Tri mjeseca primjene Zakona o zaradama u javnom sektoru bila su dovoljna da ukažu na brojna ograničenja i mane tog propisa. Otud se, sa raznih strana, sve glasnije govori o potrebi njegovog mijenjanja i usklađivanja sa našom ekonomskom ali i socijalnim stvarnošću.
,,Aktuelni Zakon o zaradama u javnom sektoru je nepravedan, diskriminatorski i neprimjenjiv u praksi”, ocijenio je početkom mjeseca ,,opozicioni” ministar finansija Raško Konjević. On je dan kasnije dodatno precizirao u razgovorima za televiziju Atlas i radio Antenu M: ,,Zakonom o zaradama u javnom sektoru zadovoljni su funkcioneri, ali nijesu službenici kojim je dominantno trebalo da bude posvećen”.
Konjević objašnjava da su na taj propis ozbiljne primjedbe iznijele brojne insititucije, nekoliko opština, gotovo pa sva komunalna preduzeća, … , sve do zapošljenih u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija. ,,Ukazao sam da taj Zakon u sistemskom smislu nije donio određena rješenja na adekvatan način, a drugi aspekt je da za primjenu tog Zakona u budžetu za 2016. nedostaje nešto više od 15 miliona eura, zbog čega je potreban i rebalans budžeta”, napominje ministar finansija. Nije lako ostaviti po strani primjedbe njegovih kritičara koji podsjećaju da je Vlada, u kojoj je Konjević kao dio tadašnje vladajuće koalicije bio ministar policije i javne uprave, jednoglasno usvojila i parlamentu proslijedila prijedlog zakona o zaradama u javnom sektoru. Ozbiljan novac je u pitanju.
Na finansijske probleme koje je proizveo Zakon o zaradama nedjeljama i(li) mjesecima ukazuje predsjednik opštine Berane Dragoslav Šćekić. ,,Nije u redu da se predsjedniku opštine poveća plata za 500 ili 600 eura, a nekom službeniku za 50. To neću podržati”, naveo je Šćekić konstatujući da opštini Berane nedostaje nekih 500 hiljada eura da bi sprovela u djelo zamisli autora spornog Zakona. Zgodna ilustracija za, kako se ono kaže, nesaglasje između teorije i prakse.
,,Primjena zakona značila bi enormno i nemoralno povećanje zarada rukovodećeg kadra u odnosu na službenike koji obavljaju značajan dio lokalnih poslova, a posebno bi pogodila zaposlene sa nižom stručnom spremom koji obavljaju teške poslove komunalnog održavanja i službu spasavanja”, ponavlja Ščekić.
Zapravo, ova se primjedba još tokom pripreme Zakona i rasprave koja je prethodila njegovom usvajanju izdvojila kao osnov golemog nezadovoljstva. Prosto – Zakon je spakovan po mjeri vladajuće elite (sve tri grane vlasti) a na uštrb armije profesionalaca iz javnog sektora i zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Dok su zarade predsjednika države, vlade i parlamenta, ministara, poslanika i njihovih najbližih saradnika praktično udvostručene, zapošljeni u državnoj administraciji morali su da se zadovolje obećanom povišicom od 5-6 odsto. Da bi se po primjeni Zakona pokazalo da će neki od njih, zapravo, dobiti manju platu.
Sve to je pratilo tragikomično obrazloženje Vladinih glasnogovornika da se promjenom koeficijanta i povećanjem plate većim od 1.000 eura, ,,samo legalizuje novac koji su funkcioneri i onako dobijali kroz naknade za raznorazne dodatne aktivnosti.
,,Skandalozno je da u Crnoj Gori, državi socijalne pravde, raspon između najnižeg i najvišeg koeficijenta za obračun zarada u javnom sektoru bude 1:12,3 da najviši koeficijent na državnom nivou bude 32, a najniži 2,6″, registrovali su aktivisti Demokrata u svom saopštenju, ,,Na ovaj način su svi državni i lokalni funkcioneri, i zaposleni u njihovim kabinetima, privilegovani u odnosu na najveći broj službenika i namještenika koji su se ovih dana, nakon isplate zarada, suočili sa činjenicom da od povećanja zarada nema ništa, a u nekim slučajevima, zarade su čak i smanjene, zbog smanjene obračunske vrijednosti koeficijenta”.
Stvari su išle dotle da su javnosti, kao ilustracija stanja po usvajanju Zakona, podmetani lažni podaci (kao vrijednost iznosa koji se množi za datim koeficijentom uzimali su 55 umjesto 60,1 euro – što na predsjedničkim platama pravi razliku veću od 200 eura). Sve to da bi se pokazalo kako će politička elita imati plate jedva veće od 2.000 eura. Iako su iste, u stvarnosti, bliže iznosu od 2,5 pa čak i tri hiljade eura (zavisno od godina radnog staža).
Na drugoj strani – među običnim pukom – plate su smanjivane a nezadovoljstvo raslo. ,,Neke plate će biti smanjene na pola, a izvjesne su i brojne tužbe radnika crnogorskih komunalnih preduzeća koje će koštati mnogo više od planiranih ušteda”, rečeno je, krajem maja, na sjednici Odbora za komunalnu privredu pri Privrednoj komori CG.
,,Dovešćemo do toga da će oni koji rade na održavanju javnih površina, sa sadašnjom platom od 470 eura, primati 236″, izračunao je direktor hercegnovske Čistoće Borivoje Bonić. Slične projekcije iznijele su njegove kolege sa svih strana Crne Gore. Korak dalje otišao je Miloš Ražnatović, direktor cetinskog Vodovoda, tvrdnjom da je ,,Ovim zakonom suspendovan princip korporativnog upljavljanja…”.
Dolazimo do drugog bloka rješenja iz usvojenog Zakona koja su, svima koji su ih pokušali primijeniti, donijela velike glavobolje. Jednostavno, riječ je o tome da je zakonodavac u pripremi ovog propisa pod firmu javni sektor strpao sva privredna društva koja su u vlasništvu države ili lokalnih samouprava. Uz nekoliko, uglavnom teško objašnjivih, izuzetaka. Tako su se, na primjer, u crnogorskom javnom sektoru našle i Plantaže, Budvanska i Ulcinjska rivijera ili Crnogorska plovidba, ali nijesu zdravstvo, obrazovanje, instutucije kulture… Zapravo, zakon nije obuhvatio skoro polovinu (23 -25 hiljada) zapošljenih iz javnog sektora koji se, u Crnoj Gori, procjenjuje na nekih 59 – 60 hiljada!?
Da bi zbrka bila kompletna, Vlada je predložila a parlament prihvatio da se Zakon o zaradama ne odnosi na Centralnu banku. Ali isti princip nije važio za regulatorne agencije za energetiku i telekomunikacije, na primjer, iako su i one jednako samostalne i samoodržive. Po istom principu (babi se snilo što joj je bilo milo) zakon se ne odnosi na Elektroprivredu. Ali važi za sva druga infrastrukturna preduzeća.
Konačno, Zakonom o zaradama u javnom sektoru nijesu propisana mnoga zvanja u opštinama. Nema predsjednik skupštine opštine, potpredsjednik opštine, glavni administrator, menadžer, sekretar skupštine…
Sve je to bio razlog da Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) 19. maja podnese Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti Zakona o zaradama kojim se, kako navode, narušava princip jednakosti pred zakonom, te proklamovana sloboda tržišta, preduzetništva i konkurencije.
,,Smatramo da se zaposleni u privrednim društvima u većinskom vlasništvu države ili lokalne samouprave ne mogu smatrati zaposlenima u javnom sektoru, iz prostog razloga što ta privredna društva, bez obzira na oblik obavljaja privredne djelatnosti, u cjelosti posluju po propisima koji važe za sve ostale privredne subjekte realnog sektora”, navodi se u analizi UPCG.
Šta sada?
,,Uradili smo u Ministarstvu finansija analizu, definisali osam prioritetnih problema u primjeni tog zakona i tu smo informaciju uputili resornom potpredsjedniku Vlade Vujici Lazoviću koji je pratio sa Radojem Žugićem izradu i primjenu tog zakona”, pohvalio se – i prozvao – ministar Konjević, ,,Očekujem da ćemo u narednih nekoliko dana unutar vladinih tijela otvoriti to pitanje. Pisana informacija je prije desetak dana upućena Lazoviću”. Čekamo.
Da, na kraju, ne ispadne kako priču o Zakonu o zaradama pričamo gledajući na njega, iskuljučivo, očima kritičara i nezadovoljnika. Istina je da je ovaj Zakon osjetno poboljšao (legalne) finansije nekih 800 do 1000 stanovnika Crne Gore zapošljenih na državnim funkcijama koje, prema ocjeni bivšeg ministra finansija Radoja Žugića, ,,ranije nijesu bile finansijski vrjednovane u skladu sa odgovornošću koju nose”.
Pošto u Crnoj Gori radi nekih 160 hiljada zapošljenih, proizilazi da je svaki 20 zapošljeni državni funkcioner. Zato bi se moglo reći da, od masovne vaučerske privatizacije, ovdašnja vlast nije donijela propis koji je tako očigledno poboljšao status većem broju zapošljenih. Druga je priča to što ceh plaća onaj ,,ostatak” od 99,5 odsto.
Zoran RADULOVIĆ