,,Policijski službenici intenzivno rade na rasvjetljavanju događaja i identifikovanju počinioca ovog krivičnog djela”, stoji u saopštenju Uprave policije, objavljenom dan ili dva pošto je u nedjelju ujutro u Đenovićima, u parkiranom audiju sa upaljenim motorom i svjetlima, pronađeno tijelo Radovana Matovića Rakelea (41) najnovije žrtve brutalnih obračuna kriminalnih klanova sa Crnogorskog primorja.
Matović je usmrćen hicima u glavu, iz neposredne blizine. Ubrzo nakon informacije o njegovoj egzekuciji, iz tzv. bezbjednosnih krugova medijima je servirana priča prema kojoj je ovo ubistvo nastavak obračuna među crnogorskim klanovima umiješanim u transport i nestanak nekoliko stotina kilograma kokaina koje je mafija izgubila iz šteka u Valensiji, krajem 2014. godine. Neposredno nakon što je droga (po jednima 200 po drugima čak 300 kilograma narkotika), čija se vrijednost na evropskim ulicama procjenjuje na desetine miliona eura, uspiješno prošvercovana uz Južne Amerike.
Prema pouzdanim i dobro obaviještenim izvorima iz policija, bezbjednosnih službi i balkanskog podzemlja, na koje se pozivaju manje-više svi mediji u regionu, prva žrtva ovog obračuna narkokartela bio je Cetinjanin Goran Radoman. On je ubijen iz zasjede u februaru prošle godine u Beogradu, u garaži zgrade u kojoj je živio. Navodno je baš iz njegovog stana, iznajmljenog u Valensiji, nekoliko mjeseci ranije nestao kokain koji je u središtu neobjavljenog rata.
Samo nekoliko sati prije Radomanovog ubistva, u Podgorici je usred dana, u neposrednoj blizini vrtića u Bloku V, miniran blindirani audi njegovog kuma Milana Vujotića. Vujotiću se, kažu, nakon ovog ,,upozorenja” izgubio svaki trag.
Niz smrti iz Valensije nastavljen je dva mjeseca kasnije (17. aprila 2015) kada je u Budvi, u blizini porodične kuće, iz zasjede ubijen nekadašnji poslanik LSCG Saša Marković. Ako su za Radomana i Vujotića policajci znali (ili makar slutili, odnosno, pretpostavljali – bez materijalnih dokaza da to i potvrde na sudu) da su pripadnici tzv. škaljarskog klana, Markovićeva smrt sve je zatekla. Pošto nije bio pripadnik kriminalne grupe, ni kontroverzni biznismen, ni politički aktivan, Marković se ni na koji način nije uklapao u profil žrtve skoro 50-ak neriješenih, tranzicionih ubistava počinjenih u Crnoj Gori u minulih četvrt vijeka.
Markovića je, po svoj prilici, sa ovdašnjim podzemljem povezivalo samo dugogodišnje prijateljstvo (kumstvo) sa Goranom Đuričkovićem, budvanskim ugostiteljem i, opet nezvanično, visokopozicioniranim pripadnikom jednog od primorskih narkoklanova koji su ušli u otvoreni rat na teritoriji Crne Gore.
Ovo je važan detalj: dok ovdašnje, postkomunističko podzemlje, nije preraslo svoje pokrovitelje iz vlasti (prije svega iz policije, te vojnih i civilnih obavještajnih službi) Crna Gora je bila zabranjena teritorija za njihove međusobne obračune. Zato su oni neraščišćene račune oružjem i eksplozivom namirivali mahom u Beogradu, gdje su – krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih – život izgubili mnogobrojni članovi novonastale kriminalno-poslovne elite u Crnoj Gori.
Potom su uloge sluge i gospodara počele da se mijenjaju. Prisjetimo se izjave premijera Mila Đukanovića sa kraja 2013. godine, nakon još jednog profesionalnog, i do danas nerazriješenog, ubistva u Crnoj Gori. ,,Očigledno da određene strukture u crnogorskoj državi smatraju da se mogu šegačiti sa državom”, konstatuje premijer uz upozorenje, „policija i tužilaštvo će morati da pored deklarativne opredijeljenosti dokažu i kompetentnost da se suoče sa tim problemima. Ili će biti mijenjani… Ako nismo sposobni da stanemo tome na put, ostavljamo utisak da gubimo rat sa kriminalom”.
Da li smo taj rat u međuvremenu izgubili?
Nakon ubistva Saše Markovića premijer javnosti šalje nova obećanja: ,,Sve ovo nalaže potrebu dodatnog zaoštravanja odgovornosti, podizanje nivoa profesionalnosti i efikasnosti u radu nadležnih organa, kako bismo obezbijedili jednu od ključnih pretpostavki za kvalitetan život ljudi, a to je pravna sigurnost”. Niz smrti je nastavljen.
Spekulacije da je Marković ubijen slučajno, dobila je svojevrsnu potvrdu prošlog ljeta, nakon hapšenja Podgoričanina Aleksandra Markovića i Južnoafrikanca Gregorija Majkla Ferarisa koji je u razgovoru sa policijom kazao da je Marković ubijen greškom, a da su njih dvojica angažovani za likvidaciju Đuričkovića. Policijske hvale nije pomutilo ni saznanje da su Marković i Feraris uhapšeni sasvim slučajno (saobraćajni policajac primijetio falsifikovane tablice), a da su kasnije saslušani na potpuno nezakonit način, zbog čega se njihov iskaz (priznanje) ne može koristiti na sudu.
U međuvremenu, i uprkos svim mjerama obezbjeđenja, Đuričković je likvidiran 27. oktobra prošle godine. Kao druga osoba (nakon Armina Muše Osmanagića) koja je, u nepunih godinu dana, ubijena iako je policija bila obaviještena o planiranom zločinu i, navodno, obezbjeđivala potencijalne žrtve skupa sa njihovim privatnim obezbjeđenjem.
Ne znamo da je za ovaj propust bilo ko odgovarao bilo gdje. Trag smrti nas je, u međuvremenu, odveo do Mostara. Desetak dana prije Đuričkovića u Mostaru je ubijen Božidar Cicmil, vlasnik firme Moj taxi. Prve informacije govorile su da ga za Crnu Goru veže samo porijeklo – rođen je u Plužinama. Potom smo, od novinara saznali da su policije iz regiona Cicmila, inače bivšeg pripadnika crnogorske policije, već neko vrijeme dovodile u vezu sa nizom naručenih ubistava. On je, prema tim informacijama, u Budvi zapalio automobil kojim je transportovano oružje korišćeno u ubistvu Muše Osmanagića. Cicmil je, kažu, vozio motor kojim je ubica Andrije Mrdaka, iako ranjen, pobjegao sa mjesta zločina, ispred spuškog zatvora. Sumnja se da je isti tandem odgovoran i za ubistvo Vidaka Vorotovića, iz decembra 2013. Vjeruje se da je Vidak ubijen u znak odmazde protiv njegovog brata Marka, koji je kao pripadnik klana Darka Šarića potpisao sporazum o priznanju krivice. Policija vjeruje da je Cicmil učestvovao i u ubistvu Vinetua Strugara (još jedan pripadnik crnogorskog podzemlja povezivan – kao svjedok odbrane – sa ubistvom Duška Jovanovića) i Milutina Radovića koji su ubijeni u Podgorici, u maju 2014. godine.
Policija nije uspjela da svoja saznanja potkrijepi materijalnim dokazima, pa je još jedan potencijalno važan svjedok krvavih obračuna balkanskog podzemlja zauvijek ućutkan.
Ista priča se, izgleda, ponavlja i nakon ubistva Radovana Matovića.
Dane pred njegovo ubistvo obilježio je verbalni napad direktora Uprave policije Slavka Stojanovića na svog saradnika Dragana Radonjića. Potom je Stojanović iz nekog razloga, ipak, Radonjića imenovao za šefa specijalnog policijskog tima koji će sarađivati sa državnim tužilaštvom. A iz UP nam je stigla nova bruka – krađa dokaza prikupljenih tokom istrage koju tužilaštvo vodi protiv Veselina Mujovića (afera Marovići).
Što se istrage u Đenovićima tiče, stiže informacija da je policija na mjestu ubistva pronašla dvije čaure. Malo je vjerovatno da će to biti dovoljno da se prekine lanac smrti iz Valensije.
Prečica do slobode
Kao jadan od najupečatljivijih detalja iz biografije Radovana Matovića mediji su, nakon prošlonedjeljnog ubistva, izdvojili događaj s kraja 2003. godine, kada je on optužen da je ranio policajca koji je pokušao da ga uhapsi. Višestruki povratnik sa dugogodišnjim zatvoreničkim stažom u tom momentu je bio u bjekstvu dok je policija za njim tragala zbog 43 krivična djela koja su mu stavljana na teret.
Kasnije je, ipak, Matović oslobođen optužbe. Zvanično, na sudu je utvrđeno da na policajca Radomana Lutovca, pripadnika interventne jedinice CB Herceg Novi nije pucao on, nego neko drugi, do danas nepoznat. Tu možemo da podvučemo crtu ispod ove priče.
A možemo i da zagrebemo samo mrvicu ispod površine – tako bi nam, možda, nešto jasniji postali odnosi koji vladaju u crnogorskom bermudskom trouglu kriminal – policija – pravosuđe.
Dovoljno je, makar u ovom slučaju, prisjetiti se policijskog saopštenje u kome se opisuju događaji od 10. decembra 2003. kada je neko – danas znamo da je, jezikom službe, u pitanju NN lice – ranio policajca na dužnosti.
Tamo piše kako su pripadnici interventne jedinice pokušali da privedu Matovića na ,,informativni razgovor oko krivičnih djela, jer je duži period bio u bjekstvu i nedostupan policiji”. Znali su, dakle, koga traže:
,,Policajci su Matovića, koji je višestruki povratnik, pronašli u kući njegovog oca Jova u naselju Čela. Posle upozorenja da baci oružje, Matović je repetirao pištolj, zapucao u pravcu policajca Lutovca i pogodio ga u lice, odnosno u predjelu donje vilice. Ranjeni Lutovac i ostali policajci su poslije toga ispalili nekoliko hitaca u pravcu Matovića, ali je on uspio da pobjegne…”
Sami procijenite vjerovatnoću da dobro utrenirani i obučeni pripadnici elitne policijske jedinice nijesu znali ko je, iz neposredne blizine, pucao na njih, odnosno, na koga su pucali oni. Tada će vam, možda, biti jasnije i zbog čega se, nakon oslobađajuće presude, Radovan Matović više ne pominje u crnoj hronici ovdašnjih medija. Do dana ubistva.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET3 sedmice