Povežite se sa nama

Izdvojeno

NEDELJKO SIMANIĆ, ČOVJEK MEĐU NAMA: S ljepše strane života

Objavljeno prije

na

On ostavlja utisak čovjeka koji malo mari za komfor ili bogatstvo. Ali, ostavlja utisak čovjeka opsjednutog radom, nekog u neprekidnoj potrazi za “onim” do čega se u umjetnosti, kažu, nikada stići ne može. Nedeljko Simanić, akademski slikar, rođen u Sarajevu, već deset godina živi u Boki

 

Stare porodične fotografije, na čijoj su poleđini nastajali njegovi prvi radovi , “pojele su” one ratne devedesete. Baš kao i radove nastale tokom školovanja na sarajevskoj umjetničkoj školi, tamo nadomak Drvenije, cijenjene i hvaljene od, u to doba čuvenih profesora i slikara te iste škole. Sivkastosrebrnastom uljanom  gamom obojena platna, u rodnom gradu uvijek utonulom u neki ton pun pepeljaste izmaglice, nestala su u ratnom ludilu. Danas, akademski slikar Nedeljko Simanić, kaže da je ovdje u Boki pronašao svoju Obećanu zemlju, u koju je srećno stigao nakon dugog ahasferskog lutanja po tuđim krajevima. Rado se sjeti da je “nekad mastao o virtuoznom potezu jednog Mujezinovica…”. I  skromno dodaje – bezuspješno. Oni koji prate njegov rad, a njih je mnogo, jer njegov rad lako nalazi poklonike, tvrde da niie u pravu. Da je uspio u tome.

Simanić, rođen 1966. godine, kaže da pripada generaciji koja je kopču s bitnim globalnim događajima hvatala tek post festum, onda kada su oni prestali biti svjetski hitovi i postajali tek “izanđali” mitovi. Ali, za slikara, mladost je bilo “uglavnom jedno sretno doba”. Idilično vrijeme šuškavaca i Titovih slavodobitnih putovanja po Africi, Aziji, Južnoj Americi… Generacija koja je živjela pod staklenim zvonom obećanog prosperiteta i bratstva i jedinstva. Blažene godine, arkadijskog zadovoljstva, opisuje Simanić, koje ništa nije moglo da dovede u pitanje. Putovanje na mjesec gledalo se kao ovaploćenje žilvernovskih snova o osvajanju svemira, a niz naučnofantastičnih filmova svjedočio je o borbi superiornih humanoida i neumitnoj prevlasti zemljana nad hordama zlih eliena… Ali, brzo se ova zemljanocentrična vizija raspršila u svemirskim epopejama jednog Asimova, Artura Klarka, Reja Bredberija… Završnicu tog spiska antiutopije predstavljaće svakako Orvel i njegova 1984. Za Simanića i one iz šezdesetih, bile su to  mirne godine, lijepe godine…

A, onda je počeo rat! Bosna nije izdržala da ostane “ni Davidova, ni carska, ni spahijska”. Kakva je to zemlja gdje vjekovima kuća košta dinar, a komšija dva, ali gdje se opet najbrže potežu noževi i u kriznim vremenima najranije smrkava? Kakvi su to ljudi Bosanci i Hercegovci kad su u stanju da u sebi pomire dva svijeta i tri religije, ali i da zbog uzavrele krvi kidišu na komsiju? Tolerantni kao niko, ali u zlim vremenima ne praštaju razlike.

Naš slikar Simanić naći će se na frontu.”Sta reći, nakon ovoliko godina, pređenog puta i iskustva”, pita se. A onda ironicno dodaje:  “Mogao bih slobodno pristati uz tezu jednog od meni omiljenih Krležinih protagonista, da je rat sasvim prirodna pojava, poput kiše, zubobolje ili gluposti…”

I tih ratnih godina on slika. Ostacima ugljena i drugim improvizovanim sredstvima, jer slikarskog materijala nema. A slikao je i “lepe stvari”, kako je glasno primijetio jedan od pukovnika posmatrajući Simanićeve slike i motive zena na njima. Ali, i komadom ugljena sa tek ugašene vatre, portret napaćenog prijatelja i ratnika, na drvenim vratima kakve privremene šumske izbe.

“Rat za one koji su ga doživjeli nije tek uspomena na stranice Remarka, Hemingveja ili Lalića… Ono kad padne granata od 120 mm među čeljad, i kad se prospu vriska i zapomaganje, ne možeš da se ne osjetis kao marioneta u ruci hirovitog Demijurga, koji se poigrava sa nama poput nekog šekspirovskog Boga”.

Simanić ostavlja utisak čovjeka koji malo mari za komfor i bogatstvo. Ali ostavlja utisak nekog opsjednutog radom, nekog u neprekidnoj potrazi za “onim” do čega se u umjetnosti ,kažu, nikada stići ne može.

Još kao dijete drugačiji. Različit. Želio je Nedeljko da “šuta loptu”, ali nekako drugi dječaci su to radili vještije od njega. U igri u kojoj su oponašali junake iz tada popularne serije “Otpisani”, uloge Prleta i Tihog pripadale su drugima. On je dobijao tek epizodnu ulogu Zrikija. Danas kaže da je tek čitajući Kiša i pojam koji je i pisca mučio “heimlichkeit”, uspio da toj svojoj osobenosti da mjesto. I da je prihvati.

Osjeća li se ovdje kao izbjeglica, pitamo ga. Ne – brzo odgovara. Došao je u Boku  misleći da će se zadržati tek par mjeseci, ne sluteći da će pejzaž slikovitog Zaliva postati idealan predio za razradu njegovog slikarskog zanata. Ostavio je sarajevsku kotlinu zaokruženu planinskim masivima i bujnim zelenilom bosanskih brda, kišom i izmaglicama da bi se našao, ali i snašao pred tolikim kaskadama mediteranskog svjetla, s tolikom količinom morskog azura i ultramarina i okerastosivim odsjajima strmih litica.

“Sasvim je lako bilo skliznuti u idiličnu dopadljivost, u sladunjavost u obojenu raskoš blisku kičastim ostvarenjima”, opisuje Simanić izazov koji je božanska ljepota Boke predstavljala za umjetnika. Shvatio je da ovdašnji predjeli nikad nisu bili dovoljno tretirani na izvorni impresionisticki način. Brzo su umjetnici ovog podneblja prelazili na razne vrste konstruktivizma, kolorizma  i fovizma. Ponekad poetskog realizma ili čak fantastike, ali prostor svjetla i atmosfere ostajao je uvijek nekako nedovoljno razrađen. “U tim malim atmosferskim zabilješkama, u posmatranju i hvatanju luminističkih mijenja, kadriranju karakterističnih mjesta podneblja, nalazim prostor svog slikarskog djelovanja”.

Na nedavno održanoj izložbi u Gradskoj galeriji u Kotoru Simanić je ciklusom šesnaest velikih platana, rađenih u maniru ekspresionističke figuracije, pod nazivom “Rani raj” predstavio okosnicu svog slikarskog creda. Zaokružujući time duži period likovnog tretiranja socijalnih sadržaja, na način kojim su te teme obrađivali slikari Novog realizma. Uporedo, bavi  se i svojim malim impresionističkim etidama, ali nerijetko na Simanićevim platnima mjesto opet nalaze i sarajevski prizori…

Koji god da su motivi oslikani na njegovim platnima, među njima je ugodno. Tu smo između zaljuljanih barki, obronaka u magli, odbljeska mokrih ulica, erotizma na nekim figurama, do majstorskih portreta urađenih u klasičnom maniru.

A među portretima koje planira da uradi naći će se i njegovi omiljeni autori, poput Bejkona, Beketa, Joneska, Hesea, Krleže, Kiša…

Nedeljko Simanić, akademski slikar, Sarajlija u Boki, evo deset godina.  Čovjek među nama.

Lidija KOJAŠEVIĆ – SOLDO 

Komentari

Izdvojeno

VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s crnogorskim ambasadorima, od Ukrajine  preko Evrope do SAD.  Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa EU

 

 

Vlada Crne Gore je preko Ministarstva vanjskih poslova (MVP) i ministra Ervina Ibrahimovića krajem februara pozvala maltene sve ambasadore u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) da hitno dođu na konsultacije. Početak konsultacija je određen za 6. mart. Mnogi su se tada uplašili reprize opoziva od 15. novembra 2024., kada je Vlada smijenila tri ambasadora.

Prema informacijama Monitora, premijer Milojko Spajić je imao nekoliko odvojenih sastanaka s ambasadorima od Ukrajine (Borjanka Simićević) preko Evrope do SAD-a (Jovan Mirković). Ispostavilo se da je strah ambasadora bio neopravdan. Premijer je, prema nekoliko neformalnih izvora u Vladi, izložio novu političku realnost nakon dolaska Donalda Trampa na čelo SAD-a i odnosima sa Evropskom Unijom (EU), te odnosima između ključnih evropskih zemalja. Spajić je dao upute ambasadorima da nastave nedvosmileno podržavati EU i članstvo Crne Gore u tom bloku. Istovremeno je tražio da se uzdrže od kritike prema SAD-u i novoj administraciji i da se ne upuštaju u bilo kakve komentare trenutnih razmimoilaženja između SAD-a i evropskih saveznika.

Odmjereni stav Crne Gore se ubrzo vidio 11. marta na sastanku najviših evropskih vojnih zvaničnika u Parizu, gdje se razgovaralo o modalitetima podrške Ukrajini nakon američke najave obustave vojne pomoći. Na sastanak nije pozvana Amerika jer su Evropljani željeli pokazati da sami mogu biti veliki dio sigurnosnog okvira u slučaju primirja između Ukrajine i Rusije. Nakon što je agencija AP javila da su Crna Gora i Hrvatska jedine evropske članice NATO-a koje nisu odgovorile na poziv za sastanak u Parizu, savjetnik premijera za bezbjednost i odbranu Todor Goranović je za Radio Slobodna Evropa (RFE) potvrdio učešće Crne Gore na sastanku. Ipak, poslat je samo zamjenik vojnog predstavnika pri NATO komandi u Briselu jer je „načelnik Generalštaba Zoran Lazarević …u službenoj posjeti Bugarskoj“.

Diplomatske (ne)aktivnosti s druge strane Atlantika sadašnjeg ambasadora Mirkovića kod nekih funkcionera vladajuće koalicije izazivaju nezadovoljstvo i čak otvorenu ljutnju. Jedan od povoda je bio sastanak s američkim zvaničnicima sredinom februara u Vašingtonu kada je ambasador navodno izjavio da bi gubitak vlasti Aleksandra Vučića vjerovatno oslabio neke od njegovih crnogorskih marioneta. Detalje razgovora nije bilo moguće nezavisno potvrditi. Iako nije direktno pomenuo bivši Demokratski front (DF), izvještaj(i) ambasade ka Podgorici je naljutio koalicione partnere koji su se prepoznali u pomenutoj kvalifikaciji. To je navodno pogoršalo tinjajući antagonizam između djelova srpskog bloka i premijerovog Pokreta Evropa sad (PES). Jedan funkcioner DF-a je komentarisao da je to dovoljan razlog za opoziv jer su i oni podržali takvo kadrovsko rješenje u Vašingtonu.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

CRNA GORA I EVROPSKE OBAVEZE: Prestiže li nas Albanija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Formalno, Crna Gora je u prednosti u odnosu na Albaniju. No, očigledna je sve snažnija podrška Brisela Albaniji, koju je komesarka Marta Kos nazvala i mogućom sljedećom članicom EU.  Ima još signala da je Crna Gora dobila ozbiljnu konkurenciju: Evropski parlament je umjesto u Podgorici otvorio kancelariju u Tirani, a Albanija nas je preduhitrila i u korišćenju sredstava iz programa Plana rasta

 

 

Nakon što je sredinom marta stigla vijest da Evropski parlament (EP) otvara kancelariju u Tirani umjesto u Podgorici, kod kuće je stidljivo aktuelizovana priča o tome gubi li Crna Gora titulu lidera u regionu. O tome za sada govore samo opozicija i civilni sektor, dok Vlada ćuti.

Iz EP su saopštili da je otvaranje kancelarije u Tirani dio strateškog plana o proširenju EU i da će Albanija  biti „ključna kontakt tačka“ sa Zapadnim Balkanom. „ Odluka o konkretnom gradu i mjestu uslijedila je nakon tehničke procjene dostupnosti.  Ali, naravno, status odgovarajuće zemlje kandidata za članstvo u EU je takođe imao pozitivan impuls”, saopštio je  izvjestilac Evropskog parlamenta za Albaniju Andreas Šider.

Crnogorske vlasti najavljivale su da bi Podgorica mogla biti izabrana za kancelariju EP na Zapadnom Balkanu, a incijativu je formalizovao predsjednik Jakov Milatović u decembru 2024. Iako se činilo da je stvar gotova, na kraju je izabrana Tirana.  Kao jedno od obrazloženja odluke,  evropski zvaničnici ističu bolju saobraćajnu povezanost Tirane. Ipak, očito je da Brisel polagano mijenja i retoriku o tome koja bi balkanska zemlja mogla biti 28. članica EU.

“Nastavi li ovako, Albanija bi do 2027. mogla postati sledeća članica EU”, saopštila je evropska komesarka za proširenje Marta Kos, tokom posjete Albaniji sredinom mjeseca. “Albanija je napravila izuzetan progres. Naravno, ostaje još dosta posla i dublje reforme su neophodne. Svakako, nastavi li ovim tempom, onda je sigurno da bi sve moglo biti završeno do 2027. godine i krenuti naprijed što je brže moguće. Želim da čestitam albanskim građanima na dostignućima do sada, a uz nastavak takve posvećenosti i tempa, nadam se kako EU više ne bi imala 27 članica već 28, sa Albanijom koja bi nam se pridružila”, saopštila je ona.

Ta ocjena Marte Kos, podstakla je u  Crnoj Gori i razgovor na temu gubi li Crna Gora status lidera u regionu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKO OBRAZOVANJE: Nerazminirano polje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora više tapka u mjestu nego što ide naprijed, uprkos “guranju” iz Brisela. Pogrešne je lekcije vlast izvukla iz poklonjenog IBAR-a

 

 

MONITOR: Vlast i opozicija su dugo usaglašavali pitanja za Venecijansku komisiju. Zašto?

ULJAREVIĆ: Činjenica da dio vlasti i opozicije, koji su potpisali sporazum, nijesu mogli lako doći do jednog usaglašenog pitanja za Venecijansku komisiju već su poslata dva – od svake strane po jedno – indikacija je suštinskog nepovjerenja među tim političkim akterima. To naglašava i da je jedan formalni dokument, koji je trebalo da bude neki vid mosta ka uspostavljanju institucionalnog dijaloga između vlasti i opozicije, na krhkim osnovama.

MONITOR: Hoće li VK pomoći da se prevaziđe politička kriza?

ULJAREVIĆ: Venecijanska komisija nema čarobni štapić. Njena uloga je savjetodavna, zasnovana na pravu i principima demokratije. Može pomoći u tehničkom i pravnom smislu, ali neće riješiti suštinske probleme naše političke krize, čiji je samo jedan izraz bio slučaj penzionisanja sutkinje Ustavnog suda Dragane Đuranović.

Imaćemo pravni i politički test – da li su akteri spremni da poštuju preuzete obaveze, posebno partije vladajuće većine ukoliko to mišljenje ne bude u okvirima odluke koju su oni donijeli. Ma kako se to u konačnici riješilo, ostaje nam nerazminirano političko polje, po kojem akteri hodaju, a svaka nova “mina” koja se (ne)namjerno aktivira produbljuje krizu.

MONITOR: Kako vidite  političku situaciju u kojoj su nam potrebne strane adrese da  arbitriraju o  pitanjima od  javnog interesa?

ULJAREVIĆ: To je simptom nerazvijene političke kulture, slabih institucija i skromnih formata političkih struktura na našoj političkoj sceni, a demokratska zrelost se mjeri i sposobnošću institucionalnog i samostalnog rješavanja sporova.Nije to od juče, dug je put ka demokratskoj konsolidaciji, ali je važno da se ide naprijed, bez skretanja u slijepe ulice ili vraćanja unazad, što je naša svakodnevnica.

Uvijek treba apostrofirati odgovornost vlasti, a ona je sve otuđenija od građana i građanki. Nalazi naših istraživanja, konkretno posljednji CG puls, zajednički poduhvat CGO-a i Instituta Damar, ukazuju da 56.5 posto građanstva cijeni da je ova Vlada okrenuta partijskim interesima, a 60.7 posto da su ministri više predani ličnoj promociji nego poslu. Kada se sa tim upare podaci o (ne)povjerenju u institucije ili o percepciji pravca kretanja države jasno se prepoznaje da unutrašnji mehanizmi ne funkcionišu i da je država na autopilotu – bez jasnog smjera i vizije za budućnost.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo