Kako smo samo mogli povjerovati da je Potop prošao!? Kako smo mogli ne vidjeti da je nepregledna pučina oko nas i da nam je svima suđeno ploviti na ovoj istoj lađi!? I da ovaj brod moramo svi zajedno održavati što možemo bolje
Kad bismo vidjeli samo ono što vidimo očima i čuli samo ono što čujemo ušima, nikada ne bismo vidjeli cijelo lice istine ni čuli njen tajni šapat! Ako ne pokazuju nevidljive prizore i ne donose nečujne zvuke, sve riječi su puke mrvice popadale sa trpeze uma. Zato pjesnik ne tumači ono što svi vide i čuju: pjesnik pjeva o onome što samo on vidi i čuje! Pjesnik koji tumači svoje pjesme, je kralj zbačen sa prijestolja, koji bi da od pepela obnovi sliku svoje spaljene palate. Tumačenje je uvijek kamen spoticanja svake poezije. Kažu da slavuj probode trnom svoje grudi kad pjeva ljubavnu pjesmu. Možda je tako. Ali sasvim sigurno je da nikada ne objašnjava zašto to radi. Svi to radimo. Kako bismo inače mogli pjevati!?
Oslonjeni samo na oči i uši, prestali smo biti pjesnici, propustili smo da vidimo nevidljivo lice istine i odgonetnemo tajne koje nam šapatom kazuje. A
ako ga makar za trenutak ugledamo, ako jednu od onih tajnih riječi čujemo, pitaćemo se:
Gdje su nam bile oči? Gdje su nam bile uši?
One oči bez kojih smo slijepi za lice istine, one uši bez kojih smo gluhi za riječi istine, koje smo davno zaboravili pa više ne znamo ni da smo ih jednom svi imali, dok smo bili pjesnici, gledajući zvijezde i danju a ne samo noću, slušajući nemušti glas savjesti jasno kao što čoban čuje zvona svog stada ovaca u planini! Kako smo samo mogli povjerovati da je Veliki Potop prošao, samo zato što smo ovim očima vidjeli da se voda povukla!? Nismo n i pomislili na onu drugu, nevidljivu vodu kojom smo oduvijek okruženi i koja se nikada neće povući! Zar smo toliko dugo priželjkivali prizor brda i dolina da su nam se prividjela, te smo kao obnevidjeli, povjerovali kako smo već sišli sa one Nojeve lađe, sa Nuhovog koraba, i spasili se!?
Šta nam bi!?
Možemo li se sjetiti kada smo, ako jesmo, napustili taj brod na kom nas je zatekao Potop!? Kako smo mogli povjerovati da je ta gemija negdje pristala sa svima nama, i čak, da znamo tačno gdje je pristala, pa još i dandanas sebe zavaravamo tražeći po Araratu (Buyk Agri), crvotočne grede njene kobilice tesane od libanskog kedra, trulež opreme i ostatke diluvijalne arke!? Tražimo i ne nalazimo, niti ćemo ih naći. Jer nikada nigdje nismo ni pristali, još smo svi tu, na ovoj istoj lađi sa koje nikada nismo ni stupili na čvrsto tlo!
Prenimo se! Zatvorimo oči, sagledajmo pučinu usred koje se, izgubljeni, na valovima i sada ljuljamo i mi i naša lađa! Začepimo uši i oslušnimo pljuskanje talasa koje nikad nije utihnulo! Opipajmo, trijezno i bez zavaravanja, čvrste bokove ovog broda na kom smo svi našli zaklon i spas – privremen, kraći ili duži i kako za koga, ali – spas!
Stupimo slobodnim korakom po tvrdom podu njegove palube! Obuhvatimo onim očima koje vide zvijezde u podne, još jednom tamnu pučinu svemira kako se prostire u nedogled! Oslušnimo, onim sluhom koji čuje glas savjesti, udare vjetra o platno jedara i škripu vitih jarbola što se povijaju ukrijepljeni debelim užadima nagrizenim od morske soli!
Naš korab i sada podrhtava i stenje, uzdiže se i ponire na talasima velikim kao brda, naginje se i uspravlja! Preko oblica hrastove ograde, svaki val odnese mnoge od nas, a uz njih i prepadnutu zvjerad, voda ih odnosi sve udvoje, kako su i ušli, i s njima sadnice mnogih biljaka – niko ne zna koliko je od tih vrsta zauvijek iščezlo u Potopu i više nikada se neće nigdje pojaviti; jer sve što je još ostalo, sabrano je samo na ovoj lađi, a drugog kopna sem ove arke i tako nigdje nema i nikada ga nije ni bilo.
I tamna se voda od postanka svijeta do danas, u virovima razlijeva zvjezdanim nebom.
Kako smo samo mogli povjerovati da je Potop prošao!?
Šta nam bi!?
Kako smo mogli ne vidjeti da je nepregledna pučina oko nas i da nam je svima suđeno ploviti na ovoj istoj lađi!? I da ovaj brod moramo svi zajedno održavati što možemo bolje.
Jer nevidljivi Potop nije prestao, niti će prestati prije nego svi stignemo do obećanog pristaništa!
Ferid MUHIĆ