Povežite se sa nama

MONITORING

Naredbodavci – jedan centar moći

Objavljeno prije

na

Direktor Dan-a, Duško Jovanović ubijen je automatskom puškom sa urezanim natpisom Piljak, koja je pripadala crnom fondu oružja za specijalne potrebe crnogorske Službe državne bezbjednosti, tvrdi beogradski dnevnik Blic. Ta puška je bila glavni dokaz na osnovu koga je Damir Mandić osuđen na 18 godina zatvora za saučesništvo u ubistvu počinjenom u maju 2004. godine. Prema Blicu, puška sa Mandićevim otiscima, pronađena dva dana poslije zločina u golfu 3 po nalogu rukovodstva crnogorske DB je navodno 1990-ih data Damirovom ujaku Samiru Usenagiću, čuvenom karatisti, ubijenom 2001. Usenagić je bio pripadnik MUP-a Crne Gore.

Usenagić je tvrdi Blic, bio sumnjičen za napad na Jovanovića 2000, kada su direktora Dana pretukla trojica napadača. Slučaj nikad nije rasvijetljen. Kako navodi Blic, taj napad na Jovanovića i korišćenje puške iz crnog fonda nijesu jedini podaci koji su u istrazi ubistva ostali sakriveni.

,,Šokantna saznanja jasno upućuju na pravac kojim je istraga trebalo da bude vođena, na opstrukciju kojom je crnogorski DB zaštitio osumnjičene i spriječio otkrivanje naručilaca, kao i na veze kriminalnih grupa na relaciji Crna Gora – Srbija,” piše dnevnik.

Blic tvrdi kako dešavanja poslije zločina ukazuju da je crnogorska DB imala aktivnu ulogu u obezbjeđivanju logističke i finansijske podrške osumnjičenima. Podrška je, prema saznanjima lista, dogovorena na najsigurnijoj i najopasnijoj relaciji – vezi pripadnika Službe sa saradnicima u crnogorskom i srpskom podzemlju.

Zastupnici porodice Jovanović u postupku koji je trajao pet godina su ukazivali na namještene alibije osumnjičenih Vuka Vulevića i Armina Muše Osmanagića, koji zahvaljujući tome nijesu procesuirani.

Vuk Vulević, osumnjičen za ubistvo Duška Jovanovića, godinu dana poslije zločina, 21. maja 2005, uhapšen je u Beogradu gdje je navodno planirao novu likvidaciju – atentat na osobu čiji identitet policija nije otkrila. Vuleviću je, kako saznaje Blic, prva veza za planirano ubistvo bio Cvetko Simić, čije je raskomadano tijelo prošle godine nađeno u zagrebačkom jezeru Jarun.

„Nabavljene su perike”, izgovorio je Simić kumu Luki Bojoviću, jednom od vodećih kriminalnih bosova u Beogradu u telefonskom razgovoru. Poslije tog razgovora je u MUP Srbije naređeno hapšenje Vulevića.

Akciju je sprovela specijalna grupa UBPOK koja je ušla u trag razgovorima Simića i Bojovića, koji je u to vrijeme, pod pokroviteljstvom crnogorske Službe bezbjednosti, u Podgorici pod zaštitom držao odbjegle pripadnike zemunskog klana Sretka Kalinića i braću Miloša i Aleksandra Simovića, osumnjičene za ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića u martu 2003. Bojović je iz Crne Gore u Srbiju sa nalogom za ubistvo poslao i Simića i Vulevića.

,,Simić je sa Bojovićem koji je bio u Podgorici razgovarao iz govornice u centru Beograda u unaprijed dogovoreno vrijeme i u šiframa. Uspeli smo da lociramo govornicu i otkrijemo telefonske kartice, a onda je Simić izgovorio da je sve spremno i da su nabavljene perike. Prethodno smo evidentirali kontakte Simića i Vulevića,” kazao je za Blic izvor iz srpske policije koja je 2004. i 2005. bila uključena u istragu ubistva Jovanovića.

Vulević je, ubrzo poslije presretnutog razgovora, lociran u poznatoj beogradskoj piceriji Njujork u društvu Milana-Čila Šćekića i Ljuba Bigovića, koji su tri mjeseca kasnije u Podgorici ubili inspektora crnogorske policije Slavoljuba Šćekića. Prema informacijama do kojih je došao Blic, crnogorski MUP je Šćekića povezivao i sa ubistvom Duška Jovanovića.

Crnogorska policija je sumnjala da je Milan Šćekić, pored Vulevića i Mandića, treći čovjek iz golfa 3 iz koga je na direktora Dana u maju 2004. ispaljeno 16 hitaca. Prema toj pretpostavci, Armin Osmanagić, četvrti učesnik atentata, bio je logistička podrška ubicama, na par stotina metara dalje.

Srpsko podzemlje, navodno je bilo zaduženo da poslije zločina zaštiti Osmanagića i Mandića. Finansijsku i logističku podršku Osmanagiću je 2005, navodi Blic, pružio Ratko Buturović.

Vulević je poslije hapšenja u Beogradu izručen Crnoj Gori, gdje je bio u zatvoru do decembra 2009. Jedna za drugom padale su optužbe protiv njega – za ubistvo Jovanovića, za krijumčarenje 200 kilograma kokaina, šverc kafe, utaju poreza… U zatvoru su ga službeno posjećivali najuticajniji funkcioneri Službe. Podaci Blica ukazuju da su opstrukcije istraga koje su vođene protiv Vulevića bile najsloženije jer je on jedina osoba koja bi prstom mogla da upre u naručioce atentata na Jovanovića.

Blic navodi da je za Mandićevu ekipu koja je poslije zločina aktivnost prebacila u Beograd bio zadužen rakovički klan Nebojše Stojkovića Stojketa. Ovaj klan bio je razbijen u Sablji, ali je u vrijeme ubistva Jovanovića i dalje imao moć na beogradskim ulicama.

Isti zadatak rakovički klan dobio je i kasnije u novom zločinu, u ubistvu inspektora Slavoljuba Šćekića. Po naredbi Stojkovića, oženjenog sestrom Baranina Ljube Bigovića, kasnije optuženog za ubistvo policijskog inspektora, rakovički klan skrivao je i drugog učesnika zločina Milana Šćekića Čilu.

Policijska saznanja koja otkriva Blic ukazuju da je Vulević prije ubistva direktora Dana u Podgorici imao sastanak sa nekoliko uticajnih osoba, i to u lokalu u blizini zgrade ANB. Pretpostavka policije bila je da je Vuleviću na tom sastanku i dat nalog za atentat. Uprkos opstrukciji istrage, inspektori crnogorske policije su Vulevića sa ubistvom povezali dva dana kasnije, kada je u Podgorici nađen golf 3 iz kog je pucano na Jovanovića.

U to vrijeme Vulević je iz Crne Gore tajno prebačen na Kosovo, gdje ga je 4. juna 2004. policija locirala u hotelu Grand u Prištini, i to u društvu sugrađana Beranaca Branislava-Nana Ivanovića i njegovog rođaka Vuka Ivanovića. Istog dana za Vulevićem je raspisana potjernica, ali Kosovu, UNMIK-u, niko nije poslao zahtjev za njegovo hapšenje…

Potjernica je tog 4. juna raspisana i za Nanom Ivanovićem. Dva dana ranije Mandić je uhapšen na surčinskom aerodromu, a 14. juna crnogorska policija povukla je potjernicu za Ivanovićem. Njegova eventualna saznanja o ubistvu Jovanovića i odnos sa Vulevićem ostali su tako neispitani.

Zašto i po čijem nalogu, nije poznato ali je u to vrijeme policiji bila poznata veza Ivanovića sa pripadnicima Službe, posebno sa jednim funkcionerom koji je u momentu Jovanovićevog ubistva viđen u blizini mjesta zločina. Nekoliko stotina metara od parkinga redakcije Dana u momentu zločina naveo je Blic, navodno je viđen je i Nenad Mićunović, najbliži saradnik Brana Mićunovića.

Cvetko Simić, koji je sa Vukom Vulevićem u maju 2005. pripremao atentat u Beogradu, imao je ulogu i u ubistvu inspektora Slavoljuba Šćekića. Prema saznanjima Blica, Simić je nakon zločina dvojicu Šćekićevih ubica izvukao iz Crne Gore po nalogu kuma Luke Bojovića. Prikaz zločina ukazuje na to da je ubistvo Šćekića posljedica opstrukcije istrage atentata na Duška Jovanovića.

Način organizacije i izvršenja ubistva Jovanovića i Šćekića, kao i pripremani atentat u Beogradu ukazuju na to da je naređenje za svako ubistvo poteklo iz istog centra moći koje je potom 2008. donijelo odluku i o ubistvu Ive Pukanića.

U istrazi ubistva Jovanovića srpska policija pomagala je kolegama iz Crne Gore. Izvor Blica koji je sa srpske strane učestvovao u rasvjetljavanju ubistva kaže da se saradnja odvijala u telefonskim razgovorima, ali i na tajnim sastancima, kojima su prisustvovali inspektori Holandije i Danske.

,,Vulević je bio glavna tema svih sastanaka zbog zločina u zemlji i inostranstvu i veza sa crnogorskom SDB. Bilo je jasno da crnogorska policija sumnjiči kolege iz svoje službe za organizaciju ubistva. Između crnogorske policije i Službe vladalo je veliko nepovjerenje. Zato smo podatke razmjenjivali tajnim kanalima preko čovjeka koji je službena dokumenta u Podgoricu prenosio avionom Montenegro erlajnsa na ruke inspektorima”, otkriva izvor Blica.

U to vrijeme Luka Bojović počeo je seriju ubistava po Beogradu, atentate na Andriju Draškovića i Zorana Nedovića, ubistvo Branka Jevtovića. U oktobru 2008. u Zagrebu su u organizaciji Sretena Jocića ubijeni Ivo Pukanić i Niko Franić.

Uslijedili su novi zločini: ubijeni su Goran Marić i Ilija Novović, nađeno je raskomadano tijelo Cvetka Simića, poslije međusobnog obračuna u Zagrebu uhapšeni su Sretko Kalinić i Miloš Simović. Dva dana poslije Simovićevog hapšenja u Frankfurtu je priveden Vulević i izručen Crnoj Gori, gdje ga čeka suđenje za ubistvo u Švajcarskoj.

Prema podacima Blica, Vulević je u Njemačkoj koristio lažna dokumenta koja mu je navodno obezbijedio Vuksan Cemović. Tim dokumentima nastavljena je zaštita koju je Vulević dobijao od ubistva Faiza Kadrića u Cirihu 1999, zatim u istragama likvidacija Darka Raspopovića i Miška Krstovića 2001. u Podgorici.

Veza sa Cemovićem, tvrdi Blic, dio je Vulevićevog pokrića u crnogorskoj DB. Vuksanov brat Danilo Cemović bio je prva saradnička veza Vulevića u DB. Upravo je, prema ovoj novini, Cemović, koji je iz Službe sklonjen kada je izbila afera o njegovim vezama sa rožajskim narko-klanom, Vuleviću dao alibi za ubistvo Krstovića. Uslijedile su nove saradničke veze, zločini, nove posjete u zatvoru…

,,Ne mogu da me osude koliko mogu da robijam”, nedavno je navodno cimerima u zatvoru rekao Vulević.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

CRNA GORA BEZ SISTEMSKE STAMBENE POLITIKE: Po mjeri bogatih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema procjenama Udruženja podstanara, u Crnoj Gori preko 30.000 porodica nema svoj krov nad glavom. Polovina živi u Podgorici, u kojoj se cijena zakupa jednosobnog stana kreće od 400 do 1000 eura. Podstanarska mjesečna primanja u prosjeku su manja. A obećanje vlasti o Veljem brdu kao novom gradu po mjeri čovjeka, sve nerealnije

 

 

Da je ove sedmice još jedna porodica završila na ulici, obavijestili su javnost iz Udruženja podstanara Crne Gore. Maloljetna djeca, roditelji invalidi, radno polovično sposobni.

,,Nijesu uspjeli da redovno izmire obaveze. I to je bio dovoljan razlog da budu izbačeni, bez alternative, bez podrške, bez pitanja. Nema mjesta za slabog u zemlji koja okreće glavu od ljudi”, ističe se u saopštenju Udruženja podstanara.

Da u Crnoj Gori, koja je samo u Ustavu država socijalne pravde, ovo nije rijedak slučaj govori za Monitor Dragan Živković, iz Udruženja podstanara: ,,Nažalost, ovakve situacije nijesu rijetkost – i to govorimo već godinama. Upozoravali smo, pisali, apelovali, ali naš glas se uglavnom gasio kao eho u pustinji. Dok se institucije prave nijeme, mi svakodnevno primamo pozive ljudi koji su pred izbacivanjem iz stana, porodica koje završe na ulici, djece koja se sele iz stana u stan bez stabilnosti i sigurnosti, osoba sa invaliditetom koje ostaju bez minimuma dostojanstva”.

Prema podacima MONSTAT-a iz 2011. godine, oko 18.425 porodica (približno 60.000 ljudi) živjelo je u podstanarskim uslovima. Podaci sa posljednjeg popisa iz 2023. o broju podstanara još su nedostupni. Prema procjenamam Udruženja podstanara u Crnoj Gori danas preko 30.000 porodica nema svoj krov nad glavom. Polovina od njih živi u Podgorici.

U Podgorici su posljednjih godina cijene stanova u vrtoglavom rastu. Prema podacima MONSTAT-a, prosječna cijena kvadrata u novogradnji u Podgorici iznosila je 1.824 eura u trećem kvartalu 2024. godine – što predstavlja nevjerovatno povećanje od čak 65,8 odsto u odnosu na isti period 2019. godine. U skladu sa tim u Podgorici je teško naći jednosobni stan ispod 400 eura, a cijene se kreću i preko hiljadu.

Prema podacima Udruženja podstanara ovu grupu uglavnom čine socijalno ranjive kategorije: samohrani roditelji, penzioneri s minimalnim penzijama, osobe sa invaliditetom,  raseljena i interno raseljena lica, radno nesigurne grupe i građani koji rade na crno ili za minimalac, mladi koji žele da se osamostale, ali nemaju šansu za to. Većina njih ne može računati na zvanične ,,prosječne plate” već primanja podstanarskih porodica se kreću od 300 do 500 eura.

Cijene kvadrata se svakodnevno mijenjaju, a trendovi se oblikuju pod uticajem stranih kupaca, neregulisane gradnje i nepostojanja državne kontrole ili strategije stanovanja. Podstanari nemaju pristup analizama, ne postoji javna baza podataka o zakupu, niti ikakav mehanizam koji bi im omogućio da prate tržište i planiraju budućnost. ,,Sve to dovodi do stanja potpune nesigurnosti – podstanari ne znaju hoće li sljedećeg mjeseca moći da ostanu u istom stanu, da li će im kirija porasti, ili će završiti na ulici”, navodi Živković.

On dodaje da država trenutno ne preduzima gotovo ništa suštinsko kada je u pitanju zaštita podstanara u Crnoj Gori. Iako postoje određeni oblici socijalne pomoći, poput materijalnog obezbjeđenja i jednokratnih davanja, kaže Živković, oni su privremeni, selektivni i ne rješavaju korijenski problem – a to je nedostatak sistemske politike stanovanja.

,,Umjesto da prepozna ovaj problem kao strateški izazov – jer se tiče života više od 30.000 domaćinstava u Crnoj Gori – država ga tretira kao marginalnu socijalnu kategoriju, često prepuštajući sve tržištu koje je neregulisano, divlje i potpuno neosjetljivo na socijalne posledice”, navodi Živković i dodaje da se sve to dešava ,,dok se masovno grade nove zgrade koje ni po cijeni ni po namjeni nijesu namijenjene domaćem stanovništvu, već prvenstveno tržištu luksuznih stanova i interesima stranih investitora. Na taj način država aktivno učestvuje u izgradnji Crne Gore kao mjesta za bogate, dok njeni građani sve češće ostaju bez doma”.

Da vlast, bar ponekad, misli i na ovu kategoriju stanovništva, pokazala je, sedmicu prije podgoričkih izbora, u septembru prošle godine. Tada su premijer Milojko Spajić i  ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović, predstavili program Vlade za rješavanje stambenih potreba građana pod povoljnim uslovima. Naslovljen je – Velje brdo – novi grad po mjeri čovjeka. Obećali su mnogo toga, a prvenstveno da će se riješiti problem podstanara kojih je najviše u Podgorici, kao i da će mladi koji treba da grade porodice konačno moći da dođu do stana.

Velike planove poremetilo je neusvajanje Prostorno urbanističkog plana za Podgoricu, pa premijerovo obećanje o prvim useljenjima sredinom 2026. postaje sve nerealnije. Kao i tri i po milijarde koje treba da budu uložene u ovaj projekat.

U isto vrijeme iz Unije slobodnih sindikata promovisali su kampanju Za miran san, socijalni iliti državni stan. Vladi su predočili model socijalnog stanovanja grada Beča, koji kao primjer dobre prakse.  Po tom modelu zakup socijalnog stana bi se kretao ispod 100 eura. Iz Unije su objasnili da bi za 25 odsto novca koji je planiran za Velje brdo moglo da se izgradi 20.000 stambenih jedinica širom Crne Gore.

Međutim, u Vladi imaju drugačije računice pa je premijer objasnio da će kvadrat stana iznositi 1.000 eura, sa minimalnom kamatom za crnogorske uslove od 1,2 odsto godišnje. Za trosobne stanove od 100 kvadrata, mjesečnu rata će iznositi 390 eura, na 30 godina otplate. Za stan od 60 kvadrata mjesečna rata biće 290 eura.

Iz Udruženja podstanara tvrde da je za većinu podstanara kupovina stana putem kredita i dalje potpuno nedostižna opcija. Objašnjavaju da to nije samo rezultat visokih cijena nekretnina, već i kombinacija više nepovoljnih faktora: strogi bankarski uslovi, visoko učešće, kratki rokovi otplate, promjenjive kamate – sve to čini stambeno zaduživanje privilegijom onih sa sigurnim i iznadprosječnim primanjima.

Banke traže redovna, stabilna i visoka primanja, a upravo to većina podstanara nema. Čak i oni koji rade, često su prijavljeni na minimalac ili rade u sivoj ekonomiji, što ih automatski diskvalifikuje za stambene kredite. Učešće od 10–20 odsto na stan koji košta 80.000 eura znači potrebu za 8.000–16.000 eura gotovine – što je za većinu podstanarskih porodica potpuno nezamislivo. U toj računici i projekat vijeka Velje brdo bio bi nedosanjani san za mnoge podstanarske porodice.

Dosadašnja rješenja kao državni programi, poput “1000+” stanova takođe nijesu rješenje za podstanare. Iz Udruženja kažu da su iako deklarativno namijenjeni ,,mladima i socijalno ugroženima”, u praksi uslovi toliko rigidni da ih upravo najugroženiji ne mogu ispuniti. Ispada da, kako tvrde iz Udruženja, državni programi funkcionišu kao pomoć onima kojima ona ne treba, a one kojima je potrebna ostavlja bez šanse.

Živković objašnjava da pored visokih kirija i potpunog nedostatka pravne zaštite, podstanari u Crnoj Gori svakodnevno žive u stanju stambene nesigurnosti koje duboko zadire u njihovo osnovno ljudsko dostojanstvo.

,,To je svakodnevno odricanje od života kakav zaslužujemo. Ljudi se odriču osnovnih potreba da bi platili kiriju: ne idu kod ljekara jer nemaju za participaciju, djeci uskraćuju vannastavne aktivnosti, hrane se lošije, ne mogu planirati budućnost niti imati osjećaj sigurnosti. Život u podstanarstvu postaje vječno stanje privremenosti. Ljudi žive u koferima, bez mogućnosti da opreme dom, da kupe zavjese ili knjige, jer ne znaju da li će za mjesec dana morati da se sele. Emocionalni stres, stalna nesigurnost i osjećaj bezvrijednosti ostavljaju ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje”, nabraja Živković.

Dodaje da je ovo nije pitanje tržišta već prava na dostojanstven život: ,,Zato tražimo da se stambeno pitanje više ne tretira samo kao ekonomska tema, već kao temeljno ljudsko pravo. Jer dom nije luksuz – to je osnov čovjekove sigurnosti, slobode, zdravlja i dostojanstva. A trenutno, desetinama hiljada ljudi u Crnoj Gori, to pravo se sistematski uskraćuje”.

Institucije na sve vapaje podstanara ćute i već godinama imamo sistematsko zanemarivanje ovih po mnogo čemu obespravljeneih građana. Zato je Udruženje podstanara za 25. maj najavilo početak protesta ispred Skupštine Crne Gore.

Neki od zahtjeva su da država usvoji zakone koji štite podstanare i garantuju maksimalnu cijenu najma koja je u skladu s prosječnim prihodima građana Crne Gore. Država mora započeti projektovanje i izgradnju stambenih objekata koji će biti dostupni podstanarima po pristupačnim cijenama. Uvođenje zakona koji štiti podstanare od nezakonitih otkaza ugovora o najmu i prisilnog iseljavanja bez pravovremenog obavještenja. Uvođenje registra stanova za iznajmljivanje, kako bi podstanari imali pristup jasnim i transparentnim informacijama o uslovima najma…

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLAST PRED TEŠKIM IZBOROM: Pare ili aerodromi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četiri vlade i šest godina prošle su od kad Aerodromi Crne Gore čekaju  neophodan proces  modernizacije. Izgleda da su u Vladi “prelomili”: Aerodromi će  otići u višedecenijski zakup jer je državnoj kasi neophodan novac od predviđene koncesione naknade

 

 

Manje od mjesec dana dijeli nas od odluke koja bi mogla dominantno uticati na budućnost avio saobraćaja i, posredno, na kvalitet i dostupnost najprestižnijeg/najskupljeg segmenta turističke ponude u Crnoj Gori.

Vlada će nakon 9. juna  saopštiti da li aerodrome u Podgorici  i Tivtu predaje u tridesetogodišnji zakup jednom od dvoje potencijalnih koncesionara koji su predali formalne ponude. Ili će država preuzeti brigu o razvoju jednog od najznačajnijih djelova ovdašnje saobraćajne infrastrukture.

Postoji, doduše, i treća mogućnost – da se proces finalizacije tendera dodatno prolongira zbog mogućih protesta i sudskih postupaka koji se najavljuju sa raznih strana. Nezadovoljstvu lokalnih zajednica (u čemu prednjači Tivat) i sindikata pridružili su se prošle nedjelje i predstavnici francusko-turskog konzorcijuma  Aeroports de Paris TAV .

Iako su od početka tenderskog procesa nezvanično slovili za favorite po pitanju izbora budućeg koncesionara , ADP-TAV su na samom kraju višegodišnjeg procesa odustali od podnošenja ponude. Za razliku od konkurenata – Incheon International Airport Corporation iz Južne Koreje i Corporación América Airports S.A. iz Luksemburga.

Odluku su, u pisanoj formi, obrazložili nezadovoljstvom poslednjim odlukama Vlade (Tenderske komisije na čijem je čelu potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj). Između redova su najavili mogućnost  pokretanja sudskog postupka. “Tokom cijelog procesa dosljedno smo ukazivali na naše zabrinutosti putem formalne komunikacije, te izričito zadržavamo sva svoja prava u tom pogledu”, saopštili su.

Obraćanje ADP-TAV-a navelo je regionalne analitičare aviosaobraćaja da iskažu ozbiljne sumnje u mogućnost da se tender okonča. “ Nedostatak jasne komunikacije i transparentnosti u ovoj fazi procesa stvara dodatni rizik da će koncesija završiti u pravnom vakuumu, s mogućnošću žalbi i sporova koji bi mogli produžiti realizaciju projekta na neodređeno vreme”, piše Predrag Vučetić na portalu Aero.rs. “Crnogorski aerodromi bi mogli ostati bez  potrebnih investicija i modernizacije i dodatno smanjiti konkurentnost u okruženju, dok bi država propustila priliku da dobije ozbiljnog i pouzdanog partnera”.

To bi, između ostalog, značilo da će krovovi aerodroma u Podgorici  Tivtu nastaviti da prokišnjavaju, a građani Crne Gore u svijet letjeti – iz Tirane.  Dok će ovdašnja divlja ljepota  ostati nedostupna turistima koji ne žele da se odreknu komfora i vremena da bi stigli na željenu destinaciju.

Ponuđeno obrazloženje iz Pariza  sugeriše i  da je Vlada prije nego se srela sa konačnim ponudama koncesionara, prelomila po pitanju buduće odluke. Aerodromi će otići  u višedecenijski zakup jer je državi što prije potreban novac od predviđene koncesione naknade. Na isto ukazuju najavljene, pa pod pritiskom čelnika opština Zeta I Tivat, povučene izmjene propisa o načinu podjele koncesione naknade između lokalnih i državnih vlasti.

Zato je valjda, po tvrdnjama ADP-TAV, u završnoj fazi tenderskog postupka došlo do nenajavljenih izmjena ključnih odredbi u finalnoj verziji Ugovora o koncesiji, a posebno u vezi sa jednokratnom koncesionom naknadom.

“Nova formulacija predviđa obavezu uplate značajnog i nepovratnog iznosa od strane budućeg SPV-a u roku od 30 dana od potpisivanja Ugovora o koncesiji čak i u slučaju da Ugovor ne stupi na snagu…”, navode.

Dodatni problem donijelo je saznanje da je „prvobitno predviđeni drugi krug komentara i primjedbi na Ugovor o koncesiji, jednostrano i bez adekvatnog obrazloženja izostavljen iz procesa“. Tako su, požalili su se ovdašnjoj javnosti  iz francusko-turskog konzorcijuma, investitorima nametnute značajne izmjene u posljednjem trenutku bez mogućnosti komentara i pregovora:  „Što je u direktnoj suprotnosti sa tenderskom dokumentacijom… Zadržavanje ove naknade bez izvršenja ugovornih obaveza moglo bi biti u suprotnosti sa principima restitucije, zabrane neosnovanog obogaćenja i zakonite primjene ugovornih kazni“.

Iz Vlade se nijesu izjasnili na te primjedbe.  Ipak, u medijima su se pojavile tvrdnje da se An Mari Maske, francuska ambasadorka u Crnoj Gori srela sa Milojkom Spajićem kako bi mu u četiri oka predočila nezadovoljstvo Pariza  i podsjetila , navodno, na neka obećanja crnogorskog premijera po pitanju budućeg upravljanja aerodromima. Što bi moglo da znači da pitanje koncesija uz lokalnu  dobija i međunarodnu  dimenziju.

Kako je sve počelo? U avgustu 2018.  je Vlada Duška Markovića, iznenada  obznanila početak javne rasprave o valorizaciji aerodorma. Javna rasprava je okončana  10. septembra, a tadašnja Vlada je, uprkos brojnim primjedbama da  možemo sami upravljati jednim od rijetkih profitabilnih državnih preduzeća,  odlučila da započne proceduru izbora koncesionara.

Premijer Marković je tadašnje stanje na tivatskom aerodromu nazvao zastiđem objašnjavajući kako ,,avioni treba da slijeću na svakih deset minuta, a ne na svakih pet-šest sati…“. Potvrdilo se da netačna premisa (tivatski aerodrom imao je i više od 40 slijetanja dnevno) vodi do pogrešnog zaključka.

Vlada je tvrdila da je koncesionar neophodan da bi obezbijedio novac za modernizaciju aerodroma. Uprava Aerodroma ponudila je drugačiju priču. Na računima kompanije leži skoro 30 miliona eura, objavili su.  Uz 32 miliona koja im je obećala Vlada, na ime isplate dijela dugova Montenegroerlajnsa, Aerodromi  imaju dovoljno novca da finansiraju „najveći dio“ potrebnih ulaganja u modernizaciju aerodroma, saopštili su. Ostatak su planirali obezbijediti kreditom od Evropske banke za razvoj (EBRD).

Prema procjenama EBRD-a u crnogorske aerodrome trebalo je uložiti oko 75 miliona da bi se, do 2030. godine, iz te investicije generisao profit od skoro 350 miliona. Jedina obaveza Vlade bila je da ne proda aeorodrome dok traje kreditni aranžman. „Do realizacije ovog projekta nije došlo jer nijesmo imali saglasnost Vlade“, saopštio je tadašnji izvršni direktor Danilo Orlandić.

Vlada je imala drugačije planove. Obznanili su kako od koncesionara očekuju jednokratnu uplatu od makar 100 miliona i godišnje koncesione naknade od najmanje 10 odsto godišnjeg prihoda. Pokazalo se da su potcijenili vrijednost imovine za koju su tražili zakupca. Interesovanje tokom tenderskih pretkvalifikacija podstakle su ministra Nurkovića da podigne ljestvicu očekivanja i najavi  da će potencijalni koncesionari na ime jednokratne naknada ponuditi između 150 i 200 miliona  i  za račun države izdvojiti  15 ili 20 odsto godišnjih prihoda.

To su, ipak, ostala samo obećanja. Na tender raspisan 2019. stigle su ponude četiri kvalifikovana ponuđača. Iz Vlade su najavili da će “početkom februara“ 2020. biti objavljen Prijedlog koncesionog ugovora , a jednokratni prihod od koncesije ukalkulisan je u budžet za 2020. godinu. Onda je došla korona, pa izbori i promjena vlasti. Tender je ostao otvoren, jadan od kvalifikovanih ponuđača je, u međuvremenu, promijenio vlasnika i odustao od planiranog posla.

Spajićeva Vlada u decembru prošle godine odlučuje da posao privede kraju. Na ovaj ili onaj način, najavili su. Mada je svima bilo jasno da preferiraju varijantu koja obećava makar jednokratan priliv značajnih novčanih sredstava u  budžet. Pošto tamo stvari ne stoje onako kako su se nadali.

Ponovo je izostala bilo kakva analiza na temu prednosti i mana davanja u koncesiju državnih aerodroma.  Više, zapravo, ne znamo ni šta vlada traži od potencijalnih koncesionara, ni šta su oni ponudili, i pod kojim uslovima. Netransparentnost ostaje prepoznatljivo obilježje procesa koji traje duže od šest godina.

Po broju putnika i letova Aerodromi su tek prošle godine prestigli rekordnu 2019. Tada je započela priča o koncesijama. Cijena  izgubljenog vremena ogromna je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRAGEDIJE NA CETINJU: Huk tišine i političke zloupotrebe 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto zvaničnih odgovora i utvrđivanja odgovornosti u vezi sa dva masovna zločina na Cetinju, vlast zastrašuje one koji traže odgovore 

 

 

Građani Cetinja, koji već mjesecima protestuju na Kruševom ždrijelu, i ove srijede su se okupili u znak nezadovoljstva zbog neadekvatne reakcije nadležnih iz bezbjednosnog sektora povodom dvije tragedije koje su zadesile Prijestonicu u prethodne dvije i po godine. 

U srijedu se navršilo 1.000 dana od zločina u Medovini kada je Vuk Borilović ubio 10 ljudi, među kojima i dvoje djece – Marka i Mašana. Navršilo se i pet mjeseci i šest dana od zločina u kojem je Aco Martinović  ubio 13 svojih sugrađana, među kojima i dva djeteta – Jovana i Vukana. 

Nakon ova dva strašna zločina nema odgovora institucija na brojna pitanja koja muče porodice žrtava, Cetinjane i crnogorsku javnost.  

Neke od pitanja uputili su ove sedmice građani Cetinja, koji svakodnevno protestuju na Kruševom ždrijelu, u otvorenom pismu ministru unutrašnjih poslova Danilu Šaranoviću.

Zašto je policija kasnila na mjesto događaja nakon poziva građana 12. avgusta 2022. godine u Medovini na Cetinju? Otkud ubici legalno oružje, uprkos krivičnoj prijavi i prvostepenoj presudi?  Zašto policija nije adekvatno reagovala u skladu sa situacijom? Zašto je policija došla nenaoružana, odnosno s oružjem bez municije?  Zašto policija ispred Cetinjskog manastira nije pružila prvu pomoć ranjenima? Zašto nije uzela učešće u sprječavanju zločina koji se odvijao svega stotinjak metara dalje, gdje su ljudi nemilice ubijani?  Gdje su nestali uređaji za snimanje iz Cetinjskog manastira, čijim nestankom su možda uništeni krunski dokazi? Kako i zašto je rukovodilac operacije Goran Jokić protiv kojeg se vodi krivični postupak dobio unapređenje u vašoj administraciji? Zašto policijska forenzika nije izvršila uviđaj temeljno i do kraja i prikupila sve dokaze iz kuće samog Borilovića, već su to naknadno radili članovi porodice Martinović?  Kako su neki od stradalih građana prošli policijsku blokadu u toku samog događaja, a potom bili ubijeni? 

,,Odgovore koje tražimo ne tražimo samo radi rasvjetljavanja đogađajai privođenja odgovornih pravdi, već i radi sprječavanja budućih sličnih tragedija u cijeloj Crnoj Gori pa i na Cetinju.  Ministre Šaranoviću, kada ste se prihvatili funkcije ministra unutrašnjih poslova Crne Gore, obećali ste detaljnu istragu zločina u Medovini, a danas je zaključujete bez ijedne osobe privedene pravdi”, navodi se u pismu građana. 

Nema napretka u istrazi, niti valjane komunikacije sa porodicama žrtava i građanima, ni nakon zločina koji se desio 1. januara ove godine. 

,,Nakon jučerašnjeg teatralnog nastupa dotičnog (ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović) ostali smo svi duboko potrešeni. Nema granica u gaženju porodica koje su izgubile najmilije 12. avgusta 2022. i 1. januara 2025“, poručila je sestra ubijenog na Medovini, Maja Ljiljanić-Popović u izjavi za TV E. Dan ranije, u utorak, tokom Skupštinskog zasjedanja došlo je do sukoba poslanika DPS-a Oskara Hutera i ministra Šaranovića, a skupštinsko obezbjeđenje je spriječilo fizički kontakt njih dvojice. Verbalni sukob koji je završio sa ,,sram te bilo” sa obje strane, iniciran je tumačenjima policijskog djelovanja tokom i nakon dva zločina na Cetinju. 

Umjesto zvaničnih odgovora, pet mjeseci nakon posljednje tragedije, političari i ovaj zločin koriste za svoje ciljeve. Tako su blokade za 1. maj pojedinci iz vlasti oštro kritikovali. 

,,Današnje produženje saobraćajne blokade na Cetinju do 21h tokom praznika pokazuje da nije riječ o brizi za efikasnost bezbjednosnog sektora, već o namjernoj opstrukciji turističke sezone. Paradoksalno, među učesnicima su rođaci funkcionera DPS i potraživanih BIL lica”, napisao je u prazničnoj poruci izvršni direktor Pokreta Evropa sad Vlade Bojović. Ovu objavu podijelio je i premijer Milojko Spajić

Partijski kolega i predsjednik skupštinskog Odbora za bejzbjednost i odbranu Miodrag Laković, pozvao je Ministarstvo unutrašnjih poslova i Upravu policije da, u skladu sa svojim nadležnostima, omoguće prohodnost putne infrastrukture na cijeloj teritoriji države, naročito u toku trajanja turističke sezone.Laković je kazao da ne dovodeći u pitanje demokratsko pravo na protest, smatra da nije prihvatljivo da se javni skupovi, bez prethodne dozvole, održavaju na magistralnim putevima.

Uz prijetnje političara, okupljene građane policija je upozorila da će biti snimljeni i da mogu biti sankcionisani. Dodatno, mediji bliski vlasti problematizuju i sa političkim stankama povezuju proteste, a propaganda ide i dotle da tvrdi da protestanti onima koji su se uputili u bolnicu, pa čak i djeci, zabranjuje prolaz. Ta informacija nije tačna, ali to valjda nije zgodna istina za partijske medije. 

Uslijedio je odgovor da će se protesti radikalizovati i da će trajati po tri sata. Prema izjavama onih koji se već mjesecima okupljaju i protestuju dodatno ih iritira uporno ignorisanje nadležnih njihovih zahtjeva, kao i nemanje pijeteta prema žrtvama i njihovim porodicama.

,,Umjesto zastrašivanja protestanata, pozivamo nadležne da im se obrate i odgovore na njihova legitimna pitanja – da li su porodice stradalih u masakru na Medovini dobile podršku države, odnosno lokalne samouprave kao i žrtve poslednjeg masakra? Kada će biti usvojen Zakon o oružju (Markov i Mašanov zakon)? Da li je, kada i kako povećana bezbjednost na Cetinju?“, poručili su iz Akcije za ljudska prava i Centra za ženska prava. Dodali su da je ,,grubo i krajnje neempatično smatrati turističku sezonu važnijom od potreba duboko povrijeđene zajednice, kojoj vlast duguje odgovore”.

Zahtjevi građana koji protestuju na Kruševom ždrijelu su jasni još od januara – traže da neko konačno odgovara, da se istraže svi propusti, da se oružje, legalno i nelegalno, stavi pod kontrolu, da se donese „Markov i Mašanov zakon“. 

Premijer Spajić je dan nakon masakra ne Cetinju najvio da će se prilježnije posvetiti ovom zakonu. Inicijativa je, pokrenuta 2023. godinu nakon prvog masovnog ubistava na Cetinju, nazvana je po dječacima, braći, koja su tada ubijena.Ona predviđa rigoroznije kazne za nasilnike, detaljne psihološke procjene i automatsko oduzimanje oružja od lica sklonih nasilju.

Inicijativu, koju je podržalo preko 4.000 građana, je pokrenula Maja Ljiljanić-Popović, sestra jedne od žrtava Borilovićevog masakra 2022.Na to se odlučila nakon što je saznala da su nadležni ignorisali zakonsku obavezu oduzimanja oružja Boriloviću zbog nasilništva.

Inicijativa je i nakon dvije godine još na čekanju. Iz Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) su saopštili da su svi predlozi iz inicijative Markov i Mašanovi zakon uvršteni u Nacrt zakona o oružju i municiji. 

Građani Cetinja ističu da blokade nijesu vid pritiska ili opstrukcije već način da se njihov glas konačno čuje. Ističu da ne traže ništa više osim pravde i odgovornosti za nedužne koje su izgubili.  Više puta su ponovili da je nedopustiv huk tišine iz institucija. Da ta tišina vrijeđa žrtve. 

Skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu razmatraće 16. maja informacije o aktivnostima koje je policija preduzela povodom dvije tragedije na Cetinju.

Hoće li  javnost  tada dobiti odgovore koje traži, ili će to biti još jedna simulacija odgovornog ponašanja nadležnih, vidjećemo uskoro.  

 

Kamo śutra ugašena pod pritiskom vlasti


Početkom aprila studentska grupa „Kamo śutra?“ objavila je da prestaje s radom zbog spoljnih pritisaka. ,,Reklo bi se da je vlast uspjela da ih ‘razbije’ zajedničkim snagama svih onih koji su ih od početka i bez dokaza optuživali da su ispostava političkih partija, mafije uglavnom, da su sve samo ne svoji”, ocijenile su, u zajedničkom saopštenju, direktorice Centra za ženska prava Maja Raičević i Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc-Prelević.

Ova studenska grupa je nastala nakon otkrivanja seksualnog skandala u školama, po ugledu na studentski pokret u Srbiji. Nakon tragedije na Cetinju pridružila se zahtjevima za ostavke nadležnog ministra unutrašnjih poslova Šaranovića i potpredsjednika Vlade za bezbjednost Alekse Bečića

Kamo śutra je podržalo preko 100 profesora i saradnika u nastavi, preko 200 umjetnika i radnika u kulturi, preko 160 građanskih aktivista, više od 190 sportista i drugih radnika u sportu, preko 190 ljekara i medicinskih radnika, preko 330 inženjera. Podršku su im pružili Fakultet dramskih umjetnosti, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Fakultet likovnih umjetnosti, Pravni fakultet Univerziteta Crne Gore… Ispostavilo se uzalud. 

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo