Sedmostruki premijer i predsjednik Demokratske partije socijalista Milo Đukanović rastrčao se ovih dana po Crnoj Gori i režimskim medijima da još jednom pridobije dovoljan broj glasača za opstanak na vlasti. Vidjećemo hoće li mu to uspjeti, ali indikativno je da se Đukanović obraća svojoj pastvi kao da su svi oboljeli od zaborava i da se niko živ ne sjeća šta je besjedio i radio u protekle dvije i po decenije.
Prije nekoliko dana optužio je dio opozicije – svoje političke konkurente na oktobarskim izborima – da su branili režim u Beogradu devedesetih, a sada se lažno predstavljaju kao demokrate i nosioci progresa. ,,Ali, avaj, imaju samo jedan problem. Da objasne što su upravo oni, i Demokratski front i Demokrate, u tada drugim formacijama, recimo u Beogradu branili Njega!?”
Taj sa velikim Nj je Slobodan Milošević. A taj Milošević je onaj vožd za kojim je Đukanović svojevremeno izgarao. I nebrojeno puta, sav srećan, sjedio na Njegovom kanabeu. Ko je zaboravio, da ga podsjetimo: ,,Slobodan Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono što je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije”. Tako je drug Milo Đukanović veličao svog idola Miloševića 1992. godine.
Ovih dana Đukanović klikuje da ,,manje-više sva opozicija u različitim formama pokušava da svoju vrijednost naglasi time što će osporavati sve što je dosadašnja vlast u Crnoj Gori, predvođena DPS-om, uradila za ovu državu”, ali to nije moguće ,,jer u Crnoj Gori ne žive ni glupi ni politički slijepi ljudi”. Valjda misli na prosvijetljenost onih koji mu godinama pokorno i vjerno služe.
Kad smo kod glupih i politički slijepih, podsjetimo da je Đukanović, tek pet godina nakon onih hvalospjeva, kada su već masovno progledali i oni koji su bili totalno zaslijepljeni Miloševićevim likom i djelom, ovako opisao srpskog vožda: ,,Danas je gospodin Milošević čovjek prevaziđene političke misli, lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred našom državom…”
Devedesetih, povodom osnivanja Saveza reformskih snaga Jugoslavije, tvrdio je: ,,Iza nevještih reformskih maski lako je prepoznati šačicu crnogorskih nacionalista, šačicu suludih islamskih fundamentalista i albanskih separatista, koji svom narodu nude mržnju”. Rušenje Anta Markovića značilo je rušenje Jugoslavije i otvranje vrata ratu i zločinima.
U nastavku predizborne kampanje lider DPS-a će vjerovatno koristiti sličan svoj raskošni vokabular u obračunu sa političkim protivnicima. Za sada je stigao da masama, osim neprijatelja, isporuči i brdo obećanja: priprema se paket mjera za socijalno najugroženije i pomoć građanima koji su za preživljavanje uzimali potrošačke kredite; vlasnici visokoškolskih diploma dobiće beskamatne kredite…
Da li se to premijeru omaklo pa prizna da u ovoj državi, koju je potpuno privatizovao, ima socijalno ugroženih i onih koji su prinuđeni da uzimaju kredit da bi preživjeli?
Uzgred, evo i jednog njegovog obećanja iz 2006. godine: „Za četiri godine u ovoj zemlji neće biti nijednog nezaposlenog građanina!”
Premijer se nada da njegovim obećanjima, i poslije svega, vjeruje većina građana u Crnoj Gori. A koliko mu se može vjerovati najbolji su svjedok njegova obećanja o povlačenju iz politike.
U novembru 2003. godine ovako je govorio o svom političkom angažmanu: ,,Moram priznati da nijesam pristalica tako dugog zadržavanja u politici. Svako ko se na pravi način posveti radu u Vladi mora da se umori, inače nešto nije u redu… Mislim da sam zadovoljio sve svoje političke ambicije”. Tri godine kasnije najavio je da će se povući sa premijerske funkcije: ,,Veoma sam umoran, jer je bilo veoma teško biti odgovoran za vođenje države posljednjih 15 godina”. Opet nije održao riječ.
Umor ga nije savladao, pa je u premijerskoj fotelji izdržao još četiri godine, i 2010. javnosti ovako objasnio zašto odlazi iz Vlade: ,,Danas smatram da je prirodna i lako razumljiva moja želja da, nakon napornih 20 godina bavljenja politikom, sebi pokušam da obezbijedim nešto više životnog komfora, mira i slobodnog vremena”.
Od tada ne pominje odlazak iz vlasti. Vlast je njemu sve. Otići će kad bude morao, kad njegove bravure o dosljednosti ne bude imao ko da sluša. Kad budu služile samo za podsmijeh.
Veseljko KOPRIVICA