Još jednom je pogledao u znak na kom je pisalo 7A; u već gotovo sasvim punom avionu, njegovo sjedište ga je čekalo. I ovaj put imao je sreće. Kad god je mogao da bira, odlučivao se za sjedište do prozora. Navika da gleda kroz prozor dok putuje, ostala mu je od djetinjstva. Najprije vozovi, uskotračni, pa onda vozovi normalnog kolosijeka, kasnije autobusi, pa brodovi, a sada avioni, za njega su bile pokretne osmatračnice iz kojih je pratio svijet. Kretanje je donosilo i odnosilo ispred očiju čaroliju svijeta od kog ga je razdvajalo staklo, ali se jedan dio tog svijeta, svijeta koji se pred njegovim očima pojavljivao samo jednom i iščezavao zauvijek, neizbrisivo urezivao u njegovo sjećanje. U oknima malih prozora uskotračnih vozova, kao u jednostavnim drvenim okvirima za slike, ostalo je najviše zapamćenih ljudskih lica; katkad i cijelih sekvenci, svađe na peronu, svadbe, harmonikaš, poljubac na rastanku, ruke koje mašu, i onda obavezni otpravnik vozova – crvenkapa – njegovi napuhani obrazi dok pištaljkom daje znak da voz krene. Pogled djevojke koji se ne zaboravlja a koju nikada više neće sresti, šume… djeca koja blatnjavim putem uz prugu žure u školu.

Prenu se. Od kada putuje isključivo avionom, kroz prozor više ne vidi ljude, osim silueta onih koji vrše utovar prtljaga i tehničkog osoblja. Ali zato je kroz prozor aviona uživao u doživljaju ogromnih prostora, topografije koja se je smjenjivala pred njegovim očima, tamo dole, 10.000 ili 12.000 metara ispod njegovog aviona. Taj prelazak sa ljudskih lica na anonimnu, skoro virtuelnu vizuru reljefa u potezima od više stotina pa i nekoliko hiljada km, nije mu bio sasvim po volji. Ipak, bio je svjestan da se i u njegovom životu sve rjeđe pojavljuju ljudi, sasvim onako kako su se sa prozora kroz koje gleda svijet dok putuje, izgubila ljudska lica.

Sada je gledao u propeler, turbo elisnog aviona. Šest peraja propelera pokrenulo se najprije sasvim sporo – jedan krug za dvije sekunde – a zatim sve brže i brže. Avion je još stajao a propeler se vrtio toliko brzo da je postao potpuno nevidljiv! Samo se čula buka motora, ali je propeler sasvim iščezao iz vida. Nagnu se malo napred, pogleda oko sebe! Nevidljivi propeler putnicima očito nije bio ni na kraj pameti. Listali su novine, časopis avionske kompanije, svoje knjige, ili su se, zatvorenih očiju, spremali da prespavaju let.

Mi vjerujemo da postoji samo ono što vidimo, i ne vjerujemo da postoji ono što ne vidimo! – pomislio je. Tako niko ko prethodno nije vidio propeler, jednostavno ne bi ni povjerovao da propeler postoji, ako bi se vrtio toliko brzo da se ne vidi! Svako bi se opkladio da će staviti ruku, tamo gdje neko tvrdi da postoji nešto, ako on sam tu ne vidi ništa! I kada bi mu propeler otkinuo ruku, pomislio bi da ga je zadesio kobni usud, ali i dalje ne bi povjerovao u nevidljivi propeler.

Možda živimo u svijetu nevidljivih propelera! Mi ih ne vidimo i zato u njih i ne vjerujemo. Šta ako je svaka nesreća koja nekoga zadesi, udar elise takvog nevidljivog propelera? Čovjek produži da vozi otvorenom cestom jer ne vidi propeler koji će uskoro njegovo auto pretvoriti u hrpu izgužvanog lima i zdrobljenog stakla! Nije moguće, moglo bi se pomisliti, jer tu je uvijek i drugi auto s kojim se takav sudar i desio! Jeste, tu je uvijek i drugi auto, ali upravo to dokazuje da ni onaj drugi vozač nije vidio propeler! Možda je neki nevidljivi propeler uvijek pred nama, na našem putu, kad god idemo na neko putovanje, čak i kada idemo na sastanak sa djevojkom, na utakmicu, na poslovni razgovor, prije nego što učinimo nešto od čega ćemo se razboliti? Možda je tajna života u tome da se više vjeruje u nevidljivo nego u vidljivo! Živi smo i vitalni sve dok više vjerujemo u nevidljivi propeler koji možda samo slutimo, nego rođenim očima! Dok jednom ipak ne ispružimo ruku!

Ferid MUHIĆ