Predsjednik Odbora za zaštitu prava bivših radnika AD Vunko iz Bijelog Polja Dragan Šćepanović poručio je stečajnoj upravi da radnici neće dozvoliti eventualno novo snižavanje cijene ovog nekadašnjeg privrednog giganta, nakon nekoliko neuspjelih tendera za prodaju.
On je kazao da je od prvog uvođenja stečaja 1992. godine dosta imovine već prodato, ali da je njena trenutna vrijednost takva da cijenu ne treba spuštati ispod pet miliona eura koliko je iznosila na posljednjoj licitaciji.
PLJAČKA: „Ako stečajni upravnik ima neku svoju imovinu, neka je slobodno prodaje koliko hoće. Može i da je poklanja. Vunko neće nikome poklanjati, jer smo ovo mi stvarali našim znojem i rukama”, kaže Šćepanović za Monitor.
On dodaje da su radnici nekadašnjeg Vunarskog kombinata spremni da se organizuju i preuzmu kompaniju kako bi njenu imovinu zaštitili od daljeg pljačkanja.
„Ja zapravo ne znam da li je to bila ili nije bila pljačka, ali vam kažem – tačka. Gotovo je s tim. Zaštitićemo ovo što je ostalo, a to nije malo”, kategoričan je Šćepanović.
Prema njegovim riječima, bivši radnici Vunarskog kombinata još predstavljaju veliku snagu, i ne treba ispitivati granicu njihovog strpljenja.
„U svakom trenutku možemo da skupimo do hiljadu radnika koji bi bili spremni da preuzmu fabriku i da je brane na sve načine. Ne bi se u tom slučaju bježalo ni od blokade puteva i pruga, i to u vrijeme turističke sezone. Zato je bolje da nas ne provociraju sa spuštanjem cijene ispod granice koju je dostigla u padu”, rekao je predsjednik Odbora za zaštitu radnika ovog preduzeća.
On je kazao da postoji bojazan da će kombinat biti prodat kada cijena padne na dva do tri miliona eura.
„Sve ukazuje na to. Neko čeka da cijena još padne, pa da uzme imovinu Vunka za male pare. Neki tajkun. Do sada se svašta pričalo, ja ne bih da pričam nešto što ne znam pouzdano”, dodaje Šćepanović.
Upravo je MANS u svom izvještaju o ovoj kompaniji upozorio na postojanje sumnje da je po uvođenju aktuelnog stečaja 2008. godine preostala imovina procijenjena na manji iznos od svoje stvarne vrijednosti i da će biti rasprodata nerealno jeftino na javnim licitacijama.
Dosadašnje licitacije nijesu uspjele. Bilo ih je šest. Počelo je sa cijenom od 11 miliona, da bi se stiglo do pet, s tendencijom daljeg pada. Vunko je trenutno možda i jedina velika kompanija na sjeveru koja nije rasprodata i do kraja uništena.
PREVARA: Vunarski kombinat u Bijelom Polju izgrađen je prije pola vijeka, 1962. godine, i tada je zapošljavao blizu dvije i po hiljade radnika. Njegova specifičnost u odnosu na druge velike crnogorske fabrike bila je u tome da su radnu snagu sa četrdeset odsto činile žene. Vunko je bila kompanija koja je izgradila sve moderno što se danas može vidjeti u ovom gradu. Malo je koja stambena zgrada sagrađena poslije njegovog zatvaranja. Šćepanović se prisjeća da su stručnjaci iz Mančestera prije uvođenja prvog stečaja procijenili da fabrika može optimalno raditi sa 1650 radnika.
„Kada je uvođen taj prvi stečaj 1992. godine, radnici su bukvalno prevareni. Došli su izaslanici ‘mladih i lijepih’, Vojin Đukanović, Drago Šofranac i još neki ministri i poručili radnicima da je bolje da odu na programirani stečaj, ali i da će svi biti zbrinuti ili vraćeni na posao. Od toga nije bilo ništa. Na posao se po okončanju stečaja vratilo samo njih oko 150. I to je selektivno i netransparentno, uz razne veze”, kaže Šćepanović.
Od prvog do drugog, likvidacionog, stečaja rasprodat je znatan dio imovine ove kompanije – vozni park, koji je procjenjivan na oko dva i po miliona maraka, sirovine, osam prodavnica širom eks Jugoslavije, Radnički dom u centru Bijelog Polja, gdje se danas nalazi moderni tržni centar, restoran i predstavništvo u Beogradu. Dio starih mašina istopljen je u Željezari…
Mreža za afirmaciju nevladinog sektora takođe je konstatovala da postoji sumnja da je veći dio od vjerovatnih 20 miliona prihoda od prodaje imovine tokom perioda 1992. do 2008. godine, nezakonito otuđen.
„Vunko je tada procijenjen na 70 do 80 miliona maraka. U trenutku uvođenja prvog stečaja samo na zalihama bilo je više od pedeset miliona u robi. Da ne govorimo o magacinu rezervnih djelova. Mi smo tražili od Privrednog suda da se izvrši uvid u prodaju. Dobili smo odgovor da je bilo sve u redu. Tim novcem su navodno vraćani dugovi, isplaćivane plate radnicima. Danas bi se ipak moglo konstatovati da je Vunko uništen već prvim stečajem”, kaže Šćepanović.
Ipak ne do kraja, smatra on, uvjeren da bi kombinat, s manjim remontom, i danas mogao da proradi, ali nema državnog interesa za tim.
ZALOGAJ: „Jedan od direktora iz vremena samoupravljanja nedavno ga je obišao. On je stručnjak i treba mu vjerovati kad kaže da bi mogao da radi i uposli 800 radnika. I radne snage ne bi falilo. Ali to nekome ne odgovara kao što nije ni 1992. godine. Vlada je na sjeveru ugasila sve velike sisteme. Mi im dođemo kao slijepo crijevo, nešto što je tu ali bez čega se može”, kaže Šćepanović.
Imovina ove kompanije, evidentno, ni danas nije mala. Deset hektara zemljišta na atraktivnoj lokaciji pored pruge i magistralnog puta za Beograd, od čega je 3,5 hektara pod krovom, mogao bi biti sladak zalogaj. Bivši radnici, okupljeni u udruženju, već poslije prve neuspjele licitacije pisali su pisma na sve državne adrese i tražili da Vunko, ako treba, kupi država za osam miliona, pa neka kasnije zaradi. Nije bilo odgovora. Oni zbog toga danas upozoravaju da cijena ne smije pasti ispod pet miliona i prijete osvajenjem fabrike.
Treba se prisjetiti da je veliki broj vunaraca dao značajan doprinos antibirokratskoj revoluciji i da imaju iskustva „s ulicom”. Pošto ih je ostavila bez posla i bez ikakve perspektive, ta vlast, koju su doveli, potkupljuje ih i ponižava otpremninama od nepunih dvije hiljade eura. Desetak po desetak.
„Prije mjesec dana donijeli su dvadeset rješenja. Pazite, ne otpremnina, nego rješenja, i podijelili ih uz medijsku pompu. To nije nešto što se poklanja, već što nas sljeduje. Neka nam donesu 500 otpremnina pa da im kažem hvala. Ali oni tim novcem koji je opredijeljen za te namjene kupuju socijalni mir i guše štrajkove u Nikšiću, a nama na sjeveru dodjeljuju na kašičicu”, kaže Šćepanović.
Isključujući Pljevlja i Rudnik uglja, bivši radnici bjelopoljskog Vunarskog kombinata jedini su, na čitavom sjeveru, organizovani u tolikom broju. Imaju registrovano udruženje i bore se za svoja prava. Brane imovinu. Za sada samo legalnim sredstvima upozoravaju da im se ne lomi bagrenje. Priznaju i sami kako ih se hiljadu lako okupi u krugu fabrike. Malo teže na trgu. Mehanizmi zastrašivanja nijesu bez efekta. Ipak, skoro da je nestvarno lijepo vidjeti na siromašnom i opljačkanom sjeveru hiljadu radnika na jednom mjestu. Makar bivših i makar ispred fabričke kapije. Na koju je Vlada stavila katanac.
Tufik SOFTIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
INTERVJU3 sedmice