Niko se u Crnoj Gori neće iznenaditi kad pročita da je učenik pretučen u školskom toaletu ili kad novine objave da se osnovna škola može završiti za dva dana i petsto eura. Priče o školskim reformama i borbi protiv nasilja u školama vrate se, najčešće, kao pokvarena ploča; stvarni dometi ne samo da se precizno ne znaju nego se o njima uglavnom i ne raspravlja.
Svaki treći građanin Crne Gore zna neko dijete koje je bilo žrtva nasilja u školi. Većina građana smatra da postoje određene grupe djece koje su češće žrtve vršnjačkog nasilja, a to su najčešće pripadnici ugroženih grupa: siromašni, sa smetnjama u razvoju, nacionalne manjine, kao i oni fizički slabiji. To su neki od najvažnijih nalaza iz UNICEF-ovog istraživanja: ,,Nasilje nad djecom u Crnoj Gori – Istraživanje o znanju, stavovima i ponašanju, 2013″.
Prema ovom istraživanju većina od 92 odsto ispitanika vjeruje da su najčešći nasilnici u školi stariji dječaci, djeca iz problematičnih porodica, nevaspitana djeca. Zanimljivo je da devet odsto ljudi smatra da su nasilnici djeca iz bogatih porodica, dok je četiri odsto ispitanika kazalo da je riječ o djeci iz nasilnih porodica odnosno zlostavljanoj djeci.
U Crnoj Gori se od školske 2005/2006. godine u saradnji Ministarstva prosvjete, Zavoda za školstvo i Kancelarije UNICEF-a u Crnoj Gori sprovodi projekat Škola bez nasilja. On trenutno obuhvata 40 od 160 osnovnih škola u zemlji. Od tih 40, 25 škola je u program uključeno ove godine. Projekat je namijenjen učenicima, nastavnom i vannastavnom osoblju, roditeljima, kao i široj zajednici i za cilj ima da pomogne u smanjivanju i sprečavanju nasilja među školskom djecom. Djeca i odrasli uče različite tehnike rješavanja konflikata na nenasilan način.
Jedan od pedagoga sa kojima je Monitor razmatrao ovu temu smatra da je projekat Škola bez nasilja sjajan, ali da nije prijemčiv za naš mentalitet. „Naši ljudi u to ne vjeruju, njima je to strano”. Posebno ukazuje i na to da „restitucija”, kao jedan od veoma važnih djelova takozvanog „skandinavskog modela” kojem pripada i program Škola bez nasilja ne postoji u crnogorskom sistemu obrazovanja. Riječ je o metodskom postupku kojim se nasilniku pruža šansa da ispravi grešku prema onome prema kome je učinio. „Pravnici u Ministarstvu prosvjete umjesto da pravo prilagode obrazovanju, prilagođavaju obrazovanje pravu”, kaže naš sagovornik.
Ovako bi trebao da izgleda dio postupka: „U razgovoru sa djetetom koje je počinilo grešku ili napravilo štetu odjeljenjski starješina se prvo poziva na činjenicu koja je vrijednost prekršena i traži ideju za popravljanje greške pri čemu sam učenik ili učenica bira i odlučuje na koji način će to uraditi, odnosno šta će uraditi da se ponovo ponaša u skladi sa vrijednostima koje su uspostavljene u školi”. Nije lako zamisliti našu školu u kojoj se taj proces odvija.
Stručnjaci znaju da se pohvale kako se u školama u kojima je program sprovođen broj nasilnih učenika smanjuje – bio je nasilan svaki drugi, sad je svaki četvrti. No istovremeno priznaju kako je moguće da su škole ,,malo štimovale rezultate”. U sprovođenju programa Škola bez nasilja, kako trenutno stoje stvari, država sve manje može računati na finansijsku pomoć UNICEF-a. Kako će se tek tada odvijati program koji je često bio sveden samo na učešće školskih pedagoga i psihologa – ne zna se.
Prema mišljenju učenika iskazanom u istraživanju Položaj učenika u školi koje je 2012. uradio Zavod za školstvo najgore u školi je ocjenjivanje, slijedi učešće učenika u donošenju odluka, na trećem mjestu je nasilje u školi. Svaki četvrti učenik je kazao kako je sam pretrpio neku vrstu nasilja.
Dio stručnjaka sa kojima je Monitor razgovarao, međutim, smatra kako stanje nije dramatično i da nasilja nema više, nego je podignuta svijest o nasilju pa je postalo ,,vidljivije”.
Pravdajući se zašto ne mogu da izađu na kraj sa učenicima, prosvjetni radnici se najčešće žale kako su im zakonom „vezane ruke” i kako ne raspolažu mehanizmom kojim mogu obuzdati nasilne učenike.
Vaspitne mjere koje predviđa zakon su: pismena opomena odjeljenjskog starješine, ukor direktora, ukor nastavničkog vijeća, i premještaj u drugo odjeljenje ili drugu školu po pravilu u istom mjestu. Važe samo u školskoj godini u kojoj su izrečene.
Donošenje odluke o prebacivanju u drugu školu, „ako je zbog nastavnih ili vaspitnih razloga potrebno”, veoma je komplikovano, a da bi bila sprovedena potrebno je da ga prihvate roditelji i škola u koju učenik treba bude premješten. Osnovac ne može biti isključen iz škole.
Odgovor nastavnika na takvu situaciju je najčešće – žmurenje. Najlakše se pretvarati da problemi ne postoje, smanjiti njihov obim i značaj. U našim školama, umjesto da nasilan učenik bude, barem prebačen u drugo odjeljenje, škola odobri nekom od maltretiranih učenika da iz tog odjeljenja – pobjegne. Logičan ishod skandinavskog modela na Balkanu, reklo bi se.
Nije mnogo bolje ni u srednjim školama, iako iz njih đaci mogu biti izbačeni. Dešava se da učenik udari nastavnika, u martu bude izbačen iz škole, polaže razredni ispit i u septembru nastavi sa školom. Kao da ništa nije bilo.
Iako godinama primjenjuju sličan model obrazovanja, u Hrvatskoj ovih dana vode javnu raspravu o izmjenama zakona koje su
rigorozne za učenike teške nasilnike. Predviđa da srednjoškolci izbačeni iz škola zbog teškog nasilničkog ponašanja više nemaju pravo da na kraju godine polažu razredni ispit. Ubuduće bi, ako se usvoji ovaj predlog, takvi učenici gubili pravo školovanja, ne samo u svojoj dosadašnjoj srednjoj školi, već bilo kojoj. Mogli bi da nastave obrazovanje u sistemu obrazovanja odraslih.
Novi propisi o kojima se raspravlja u susjednoj zemlji Evropske unije takođe predviđaju da se, umjesto popravnog roka, za učenike koji imaju zaključene jedinice, u školama organizuje dopunska nastava. Vraća se obaveza koja se iz škola izgubila tokom devedesetih: svaki učenik koji ima zaključenu jedinicu iz jednog ili najviše dva predmeta, dobiće obvezu pohađanja dodatnih 10 do najviše 20 sati nastave.
Kod nas katkad izgleda ovako: dan prije održavanja nastavničkog vijeća koje zbog izostanaka treba da ga isključi iz škole, učenik se ispiše. Na ljeto položi razred, u jesen, eto ga u školskoj klupi barabar sa onima koji su cijelu godinu išli u školu.
Na pitanje da li je u Crnoj Gori bolje obrazovanje ili vaspitanje, pedagozi bez zadrške kažu: obrazovanje. O tome kakvo je obrazovanje svjedoče rezultati Međunarodnog programa procjene postignuća učenika PISA u kojem su prije dvije godine naši đaci ponovo pokazali ispodprosječne rezultate. U sve tri oblasti koje obuhvata PISA test: matematičkoj, čitalačkoj i prirodno-naučnoj pismenosti. Naši srednjoškolci su među 65 zemalja, zauzeli 54. poziciju.
Što bi rekla vlast – svuda u svijetu ima nasilja u školama. Ne tako davno, svaki peti nastavnik u Engleskoj izjasnio se da u škole treba vratiti šibe, u Njemačkoj i Austriji u jednom trenutku su se odlučili za povratak domara u škole. Na Novom Zelandu napravili su eksperiment tokom kojeg su djeci dozvolili da na školskim odmorima rade šta hoće, uključujući i penjanje na drveće, igru sa starim crijevima za vodu i slično i zaključili kako je povratak ,,pravim igrama”, djelovao blagotvorno na djecu te da su tako bila manje nasilna. U raspravama o tome šta je najbolje za djecu učestvuje čitavo društvo, i najliberalniji i najkonzervativniji glasno zastupaju svoje mišljenje – prosto zato što teško da postoji važnije pitanje.
Ništa od toga kod nas ne postoji. U učmaloj bari klima se glavama i oni koji moraju da trpe – trpe.
Miloš BAKIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice