„Dvojica su prišla za naš sto, a potom su nam, uz psovke i najgore uvrede, prsnuli sprej u oči, nakon čega su po nama pljuštale šipke, palice, pištolji…”. Ovako podgorički advokat i član Demokratskog centra Nebojša Batrićević opisuje šta ga ja snašlo u petak veče u restoranu Maša. Njega i prijatelja koji je sa njim bio za stolom – Časlava Nenezića – napali su tjelohranitelji biznismena Veselina Barovića, važnog čovjeka iz premijerove ekipe. Policija je poslije nekoliko dana uhapsila Rada Živkovića i Marinka Banovića zbog sumnje da su, na Barovićev poziv, pretukli Batrićevića i Nenezića. BIJU, ZA RAZLOG NE PITAJU: Batrićević tvrdi da nikakvog kontakta niti bilo kakve veze nikada nije imao sa Barovićem i da su samo sjedjeli u istom restoranu. Batrićević sa prijateljem, Barović sa nekoliko djevojaka.
U međuvremenu je u Kliničkom centru progovorio i Veselin Barović kojem je Batrićević nakon što je pretučen u bijesu polomio nos. Barović tvrdi da nema nikakve veze sa napadom na Nenezića i Batrićevića. Biće zaista zanimljivo vidjeti kako će nadležni reagovati na ovu priču.

Radisava Rada Živkovića je u više navrata pominjao Puniša Vojičić tvrdeći kako mu je Jevrem Brković rekao da je upravo on ubica Vojičićevog bratanića koji je bio Brkovićev vozač. Vojičić je tada tvrdio da mu je Brković povjerio i to da je Veselin Barović nalogodavac napada na Brkovića kada je poginuo Srđan Vojičić. Brković je sve to demantovao. Vojičićev ubica i napadač na Brkovića – do danas, nakon više od tri godine, nije pronađen.

Puniša Vojičić je tvrdio da se sreo i sa braćom Mirkom i Marinkom Banovićem koji su mu ,,davali do znanja da lete glave, da će biti još ubijanja, da ne smijem da ih optužujem da su pomagali u tom ubistvu, zataškavali i ukrivali”. I Živković i Banović su javno odbacivali Vojičićeve tvrdnje i prijetili tužbama za klevetu.

Rade Živković i Marinko Banović su imali još susreta sa policijom. Početkom septembra su pritvoreni zbog sumnje da su organizovali napad u kojem je bačen molotovljev koktel ispod automobila i motora u garaži porodične kuće Igora Pejovića (29) u Staroj varoši. Banović je, inače, nekadašnji pripadnik crnogorske policije iz koje je otišao nakon što ga je beogradska policija u junu 2002. godine uhapsila zbog pokušaja prodaje 17 kilograma marihuane. Živković je, zajedno sa Barovićem – bio osumnjičen za krivično delo ugrožavanja bezbjednosti 2007. jer su, u
više navrata, vrijeđali i grubo prijetili radnicima i krupijeima hotela Maestral.

POLICIJA I SUDSTVO NA POTEZU: Kakvu će ulogu odigrati u ovom slučaju Uprava policije i sudstvo – tek ćemo vidjeti. Kakva farsa je izrežirana u slučaju napada gradonačelnika Miomira Mugoše na ekipu dnevnog lista Vijesti – mjesecima posmatramo. Državni aparat koji pokreću čvrste poluge vlasti od novinara Mihaila Jovovića, žrtve uličnog napada gradonačelnika i njegovog sina, napravio je siledžiju. Nema granica za one koji drže u šaci ovu državu.

Koliko dobro organizuju stvari kada žele prikriti svoje podvige – pokazali su i u slučaju napada na direktora Vijesti Željka Ivanovića. Tada su uhapšena i na optuženičku klupu sjela dva dragovoljca. No, za njih je napadnuti Ivanović kazao da oni nisu napadači. Stvarne napadače i njihove nalogodavce niko nije ni tražio. Ostali su ušuškani u sistem kojem daju i od kojeg uzimaju. Kako kome zatreba.

Nije prošlo mnogo od napada na Ivanovića – na pragu kuće je pretučen i novinar Tufik Softić iz Berana. Završio je u bolnici – sa teškim
tjelesnim povredama. Softić je u izjavama nagovijestio da je žrtva ambijenta koji se u Crnoj Gori kreira posljednjih 20 godina. Napadači na Softića nijesu nađeni. Baš kao ni oni koju su novinara Mladena Stojovića napali u njegovoj kući, u Baru 2008. Nepoznati napadač ili napadači su ga udarili sa leđa dok je sjedio za kompjuterom. Slomljena mu je vilica, zubi, povrijeđeno lice. Ostao je na podu – krvav i onesviješćen. Stojović je neposredno prije tog napada u serijalu Insajder beogradske televizije B92 otvoreno progovorio o fudbalskoj mafiji, a u tom kontekstu pominjao je i neke veoma moćne ljude u Crnoj Gori.

Policija je tada tvrdila kako nema tragova obračuna u njegovom stanu. U policijskom saopštenju sugerisano je da je sam sebe povrijedio.
„Ako nekome idete šiljkom u obraz put vrata, onda to liči na pokušaj ubistva”, uzvratio je tada Stojović u dnevniku Vijesti. Stojović je ponovio da sumnja da je motiv za napad njegovo svjedočenje u emisiji Insajder.

Još se, zvanično, ne zna ni ko je istraživaču kršenja ljudskih prava Aleksandru Zekoviću danima upućivao vulgarne i opasne prijetnje. Snimak telefonskog razgovora u kome anonimni sagovornik Zekovića brutalno ucjenjuje, pušten je u etar. Pojedini izvori tvrdili su da su prepoznali specifični glas Mirka Banovića, tadašnjeg šefa obezbjeđenja Veselina Veljovića, što je iz Uprave policije kategorično demantovano. Mirko Banović je, inače, brat Marinka Banovića – sa početka naše priče.

Anonimnim prijetnjama bio je izložen i profesor Milan Popović. On je na radnom stolu zatekao nepotpisanu poruku. ,,Ti si pravi dokaz da, na žalost, mladi naraštaj školuje i vaspitava ološ i fukara”, stajalo je u poruci u kojoj se Popoviću zamjera njegov – javni angažman. Kad je profesor Popović to objelodanio premijer Đukanović ga je prekorio izjavom da i njemu stižu razne poruke pa ni on zbog toga ne traži zaštitu NATO-a. Nije se sjetio da ponudi bar djelić svog obezbjeđenja.

Najdrastičniji i najtragičniji primjer pritiska na medije je ubistvo Duška Jovanovića. O razlozima, načinu i nalogodavcima njegovog ubistva još se ništa ne zna. Ništa se ne zna ni o tome ko je dao nalog i napao čak deset puta Slobodana Pejovića, bivšeg policijskog inspektora i svjedoka deportacije s početka mračnih devedesetih.

TERET PROŠLOSTI: Ko su ti ljudi koji nasrću na novinare i nezavisne intelektualce, da li šetaju ulicama pored nas, sjede u parkovima u kojima se igraju naša djeca ili su možda na platnim spiskovima državnih institucija koje mi, našim parama, plaćamo… Nadležni ne daju odgovore.

Nemoćni su bili i devedesetih i početkom ove decenije – kada su zbog neraščišćenih biznisa padale glave po ulicama crnogorskih gradova. Darko Beli Raspopović, Goran Žugić, Baja Sekulić, Miško Krstović, Vaso Pavićević, Joco Vujičić… samo su neki od ubijenih čije ubice nikada nisu pronađene. Spisak stradalih je podugačak.

Tada su ljudi ubijani u gradskom jezgru. Dok su njihova beživotna tijela ležala na pločnicima, a policajci razvlačili žute trake – ubice su se
gubile u tami. Optuženičke klupe ostajale su prazne. Novi milenijum nam je donio i nove obračune. Na red su došli neistomišljenici. Ubistava je manje. Ali – po glavama koje ne misle kao njihove sijevaju šipke, palice, pesnice, drške od pištolja. Policija i pravosuđe znaju da na optuženičke klupe smjeste – žrtve crnogorskih siledžija.

Početkom ove godine, na novinarsku konstataciju – da Evropa zahtijeva da pravosudni organi u Crnoj Gori konačno krenu u rješavanje problema
neriješenih ubistava – predsjednik Crne Gore Filip Vujanović je odgovorio da su neriješena ubistva prioritet organa otkrivanja, a kada dođe do postupka i pravosudnih organa. Vujanović je u januaru 2009. bio ubijeđen da postoji puna posvećenost Uprave policije da na tim predmetima radi. Bio je uvjeren da postoji ,,maksimalno raspoloženje da se otkriju svi oni dokazi koji bi obezbijedili krivičnu prijavu, a nakon toga da će se u toku krivičnog postupka dati puna urgentnost i ažurnost tim predmetima”.

Prođe još jedna godina. Nasilnici haraju Crnom Gorom.

Marijana BOJANIĆ