On ostavlja utisak čovjeka koji malo mari za komfor ili bogatstvo. Ali, ostavlja utisak čovjeka opsjednutog radom, nekog u neprekidnoj potrazi za “onim” do čega se u umjetnosti, kažu, nikada stići ne može. Nedeljko Simanić, akademski slikar, rođen u Sarajevu, već deset godina živi u Boki
Stare porodične fotografije, na čijoj su poleđini nastajali njegovi prvi radovi , “pojele su” one ratne devedesete. Baš kao i radove nastale tokom školovanja na sarajevskoj umjetničkoj školi, tamo nadomak Drvenije, cijenjene i hvaljene od, u to doba čuvenih profesora i slikara te iste škole. Sivkastosrebrnastom uljanom gamom obojena platna, u rodnom gradu uvijek utonulom u neki ton pun pepeljaste izmaglice, nestala su u ratnom ludilu. Danas, akademski slikar Nedeljko Simanić, kaže da je ovdje u Boki pronašao svoju Obećanu zemlju, u koju je srećno stigao nakon dugog ahasferskog lutanja po tuđim krajevima. Rado se sjeti da je “nekad mastao o virtuoznom potezu jednog Mujezinovica…”. I skromno dodaje – bezuspješno. Oni koji prate njegov rad, a njih je mnogo, jer njegov rad lako nalazi poklonike, tvrde da niie u pravu. Da je uspio u tome.
Simanić, rođen 1966. godine, kaže da pripada generaciji koja je kopču s bitnim globalnim događajima hvatala tek post festum, onda kada su oni prestali biti svjetski hitovi i postajali tek “izanđali” mitovi. Ali, za slikara, mladost je bilo “uglavnom jedno sretno doba”. Idilično vrijeme šuškavaca i Titovih slavodobitnih putovanja po Africi, Aziji, Južnoj Americi… Generacija koja je živjela pod staklenim zvonom obećanog prosperiteta i bratstva i jedinstva. Blažene godine, arkadijskog zadovoljstva, opisuje Simanić, koje ništa nije moglo da dovede u pitanje. Putovanje na mjesec gledalo se kao ovaploćenje žilvernovskih snova o osvajanju svemira, a niz naučnofantastičnih filmova svjedočio je o borbi superiornih humanoida i neumitnoj prevlasti zemljana nad hordama zlih eliena… Ali, brzo se ova zemljanocentrična vizija raspršila u svemirskim epopejama jednog Asimova, Artura Klarka, Reja Bredberija… Završnicu tog spiska antiutopije predstavljaće svakako Orvel i njegova 1984. Za Simanića i one iz šezdesetih, bile su to mirne godine, lijepe godine…
A, onda je počeo rat! Bosna nije izdržala da ostane “ni Davidova, ni carska, ni spahijska”. Kakva je to zemlja gdje vjekovima kuća košta dinar, a komšija dva, ali gdje se opet najbrže potežu noževi i u kriznim vremenima najranije smrkava? Kakvi su to ljudi Bosanci i Hercegovci kad su u stanju da u sebi pomire dva svijeta i tri religije, ali i da zbog uzavrele krvi kidišu na komsiju? Tolerantni kao niko, ali u zlim vremenima ne praštaju razlike.
Naš slikar Simanić naći će se na frontu.”Sta reći, nakon ovoliko godina, pređenog puta i iskustva”, pita se. A onda ironicno dodaje: “Mogao bih slobodno pristati uz tezu jednog od meni omiljenih Krležinih protagonista, da je rat sasvim prirodna pojava, poput kiše, zubobolje ili gluposti…”
I tih ratnih godina on slika. Ostacima ugljena i drugim improvizovanim sredstvima, jer slikarskog materijala nema. A slikao je i “lepe stvari”, kako je glasno primijetio jedan od pukovnika posmatrajući Simanićeve slike i motive zena na njima. Ali, i komadom ugljena sa tek ugašene vatre, portret napaćenog prijatelja i ratnika, na drvenim vratima kakve privremene šumske izbe.
“Rat za one koji su ga doživjeli nije tek uspomena na stranice Remarka, Hemingveja ili Lalića… Ono kad padne granata od 120 mm među čeljad, i kad se prospu vriska i zapomaganje, ne možeš da se ne osjetis kao marioneta u ruci hirovitog Demijurga, koji se poigrava sa nama poput nekog šekspirovskog Boga”.
Simanić ostavlja utisak čovjeka koji malo mari za komfor i bogatstvo. Ali ostavlja utisak nekog opsjednutog radom, nekog u neprekidnoj potrazi za “onim” do čega se u umjetnosti ,kažu, nikada stići ne može.
Još kao dijete drugačiji. Različit. Želio je Nedeljko da “šuta loptu”, ali nekako drugi dječaci su to radili vještije od njega. U igri u kojoj su oponašali junake iz tada popularne serije “Otpisani”, uloge Prleta i Tihog pripadale su drugima. On je dobijao tek epizodnu ulogu Zrikija. Danas kaže da je tek čitajući Kiša i pojam koji je i pisca mučio “heimlichkeit”, uspio da toj svojoj osobenosti da mjesto. I da je prihvati.
Osjeća li se ovdje kao izbjeglica, pitamo ga. Ne – brzo odgovara. Došao je u Boku misleći da će se zadržati tek par mjeseci, ne sluteći da će pejzaž slikovitog Zaliva postati idealan predio za razradu njegovog slikarskog zanata. Ostavio je sarajevsku kotlinu zaokruženu planinskim masivima i bujnim zelenilom bosanskih brda, kišom i izmaglicama da bi se našao, ali i snašao pred tolikim kaskadama mediteranskog svjetla, s tolikom količinom morskog azura i ultramarina i okerastosivim odsjajima strmih litica.
“Sasvim je lako bilo skliznuti u idiličnu dopadljivost, u sladunjavost u obojenu raskoš blisku kičastim ostvarenjima”, opisuje Simanić izazov koji je božanska ljepota Boke predstavljala za umjetnika. Shvatio je da ovdašnji predjeli nikad nisu bili dovoljno tretirani na izvorni impresionisticki način. Brzo su umjetnici ovog podneblja prelazili na razne vrste konstruktivizma, kolorizma i fovizma. Ponekad poetskog realizma ili čak fantastike, ali prostor svjetla i atmosfere ostajao je uvijek nekako nedovoljno razrađen. “U tim malim atmosferskim zabilješkama, u posmatranju i hvatanju luminističkih mijenja, kadriranju karakterističnih mjesta podneblja, nalazim prostor svog slikarskog djelovanja”.
Na nedavno održanoj izložbi u Gradskoj galeriji u Kotoru Simanić je ciklusom šesnaest velikih platana, rađenih u maniru ekspresionističke figuracije, pod nazivom “Rani raj” predstavio okosnicu svog slikarskog creda. Zaokružujući time duži period likovnog tretiranja socijalnih sadržaja, na način kojim su te teme obrađivali slikari Novog realizma. Uporedo, bavi se i svojim malim impresionističkim etidama, ali nerijetko na Simanićevim platnima mjesto opet nalaze i sarajevski prizori…
Koji god da su motivi oslikani na njegovim platnima, među njima je ugodno. Tu smo između zaljuljanih barki, obronaka u magli, odbljeska mokrih ulica, erotizma na nekim figurama, do majstorskih portreta urađenih u klasičnom maniru.
A među portretima koje planira da uradi naći će se i njegovi omiljeni autori, poput Bejkona, Beketa, Joneska, Hesea, Krleže, Kiša…
Nedeljko Simanić, akademski slikar, Sarajlija u Boki, evo deset godina. Čovjek među nama.
Lidija KOJAŠEVIĆ – SOLDO
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice