Saobraćajna infrastruktura na sjeveru je, u velikoj mjeri, nesavladiva barijera za osobe sa invaliditetom. Na papiru, gotovo sve opštine imaju mjere kojima se planira poboljšanje takvog stanja. U praksi, minulih godina napravljeni su tek sitni pomaci
Saobraćajna infrastruktura na sjeveru u velikoj mjeri je potpuno neprilagođena osobama sa invaliditeom (OSI), zaključak je nedavno objavljene analize, u okviru projekta Imam pravo da se krećem. Tako, na primjer, u Bijelom Polju, u kojem je, prema posljednjim zvaničnim podacima, oko 14 odsto osoba sa smetnjama u kretaju, samo jedna raskrsnica ima adekvatan prilaz za OSI. U Beranama, od 25 raskrsnica, čak 20 nema spušteni prilaz.
NVO Multimedial Montenegro (MMNE), koja je realizovala taj projekat, posebnu pažnju je usmjerila, kako kažu, ,,na mapiranje kritičnih tačaka pristupačnosti u ta dva grada”. Zatim je i napravljen predlog poboljšanja uslova pristupačnosti OSI u saobraćaju. No, stanje je slično, a nerijetko i gore, i u ostalim opštinama na sjeveru.
U planiranju saobraćaja u Kolašinu, nije se mnogo vodilo računa ni o pješacima, ni o OSI. Tako u brojnim ulicama van gradskog centra nijesu izvedeni trotoari. Stanje je neznatno bolje u najužem gradskom jezgru. Do mnogih ustanova OSI ne mogu bez pomoći. ,,U samom centru grada postoje trotoari, ali su oni na najvećem broju mjesta od kolovoza odvojeni kanalima za odvod atmosferske kanalizacije. To predstavlja veliku barijeru ili rizik prilikom kretanja, a naročito za OSI. Za njih i dalje postoje brojne prepreke u pogledu pristupačnosti. Još uvijek ima ustanova ispred kojih nedostaju pristupne rampe, dok nagibi na trotarima ili ne postoje ili zahtijevaju poboljšanje”, kažu u kolašinskoj Opštini.
U mnogim opštinama na sjeveru trotoari su najčešće bez ukošenih ivičnjaka, čime je dodatno otežano kretanje osobama sa invaliditetom. Dodatan problem je i nepropisno parkiranje automobila. Iako u mnogim opštinama postoje zvanično usvojeni pravilnici o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i osoba sa invaliditetom, oni su godinama ,,mrtvo slovo na papiru”. Neprilagođenost gradskih sredina OSI, konstatovane su i u strateškim planovima Rožaja, Andrijevice, Pljevalja, Plava…
,,Pristupačnost i dostupnost javnog saobraćaja i usluga je jedno od osnovnih prava osoba sa invaliditetom, garantovano međunarodnim, i domaćim propisima”, objašnjava za Monitor Željko Đukić, direktor NVO MMNE. ,,Pristupačnost saobraćaja obuhvata više segmenata: pristupačnost svih sredstava javnog prevoza, pristupačnost objekata u službi saobraćaja (stanice, aerodromi, luke…), potom, javnih površina i prostora (trotoari, raskrsnice, stajališta, peroni, pristaništa, odnosno obale)… Ono se tretira na istoj ravni garancija kao što je pristupačnost fizičkog okruženja, komunikacija i tehnologija”.
Đukić kaže da je zaštita lica sa invaliditetom jedan od važnih elemenata društveno-razvojne, ekonomske i, prije svega, socijalne politike. Iz NVO MMNE podsjećaju da je pristupačnost i dostupnost javnog saobraćaja i usluga jedno od osnovnih prava osoba sa invaliditetom garantovano međunarodnim i domaćim propisima. ,,Ta se prava odnose na sve OSI, koje imaju dugoročna fizička, mentalna, intelektualna ili senzorna oštećenja. Ti problemi, u sadejstvu sa različitim barijerama, mogu otežati puno i efektivno učešće u društvu na osnovu jednakosti sa drugima. OSI, posebno one sa oštećenim vidom, svakodnevno na postojećoj saobraćajnoj infrastrukturi, nailaze na niz prepreka i barijera, koje im onemogućavaju samostalno i bezbjedno kretanje. Trotoari se često koriste kao parking mesta, što osobe sa oštećenim vidom i druge OSI primorava da stupe na kolovoz kako bi ih zaobišli. I to je samo jedan od primjera izazova koje ih svakodnevno dočekaju van kuće”, objašnjava sagovornik Monitora.
On kaže da je ,,u današnjem svijetu, dostojanstven život praktično nezamisliv bez prava na slobodno kretanje”. Da bi se to ljudsko pravo ostvarilo, podsjeća Đukić, neophodno je prije svega obezbijediti pristupačnost saobraćaja OSI. Koliko se na tome radi, podsjeća Đukić, dovoljno govori činjenica da ,,cjelokupna saobraćajna infrastruktura nije prilagođena i namijenjena osobama sa raznim vrstama invaliditeta”.
Ravnopravnost u saobraćaju – Aktivniji i dostojanstveniji život lica sa invaliditetom, naziv je analize, rađene prije dvije godine, koja potvrđuje Đukićeve riječi. Tu analizu uradile su NVO Sjeverna zemlja i Ekvivalent, uz podršku Ministarstva za ljudska i manjinska prava. U tom dokumentu je konstatovano da ,,crnogorski pravni okvir u oblasti zaštite od diskriminacije, po osnovu invaliditeta, u oblasti saobraćaja, nije usklađen s odredbama Konvencije UN-a o pravima OSI, nego čak, u većini pojedinačnih prava i obaveza OSI, odnose reguliše suprotno ovom međunarodnom ugovoru”.
U studiji se, dodatno, konstatuje: ,,O ovom problemu se ne govori u dovoljnoj mjeri. Ovo upravo zbog toga što i same OSI i članovi njihovih porodica mnoge oblike diskriminacije u ovoj oblasti smatraju normalnim…”.
Za potrebe tog projekta sprovedeno je i istraživanje sa OSI iz 15 crnogorskih gradova. Na pitanje da li u svom gradu mogu samostalno i nesmetano da se kreću kao pješaci, 29,6 odsto ispitanika je odgovorilo ,,ne, jer ima mnogo barijera i okruženje nije pristupačno”. Oko 40 odsto je odgovorilo ,,djelimično, samo na određenim relacijama”. Oko dvije trećine ispitanika kojima je potreban parking na parking mjestima namijenjenim za OSI, nisu mogli da se parkiraju više od tri puta.
Čak 65 odsto učesnika u anketi kazali su da ne mogu, u potpunosti, da koriste autobusku stanicu u svom gradu. Četvrtina ispitanika nijesu mogli da ostvare pravo na javni autobuski prevoz zbog nepristupačnosti autobuske stanice u gradovima van njihovog prebivališta. Oko 60 odsto ispitanika nijesu mogli ostvariti pravo na dostojanstveno korišćenje auto-taksi prevoza. Samo svaki sedmi ispitanik može nesmetano da koristi željezničku stanicu u svom gradu. Sa druge strane, skoro petina ispitanika je bila spriječena da dobije uslugu prevoza zbog nepristupačnosti neke druge željezničke stanice.
Dragana ŠĆEPANOVIĆ