tako da ih zapravo korumpira ponudama koje treba da nadomeste glavni uzrok njihovog nezadovoljstva. Danas je stigla najava da će i prevoz biti besplatan u Beogradu, pa onda subvencionisanje stanova za mlade… Verujem da će za koju nedelju i kuće biti od čokolade a prozori od marmelade. Naravno, Vučiću je to toliko puta polazilo za rukom da nije čudo što poseže sa istim rešenjima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. decembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Hvala Sari

Objavljeno prije

na

Objavio:

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. Odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva ili svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam

 

 

MONITOR: Javnost je uznemirio slučaj seksualnog uznemiravanja od strane profesora podgoričke Gimnazije. Šta to govori o ovoj često tabu temi?

PETRIČEVIĆ: O javnosti kasnije, ali prije svega: HVALA SARI VUJISIĆ.

Hvala joj na hrabrosti, na brizi o drugim djevojkama, ali joj hvala i na povjerenju.

I prije Sare nastavnici su se ”igrali” sa učenicama, ”preigravali” ili ”zabavljali” sa njima, ženili se ponekad nekima od njih. I prije Sare oni su ih odmjeravali, komentarisali im izgled, momke, drugarice i privatni život, dobacivali, davali komplimente, dodirivali se, znojili, češkali, pritiskali, raskopčavali i krivili kraj njih. Ima li neko da se ne sjeća sličnih situacija iz svoje srednje škole, bilo kao žrtva, bilo kao svjedok? Možda čak i osnovne… Jesmo li ih mi prijavili svojim očevima? Nekom drugom? Znam za sebe – nisam.

O razlozima koji su me razjedali, ali iz kojih mi nije padalo na pamet da prijavim bilo šta i bilo koga, čitala sam mnogo godina kasnije, u feminističkim studijama autorki koje su decenijama radile sa žrtvama seksualnog nasilja i nastojale da se približe neizrecivom – traumi koja održava patrijarhalni poredak – seksualnom nasilju nad ženama koje ima ključnu ulogu u održavanju njihove potčinjenosti. Sve mi dišemo pod tom prijetnjom i sve mi živimo u toj sjeni. I najčešće se pravimo da ne postoje. Da smo veće i jače od njih. Da nas ne plaši mračna prečica, pijani prijatelj ili napaljeni autoritet. Ali znamo – za ženu nema opasnijeg mjesta od onog na kom bi trebalo da je najsigurnija.

Za većinu žena je to dom, za neke je to radno mjesto, omiljeni kafić ili – škola. Na tim mjestima provodimo vrijeme sa onima kojima najviše vjerujemo, ali to su ujedno i mjesta na kojima najviše stradamo. I da naglasim očito – ne moramo biti silovane da bismo bile žrtva kulture silovanja, da bi nam prijetnja tim radikalnim vidom psihofizičkog nasilja određivala ili učestvovala u određivanju našeg životnog puta. Muškarci sa tim ne moraju da žive, i vrijeme je da to ozbiljno i shvate.

MONITOR: Koliko to sada shvataju?

PETRIČEVIĆ: Pogledajte bilo koja istraživanja ili statistike – one su jezive. U studiji urađenoj u Srbiji (AŽC, 2018.) 90 odsto djevojaka navodi da su bile izložene seksualnom uznemiravanju narušavanjem njihovog integriteta seksualizovanim verbalnim ili neverbalnim ponašanjem na javnom mjestu – od mizoginih šala do aluzija, prijetnji, neželjenih poruka ili predloga seksualne prirode.

Istraživanje o percepciji seksualnog nasilja nad djevojkama i ženama koje je par godina kasnije (SŽK, 2021.) rađeno u Crnoj Gori pokazalo je sledeće: ”Skoro polovina (45 odsto) muškaraca misle da ženama prija kada im na poslu poklanjaju seksualnu pažnju.

Više od četvrtine ispitanika/ca vjeruje da su žrtve silovanja zapravo žene koje su imale seksualni odnos, ali su se “predomislile” nakon njega.  Četvrtina smatra da žene koje kažu da su doživjele seksualno nasilje izmišljaju ili pretjeruju sa tvrdnjama o zlostavljanju ili silovanju. Četvrtina smatra da silovanje u braku ne postoji. Petina muškaraca smatra da žena i kada kažu “NE” zapravo misle “DA”. Ukoliko je žena silovana, gotovo petina ispitanih vjeruje da je uradila nešto što je dovelo do toga.”

Što nam to govori? Ono što feministkinje ponavljaju decenijama – glavne odlike kulture silovanja su erotizacija nasilja prema ženama, nevjerovanje žrtvi/preživjeloj i njeno okrivljavanje – prebacivanje odgovornosti i krivice na žrtvu. Sve to možemo da prepoznamo i u ovom slučlaju. To su ključni amortizeri koji i dalje osiguravaju opstanak statusa quo. Javnost je s pravom uznemirena i javnost ne treba da se smiri dok se postojeće stanje ne promijeni.

MONITOR: Kako ocjenjujete reakciju institucija i bijes javnosti? Zašto izostaje reakcija prosvjetnih radnika?

PETRIČEVIĆ: Odgovor na ovo pitanje započela bih ponovivši ključnu tezu teksta (”Grmite sestre”) koji sam prije tri godine pisala na istu temu: ”Malo je prostora za tišinu i samo žrtve imaju pravo na nju”. Svi ostali imaju obavezu da govore, na prvom mjestu institucije, zatim osobe iz povezanih struka, prije svega prosvete, prava, društvenih i humanističkih nauka. Naravno, opravdan zahtjev za procesuiranjem slučaja i ostvarivanjem pravde ne smije se pretvoriti ili svesti na dvije stvari – instrument političkog nadgornjavanja naše polupismene političke elite, sa jedne, i senzacionalističko razjarivanje po društvenim mrežama i pozive na linč, sa druge strane. Ne može nas vraćanje ”tradicionalnim vrijednostima” spasiti ili sačuvati od ovakvih nasilnika, niti ”uzimanje pravde u svoje ruke” i odmazde očeva i braće. Mi kao društvo moramo formulisati sistemski odgovor i promijeniti društvenu klimu u kojoj se rodno zasnovano nasilje prema ženama toleriše. Zato je ključan odgovor institucija koji je, makar za sada, u najboljem slučaju u fazi formulisanja. Dosadašnji je uglavnom bio tzv. ”institucionalna izdaja” – koncept koji koristi Jennifer Freyd kada opisuje situaciju u kojoj moćne javne institucije (škole, crkve, vlada, vojska) ne staju na stranu žena koje su unutar njih doživjele seksualno nasilje, nego opravdavaju samu instituciju i na taj način izdaju žene.

MONITOR: Vidite li taj obrazac u ovom slučaju?

PETRIČEVIĆ: U ovom slučaju imamo flagrantan primjer toga na konferenciji za štampu koju je sazvala direktorica škole. Ništa od onoga što je rekla ili učinila ne daje nadu niti djeluje ohrabrujuće, budući da je jedinstvenu priliku da javno zaštiti žrtvu ona iskoristila da prisvoji njenu ulogu. Pa ne može. Nije ovo viktimijada, a malo je odvratnijih stvari od toga da izigravate žrtvu u situaciji u kojoj vam je uloga bila da budete njen branilac. Umjesto da preuzme odgovornost koja joj pripada ona je odlučila da je prebaci na učenicu koja joj se povjerila, optuživši je da slučaj nije htjela prijaviti zbog straha od reakcije vlastitog oca. Ovo, u najboljem slučaju, demonstrira temeljno nerazumijevanje problema seksualnog nasilja.

Mene takođe podsjeća na jednu od prvih lekcija o patrijarhatu koju sam naučila kada sam bila otprilike istih godina kao Sara kada se prvi put obratila direktorici. Početkom studija moja bliska prijatelj

ica doživjela je nasilje, šamar koji nisam vidjela, iako smo skupa izašle te večeri. ”- A da ga prijavimo?” Odgovorila mi je da joj na pamet ne pada ništa slično, jer ne želi ni da zamisli što bi njen otac ili njezini prijatelji uradili da su saznali što joj se desilo te večeri. Oni se ne bi mogli kontrolisati, jednako kao što se nije mogao kontrolisati ni onaj koji ju je udario. Jedina koja se kontrolisala bila je ona – žrtva. Mi tu silnu braću i očeve vučemo na svojim leđima, mi ih čuvamo od pakla u kom i dalje kapitalizuju na svojim rodnim privilegijama.

Ali ima žena koje odbijaju da budu ili ostanu žrtve i koje odbijaju da ćute i hvala im na tome. Hvala Sari na povjerenju, ali hvala i novinarki Đurđi Radulović iz CIN-CG koja je zadobila to povjerenje, zadobila ga za nagluvu i slabovidu crnogorsku javnost, koja sičija, drobi, optužuje i kevće, i koja višestruko reviktimizira žrtve. Hvala Đurđi na tekstu, na interesovanju i istrajnosti da se uhvati u koštac sa ovako teškom i ovako važnom temom. To su mlade žene koje daju nadu. To su mlade žene koja svoja prava poznaju, koriste i proširuju – za sve. Hvala im i u ime generacija koje dolaze.

MONITOR: Da li smo kao društvo spremni da se suočimo sa ovim temama ili se zgražavamo stihijski, od slučaja do slučaja?

PETRIČEVIĆ: Sve ključne karakteristike totalnog ”odomaćenja” i naturalizacije kulture silovanja prepoznajemo i u ovom slučaju koji je u pogledu vidljivosti, raspolućen između Đurđinog istraživačkog teksta i brojnih tekstova na ovu temu objavljenih u crnogorskim medijima do sada, i histerične odmazde koja je pokrenuta na društvenim mrežama i u komentarima na portalima, paralelno sa okrivljivanjem žrtve i pronalaženjem opravdanja za nasilnika, što Kate Manne naziva izrazom ”himpatija” i određuje kao izuzetnu simpatiju koja se u javnosti pokazuje prema muškarcima koji su počinili seksualno nasilje prema ženama. To moramo da demontiramo. Moramo da naučimo što je seksualno nasilje, moramo da umijemo da prepoznamo seksualno uznemiravanje, moramo da pomognemo učenicama i učenicima da ga detektuju i da ga prijave. Naravno nužna je pretpostavka da imaju kome da ga prijave i da imaju povjerenja u to da im se prijava neće ”obiti o glavu”, niti biti gurnuta na dno ladice do njihove mature. Moramo da prestanemo da iskazujemo isključivo negativnu solidarnost i da štitimo kolege kada naprave ovakvu svinjariju.

Bojim se da je stihijska reakcija i slabo pamćenje nešto na što možemo računati kada je crnogorska javnost u pitanju, ali ipak računam i na to da će se neki pomaci desiti, prije svega da će se ova tema otvoriti u svakoj instituciji, a posebno u prosveti na svim nivoima. Neophodno je bez odlaganja istražiti da li je bilo još sličnih slučajeva u podgoričkoj gimnaziji, ali i u svakoj školi u kojoj postoji slična sumnja, budući da uporedna iskustva i na globalnom (”me too”) i na regionalnom nivou (”Nisam tražila”) i svjedočanstva djevojaka i žena na ovu temu govore da počinitelji imaju najčešće trajnu tendenciju ka ovakvom ponašanju, i da su žrtve rijetko usamljeni ili izolovani slučajevi.

Iskoristiću priliku i prostor koji ste mi dali kako bih podsjetila i podržala odličnu inicijativu Centra za ženska prava  da se u najskorijem roku formulišu i usvoje precizni protokoli za zaštitu djece i mladih od seksualnog nasilja u obrazovnim ustanovama, kao i da se svi zaposleni ozbiljno upoznaju sa njegovim odredbama. Minimum koji tražimo treba da bude apsolutno nulta tolerancija na seksualno uznemiravanje učenica od strane nastavnika.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo