Tenzije rastu. Sve je više teških nevolja u Crnoj Gori kojima se niko ne bavi. Gotovo cijela politička klasa je zamajana onim što najbolje zna − bitkom za osvajanje i očuvanje moći. U strahu od alternativa
U toku je još jedna ustavna kriza a ni prethodne nijesu dobile epilog, pošto je Ustavni sud u institucionalnoj blokadi. Od izglasavanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti i njegovih izmjena, preko izmjena Zakona o radu i Zakona o tužilaštvu, preko formiranja manjinske Vlade, odlaganja lokalnih izbora, izdvajanja opštine Zeta iz Podgorice usred izbornog procesa, potpisivanja Temeljnog ugovora sa SPC, smjenjivanja ministara iz Vlade koja je prethodno izgubila podršku parlamenta… traju međusobna prepucavanja − ko je češće, a ko je jače kršio Ustav i važeće zakone.
Poslanici tzv. stare većine usvojili su izmjene i dopune Zakona o predsjedniku, tražeći način da Miodraga Lekića promovišu u mandatara i nastave pregovore o formiranju 44. Vlade. „Ovo nije zakon ni za Mila (Đukanovića) ni za Lekića, već za Crnu Goru“, kaže Peđa Bulatović, poslanik DF-a sa najdužim stažom u parlamentu. „Crna Gora se uništava time što nema mandatara, što se ne dozvoljava da se formira Vlada, da teku procesi“.
Iz aktuelne opozicije okupljene oko DPS-a, prijedlog su označili kao pravno nasilje, gaženje Ustava i pokušaj da se, nezakonito i neustavno, smijeni predsjednik države. Nakon čega, tvrde, slijedi „finale projekta koji znači ukidanje suvereniteta, a potom i nezavisnosti obnovljene na referendumu 2006. godine”.
Predsjednik Liberalne partije Andrija Popović održao je u parlamentu petnaest sekundi molitve za crnogorski Ustav: „On je sada u komi. Molim se da preživi i da prođe kroz najteži period od kad je usvojen 2007. godine“. Korak dalje otišla je poslanica SDP-a Draginja Vuksanović Stanković, pa je okupljenima na protestu ispred Skupštine poručila kako je za odbranu države spremna dati i život: „Ako treba puška u ruku, puška u ruku“.
DPS se sprema za već viđenu, borbu za odbranu svetinja. Svojih. Sa sjednice Predsjedništva te partije, kojom je predsjedavao Đukanović, stiglo je saopštenje: ,,Po posljednji put pozivamo sve političke subjekte u zemlji, a posebno one koji tvore nesporno potvrđenu parlamentarnu većinu, da sjednemo za sto i kroz stvarni dijalog dođemo do rješenja koje će značiti stvaranje preduslova za punu funkcionalnost Ustavnog suda i za organizaciju vanrednih parlamentarnih izbora… Ukoliko ovaj, posljednji poziv, ne urodi plodom, i ukoliko do kraja nedjelje ne otpočne proces izbora sudija Ustavnog suda, i ne bude se odustalo od namjere da se vrši ustavni puč kroz instaliranje u pravni sistem Zakona o predsjedniku, preostaje da borbu za institucije izmjestimo izvan institucionalnih okvira, jer one očigledno više ne postoje“.
Proces izbora sudija Ustavnog suda mogao je početi prije tri godine, dok je DPS bio na vlasti, a kada je prvi od sedam sudija otišao u penziju. Zašto nije? Mogli bismo, jednako, još na osnovu iskustva od tzv. antibirokratske revolucije koja je dovela na vlast nekadašnji DPS (sada su to: DPS, SNP, Demokrate, Demokratska narodna partija), suditi i o ideji da se borba za institucije izmjesti van institucionalnih okvira. I prenese na ulice. Znamo kako je i to završilo.
Inače, DPS predvođen predsjednikom partije konstatuje postojanje „nesporno potvrđene parlamentarne većine“. Zašto im onda predsjednik države ne povjeri mandat za sastav Vlade? I šta raditi u situaciji u kojoj, pored opozicije, imamo i nevladajuću većinu, kojoj je uskraćeno legitimno pravo da pokuša formirati Vladu. Jeste da je njihov doprinos toj pat poziciji bio izuzetan: od demonstrirane netrpeljivosti i nepovjerenja do izostanka potpisa koji bi Predsjednika prinudili da mandat za sastav Vlade povjeri Miodragu Lekiću. Kao što je izvjesno da je Đukanović prekršio propisana pravila koja ga obavezuju da, prije odluke o mandataru, na konsultacije pozove predstavnike svih parlamentarnih partija, makar se većina pozvanih i ne odazvala njegovom pozivu. Nema nikoga da presudi ko je prvi počeo a ko je više u krivu. I izgleda kako predstavnici i pozicije i opozicije počinju da uživaju u situaciji apsolutne neodgovornosti za učinjeno.
Izbori su poželjna alternativa ali za tu odluku, u ovom trenutku, nema većinske volje u parlamentu. Bloku oko DPS-a nedostaje jedan poslanički glas, pokret Evropa sad, i pored nesporne podrške glasača na minulim lokalnim izborima, nema svoje predstavnike u Skupštini Crne Gore, dok se poslanicima koalicija Za budućnost Crne Gore, Mir je naša nacija i Crno na bijelo, očigledno, na izbore još ne ide. Radije bi formirali još jednu Vladu, sada političku umjesto prethodne ekspertske, (ne)određenog roka trajanja i još neizvjesnijeg programa.
Pod uslovom da se dogovore makar oko podjele ministarskih mjesta. Što, vidjeli smo, neće biti lako. Ukoliko ih demonstrirano jedinstvo prilikom izglasavanja izmjena Zakona o predsjedniku dodatno ne okupi oko zajedničkog cilja. Koji god on bio.
Ideja osporenih zakonskih izmjena je jasna. I, čini se, neupitna. Odavno je, uostalom, prepoznata potreba da se Ustavna prava i obaveze Vlade, Skupštine i Predsjednika definišu jasno propisanim procedurama. Da se zna ko i kako zakazuje sjednicu parlamenta, kako se odlučuje o dnevnom redu sjednica, koliko ministarstava ima Vlada, koja su ograničenja kada se ona nađe u tehničkom mandatu, da li predsjednik ima pravo da odbije potencijalnog mandatara sa nespornom podrškom ili odbije da potvrdi imenovanje ambasadora iza koga stoje Vlada i parlament (nadležni skupštinski odbor).
Podaci Ministarstva vanjskih poslova ukazuju na razmjere problema o kome se nedovoljno govori. U ovom trenutku Crna Gora nema ambasadora ni u jednoj od zemalja sa kojima imamo kopnenu granicu. Ambasade u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Kosovu i Albaniji vode otpravnici poslova. Baš kao i one u Njemačkoj, SAD-u, Kini, Velikoj Britaniji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Sloveniji, Austriji, Mađarskoj, Bugarskoj… Uglavnom, zahvaljujući stavu predsjednika države da ponuđeni kandidati nijesu pravi izbor. A, dijelom, i zbog toga što neki od njih to zaista i nijesu. Jasno definisani kriterijumi ne postoje.
Problem je, čujemo, to što se izmjenama Zakona o predsjedniku dio njegovih nadležnosti prenosi na parlament. Doduše, u precizno propisanim situacijama. I što se te izmjene mogu primijeniti retroaktivno (unazad) kako bi postojeća većina „progurala“ aktuelnog kandidata za predsjednika Vlade.
Takvo gledište zastupa dobar dio NVO sektora. Zapravo, gotovo svi oni do čijeg smo mišljenja držali godinama.
Iz MANS-a skupštinskoj većini zamjeraju da su izglasavanjem spornih izmjena pokazali kako su im partijski interesi bitniji od Ustava i volje građana. ,,Gdje je granica? Novoj većini sve je relativno, pa i Ustav, samo da izbora ne bude”.
U CGO smatraju da je u pitanju kršenje osnovnih principa na kojima počiva demokratski politički sistem. ,,Nema kvalitativne promjene uz urušavanje institucija, političke kulture i demokratskih standarda. Oni koji biraju taj put, pokazuju građanima i građankama i međunarodnoj zajednici da su nepouzdani partneri u evropeizaciji Crne Gore“, oglasili su na društvenim mrežama.
„Nakon neustavnog odgađanja lokalnih izbora, nakon prekrajanja izbornih jedinica, i još mnogih drugih poduhvata, imamo i ovu situaciju s dopisivanjem Ustava i oduzimanjem ovlašćenja instituciji Predsjednika“, sumirali su predstavnici CDT-a. „Legitimno je upitati se šta dalje možemo očekivati od naših političara, i naših predstavnika u Skupštini“.
Desilo se i nešto novo. Potpredsjednica Vlade i ministarka evropskih poslova Jovana Marović je ukazala da je ideja DF-a koju su prihvatili i ostali poslanici parlamentarne većine „sporno s aspekta procedure i činjenice da se Ustav mijenja zakonom“. Gostujući na RTCG-u Marovićeva je pozvala na pregovore i kompromise: ,,Na prvom mjestu, mora da postoji politički dijalog kako bismo postigli potrebnu dvotrećinsku većinu, ili u drugom krugu podršku 49 poslanika (neophodni za deblokadu Ustavnog suda i pravosuđa), tako da mislim da ovo nije korak koji vodi ka toj većini, ali ostaje da vidimo”.
Nijedan od prvaka pokreta Evropa sad, Jakov Milatović nije oduševljen učinjenim. Pa kaže kako će „vrijeme pokazati“ da li je to put ka rješenju ili jedna dodatna komplikacija u „institucionalnom haosu u kome se nalazi Crna Gora“.
Stigle su i reakcije sa moćnih adresa tzv. međunarodne zajednice. U njima dominira stav da su u posljednjim potezima ovdašnjih političara pojedinačni interesi i stranačke kalkulacije nadvladali društvene potrebe i prioritete.
Prvo je posjeta predsjednice Evropske komisije Ursule fon der Lajen Crnoj Gori odložena zbog navodne magle u Beogradu (ostali avioni su nesmetano polijetali sa aerodroma Nikola Tesla). Potom je portparolka Evropske komisije Ana Pisonero Hernandez, komentarišući izmjene Zakona o predsjedniku za Vijesti rekla: „EU je zabrinuta zbog glasanja u crnogorskom parlamentu“. I poručila: ,,EU poziva sve političke aktere da traže brzu deeskalaciju i dogovore se o rješenju trenutnog političkog zastoja, kako bi se ostvarila želja građana Crne Gore da se pridruže EU”.
I Džudi Rajzing Rajnke, amabasadorka SAD-a, pozvala je „sve strane“ da rade zajedno na pronalaženju izlaza iz trenutne političke krize, u skladu s Ustavom. Na sličnom fonu bila je i britanska ambasadorka Karen Medoks, poručujući da i „ova situacija naglašava od kakvog je vitalnog značaja da se obezbijedi funkcionalan Ustavni sud“.
Đukanović još nije potpisao izmijenjeni zakon. Njegovi saradnici ćute o tome da li će i kada to uraditi. Možda i ne znaju. Tenzije rastu. Od njegovog „odlaska u šume“, stigli smo do Draginjinog „puške u ruke“. Sve je više teških problema u Crnoj Gori kojima se niko ne bavi. Gotovo cijela politička klasa je zamajana onim što najbolje zna − bitkom za osvajanje i očuvanje moći. U strahu od alternativa.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
FOKUS4 sedmice
DUHANKESA4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
ANKETA4 sedmice