,,Očekivao sam i da će Nataša Bošković podnijeti sama ostavku kada vidi kako je loše radila, da bude primjer drugim sudijama”, kazao je predsjednik Privrednog suda u Podgorici Blažo Jovanić nedavno pred Sudskim savjetom koji je razmatrao prigovor sutkinje Bošković na kaznu koja joj je izrečena zbog navodne neažurnosti u radu. Iako je Jovanić tražio njenu smjenu, Boškovićeva je kažnjena sa smanjenjem plate od 20 odsto u naredna tri mjeseca.
Boškovićeva je na sjednici Savjeta, kojoj je prisustvovala i predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, kazala da će protiv Jovanića podnijeti prijavu za mobing i upozorila prisutne: ,, Ako usvojite ovaj predlog aminovaćete njegov lični stav da me otjera iz pravosuđa”.
Sutkinja sa najdužim stažom u Privrednom sudu, koja iza sebe ima čiste presude u vrlo složenim procesima, novinarima je nakon sjednice izjavila da razmišlja da napusti pravosuđe. Boškovićeva se upitala: ako se ovako odnose prema sudijama koje bi trebalo da znaju svoja prava, kako se tek ponašaju prema ostalim službenicima u državnoj upravi.
Po definiciji mobing ima za cilj da zlostavljana osoba sama napusti posao. I do sada je bila praksa da se sudije nakon što se protiv njih pokrene disciplinski postupak same odriču sudijskih toga. Poznat je i slučaj iz juna 2013. kada je sutkinja Osnovnog suda Maja Zeković, podnijela ostavku na tu funkciju. Kao razloge navela je višestruki mobing i opstruiranje njenog rada i napredovanja od strane rukovodećih kadrova u pravosuđu. Zekovićeva je u ostavci Sudskom savjetu spočitala protekcionizam.
Isti scenario se ponavlja već godinama, i ne samo u sudstvu. Nakon što zaposleni u državnoj upravi imenom i prezimenom prozovu korumpirane šefove ili kolege, slijede disciplinski postupci, krivične prijave, a zatim i ostanak bez posla ,,zbog neispunjavanja radnih obaveza, zloupotrebe službenog položaja, viška zaposlenih…”, razlog se uvijek nađe.
Sjetimo se policajca Gorana Stankovića, koji je nakon što je progovorio o prebijanju Aleksandra Pejanovića, doživio torturu na poslu. Jedva je izborio penziju, oštećenog zdravlja zbog izolacije i stalnih pritisaka s porodicom je emigrirao. Pored Stankovića slične pritiske, kada su javno progovorili o korupciji i prozvali nadređene, pretrpjeli su i Marijana Mugoša, Nenad Čobeljić, Mirjana Drašković…
O mobingu u Crnoj Gori nema preciznih podataka niti valjanih istraživanja. Kako je država najveći poslodavac, preko 90 odsto slučajeva tzv. vertikalnog mobinga (kada nadređeni zlostavlja podređenog radnika) dešava se u organima državne uprave i javnih preduzeća. To potvrđuju i do sada javnosti poznati slučajevi prijavljenog mobinga: Ministarstvo rada i socijalnog staranja, Klinički centar Crne Gore, Univerzitet Crne Gore, Agencija za zaštitu ličnih podataka, Željeznički prevoz, Ministarstvo odbrane, Pošta Crne Gore, Ministarstvo kulture, opštine, DPS…
Prezentujući nedavno svoj izvještaj u Skupštini, ombudsman Šućko Baković je kazao da preciznih podataka o mobingu nema jer se žrtve boje da prijave mobing zbog straha da ne izgube posao.
Ko se i usudi da prijavi maltretiranje na sudu ne prolazi dobro: ,,Nema ni jedne pravosnažne presude a da je usvojen tužbeni zahtjev osobe koja je mobingovana”, kazao je Baković.
Ministarstvo rada i socijalnog staranja je 2011. sprovelo istraživanje o rasprostranjenosti i štetnosti mobinga na radnom mjestu. U tom istraživanju više od polovine ispitanika je kazalo da smatra da mobing ima političku pozadinu. Zanimljiv je profil mobera, koji se može naći u istraživanju Ministarstva: Nikad nijesu naučili da vole, daju i razumiju druge; Moberi su osobe koje izgledaju moćne; Mober je čovjek koji ima veliki strah; On je nesiguran, ima slabu ličnost; Često ima crte ličnosti psihopate ili sociopate.
Ovome treba dodati i to da su većinom žrtve žene, ali i da one, kod nas, više prijavljuju psihičko zlostavljanje od muškaraca.
S druge strane, NVO Vladavina prava je u svom istaživanju dala profil žrtava: Mobingovane osobe su najkvalitetniji, visoko pozicionirani kadrovi koji, najčešće zaposleni u državnim institucijama i javnim preduzećima, ne pristaju da budu nijemi svjedoci pljačke i korupcije. Dokaz ovoj tvrdnji je činjenica da najčešće uz tužbu
za mobing žrtva podnosi i krivičnu prijavu.
Nakon istraživanja Ministarstva donesen je i Zakon o zabrani zlostavljanja na radu u junu 2012. Dosadašnja praksa je pokazala da je to još jedan akt koji više služi za prikupljanje poena kod Brisela, a manje za domaću upotrebu. Naime, dosadašnje sudske presude u slučajevima mobinga često su padale jer nije dokazano da se psihičko zlostavljanje vršilo najmanje jednom sedmično, u periodu od najmanje šest mjeseci.
Zakon je definisao mobing kao ,,svako aktivno ili pasivno ponašanje u radu ili u vezi sa radom prema zaposlenom ili grupi zasposlenih, koje se ponavlja, a ima za cilj ili predstavlja povredu dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta zaposlenog i izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Pogoršava uslove rada i dovodi do toga da se zaposleni izoluje ili navede da na sopstvenu inicijativu otkaže ugovor o radu ili drugi ugovor”.
Po zakonu nasilnici se novčano kažnjavaju, ali to se u praksi ne dešava. Zakon je previdio i veoma komplikovanu proceduru dokazivanja mobinga. U slučaju mobinga predviđeno je da se postupak posredovanja između žrtve i mobera bira posrednik. Ukoliko posredovanje ne bude uspješno i ne završi se poravnanjem, žrtva može da se obrati Agenciji za mirno rješavanje radnih sporova. Pravna lica bi trebala i da imaju savjetnike za mobing, ali ih uglavnom nemaju. I tako u krug dok sve ne dođe do suda.
NVO često ističu da se ovom problemu poklanja malo pažnje u medijima. ,,Imala sam brojne prijave zaposlenih u medijima koji se žale na mobing. To mi je dalo odgovor na pitanja: Zašto se mediji nesistematično i selektivno bave mobingom zaposlenih u Crnoj Gori”, kaže za Monitor Tatjana Jovović, izvršna direktorica NVO Vladavina prava.
Pored državne uprave, prema podacima Unije slobodnih sindikata, mobing je najčešće prisutan kod privatnika u malim i srednjim preduzećima. Iz Sindikata često ističu da se generalno nad svim kategorijama sprovodi ,,kolektivni” mobing u smislu neisplaćivanja zarada, doprinosa, rad na određeno vrijeme.
NVO, koje se bave ovim pitanjem, precizirale su da je mobing često prisutan i u bankama, velikim trgovačkim lancima i građevinskim firmama, u kojima poslodavci imaju veliku ekonomsku moć i zaštitu političkih krugova.
U praksi to izgleda ovako. Radnici Željezare u Nikšiću već mjesecima od državnih organa traže da ih zaštite. ,,Obaveza države je da zaštiti svoje građane, a ako su zaposleni u Željezari radnici, nijesu robovi. Zakon zabranjuje prijetnje otkazima, vrijeđanje radnika, psihičko i fizičko maltretiranje, pa je država dužna da kazni one koji to rade. Isto tako, ukoliko su naši navodi netačni, onda trebamo da snosimo zakonom predviđene posljedice”, poručeno je iz Sindikata Željezare.
Umjesto pomoći državni organi su ih upozorili da vlasnik Željezare Toščelik redovno izmiruje zarade, i podsjetili ih da su raniji vlasnici ostavili za sobom stotine miliona duga. Uz napomenu da je ,,Crna Gora prepoznata kao država koja u regionu najbolje štiti radna prava i ima najbolje radno zakonodavstvo i odnosi u tom dijalogu najbolji su u regionu”.
U prevodu ćuti i trpi, dobro je dok ne biju.
Ako je radnicima za utjehu neka se prisjete da je u Crnoj Gori mobing prisutan i na najvišem državnom nivou. Primjer za to je TV snimak na kome, nakon neregularnih predsjedničkih izbora, premijer Milo Đukanović bukvalno gura Filipa Vujanovića na ,,pobjedničko” postolje.
Samoobezvrijeđivanje
Termin mobing je prvi put 1984. upotrijebio švedski psiholog Hajnc Lejman. U našem jeziku riječi šikaniranje, maltretiranje itd. navodno nijesu bile adekvatan prevod pa je za ovu pojavu uzeta engleska kovanica mobbing koja znači nasrnuti na nekoga u masi, bučno navaliti na nekoga. Mobing se obično definiše kao psihičko maltretiranje na radnom mjestu. U EU postoje opsežna istraživanja o ovom problemu, pa je zaključeno da se i kod njih mobing najčešće dešava u državnoj upravi i odbrani (14%), te u školstvu i zdravstvu (12%). Primijećene su i velike razlike u evropskim zemljama u toleranciji na psihološko maltretiranje. Tako je u Švedskoj svakodnevno ponašanje pretpostavljenog koji zadaje zadatak radniku povišenim tonom i na autoritativan način, ocijenjeno kao neprihvatljivo i često je klasifikovano kao mobing. Drugačija je situacija u mediteranskim zemljama, gdje po istorijsko-kulturnoj tradiciji u radnim odnosima opisano ponašanje smatra uobičajeno. Kod nas u spoju mediteransko-balkanskog mentaliteta to izgleda ovako: na jednom od suđenja zbog mobinga optuženi je negirao da je žrtvi govorio „da je nemoralna”, „da je gledaju sa ološima”, „da nema ništa pošteno u sebi”, „da je lažulja”, „da ima dijagnozu manično-deprsivne osobe”, „da je prate razne službe”, „da nije poželjna”, i ustvrdio da je to što priča malo jačim tonalitetom, stvar genetike, i njegov način pojašnjavanja, a ne maltretiranje. Istraživanja pokazuju uobičajeni obrazac reagovanja na moralno zlostavljanje: početno samookrivljivanje, usamljenost, sopstveno obezvrijeđivanje. Dugotrajni mobing dovodi do ozbiljnih zdravstvenih problema.
Predrag NIKOLIĆ
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice