Na području Gornjeg Polimlja, odnosno tri opštine – Berane, Plav i Andrijevica – do početka pedesetih godina prošlog vijeka i masovne elektrifikacije, postojalo je čak 35 malih hidroelektrana, od kojih do danas nijedna nije sačuvana. Prema riječima vodoprivrednog inženjera Miodraga Barjaktarovića, za njima je prestala potreba izgradnjom hidroelektrane na Mušovića rijeci kod Kolašina, kada je električna energija u Gornje Polimlje dovedena dalekovodom s ove hidrocentrale. ,,One su ugašene, a trebalo ih je sačuvati, naravno usavršavajući ih, jer bi i sada mogle biti od koristi u smenjivanju deficita ekektrične energije”, kaže Barjaktarović.
Ovaj čovjek je skoro devet godina prikupljao materijal za svoju knjigu ,,Prve hidroelektrane Gornjeg Polimlja”, u kojoj je sabrao i sačuvao dokumentaciju o pionirima elektrifikacije na ovim prostorima. Barjaktarović objašnjava da su te hidroelektrane iz sadašnje perspektive bile primitivne i veoma male, ali da su neke od njih u to vrijeme bile vrlo značajne.
,,To su bile centrale snage od jednog do četrdeset kilovat sati. Od ukupno 35, šesnaest ih je snabdijevalo strujom po jednu kuću, pet su snabdijevale po nekoliko kuća i 14 koje su strujom napajala čitava naselja”, priča Barjaktarović.
On dodaje da su mini elektrane građene obično na mjestima gdje su postojale vodenice i da su pravljene od dinamomašina od kamiona i primitivnih drvenih turbina. Prva je, ostalo je zapisano, sagrađena na Murinskoj rijeci 1926. godine.
,,Njenu izgradnju finansirao je tadašnji kapitalista Gavrilo Đorđijević da bi s nje strujom napajao svoj hotel u Murini, prodavnicu, pilanu, mlin i nekoliko kuća. Gavrilo i njegov otac radili su svojevremeno u Rusiji, vratili su se sa novcem i uložili ga ovdje. Gavrilov sin Drago bio je sorbonski student i nastavio je porodičnu tradiciju izgradnje hidrocentrala”, objašnjava Barjaktarović.
Murinsku hidrocentralu za Đorđijeviće je konstruisao Slovenac Mihailo Kladnik, čiji rođaci i danas žive u Plavu.
,,Taj Slovenac je 1938. godine napravio i plavsku hidroelektranu snage osam kilovat sati, na Đuričkoj rijeci”, kaže Barjaktarović.
Ekspanzija izgradnje malih protočnih hidroelektrana u Gornjem Polimlju počela je poslije Drugog svjetskog rata.
,,Već krajem rata na manastirskom vrelu kod Đurđevih stupova kaluđer Milan Đurović inicirao je gradnju hidrocentrale za potrebe manastira, parohijske i još nekoliko kuća. U prvim poratnim godinama odmah do nje izgrađena je i hidrocentrala sreskog odbora Ivangrada, s koje su se strujom napajale zgrade sreskog odbora, pošte, milicije, apoteke i beranske bolnice. Prvu je konstruisao jedan inženjer, italijanski zarobljenik, dok je sresku, kao i mnoge druge u okolini Berana, napravio nesvršeni mašinski inženjer Tomo Dimić”, kaže Barjaktarović.
Dimić je posljednje godine života proveo u Beogradu, a Barjaktarović priča kako ga je, radeći na knjizi, pronašao u jednom staračkom domu.
,,Taj susret je bio vrlo dirljiv. U staračkom domu on je sanjao o izgradnji malih elektrana. Dočaravajući mi to vrijeme, drhtavom rukom je nacrtao skicu turbine i potpisao se. U tom domu je i umro prije nekoliko godina, ali je ostalo da se priča o njegovim poduhvatima koje mu je partija dala u zadatak. Prekinuo je zbog toga studije u Zagrebu, da bi to uradio”, kaže Barjaktarović.
On podsjeća i na mnoge druge konstruktore i male hidroelektrane o kojima se danas ništa ne zna, kao o onoj u Petnjici na rijeci Popči, zatim u selima Lužac, Buče, Zabrđe, Šekular, Kaludra, Praćevac, Donje Zaostro, Vinicka, Kuti, Gračanica, Cecuni…
»Neke su bile veoma male i domaćini su ih gradili za svoje potrebe. Najveća u to vrijeme, jedina koja je proizvodila industrijsku struju, sagrađena je 1946. godine na rijeci Zlorečici kod Andrijevice. Imala je snagu od 40 kilovat sati i strujom je snabdijevala mašine za jedan stolarski pogon. Konstruisali su je Njemac Jozef Hocnekt i Drago Đorđijević. Đorđijević je konstruisao i centralu za sresku farmu u Andrijevici na planini Zeletin. Centralu na rijeci Dolji, u plavskoj opštini, napravili su 1943. godine Nika i Đeljoš Nikač, na samoj granici s Albanijom”, priča Barjaktarović.
Njemu je, kaže, jasno da su te hidrocentrale bile primitivne i male, ali bi se, dodaje, s današnjom tehnologijom na njihovim, i mnogim drugim mjestima, mogle izgraditi mnogo jače, protočne.
,,Mislim da je neke trebalo sačuvati kao raritete i primjere neimarstva, pregalaštva i požrtvovanja pojedinaca i ljudi iz tog doba”, smatra on.
Barjaktarović je, kao član Montenegro biznis alijanse, ubijeđen da bi u budućnosti male hidroelektrane u Crnoj Gori mogle biti značajan faktor smanjenja deficita struje.
,,Slovenija ima već skoro petsto malih hidrocentrala. A kod nas na sjeveru Crne Gore imamo toliko vode i bogatstva – a kao da ga nemamo. Svakoga dana potocima i rijekama ogromna neiskorišćena energija protiče u nepovrat”, kaže ovaj entuzijasta.
On smatra da bi bilo najvažnije da Vlada i lokalne uprave prestanu da se ponašaju pasivno i da svaka opština na sjeveru izradi takozvani katastar vodotoka, s podacima o protoku, padovima, potencijalnoj instalisanoj snazi, kako bi na osnovu toga mogli da se traže investitori.
,,Nevjerovatno je da se danas taj ogromni vodeni potencijal ne koristi. Treba uprostiti papirologiju i prepustiti opštinama da izdaju dozvole za male elektrane. Javio mi se gastarbajter iz Petnjice i interesovao se za gradnju hidrocentrale u tom kraju, ali je odustao kada je vidio koliko treba dozvola, vremena i živaca”, priča Barjaktarović.
Na sjeveru danas postoje samo dvije protočne mikroelektrane. Jedna je napravljena za potrebe manastira Morača. Drugu je samostalno izgradio inovator iz Berana Ranko Delević. Ona se nalazi na najvećoj nadmorskoj visini u državi, na planini Konjsko i služi za potrebe stočarskog naselja.
Tek prošle godine odobreni su projekti nekim domaćim preduzećima, među kojima je i jedno iz Berana, za izgradnju pet malih hidrocentrala. Simbolično ili ne, i na Murinskoj rijeci. Onoj gdje je hidrocentrala, kapitalista Đorđijevića, postojala prije Drugog svjetskog rata.
Tufik SOFTIĆ