Dugo se vjerovalo da nas od prizora kakvi se viđaju u svjetskim metropolama, gdje su beskućnici nerijetka pojava, ,,spašava” to što smo tradicionalno društvo, sa jakim porodičnim vezama.
Beskućnici u Crnoj Gori ipak postoje. Ulicama Podgorice i drugih crnogorskih gradova sve češće se mogu sresti ne samo oni koji tu proseći zarađuju novac nego i oni koji nemaju kome da se vrate.
Profil crnogorskog beskućnika, objašnjavaju oni koji se bave tim problemom, ne razlikuje se od onih u regionu, i svijetu uopšte: to je najčešće muškarac od 45 do 60 godina, slabog obrazovanja, neoženjen, bez djece i nezaposlen, pokidanih veza sa porodicom. ,,Nerijetko im je potrebna psihološka podrška i stručna pomoć”.
No, za razliku od nekih susjednih zemalja, u Crnoj Gori zakon ne predviđa obavezu osnivanja prihvatilišta za one koji nemaju krov nad glavom. Krajem prošlog mjeseca, poznato je, u Podgorici je zatvoreno jedno od dva prihvatilišta za beskućnike u Crnoj Gori. Sada, jedino u Pljevljima postoji mjesto gdje beskućnici mogu prenoćiti.
Prihvatilište u Podogirci vodila je NVO Akcija za ljudska prava, u saradnji sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja. Štićenicima je ponuđen smještaj u Domu starih u Risnu, ali neki od njih su to odbili. Sporazum između Vlade i Akcije potpisan je prošle godine, a prihvatilište je trebalo da bude privremeno rješenje do izmjena zakona koji bi beskućnike prepoznao, i našao pravo rješenje za njih.
No, problem nije riješen. Predlog novog zakona o socijalnoj zaštiti, koji je trebalo da ispravi činjenicu da su beskućnici nevidljivi za sistem, ne propisuje obavezu otvaranja prihvatilišta.
,,Nažalost, zbrinjavanje beskućnika će ubuduće zavisiti od dobre volje državnih organa, odnosno lokalnih samouprava, jer Predlogom zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti nije predviđeno obavezno osnivanje prihvatilišta”, kaže za Monitor Mirjana Radović iz Akcije za ljudska prava.
Predlog propisuje da će se prihvatilište – sklonište osnovati samo ako za tim ,,postoji potreba”. U Hrvatskoj su, recimo, veliki gradovi, kao i gradovi sjedišta županija obavezni obezbijediti novac u budžetu za uslugu prehrane u narodnim kuhinjama, kao i otvaranje prihvatilišta. U Hrvatskoj ima osam prihvatilišta za beskućnike.
,,Zabrinjava nas da Vlada nije prepoznala da u Crnoj Gori ‘postoji potreba’ za obaveznim osnivanjem prihvatilišta. Za samo četiri mjeseca rada privremeno prihvatilište u Podgorici je obezbijedilo utočište za 16 beskućnika”, kaže ona. Iz Akcije je još ranije saopšteno da oni koji su boravili u prihvatilištu tvrde da je beskućnika mnogo više, i da na željezničkoj stanici u Podgorici brojne druge osobe i dalje žive u vagonima.
Prije skoro deceniju Monitor je pisao o djeci beskućnicima, koji su stanovali u napuštenoj zgradi u Baru.
Akcija je ranije saopštila da su prihvatilišta minimum brige za beskućnike kako se više nikada ne bi ponovila situacija iz novembra prošle godine kada je beskućnik izgubio život pokušavajući da se zagrije na ulici.
,,Svake večeri je bio tu. Mislim da je bio bolestan i da je imao oko 75-80 godina. Znao je često, kad pokisne, da zapali vatru između kontejnera i da se tako suši”, ispričao je za medije tada stanar zgrade u Karađorđevoj ulici u Podgorici u kojoj se nesreća dogodila. Čovjek je pokušao da se zgrije i pokraj kontejnera zapalio vatru u kojoj je izgorio. U Crnu Goru je došao iz Vojvodine.
Zanimljivo je da je od 16 osoba koje su prošle kroz prihvatilište u Podgorici, više od polovine stranih državljana koji su ovdje pokušavali da zarade od fizičkih poslova, a koji se nijesu snašli tokom zime. Oni najčešće dolaze iz Makedonije.
Profil korisnika tog prihvatilišta, govori i o nekim drugim nedostacima sistema socijalne zaštite o čemu je Monitor već pisao. Među beskućnicima kojima je privremeno pomagala Akcija, bilo je i onih koji su život počeli u ustanovama socijalne zaštite, odnosno u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Bijeloj. Kada napune 18 godina, štićenici Doma u Bijeloj gotovo da su prepušteni sami sebi. Institucije sistema za one koji ne uspiju da se sami snađu – nemaju rješenje.
Mladić koji je odrastao u toj ustanovi, jedno vrijeme je uspijevao da se izdržava od rada na brodovima. Kad posla više nije bilo, ostao je na na ulici, odakle je stigao u podgoričko prihvatilište. Kojeg više nema.
Hoće li gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša procijeniti da takva investicija treba glavnom gradu? Do sada nije pokazivao da je slab na ranjive kategorije. Naprotiv. Svi se sjećaju Marijane Mugoše, slijepe službenice, koju je gradonačelnik istjerao s posla jer je dovodila psa obučenog da joj pomogne.
Beskućnika sve više u svijetu
Prema određenim procjenama broj beskućnika u svijetu premašuje jednu milijardu ljudi, podaci su sa hrvatskog sajta Beskućnik. Info. Od ukupnog broja siromašnih u Europi, prema istraživanjima Europske Unije, oko 2,7 miliona su beskućnici. Svaki dan umire 50 000 ljudi, uglavnom djece i žena, kao rezultat siromašnih skloništa i neadekvatnih uslova u njima. Zbog niskih temperatura, na ulicama evropskih država umre više stotina beskućnika kod kojih je uzrok smrti najčešće smrzavanje i prekomjerna količina alkohola u krvi. Prema istraživanjima, najmanje 600 miliona ljudi živi u u prihvatilištima koji su životno i zdravstveno ugrožavajući.
Prema studiji How Many, How Much instituta Crisis and New Policy, u Velikoj Britaniji ima 380 000 beskućnika, a troškovi države za beskućnike procjenjuju se na 24 hiljade funti godišnje. Finansiranje iz vladinih izvora nije dovoljno, pa dvije velike beskućničke organizacije Big Issue i Street Shine prihode ostvaruju baveći se prodajom časopisa na ulicama Londona, pružajući usluge popravke i čišćenja cipela ili pranja automobila, što su oblici socijalnog preduzetništva. Smatra se kako je socijalno preduzetništvo puno bolji oblik pomoći beskućnicima od donacija i jednokratne pomoći.
Populaciju beskućnika u Zapadnoj Evropi, navodi Beskućnik info, najvećim dijelom čine odrasli muškarci. Uglavnom su ekstremno siromašni i odvojeni od svojih porodica. Otprilike jedna trećina su mentalno oboljeli, dok je više od polovine od ukupnog broja beskućnika zavisno od alkohola ili narkotika. Do 50-ih godina 20. vijeka najveći broj beskućnika su bili bijelci, alkoholičari i ljudi starije dobi, dok su današnji beskućnici relativno mladi. Broj beskućnika naglo je skočio krajem 80-ih i početkom 90-ih godina.
Milena PEROVIĆ KORAĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice