Vijest da je postao vanredni član CANU, doduše iz drugog pokušaja – pošto na glasanju 2008. nije dobio potrebnu podršku – zatekla je dr Veselina Vukotića u posljednjim pripremama za put u Brazil, na Svjetsko prvenstvo u rukometu za žene. Vukotić u dalekom Brazilu nije bio običan navijač. Samo rijetki budu u prilici da na dresovima ekipe za koju navijaju gledaju reklamu kompanije kojom upravljaju. A da ta firma, budi rečeno, nije njihovo već državno vlasništvo. Ako nijeste gledali – crnogorske igračice predvođene Bojanom Popović nosile su na dresovima veliku reklamu podgoričkih Plantaža u kojima je profesor Vukotić godinama predsjednik Odbora direktora. Koliko je taj aranžman koštao najvećeg proizvođača vina i rakije u Crnoj Gori, kakvu su korist od njega imali savez i igračice i, konačno, da li je i Vukotićev boravak u Južnoj Americi bio dio ugovora koji su njegove Plantaže potpisale sa njegovim Predragom Boškovićem, predsjednikom Rukometnog saveza? Za javnost sve to je, do danas, nepoznanica.
Čekamo, uostalom, i Vukotićeva zapažanja o ekonomskim i društvenim kretanjima u Brazilu – državi koja se u čari neoliberalizma i blagodeti provođenja doktrine ekonomske škole Univerziteta u Čikagu mogla uvjeriti na vlastitoj koži (i bukvalno), još u vrijeme kada je Vukotić predsjedavao komisijom za ideologiju u crnogorskom Savezu komunista.
Danas, znamo da je brazilski eksperiment potvrdio definiciju prema kojoj je neoliberalni ekonomski koncept najjednostavniji način da – iskoristimo jednu od blažih formulacija – „bogati postanu još bogatiji a siromašni još siromašniji”. Tako, podaci objavljeni sredinom nedjelje kazuju da u favelama u kojima se struja, tečna voda i priključak za kanalizaciju smatraju svojevrsnim luksuzom, živi 11,5 miliona ljudi ili svaki 16 stanovnik Brazila. I to poslije godina razvoja Brazila, koji je uslijedio nakon napuštanja neolibrelanog koncepta. Kakav li će to utisak ostaviti na profesora Vukotića?
Dok ne saznamo, podsjetimo se da je nakon boravka u Indiji Veselin Vukotić pohitao da sa nama podijeli saznanje kako u toj zemlji „šezdeset odsto radne snage u građevinarstvu čine žene, jer su dva puta manje plaćene od muškaraca i služe kao zamjena za mašine”.
Tu nam je informaciju univerzitetski profesor i ekonomski guru ovdašnjeg političkog establišmenta predstavio kao „začuđujući podatak”.
Možda ta „začuđenost” ne bi pretjerano brinula da nije osnova sumnje kako, u ovom trenutku, po istoj matrici funkcionišu i premijer Igor Lukšić, ministar ekonomije Vladimir Kavarić i ministar finansija Milorad Katnić. Sva trojica su doktorirala na (tada Vukotićevom) Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Lukšiću i Kavariću on je bio i mentor. Svu trojicu je u Vladu uveo Milo Đukanović i sva trojica uz posao u Vladi, honorarno predaju na Univerzitetu Donja Gorica (UDG). To je firma koju su, kršeći manje –više sve postojeće propise iz urbanizma i obrazovanja, utemeljili dva akademika (Veselin Vukotić i profesor Dragan Vukčević) i dva preduzetnika (Milo Đukanović i građevinski preduzimač Tomislav Čelebić).
Dok se profesor Vukotić spremao na put za Brazil, pomenuti ministri-predavači gledali su kako da spakuju i obznane odluku da se na državne jasle stavlja i UDG – balkanski hram slobode preduzetništva i dom nepokolebljivih boraca protiv državnog intervencionizma.
Zanimljivo, vijest da će Vlada finansirati 110 studenata UDG-a, nije stigla ni iz Vlade ni iz štaba slobodnog preduzetništva u Donjoj Gorici, već iz sekretarijata Univerziteta Mediteran. Tamo su obznanili da će novcem iz državnog budžeta školarinu plaćati i 50 njihovih studenata.
Skeptici strahuju da bi Vukotić po povratku iz Južne Amerike i neophodne višednevne aklimatizacije mogao odbiti ovaj prijedlog.
Nije on tek tako u septembru, zakićen titulom predsjednika Saveza ekonomista Crne Gore, na miločerskom ekonomskom Forumu, objašnjavao kako ekonomske probleme „ne treba rješavati socijalnim mjerama, političkim i partijskim zapošljavanjem i lažnom solidarnošću”. Niti je bez veze tvrdio da nam ,,u Evropskoj uniji sigurnost može dati samo naša sposobnost da proizvodima i uslugama svog znanja i vještina zaradimo novac za život. A ne da ga od drugoga očekujemo.”
I sada bi neka Vlada, prepuna njegovih nekadašnjih studenata, da mu se miješa u posao i ruši poslovnu filozofiju, kršeći sve ono čemu ih je pokušavao naučiti, snabdijevajući trafiku u fakultetskom holu knjigama koje je štampao novosadski Globalbook. (Poredak slobode, Sloboda izbora, Kapitalizam i sloboda…)
Kada smo već pomenuli poslovnu filozofiju, nije li neobično da nepokolebljivi borac za munjevitu privatizaciju državnih preduzeća (i zbog toga lično odgovoran za propast ulcinjske Solane, bjelopoljske Rade, barskog Izbora…), godinama drži čelno mjesto u državnoj kompaniji koju je Vlada skinula sa popisa kompanija što ih namjerava privatizovati? Da li je u pitanju dobra apanaža? Ili je stvar u tome što su, prema Vukotićevom priznanju, grožđe i vino njegov hobi – uz fudbal i sakupljanje knjiga. Pošto ekonomske analize – koje zahvaljujući i Profesoru i njegovim studentima još nijesu stigle do ovdašnje javnosti – pokazuju da ulaganja u grožđe i vino spadaju u sam vrh promašenih poslovnih poteza, on je riješio da se još malo relaksira o državnom trošku. Može mu biti.
Jednako se, prije tri godine, svojski potrudio da u Savjet Agencije za elektronske komunikacije ubaci kćerku Milicu Vukotić. I tu, sigurno, postoji neka nama nedokučiva zamisao. U suprotnom, nemoguće je zamisliti neoliberalnog gurua jugozapadnog Balkana kako stečene kredite i veze troši da bi vlastito dijete, mimo postavljenih kriterijuma, uposlio u državnoj agenciji za regulaciju tržišta – noćnoj mori svakog iskrenog sljedbenika tržišnog božanstva.
Mnogobrojni sljedbenici Veselina Vukotića mogli bi i za ovaj potez naći opravdanje. Neki nezvanično tvrde kako afera sa Savjetom Agencije za elektronske komunikacije pokazuje da Vukotić cijeni i dijeli stav Miltona Fridmna, tvroca neoliberlizma, izrečen nakon što su se monstrumi nastali sveopštom privatizacijom u Rusiji razmiljeli svijetom. ,,Pogriješio sam, ispostavilo se da je vladavina prava važnija od privatizacije”, zaključio je Fridman.
Vukotić je, potom, taj nauk preslikao na Crnu Goru i krenuo u jačanje institucija – od Milice Vukotić do Igora Lukšića. Čudi samo što ne reaguje kada se posumnja da i ,,njegovi” krše zakon. Sjetimo se da o Lukšićevom aranžmanu sa Đukanovićevom Prvom bankom nije rekao nijednu riječ. Kao što i sada ćuteći prelazi preko medijskih špekulacija da Zoran Sekulić i Šaleta Đurović pokušavaju, želeći da prikriju (višemilionske) detalje izgradnje svetionika za NLO na Dajbabskoj gori, nezakonito produžiti već završeni mandat njegovoj ćerki. Mora da se Veselin Vukotić još nije aklimatizovao.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice