Tema ulaska u NATO, većinski nepopularna u crnogorskom javnom mnjenju, iz marketinških razloga je skinuta iz špica izborne kampanje koalicije Za evropsku Crnu Goru-Milo Đukanović. Ali, rezultati parlamentarnih izbora na mala vrata mogli bi nas direktno odvesti u NATO. Opciju da se, mimo posebnog referenduma, u Skupštini odlučuje o zahtjevu za prijem u NATO, zvaničnici vladajuće koalicije nikada nijesu isključivali. Krajem godine usvojeni su dokumenti Strategija nacionalne bezbjednosti i Strategija odbrane u kojima je naznačeno da je „strateški cilj Crne Gore da, u najkraćem mogućem roku, postane punopravni član NATO-a”. Uprkos različitim (samo)definicijama, od vojno-političkog do političko-vojnog saveza, NATO je od svog osnivanja 1949. do danas, u opisu posla, imao jednu glavnu funkciju – rat. Lord Izmaj, prvi generalni sekretar, geopolitički smisao NATO-a je formulisao čuve nom maksimom: „Držati Amerikance u Evropi, Ruse van Evrope, a Njemce pod kontrolom”. Do 1990-ih NATO je, na osnovu člana 5 Vašingtonskoga ugovora (osnivački akt), kao odbrambeni savez bio ovlašćen za rat samo na teritoriji država članica (area). Teritorija rata i misija za NATO, tokom sukoba na Balkanu, trajno je redefinisana i proširena van tog područja (out-of-area), a od 2001. čak do Avganistana. RAT I MIR: Za mnoge u Crnoj Gori slabo razumljiva procedura pristupanja NATO-u, koja će se jednog dana možda ispostaviti kao svršen čin, u punom je zamahu.
Nakon što je krajem 2006. primljena u Partnerstvo za mir, Crna Gora sada iščekuje odgovor na zahtjev da dobije Akcioni plan (MAP), čime bi postala neposredan kandidat za članstvo. MAP zahtjev je novembra prošle godine podnio Milo Đukanović.
Zaklinjanje u NATO Đukanović je ponovio 9. marta – ne na domaćem terenu, svojim biračima – već u Briselu, pred Sjevernoatlantskim savjetom (NAC). ,,NATO je impresioniran napretkom Crne Gore”, saopštio je Đukanović nakon susreta sa ambasadorima NAC-a. Manje impresionirani bi mogli biti svi koji vjeruju da približavanje NATO-u, čak i u procesu pristupanja, neće značiti da NATO propisuje, zapravo naređuje, za Crnu Goru poželjan profil ne samo za odbranu i oružane snage, već i za političke i društvene prilike, finansije, bezbjednost i spektar pravnih pitanja.
Što bi to u praksi moglo da znači? U svojoj istoriji, NATO je, uprkos kolokvijalnim izgovorima, uvijek davao prednost strateškim interesima; tolerisao je i zemlje članice koje su – poput svojevremeno Španije, Portugala, Grčke i Turske – na vlasti imale protofašističke i vojne diktature.
Na kratak rok, međunarodni nadzor, makar i od NATO-a, nad aktuelnim procesima u Crnoj Gori – u kojoj je, iza paravana ustavnih sloboda, opstao modifikovani jednopartijski sistem – možda i ne izgleda sasvim neprivlačan; ali, dugoročno posmatrano, članstvom u NATO-u, Crna Gora bi samo na papiru zadržala bazično pravo suverene države da odlučuje o ključnom pitanju – o ratu i miru.
Posljednji put se to desilo 1992. kada je Crna Gora pristupila SRJ. Odlučivanje o ratu i miru tada je faktički izmješteno u Beograd. Ministar odbrane u Vladi Crne Gore do gašenja ovoga resora 1993, u statusu „vršioca dužnosti”, bio je upravo – Đukanović. Kada je Crna Gora 1999, mimo svoje volje i uticaja, postala ratno područje sukoba NATO-a sa Srbijom, žalio se Đukanović kako nema poluge odlučivanja o ratu i miru.
U Strategiji nacionalne bezbjednosti sada piše da ,,Crna Gora dijeli strateški pristup izazovima, rizicima I prijetnjama po nacionalnu bezbjednost koji su definisani strateškim dokumentima NATO-a”. To znači da će se Crna Gora obavezati na učešće u sadašnjim i budućim NATO ratovima I misijama daleko od rodne grude, ne s a m o na teritoriji država članica u Evropi i Sjevernoj Americi, nego i u NATO out-of-area operacijama bilo gdje na zemaljskoj kugli. Istovremeno, teritorija Crne Gore – pri bilo kojem obliku i intenzitetu takvih NATO angažmana – postala bi, po međunarodnom ratnom pravu, za protivničku stranu područje s legitimnim metama napada i/ili odmazde.
SLUČAJ AVGANISTAN: Involviranje u avganistanski konflikt, u okviru misije ISAF, Crnoj Gori će pred Briselom biti prvi test lojalnosti u oružju. Nemoguće je u Avganistanu, gdje se tokom posljednjih sto godina neprekidno smjenjuju ciklusi ratova i haosi krvavih diktatura, ustanoviti realne izazove, prijetnje i rizike po bezbjednost Crne Gore. Citirana Strategija nacionalne bezbjednosti uopšte ne pominje ni Avganistan ni lov na utvare Al Kaide po bespućima Tora Bore, mada se, osim susjedstva i regiona, geografska žarišta ugrožavanja bezbjednosti Crne Gore identifikuju ,,I u širem području, naročito u području koje obuhvata Bliski istok, Kavkaz I sjevernu Afriku”!
Ministar odbrane, Boro Vučinić, objasnio je (u magazinu Partner br. 4) da bi izostajanje iz NATO out-of-area operacija ,,značilo da Crna Gora nema odgovornosti prema problemima u svijetu”. Dodatak njegovog tumačenja glasi: ,,To je nešto pomalo i u biti našeg naroda, da hoće da se bavi globalnim I velikim temama”! Za Avganistan su iz Crne Gore prvo poslati viškovi jugosloven20 petak 3. april 2009. skog pješadijskog naoružanja; sada se priprema tročlana vojno-medicinska ekipa koja će se nalaziti na aerodromu u Kabulu, a Đukanović je, tokom sastanka sa ambasadorima NAC-a 9. marta, svečano obećao kako će za Avganistan „Skupština Crne Gore uskoro odobriti i upućivanje pješadijskog voda”.
A jedan vod, sistemom tromjesečne rotacije, na godišnjem nivou predstavlja četu od 100 do 120 vojnika, dakle, po sadašnjem brojnom stanju, petinu od ukupno jedva oko 500 vojnika po ugovoru Vojske Crne Gore (VCG).
RATNI HAZARD: Uprkos osmogodišnjoj savezničkoj okupaciji, Avganistan je klasična zona ratnog hazarda gdje svakodnevno fijuču meci I detoniraju bombe; ratovanju vični ustanici gospodare ogromnim planinskim prostranstvima a napadi iz zasjeda u urbanim središtima i duž komunikacija na strane vojnike i snage marionetske vlade linije fronta čine fluidnim.
„NATO nije umoran od proširenja”, kazao je Đukanoviću 9. marta u Briselu generalni sekretar NATO-a Jap de Hop Shefer. Ali, da li je Crna Gora umorna od ratovanja za tuđe ciljeve?
U nedostatku drugog izvoznog artikla, Crna Gora bi – na paradigmi da nam je „u biti bavljenje globalnim i velikim temama” – eksportovala svoje naoružane građane; moglo bi se tvrditi i da ratovanje po bijelom svijetu doprinosi smanjenuju broja nezaposlenih.
Princip dobrovoljnosti slanja u Avganistan i druge globalne destinacije ratnih zona za pripadnike VCG, na koji se rado pozivaju domaći sikofanti izvoza topovskog mesa, ima licemjeran prizvuk; sadašnja plata vojnika po ugovoru (320 eura) od VCG je napravila ustanovu za socijalno zbrinjavanje – ukoliko se tako (ne)plaćenim vojnicima stavi u izgled da bi za tri mjeseca rizika mogli zaraditi jednu do dvije godišnje plate njihov je odgovor lako pretpostaviti. Uostalom, princip dobrovoljnosti, sada makar i teorijski dopušten, sasvim će iščeznuti kada i ako Crna Gora postane član NATO-a.
Vladimir JOVANOVIĆ