Administrativni odbor Skupštine Crne Gore odbio je jedinstveni predlog opozicije da Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, bude izabran za člana Tužilačkog savjeta. Vladajuća partija odlučila je da kandidati budu Mladen Vukčević, bivši predsjednik Ustavnog suda i bivši visoki funkcioner vladajuće partije i Jelena Popović, savjetnica predsjednika Skupštine Ranka Krivokapića i asistentkinja na Univerzitetu Donja Gorica. Izbor je logičan. U slučaju dekana Univerziteta Mediteran Mladena Vukčevića vlast se odlučila za provjereni kadar. Može se računati da nekadašnji predsjednik Izvršnog odbora DPS-a, potom predsjednik Ustavnog suda, ima i dobre regionalne kontakte – godinama svoju luksuznu kuću izdaje Hrvatskoj ambasadi. Savjetnica predsjednika parlamenta svjedoči kako je vlastima stalo do afirmacije mladih. Posebno onih koji su dio UDG „istorije budućnosti”.
U konkurenciji sa tim i takvim kandidatima profesor Popović, ipak, nije odbačen zbog manjka stručnosti. Prema nalazu Demokratske partije socijalista Milan Popović ne može u Tužilački savjet zato što ne voli svoju zemlju.
Članu Administrativnog odbora iz DPS-a Miloradu Vuletiću pripalo je da objavi: ,,Nikad neću glasati za čovjeka koji ne voli svoju državu i koji nikad ništa lijepo nije rekao o Crnoj Gori”. Vuletić ne osporava da ,,taj čovjek” ima pravne reference, ali ne može da glasa ,,za nekoga ko ne voli svoju državu, makar u zadnjih pet-šest godina”.
Profesor Milan Popović u izjavi za Monitor kaže da je incident na Administrativnom odboru kompromitacija vladajuće partije u kojoj se ne zna šta je tragično, šta komično. ,,Vladajuća partija, od vrha piramide do dna, pravi konfuziju i ispred sebe stavlja štit države – ‘država to sam ja’. To je ono što je ovaj vojnik partije uradio”.
,,Poznato je da svih ovih 20 godina kritikujem vladajuću partiju i pripadnike vladajuće oligarhije, od vrhovnika do vojnika. Ja ne volim
vladajuću partiju zbog ratova, ratnih zločina, pljačkaških privatizacija, korumpiranosti, povezanosti sa organizovanim kriminalom”, priznaje Popović.
Prema mišljenju profesora Popovića odlučan otpor mogućnosti da u Tužilački savjet uđe makar jedan član kojeg ne kontroliše vlast svjedoči da je vladajuća oligarhija u stanju intenzivnog straha.
Nije najgore to što se u ovoj zemlji – od čistača ulice do člana Tužilačkog savjeta – nešto može postati samo uz blagoslov DPS-a. Gore je što to postaje prirodno stanje. Odluku Administrativnog odbora o eliminisanju profesora Popovića crnogorsko društvo u potpunosti je odćutalo. Ni glasa od nevladinih organizacija, ni traga nezavisnim intelektualcima.
U nekoj drugoj realnosti moguće bi bilo i sljedeće: u znak potvrde svoje novouspostavljene nezavisnosti profesor Mladen Vukčević, učtiv inače, odlučno je digao glas protiv načina na koji je njegov bivši partijski drug govorio o njegovom kolegi pravniku. Naravno da je ovdje nezamislivo.
Pored stroge kontrole podobnih, vlast se opasala i neprobojnim obručima institucija u kojima kontroliše svaki sloj. Sve i da je Milan Popović postao član Tužilačkog savjeta, malo šta bi tamo mogao da radi. Tužilački savjet ima predsjednika i deset članova. Šest članova bira se iz reda tužilaca, dvojica su istaknuti pravnici, po jednog predlažu Ministarstvo pravde i Advokatska komora.
Sjednice Tužilačkog savjeta saziva predsjednik, po sopstvenoj inicijativi ili na predlog najmanje tri člana Tužilačkog savjeta. Predsjednik predlaže dnevni red sjednice. Izuzetno, svaki član Tužilačkog savjeta može na sjednici predložiti da se predloženi dnevni red izmijeni ili dopuni i dužan je da taj predlog obrazloži. O tako stavljenom predlogu, Tužilački savjet odlučuje većinom glasova bez rasprave. U slučaju jednakog broja glasova, odluka je donesena ako je za nju glasao predsjednik.
Recimo, nesuđeni član Tužilačkog savjeta Milan Popović, mogao je doći do ideje da treba smijeniti Vrhovnu državnu tužiteljku Ranku Čarapić. Mogao je podsjetiti da se ne zna šta je sa krivičnom prijavom koju je, sa glavnim i odgovornim urednikom Monitora Esadom Kočanom i poslanikom PZP-a Kočom Pavlovićem, podnio protiv predsjednika Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića i Vrhovne državne tužiteljke Ranke Čarapić, zbog ratnog zločina deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu. Teško da bi se takva jeres ušunjala i do dnevnog reda, o predlogu je teško i sanjati. Ova vlast, međutim, sebi ne može da dozvoli da neko, shvatajući ozbiljno svoje obaveze u institucijama izvrće ruglu njenu logiku. Otkud toliki, opravdan strah od Milana Popovića u Tužilačkom savjetu.
Predsjednik DPS-a Milo Đukanović, veoma uredno, podsjeća pravovjerne na pravce djelovanja. I ovom obrušavanju na profesora Popovića prethodio je poziv na lov i određivanje meta. Trube, korbači i psi uvijek su spremni.
,,Ja nemam problema sa lažima i verbalnim nasiljem sa te strane sve dok oni ne počnu da osnivaju koncentracione logore za za one za koje procijene da ne vole svoju državu. Ako znamo da je partija našeg vojnika, odnosno vrhovnika, bila u koaliciji sa Slobodanom Miloševićem, čiji su najbliži saradnici u Hagu osuđeni za ratne zločine, onda ovo što sam rekao postaje jasnije. Nijesmo mi izašli iz zone koncentracionih logora”, ocjenjuje Milan Popović.
I da je Tužilački savjet jedina zarobljena institucija problem bi bio ozbiljan. Ovdje je okupirano sve. Ne zna se koliko raznih savjeta kobajagi nezavisno kontroliše razne poslove od javnog interesa. Od telekomunikacija do javnih servisa, savjeti su pretvoreni u čvrste bedeme sistema i, usput, fina mjesta za udomljavanje odabranih. U manje bitne i manje plaćene sfere, poput državne televizije, katkad bude pušten poneki nekontrolisani član. Vremenom, on neminovno postane ,,onaj koji se stalno nešto buni”. Vlast uvijek ima većinu da uradi šta joj je volja. Gadnija od samovlašća biva providna folija ispod koje se ono odvija.
Miloš BAKIĆ