Povežite se sa nama

MONITORING

NASLJEĐE ZATVORENOG HAŠKOG TRIBUNALA: Zločinci neće imati miran san

Objavljeno prije

na

Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu, osnovan 1993. godine, zvanično je prestao da radi 21. decembra. Glavni tužilac Serž Bramerc poručio je da javnost s pravom očekuje da oni koji su odgovorni za masovne zločine budu krivično gonjeni, a ne da se sa njima postupa kao sa odgovornim sagovornicima.

Povodom zatvaranja Tribunala razgovarali smo sa istoričarima, aktivistima za ljudska prava, profesorima, pravnicima… iz našeg regiona.

„Ako se vratimo u 1993. godinu, mislim da je sud i više nego ispunio očekivanja. Očekivati da će te godine pravosuđe zemalja koje su bile u ratu uspjeti sankcionirati zločine, bilo tuđe, a posebno svoje, bilo je preoptimistično i potpuno nerealno”, kaže Hrvoje Klasić, istoričar iz Zagreba.

Sada, prema njegovim riječima, slijedi korak da se na temelju onoga što je nastalo u Hagu „počne kontekstualizirati priča i pisanje povijesti i ne bi bilo dobro da to bude kao što se do sada radilo – zatvaranjem državnih narativa koji se ne smiju preispitivati”.

Ukazujući na to da će i istoričarima biti dostupna arhiva Haškog suda, Klasić ističe: „Ohrabrujuća je činjenica da ti dokumenti negdje stoje. Nema dileme o tome hoće li se sva dokumentacija naći u Zagrebu, Sarajevu ili Beogradu, jer neće. U državama će se otvarati informativni centri, gdje će moći doći do dokumenata. Za nas povjesničare je to zlatni rudnik i pred njima je pravi posao. Suočavanje s prošlošću mora biti državni projekt, to ne može biti od osobe do osobe”.

Nataša Kandić, koordinatorka REKOM-a, iz Beograda kaže da je zatvaranje Haškog tribunala pokrenulo pitanje nasljeđa, koje političari ocenjuju u skladu sa svojim stavovima o samom sudu i donijetim presudama.

„Tako se iz Srbije može čuti da Tribunal ništa dobro ne ostavlja Srbiji jer je najviše osuđenih Srba, a najmanje se sudilo za zločine prema Srbima. Posle pravosnažne presude Prliću, Praljku i ostalim liderima Herceg Bosne, izrečene uoči zatvaranja Haškog tribunala, zbog osude za udruženi zločinački poduhvat u BiH na čelu s Franjom Tuđmanom, ni hrvatski političari ne gledaju bolje na zaostavštinu Haškog tribunala. Nasuprot ovim političkim ocenama su činjenice koje je Haški tribunal ustanovio i koje zauvek ostaju najjača prepreka proizvodnji novih istina o ratu, počinjenim ratnim zločinima i odgovornosti. Političari ne skrivaju da vode bitke za novu istinu. Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić najavljuje novo vreme koje će pokazati da Slobodan Milošević nije grešio. Generali se raduju što je došlo vreme da javno govore i drže predavanja studentima o bitkama za navodnu odbranu naroda Srbije”.

Bitke za novu istinu, nove interpretacije rata, su kratkog trajanja, tvrdi Kandić:

„Dokumenta koje nam ostavlja Haški tribunal nose potpis tih istih generala, a govore ne o ‘velikim bitkama za narod’ nego sadrže naredbe za razdvajanje etničkih grupa, za operacije protiv civila, za otvaranje logora i masovnih grobnica, za skrivanje tragova zločina… Tim dokumentima bavićemo se dugo, dok ne prihvatimo činjenice i razumemo da je nasleđe Haškog tribunala naša šansa za pomirenje. Hvala Tribunalu za ovu šansu”.

Mirsad Tokača, osnivač i direktor Istraživačko dokumentacionog centra Sarajevo, bio je uključen direktno u rad Haškog tribunala kroz ustupanje prikupljene dokumentacije i svjedočenjem u nekoliko slučajeva, ali i indirektno promovišući njegovu ulogu.

„Činjenica da je Tribunal formiran u trenutku kada se rat na prostoru ex-Jugoslavije, a posebno Bosne, zahuktava i odnosi masovne civilne žrtve, nosila je sobom snažnu poruku da zločini neće ostati nekažnjeni. Bio je to trenutak koji u međunarodnu praksu uvodi novi instrument međunarodne pravde čija će dostignuća i iskustva dovesti do formiranja stalnog Međunarodnog krivičnog suda i nade da će civilne žrtve i druge zaštićene katogorije tokom oružanih sukoba, biti zaštićene a mogući počinioci zločina izvedeni pred lice pravde. Važnost formiranja Tribunala je i u činjenici da je on kroz dvadesettrogodišnji rad sakupio dokumentaciju koja sadrži neoborive činjenice o teškim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i genocid, te da, bez obzira na malobrojnost presuda, ostavlja u nasljeđe neprocjenjivu dokumentacijsku osnovu, kao i dokaze koji mogu koristiti domaći sudovi u regionu. Naravno, tu je i neprocjenjiva sudska i tužilačka praksa”, kaže Tokača.

Izuzetan uspjeh Suda su, prema njegovom mišljenju, presude za genocid u slučaju Krstić i ostali učesnici genocida u Srebrenici, kao i prvostepene presude Karadžiću, Mladiću i konačna hrvatskoj šestorki na čelu s Prlićem i Praljkom, kao i presude vezane za silovanja.

„Na ukupnu ocjenu rada Suda negativno je uticalo odsustvo optužnica za generale JNA koji su bili ključ priprema i početka ratova na ex-jugoslovenskom prostoru. Cijenim da je to neoprostiv propust Tužilaštva, jer bi to pokazalo sve dimenzije upletenosti JNA, odnosno Srbije i Crne Gore u agresiju protiv Bosne, prije svega. Uz to, Sud i Tužilaštvo su dopustili da se njihova uloga pogrešno tumači, jer na vrijeme nisu objasnili, čak su takve stavove poticali, kako oni treba do dovedu do pomirenja u regionu. To nije bilo tačno”, napominje Tokača. „Sve me to uvjerava da su Tužilašto i Sud u Hagu velikim dijelom ispunili svoju ulogu i da se može dati prolazna ocjena – na skali od 1 do 5 bila bi to solidna trojka, pod uslovom da i rezidualni mehanizam, u skladu s dokazima kojima raspolaže donese odgovarajuće presude”.

Miodrag Živanović, profesor Univerziteta u Banjaluci, kaže da je o dometima rada Haškog tribunala moguće govoriti iz više uglova i na više načina – od onih kojima se dometi (ne)kritički veličaju, preko teza o političkoj prirodi djelovanja Tribunala, pa do katkad otvorenih a katkad pritajenih sumnji u njegov pravni dignitet.

„Zbog takve raznolikosti gotovo je nemoguće dati opštu ocjenu o tome šta je i kako je radio Tribunal. Dakako, osim znanog ordinarnog iskaza: Tribunal je uradio jedan doista veliki posao. Prethodna tvrdnja nije netačna, ali neće nas odviše približiti dubljem razumijevanju svekolikih percepcija o radu te institucije. Zato mi se ovom prilikom čini primjerenijim dati komentar koji se odnosi na tzv. posljedično pitanje u kojoj mjeri je Tribunal doprinosio i doprinosi jačanju procesa pomirenja i povjerenja među balkanskim narodima, prijeko potrebnoj katarzi, kao i jednoj – više ljudskoj nego li pravosudnoj – valorizaciji odnosa zločina i kazne?”

Što se tiče procesa pomirenja i povjerenja, može se dati ocjena da su etničke distance, dakle, distance među narodima ex Jugoslavije, danas dublje i veće nego li u ratnim godinama, kaže Živković. „Karakteristično je da su i presude Tribunala, u pravilu, takođe doprinosile povećanju etničkih distanci i da su u tu svrhu i korištene, manje ili više brutalno, od strane vrhova domaćih političkih struktura. Naravno, ne ulazim u meritum presuda, nego tek upozoravam na njihov stvarni i mogući uticaj.”

Poznato je, napominje Živanović, da su se, nerijetko, etničke distance na Balkanu, pretvarale i u političke odnosno međudržavne distance. Prema njegovom mišljenju i dalje su oni što su osuđeni za različita zlodjela, za jedne heroji a za druge zločinci: „I jedni i drugi – ne zbore ništa o zločinima. A oni treći, ćute i odlaze sa ovih prostora. Ne samo zbog nedostatka katarze, već još više zbog odsustva nade. Problem je, naravno, i tihi, rafinirani zločin genocida koji se u različitim formama i na različite načine, provodi već skoro tri decenije. Radi se o genocidu što ga čine etno-političke elite nad sopstvenim narodima, držeći ih kao taoce svojih ovakvih ili onakvih politika. Najbolji (ili najgori) primjer tome je, recimo, BiH. Ili adekvatnije reći, narodi koji tu žive upravo kao utamničeni taoci, zarobljenici tri morbidne politike kojima su na volšeban način vraćeni u daleku prošlost. Nedavno sam predložio da svaki narod u BiH podigne tužbu protiv svog političkog rukovodstva za zločin genocida nad sopstvenim narodom”, kaže Živanović.

Obilje (nedovoljno poznate) građe – preko 200.000 sudskih spisa i 2,5 miliona transkripata sudskih postupaka, obavezuje na oprez u davanju ocjena učinka Haškog suda, kaže Budislav Minić, koordinator Udruženja za promociju i zaštitu ljudskih prava i sloboda Pravozastupnik Podgorica

„Nezadovoljstvo je neminovno jer su očekivanja bila nerealno visoko postavljena u odnosu na svrhu i kapacitet suda. Zavisno iz koje sredine ocjene dolaze i o kojim presudama je riječ, Sud je oglavnom doživljavan i kvalifikovan kao antisrpski, antihrvatski ili antibošnjački, nezavisno od činjenica koje su za davaoce ocjena uglavnom nepoznate ili, često, nepriznate”, objašnjava Minić.

Iako je Haški sud, uvjeren je Minić, napravio značajan iskorak u procesuiranju ratnih zločina nije se mogao izboriti sa raznim barijerama. „Političari, posebno oni u vlasti, su jedna od najvećih prepreka suočavanju sa prošlošću, pomirenju, uspostavljanju povjerenja i saradnje u regionu”, kaže Minić.

Naravno, po njegovim riječima, postoji niz opravdanih zamjerki Sudu i sa stanovišta pravne struke, ali se ne može poreći njegov značaj i višeznačan doprinos.

HRVOJE KLASIĆ: Slika nezrelosti

„Haški sud je osnovala i Republika Hrvatska i svojim Ustavnim zakonom ga prihvatila. Kad čujem od naših političara da ne priznaju njegove odluke, to je kao da kažu da ne priznaju odluke Županijskog suda u Zagrebu. To pokazuje da mi na međunarodnu demokraciju i dalje gledamo s figom u džepu. Ono što nam se sviđa prihvaćamo, a ono što nam se ne sviđa, to je protiv nas i produkt nekakve međunarodne zavjere. Ne vidim tu teoriju zavjere. Mislim da to pokazuje našu duboku nezrelost i nespremnost da se suočimo s drugima, ali još više sami sa sobom”.

BUDISLAV MINIĆ: Izazov za eksperte

„U vremenu koje slijedi najizazovnije za eksperte krivičnopravne nauke i prakse biće da sagledaju, prouče i daju svoja stručna mišljenja i ocjene o prvi put tako široko postavljenoj objektivizaciji komandne odgovornosti, opseg i domete ustanovljenog ‘udruženog zločinačkog poduhvata’, razmeđe u tim uslovima subjektivne odgovornosti pojedinca od objektivne odgovornosti širih cjelina državnog organizovanja. Očekujem da bi to moglo da bude značajno i za suzbijanje aktuelnih manipulacija masama na temu “kolektivne odgovornosti”

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

ŠTA UTIČE NA VISOKE CIJENE U NAŠIM TRGOVINAMA: Između njive i trpeze – država kupi kajmak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijeru Spajiću ponovo je zasmetalo “opšte mjesto” svih nezavisnih  analiza o ekonomskim kretanjima u Crnoj Gori, koje  konstatuju da je program Evropa sad 1 značajno podstakao inflatorna kretanja u Crnoj Gori. Zbog čega je ovdašnja inflacija, kumulativno, znatno veća od one u ostatku euro zone

 

 

Jednonedjeljni bojkot najvećeg trgovinskog lanca u Crnoj Gori (Voli), uz brojne polemike koje je izazvao, doprinio je makar jednom: proširio se fokus priče o previsokim cijenama i maržama u maloprodaji. Sada se, makar uz manjak preciznih podataka, pažnja pomjerila i na proizvođačke cijene, domaće i uvozne, marže uvoznika i veletrgovaca i, konačno, na poziciju države u lancima snabdijevanja i podjeli zarade ostvarene u razlici između proizvodne i prodajne cijene.

Zanimljiva je pozicija države, odnosno Vlade, u aktuelnom sukobu kupaca nezadovoljnih previsokim cijenama i trgovačkih lanaca stiješnjenih, kako tvrde, visokim troškovima nabavke i velikim državnim dažbinama. Ako bi zbog bojkota potrošača ili iz nekih drugih razloga koji sada nijesu vidljivi ni na horizontu, maloprodajni lanci značajnije snizili svoje cijene, zadržavajući profit od nekih tri odsto (zvanični podaci), država bi se našla u ozbiljnim finansijskim problemima.

Prema računici koju nam je predočio Miloš Vuković, izvršni direktor Fideliti konsaltinga, Vlada je prošle godine na ime poreza na dodatu vrijednost (PDV) prihodovala 1,22 milijarde eura. Još 370 miliona donijela joj je naplata akciza, dok je na ime poreza na međunarodnu trgovinu i transakcije u državnu kasu ušlo još 60 miliona. Ukupno, 1,65 milijardi eura ili, približno, dvije trećine  budžetskih prihoda.

Vlada očekuje da će se tokom ove godine, na ime istih prihoda, u državnu kasu sliti makar 200 miliona više. Uslov za ostvarenje tih planova je da potrošnja nastavi da raste a da cijene ne budu bitno niže od aktuelnih. U suprotnom, mrka kapa za državnu kasu. A možda i za neke od  onih koji se iz nje finansiraju preko isplate plata, penzija, ugovora o djelu, izvođača kapitalnih investicija… Samo bi zajmodavci zadovoljno trljali ruke.

Međutim, računica ima i drugi dio. Vuković  pomenutih 1,65 milijardi državnog prihoda od PDV-a i akciza stavlja u srazmjeru sa ličnom potrošnjom građana koja, prema podacima Monstata, iznosi 5,5 hiljada eura godišnje (u prosjeku). Rezultat kaže da više od 30 odsto te potrošnje završi u državnoj kasi. Preciznije, da svaki stanovnik Crne Gore, plaćajući PDV i akcize tokom svakodnevnih kupovina, u državnu kasu tokom godine proslijedi, u prosjeku, 1.800 eura. “Proizilazi da država ima veću maržu od trgovinskih lanaca”, zaključuje osnivač Fideliti konsaltinga.

Tih 1.800 eura predstavljaju iznos identičan sa tri minimalne neto zarade. Proizilazi pride, pošto se Monstatova računica o prosječnoj ličnoj potrošnji ne odnosi samo na građane koji imaju redovna primanja (plate ili penzije), već i na one bez njih,  da zapošljeni i penzioneri, preko modela oporezivanja potrošnje svih članova njihovog domaćinstva, državi daju još veći dio ličnih prihoda.

Otud je konstituentima vladajuće većine jasno da, uz postojeće troškove života, njihov rad ne može dobiti prelaznu ocjenu. Posebno kada je najveći dio priče o uspjesima Vlade Milojka Spajića zasnovan na tvrdnjama da je, povećanjem plata i penzija, značajno povećan standard građana Crne Gore. Dok svaki odlazak u trgovinu tu priču dovodi u pitanje.

Zato nam sada izgleda kako su uhvaćeni u tamnom vilajetu vlastitog populizma. Utiču li svojim odlukama na pad cijena u maloprodaji imaće zadovoljnije građane ali će u državnoj kasi faliti još više novca za plaćenje sve većih obaveza. Na drugoj strani, nastavi li se dalji rast troškova života – kao što to obećava i najavljena stopa ovogodišnje inflacije od oko četiri odsto (pokazalo se da cijene hrane u Crnoj Gori rastu brže od zvanične stope inflacije) – imaće sve nezadovoljnije građane/glasače. Šta god urade, neće biti bez glavobolje. Ni oni ni mi.

Da se vratimo cijenama. I pomalo neobičnoj situaciji u kojoj nam se vlasnik najvećeg maloprodajnog lanca u Crnoj Gori Dragan Bokan žali na činjenicu da je “sve poskupjelo”, premijer podržava bojkot trgovina, dok resorni podpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj ubjeđuje javnost da je akcija limitirane cijene “ubjedljivo uticala na stabilizaciju cijena osnovnih životnih namirnica, kao i na ukupnu nisku stopu inflacije”. Pa na šta se to onda, i kome, žalimo?

Prema podacima Monstata, cijene hrane u Crnoj Gori povećane su u periodu od 2021- 2024. za 41 odsto, znatno više od ukupne inflacije koja je, u istom periodu, iznosila 30,5 odsto. Najviše su, prema tim podacima, poskupjeli mlječni proizvodi i  jaja (blizu 50 odsto) pa meso (skoro 40 odsto), dok su najmanje porasle cijene voća (21,5 odsto).

Rast cijena hrane je globalna pojava, dok su pandemija i rat u Ukrajini, pokazalo se, glavni izgovori. Međutim, prema izvještaju Oksfama iz 2023, koji nosi naslov Profitiranje od bola, na tome skoku cijena ekstremno je profitiralo”samo četiri do šest” dominantnih firmi koje, zaključili su, globalno kontrolišu svaki aspekt prehrambene industrije, od proizvodnje poljoprivrednih mašina do izrade farmaceutskih proizvoda za životinje. U tom izvještaju piše kako su baroni hrane „maksimalno iskoristili sveobuhvatne krize kako bi još jače stisli svaku kariku u industrijskom lancu ishrane”, dok su time, uz potrošače, podrivena i “prava seljaka, malih zemljoposjednika, ribara i stočara koji proizvode hranu za svoje zajednicee”. Na drugoj strani, ti su baroni hrane  uvećavali svoje bogatstvo, između 2020. i 2022. godine, za milijardu dolara na svaka dva dana.

Jedina moguća odbrana od te pošasti je domaća proizvodnja hrane. A ona je u Crnoj Gori – u padu. Pride, kada uvoznicima dozvole da ubiju proizvodnju neke poljoprivredne kulture, ovdašnje vlasti zadrže uvedene carine. Da krajnji potrošači, prilikom kupovine uvezenih proizvoda, još jedan dio svog novca proslijede državi. Na jedan takav slučaj podsjetio je Nik Đeljošaj. Nakon konstatacije Miloša Vukovića (Reflektor, TV Vijesti) da smo 2019. mogli da kupimo gajbu domaćeg paradajza za 1,5 euro, a sada za te pare ne možemo kupiti ni jedan kilogram, Đeljošaj je najavio da će Vlada, pošto domaće proizvodnje paradajza više nema (besmisleno je proizvoditi gubitke) razmotriti mogućnost ukidanja postojeće carine od 30 euro centi po kilogramu.

Potpredsjednik Vlade dodatno nas je obradovao najavom mogućeg smanjenja stope PDV-a na voće i povrće. I ta najava je iznuđena, pošto je ovdašnja javnost od trgovaca saznala da su stope PDV-a koje se u Crnoj Gori obračunavaju na voće, povrće i  ribu preko četiri puta veće od onih u Hrvatskoj, kao najbližoj članici EU (21 naspram pet odsto). Opet, ta nas najava vraća na postavljeno pitanje: kolike gubitke u prihodima ovogodišnjeg budžeta Vlada smije sebi dozvoliti a da to ne proizvede potrebu dodatnog i neplaranog zaduženja?

Iz Volija pod bojkotom dobili smo i podatak da približno 900 proizvoda sa njihovih rafova u svojoj cijeni, uz PDV, sadrži i dodatne državne namete (carine, akcize) koji utiču na konačnu cijenu proizvoda. Država na te prozivke uglavnom ćuti, baš kao i ostali trgovinski lanci koji se, valjda, nadaju da se neće naći pod bojkotom ukoliko budu dovoljno tihi. I, eventualno, prošire katalog proizvoda na cjenovnim akcijama.

Sa aktuelnom skupoćom nije se tako lako izboriti.

Analiza Ekonomskog fakulteta u Podgorici, urađena prošle godine na inicijativu Privredne komore, pokazala je da su marže uvoznika i veletrgovaca slične ili čak veće od onih koje se zaračunavaju u maloprodaji. Dok im je ostvarena profitna stopa znatno veća. Prema tim podacima, prosječna bruto marža uvoznika, distributera i veleprodavaca u 2021. godini iznosila je 19,92 odsto, u 2022. – 19,48, a u 2023. godini je narasla na 23,54 odsto.  Paralelno, rasla je čista zarada koja je u svakoj od analiziranih godina bila značajno veća od stopa profita kod maloprodajnih lanaca. Prosječna profitna neto marža uvoznika i distributera u 2021. godini iznosila je 3,62 odsto, u 2022. bila je 3,34 odsto da bi u 2023. narasla na 5,6 odsto, konstatuje se u Analizi.

Rasle su dakle: nabavne cijene, troškovi transporta, povećale su se marže uvoznika i veleprodavaca, država je dosljedno ubirala svoj dio kolača, a ponegdje dodala i nove namete. Vlasnici maloprodajnih lanaca su, uglavnom, zadržali ili donekle smanjili svoje marže ali im je to, zbog većih cijena, donosilo veći prihod i profit.

“Glavni razlog rasta cijena prehrambenih proizvoda u periodu 2021-2023. godine je povećanje proizvođačkih i uvoznih cijena, dok je povećanje marži kod velikih trgovaca izazvano rastom bruto troškova za zarade koji je u 2024. u odnosu na 2021. godinu bio veći prosječno za 42 odsto i pored smanjenja dažbina na zarade”, navodi se u Analizi. Uz konstataciju da je produktivnost za to vrijeme – padala.

Pokazalo se da su detalji Analize Ekonomskog fakulteta najviše pogodili premijera Milojka Spajića. Dokument je nazvao “sramotnim” i, gostujući u Uniji poslodavaca,  najavio: “Popričaću sa tim ljudima koji su je radili, jer je to čista laž”.

Premijeru je ponovo zasmetalo “opšte mjesto” svih nezavisnih  analiza o ekonomskim kretanjima u Crnoj Gori, koje – praktično do jedne – konstatuju da je program Evropa sad 1 značajno podstakao inflatorna kretanja u Crnoj Gori. Zbog čega je ovdašnja inflacija, kumulativno, znatno veća od one u ostatku euro zone. Jednako, analitičari smatraju da će Evropa sad 2 cijene pogurati u istom smjeru – na gore – samo nešto manjim intenzitetom.

Premijerova ljutnja teško da može spriječiti dalji rast cijena. Mada, možda, može uticati na to da neke druge važne teme ostanu van fokusa javnosti. Recimo, podaci Uprave prihoda koji pokazuju da tri četvrtine zapošljenih u Crnoj Gori prima platu manju od prosječne. Dok se polovina njih nalazi između dva vladina minimalca (600 i 800 eura). Upravo te ljude, uz penzionere i nezaposlene, najviše pogađaju visoke cijene osnovnih životnih namirnica. Dok vlada sprema analize. I skida kajmak.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVAK ĐOKOVIĆ NA SVETOM STEFANU: Novi zakupac ili pregovarač

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako se nezvanično saznaje, osnovni razlog Đokovićevog dolaska jeste namjera da uđe u vlasničku strukturu kompanije Adriatic properties, koja vodi zakup najpoznatijih crnogorskih hotela u ime i za račun kompanije Aidwey Investment Ltd. Đoković je zainteresovan da kupi 20 odsto akcija kompanije Adriatic Properties, koju kao šef Odbora direktora vodi grčki biznismen Petros Statis

 

 

Teniski as Novak Đoković boravio je proteklog vikenda u Crnoj Gori neočekivanim povodom. Došao je u svojstvu globalnog ambasadora poznate singapurske hotelske kompanije Aman Resorts, kako bi posredovao između Vlade i zakupca elitnih hotela Sveti Stefan, Miločer i Kraljičina plaža i pomogao da se četvorogodišnji spor oko zatvorenih hotela riješi.

Najavljen je optimističkim naslovima u domaćim i regionalnim medijima kako će imenom i uticajem pokušati da riješi spor između zakupca, budvanske kompanije Adriatic Properties i Vlade Crne Gore i da skine katance sa kapija ekskluzivnog grada hotela Sveti Stefan, koji prepušten zubu vremena stoji zaključan četiri turističke sezone.

U kratkom razgovoru za Vijesti, Đoković je pojasnio da je to glavni razlog njegovog dolaska i razgovora sa premijerom Milojkom Spajićem. Kazao je da su za sada obavljeni „incijalni razgovori“ kako bi dobio potrebne informacije, te da se nada da će neko rješenje vrlo brzo biti na horizontu.

„Dobio sam na neki način zaduženje i molbu od svojih partnera, Amana, čiji sam ambasador na globalnom nivou, da pokušam da na našem jeziku dođemo do rješenja prihvatljivog za obje strane. Nijesam ni na čijoj strani ovdje, zapravo sam samo neko ko pokušava da radi za opšti interes Crne Gore i neko ko želi da ostane Aman, jer bi mi bilo žao da se to ne razriješi i da Aman ne bude više u Crnoj Gori – rekao je Đoković.

Novak Đoković je počasni građanin Budve od 2018. godine, a odluku su jednoglasno donijeli odbornici pozicije i opozicije u lokalnom parlamentu.

Malo je vjerovatno da je u  slučaju Sveti Stefan Đoković samo promoter Amana ili prevodilac njihovih zahtjeva u pregovorima sa Vladom. Kako Monitor nezvanično saznaje, osnovni razlog Đokovićevog dolaska jeste spremnost da uđe u vlasničku strukturu kompanije Adriatic properties, koja vodi zakup najpoznatijih crnogorskih hotela u ime i za račun kompanije Aidwey Investment Ltd.

Đoković je zainteresovan da kupi 20 odsto akcija kompanije Adriatic Properties, koju kao šef Odbora direktora vodi grčki biznismen Petros Statis. U razgovoru sa premijerom Spajićem,  Đoković je vjerovatno pokušao da prikupi što više informacija o netransparentnoj vlasničkoj mreži u projektu zakupa hotela poznatog ljetovališta. Ali i o namjerama Vlade, da li želi da istraje na dosadašnjem modelu zakupa hotela ili planira da raskine ugovor sa zakupcem koji četiri turističke sezone drži hotele zatvorenim.

Podsjećamo, ugovor o zakupu  hotelskog kompleksa Sveti Stefan-Miločer na rok od 30 godina, sa Vladom Crne Gore, u januaru 2007. godine, u ime zakupca potpisala je off šor kompanija Aidwey Investment, registrovana na Britanskim Djevičanskim Ostrvima 2005. godine, čija je vlasnička struktura sve ove godine ostala sakrivena. Kompanija Aidwey osnovala je u oktobru 2006. u Crnoj Gori firmu Adriatic Properties, koja vodi posao zakupa.

Istovremeno je između Vlade i poznatog hotelskog lanca Aman Resorts, potpisan i ugovor o hotelskom menadžmentu, čime je odobren i dodatak imenu hotela, te je lansiran novi brend – Aman Sveti Stefan.

Đoković nije objelodanio svoje namjere da bude dio vlasničkog tima zakupca. Nastupio je kao arbitar koji bi mogao da smiri lokalno stanovništvo koje protestuje zbog zatvaranja hotela i izolacije poznatog ljetovališta iz turističkih tokova.

Aman Sveti Stefan hoteli pod ključem su od ljeta 2021.  Obustavljena je i gradnja novog hotela Kraljičina plaža i stanova za tržište u miločerskom parku.

Spor je nastao kada su mještani porušili kapije na stazi koja vodi pored uvale Kraljičina plaža, zahtijevajući nesmetan prolaz koji im je godinama uskraćivan, čak i tokom zime. Kraljičina plaža okružena borovom šumom Miločera, bila je gotovo dvije decenije zaštićeni rezervat za odmor političke elite Crne Gore, zatvorena za javnost gvozdenim kapijama i stražarskim karaulama.

Poslije akcije mještana, došlo je  do zatvaranja hotela i pokretanja spora pred Međunarodnim arbitražnim sudom u Londonu koji još nije okončan. Glavno ročište zakazano je za  maj ove godine, a ishod će  odrediti sudbinu zakupa hotela.

Aman je odbio raniju ponudu Vlade da otvori hotele i nastavi sa radom, uz obrazloženje da gostima ne može više da garantuje privatnost na Kraljičinoj plaži. Međutim, prošlog avgusta angažovao je Đokovića za svog promotera u svijetu hotelijerstva i turizma, kako se čini sa namjerom da razriješi čvor i preuzme udio u zakupu hotela u Crnoj Gori.

Četiri godine pod ključem, luksuzni hotel Sveti Stefan,  nekadašnji zaštitni znak crnogorskog turizma, preživljava svoje najteže dane.  Rijetki posjetioci u prilici su da vide kako su od „starog sjaja“  ostala samo sjećanja. Zatvoreni hoteli, vile, restorani, parkovi i plaže,  kompanije Aman Sveti Stefan, izgledaju oronulo i  zapušteno.

Da li će Novak Đoković uspjeti da od Statisa kupi zacrtanih 20 odsto akcija Adriatica i donese rješenje za komplikovanu situaciju na Svecu, teško je prognozirati. Projekat zakupa hotelskog kompleksa Sveti Stefan-Miločer nije samo rentiranje, nego i veliki dugoročni biznis u koji namjerava da uđe. Do kraja zakupa ostale su 24 godine jer su poslanici Skupštine Crne Gore 2015. godine, usvojili aneks ugovora o zakupu hotela Sveti Stefan i Miločer kojim je isti produžen na 42 godine. Parlamentarna većina poslanika DPS-a, SDP i Pozitivne CG  podržala je, u drugom krugu i Vladin predlog aneksa na ugovor o zakupu hotela Kraljičina plaža za produženje zakupa sa 30 na 90 godina i omogućila gradnju stanova u stoljetnom miločerskom parku.

Pored kompanije HTP Miločer, vlasnika porušenog hotela Kraljičina plaža, Adriatic Properties je jedan od investitora novog velelepnog stambeno-apartmanskog kompleksa u Miločeru koji je izgledom i gabaritima izazvao odijum u javnosti. Kupovinom akcija Adriatica, Đoković bi postao suvlasnik dijela nezavršenog  kompleksa od nekih 25.000 kvadrata, sa 126 apartmana, od kojih je 66 jedinica, svaka od po 150 kvadrata, namijenjena prodaji.

Zakup hotela Kraljičina plaža i imanja Miločer ističe 2097. godine.

U naredne 72 godine situacija u Miločeru može se u mnogome promijeniti. Podnosilac amandmana Vlade za pomenute izmjene ugovora o zakupu, tadašnji ministar održivog razvoja i urbanizma, Branislav Gvozdenović pobrinuo se za to.

Ministarstvo održivog razvoja i turizma donijelo je na incijativu ministra Gvozdenovića, poseban plan  – Urbanistički Rizort Miločer, kojim je predviđen izgradnju novih kapaciteta u Miločeru i na Svetom Stefanu, izgrađene površine od nevjerovatnih 40.000 kvadrata. Za tu potrebu izmijenjen je član  Zakona o planiranju prostora, kojim je Vladi omogućeno da sama propisuje urbanističke uslove za gradnju u prostoru koji nije pokriven planskom dokumentacijom, kakvo je bilo ljetovalište Miločer i Sveti Stefan.

Nakon donošenja plana UP Miločer, kompanija Adriatic Properties, u svojstvu investitora, zatražila je da Ministarstvo raspiše konkurs za idejno urbanističko-arhitektonsko rješenje hotelskog rizorta, odnosno urbanizaciju najvrjednijeg dijela crnogorske obale. Konkurs je donio idejna rješenja, podijeljene su nagrade za projekte „uglednih“ arhitekata kojima je predviđena gradnja desetina hiljada kvadrata apartmana, stanova, vila sa bazenima ne samo u Miločeru nego i u zaštićenoj zoni Svetog Stefana, kulturnog dobra od nacionalnog značaja.

Plan UP Miločer važeći je dio Prostornog plana obalnog područja. Time je zaokružen proces ugovaranja kontroverznog zakupa hotela, koji nije ništa drugo od početka, do ugovor o velikom biznisu domaće političke elite i partnera, o gradnji i prodaji kvadrata na najskupljoj zemlji u Crnoj Gori.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STIŽE „FEBRUARSKI“ BUDŽET: Vlast ostaje bez izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od usvajanja budžeta dijeli nas, izgleda, još par sitnica. Poput one da Vlada treba da se odredi o predloženih 140 amandmana, od kojih je približno stotinu stiglo iz redova parlamentarne većine. Bezmalo svi traže dodavanje novih stavki  na rashodnoj strani budžeta. Odakle – to nije njihova briga

 

 

Izgleda kako je trenutno najveći problem Crne Gore riješen. Predsjedniku parlamenta Andriji Mandiću trebala su tri minuta da pročita imena poslanika opozicije kojima je izrečena mjera zabrane prisustva sjednicama u narednih 15 dana zasjedanja (imaju pravo da učestvuju u glasanju). Pošto je to opošljeno, poslanicima većine, skupa sa ministrom finansija Novicom Vukovićem, bila su dovoljna dva sata da o predloženom budžetu kažu sve ono što su mislili da treba reći. Tako je rasprava o prijedlogu budžeta za 2025. godinu završena. Kašnjenje od dva mjeseca, kažu, ne može predstavljati ozbiljan problem, kada skupštinska priča o ovgodišnjem budžetu bude okončana.

Od toga nas dijeli još samo par sitnica. Poput one da Vlada Milojka Spajića tek treba da se odredi o predloženih 140 amandmana, od kojih je približno stotinu stiglo iz redova parlamentarne većine. Bezmalo svi traže dodavanje novih stavki  na rashodnoj strani budžeta. Poslanici, tradicionalno, ne vode previše računa o tome kako će Vlada obezbijediti novac za zadovoljenje njihovih (partijskih) obećanja i potreba.

Kad Vlada uradi što je do nje, poslanici će se izjasniti o finalnoj verziji predloženog budžeta. U petak ili, kako naši sagovornici kažu da je vjerovatnije, početkom sledeće nedjelje. Zvaničnih informacija o nastavku sjednice parlamenta, za sada, nemaju ni poslanici.

Tokom, nikad siromašnije, skupštinske rasprave o predloženom budžetu čuli smo jedan ultimatum. Predsjednik NDP Milan Knežević poručio je da će glasanje njegove partije o budžetu zavisiti od toga kakav će stav ministar finansija (Vlada) zauzeti o njihovim zahtjevima da u kapitalni budžet uđu i infrastrukturni projekti iz Zete koji nijesu bili obuhvaćeni inicijalnim prijedlogom državnog budžeta za ovu godinu. Knežević u srijedu u parlamentu nije pominjao prošlogodišnju prijetnju da DNP neće glasati za budžet ukoliko se, prethodno, ne izvrši makar djelimično razgraničenje Glavnog grada i Opštine Zeta. Da li su on i njegove partijske kolege zaboravile na taj zahtjev tek treba da vidimo.

Ideje o dodatnim izdacima i proširenju kapitalnog budžeta na dodatne infrastrukturne projekte od značaja za lokalne zajednice imali su još neki poslanici vladajuće većine. Samo bez ultimatuma. Čini se kako Vlada nije u poziciji da im udovolji, izuzev  u nekoj simboličnoj formi. Ipak, ko zna? Možda bi prihvatanje dijela ponuđenih amandmana moglo poslužiti kao izgovor za odluku da se dio tekućih troškova ipak finansira državnim zaduženjem. To bi moglo biti neophodno ukoliko se pokaže da očekivani prihodi nijesu dovoljni za rastuće rashode iz državne kase.

Ministar Novica Vuković ostaje optimista. U Skupštini je, obrazlažući vladin prijedlog budžeta, ponovio novembarske projekcije po kojima će država tokom ove godine prihodovati 2,88 a potrošiti 4,03 milijarde eura. Razlika će biti pokrivena novim zaduženjima. „Ukupan iznos primitaka od 4,03 milijarde, raspoređuje se na tekući budžet – 1,5 milijardu, budžet državnih fondova -1,3 milijarde, kapitalni budžet – 280 miliona, transakcije finansiranja (vraćanje kredita koji dospijevaju ove godine – prim. Monitora) – 886 miliona i budžetska rezerva 43,5 miliona eura…“, naveo je Vuković. Ponavio je tvrdnju da se rast državnih prihoda ostvaruje planiranom dinamikom. „Usljed rasta naplate PDV-a, akciza, poreza na dohodak i dobit, naknada od igara na sreću…“, pojasnio je ministar. .

Izrečeno je u saglasnosti sa onim što je on  govorio u novembru, nakon što je Vladin prijedlog budžeta za 2025, upućen Skupštini. “Glavni pokretači ekonomskog rasta biće lična potrošnja domaćinstava, započinjanje novog investicionog ciklusa, nastavak povoljnih trendova u turizmu, kao i intenziviranje evropskih integracija uz efikasnije korišćenje EU fondova”, rekao je tada Vuković, najavljujući da je realni ekonomski rast u ovoj godini projektovan na 4,8 odsto.

Problem je što se pokazuje kako ta izjava nije u potpunosti usklađena sa realnošću.

Teško je očekivati „nastavak povoljnih trendova u turizmu“ kada podaci pokazuju da prošlogodišnji trendovi u najvažnijoj crnogorskoj privrednoj grani nijesu povoljni. Ni tok zimske turističke sezone ne obećava. Naredno ljeto mogli bi dočekati bez unaprjeđenog odnosa prema korišćenju plaža, uz uvećani PDV za značajan dio turističke privrede (to znači veće cijene ili manju zaradu za one koji od turizma žive ) i sve jaču konkurenciju i u najbližem susjedstvu.

Upitno je i najavljeno započinjanje novog investicionog ciklusa. Već se pokazalo da od paf-paf projektovanja nema velike koristi. Početak izgradnje  dionice autoputa Mateševo – Andrijevica pomjeren je sa septembra prošle na septembar ove godine. Koliko juče, u parlamentu smo čuli da možda ni od toga neće biti ništa, da će najavljeni posao ponovo biti prolongiran. Kako je u predloženom kapitalnom budžetu za taj projekat namijenjeno više od trećine ukupnog novca, dok je za finansiranje ostalih projekata planiran uglavnom simboličan iznos, može se desiti da najavljene investicije ostanu samo želje.

Ukoliko projekat Velje brdo nije ta karika koja nedostaje između stalno najavljivanog investicionog buma i ekonomske realnosti u kojoj se ne dešava ništa spektakularno. Osim kontinuiranog povećanja ličnih primanja.

Vladi preostaje da se osloni samo na dva od četiri najavljena glavna pokretača ekonomskog rasta: povečanu potrošnju domaćinstava i obećani novac iz EU fondova. To nas dovodi do još jednog rebusa crnogorske ekonomske stvarnosti: šta ako potrošnja domaćinstava u Crnoj Gori počne da opada? Primjera radi, zamislimo da aktuelni bojkot trgovina proizvede konkretan rezultat i trgovci odluče da osjetno snize aktuelne cijene hrane, pića, kućne hemije, odjeće i obuće…

„Kao građanin“, Milojko Spajić pridružio se  takvim zahtjevima. Kao premijer, mora imati na umu da bi osjetnije smanjenje cijena, a sljedstveno i iznosa naplaćenog na ime PDV-a i akciza, doveo do problema na prihodnoj strani državnog budžeta. Vlast može da se nada da ćemo ono što bi, evetualno, uštedjeli na hrani potrošiti za neke druge, sada nedostupne, izdatke. I to u Crnoj Gori a ne u inostranstvu. Ako bi građani počeli da značajnije štede ili da više putuju, državi bi bili neophodni novi krediti. Uz već najavljenih 1,14 milijardi eura ovogodišnjih pozajmica.

Zanimljivo je sagledati i rashodnu stranu predloženog budžeta. Ministar Vuković pred poslanicima nije pomenuo kako će se u državnoj kasi naći novac za finansiranje najavljenih osam stotina novih policajaca (četvrtina sadašnjeg broja). Taj trošak nije predviđen novembarskim prijedlogom.

U međuvremenu, stiže najava štrajka stomatologa iz privatnih ordinacija koje imaju ugovor sa državom, po kome đaci i penzioneri u njihovim ordinacijama imaju besplatne usluge, na račun Fonda zdravstva. Prvo su počele da kasne isplate iz državnog trezora, onda su ih nadležni obavijestili da će ovogodišnja cijena njihovih usluga koje plaća država (računajući i sve ono što su uradili tokom januara) biti umanjenja. Na kraju smo saznali da je u predloženom budžetu za 2025. godinu u tu svrhu predviđen iznos koji je manji od prošlogodišnjeg. Zubi nam se manje kvare ili nam na naplatu stiže račun programa Evropa sad I.

Biće da je ono: koliko para, toliko i muzike (besplatnih zdravstvenih usluga). Ukoliko se u nekom od pomenutih amandmana ne nađe prijedlog da se  izdvajanja za stomatološku zaštitu djece i starih ne vrate makar na prošlogodišnji nivo. Ako već ne mogu da se povećaju, u skladu sa rastom cijena zarada, materijala, zakupa i komunalnih usluga.

Mnogi Podgoričanii zatečeni su januarskim računima za vodu. Uskoro ih očekuje i nova cijena odvoza smeća.

Ni ne može biti drugačije, u zemlji koja  ekonomski razvoj bazira na rastu potrošnje, ukazuju analitičari, insistirajući da bez rasta produktivnosti nema ni boljeg životnog standarda. Uz napomenu da standard ne određuje samo iznos prosječne plate/dohodak po stanovniku, već i dostupnost zdravstvene zaštite, obrazovanje, bezbjednost, pravna sigurnost, kvalitet javnih usluga, informisanost, razvijenost i dostupnost infrastrukture, ispravnost hrane, vode, prirodno okruženje… Moglo bi se tu nabrojati još dosta toga o čemu vlast, uglavnom, nerado govori.

Penzionerima je stigla vijest da će njihov januarski ček biti uvečan za nepunih sedam odsto sadašnjih primanja (6,85 odsto). Kolege su izračunale: obećanih 50 eura ili više dobiće korisnici penzija koje su veće od 700 eura. Ostali će na ispunjenje obečanja koje je premijer mjesecima ponavljao morati da sačekaju neko od narednih redovnih usklađivanja penzija sa rastom zarada i cijena. Ako  nijesu ranije, sada su razumjeli da obećano povećanje nije bilo Vladin dar, već zakonska obaveza.

„Ova parlamentarna većina posvećena je poboljšanju standarda života građana”, saopšteno je tokom rasprave o prijedlogu budžeta iz poslaničkog kluba vladajućeg pokreta Evropa sad. Nikola Janović, jedan od dobrovoljnih izgnanika (njemu kazna o zabrani prisustva nije izrečena) iz plenarne sale, preko društvenih mreža premijeru i njegovim saradnicima je poručio: „Investicije su vam neviđene“.

Neusvojeni budžet za 2025. više ne može biti izgovor za neispunjena i prolongiranja obećanja. Vrijeme je da vlast pokaže šta želi i može. Prvo nova zadužnja, onda redom.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo