Crnogorski sudovi posljednjih godina obaraju rekorde u brzini donošenja presuda – od 2007. do kraja 2011. više od 160.000 neriješenih predmeta sveli su na – svega 38.000. Ažuriranju pravosuđa doprinio je zahtjev Brisela da se konačno smanji ogroman broj zaostalih predmeta. Do ukora iz Evropske komisije bilo je normalno da se procesi otegnu godinama, pa i da prevale koju deceniju.

Statistika je sada glavni adut kojim se diče pravosudne vlasti. Poneko se i usudi da posumnja u kvalitet sudskih odluka, ali tu je predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica koja je izričita – ekspresno rješavanje predmeta nema za posljedicu nekvalitetne presude.

Monitoru se skoro svake nedjelje obrati po neki čitalac sa pričom o tome kako dijele pravdu crnogorski sudovi. Objavljujemo tri slučaja koji svjedoče o tome kako se traži pravda u našem pravosuđu i kakve se sve ljudske sudbine kriju iza statistike kojom maše Vesna Medenica.

PIVARA I SUD PROTIV VOZAČA: Prva ,,uspješna” privatizacija u Crnoj Gori, kao i sve ostale, rezultirala je otpuštanjem viška radnika. Tako su nakon privatizacije vozači Trebjese Nikšić proglašeni viškom. Sredinom 1999. potpisali su sporazum o dobrovoljnom napuštanju Pivare uz isplatu otpremnine od 12.000 njemačkih maraka. U isto vrijeme potpisan je i ugovor kojim su se prevoznici obavezali da za potrebe Trebjese prevoze pivо, ambalažu i drugu robu. Taj ugovor bio je i razlog što su se radnici odlučili za dobrovoljan odlazak iz kompanije. Ugovorom je predviđeno da bivši vozači Trebjese budu posebna kategorija prioritetnih prevoznika, odnosno prvih kojima se daje pivo za distribuciju.

I kao što to u domaćim privatizacionim pričama biva, Trebjesa je, nakon što je radnicima vidjela leđa, brzo zaboravila ugovor. Pojedini vozači za pet godina čak nijednom nijesu bili angažovani u skladu sa ugovorom.

Iako posao raste i povećavaju se potrebe za prevozom, Trebjesa ne angažuje radnike sa kojima je potpisala ugovor, već drugo preduzeće.

Bivši vozači su presavili tabak i tužili Trebjesu. Sudski spor traje već deceniju. Poslije triju presuda Privrednog suda, i triju suprotnih odluka Apelacionog suda, kojima su preinačene prvobitne presude, slučaj se nastavlja u Vrhovnom sudu.

Vijeće Vrhovnog suda ukinulo je presudu Apelacionog suda i donijelo odluku o reviziji u korist 12 od ukupno 18 bivših vozača Trebjese. Za šest vozača Vrhovni sud je odbacio mogućnost revizije jer, kako se navodi u rješenju, „revizija u privrednim sporovima nije dozvoljena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 25.000 eura”.

Vrhovni sud takođe nije priznao pravo na izgubljenu dobit nijednom od oštećenih bivših vozača. Radnici se nedavno dopunili žalbu Ustavnom sudu koju su predali sredinom prošle godine.

Formalni podnosioci žalbe Branko Kadović, Živojin Simović, Momčilo Mumović, Nenad Drašković i drugi ukazuju da im je posljednjom odlukom Vrhovnog suda Cme Gore „onemogućeno ustavno pravo na pravni lijek i pravično suđenje” zbog čega od Ustavnog suda traže njeno ukidanje.

– Podnosioci žalbe spadaju u kategoriju prioritetnih prevoznika, a što je Vrhovni sud ignorisao, a sve na štetu podnosilaca žalbe. Nalazom vještaka je utvrđeno da Živojin Simović nije prevezao nijedan litar piva iz Trebjese, a mogao je prevesti 212 tura nosivosti 108 hektolitara. Momčilo Mumović je angažovan dva puta 2002. godine, a mogao je prevesti još 210 tura po 108 hektolitara. Branko Kadović nije dobio ni litar piva, iako je mogao prevesti 200 tura po 108 hektolitara, po nalazu vještaka” – dodaje se u dopuni ustavne žalbe.

Vještak je nalazom precizno izračunao štetu koju su pretrpjeli podnosioci ustavne žalbe. Za sporni period 18 bivših radnika traže ,,na ime izmakle dobiti” od 7.500 (najmanji zahtjev) do 43.500 (najveći zahtjev) eura. To je ukupno oko pola miliona eura.

MARATONSKO SUĐENJE ZBOG DUGA: Mevludin Halilović iz Bijelog Polja i njegov brat su aprila 2004. pozajmili Huzeiru Gušmiroviću 46.000 eura. Dug nije vraćen, pa su Halilovići pravdu zatražili kod Osnovnog suda u Bijelom Polju. Nakon pet godina donijeta je pravosnažna presuda, koja je postala izvršna u oktobru 2009. Po njoj je Gušmirović obavezan da vrati dug sa kamatom.

Pošto dug u predviđenom roku nije vraćen, Halilovići su Osnovnom sudu u Bijelom Polju podnijeli prijedlog da se dug naplati prodajom nepokretnosti dužnika koje su bile upisane na njegovo ime, kao vlasnika, bez ikakvog tereta. Osnovni sud odmah donosi rješenje da se to uradi i odbija Gušmirovićevu žalbu.

Halilovići smatraju da rješenja nije realizovano, jer izvršni sudija Osnovnog suda u Bijelom Polju Radule Piper nije rješenje o izvršenju dostavio Upravi za nekretnine Crne Gore.

Nakon toga Gušmirović sa svojim sinovima Seadom i Izudinom zaključuje aneks ugovora o doživotnom izdržavanju. Halilovići tvrde da je aneks ugovora nezakonito ovjerio u bjelopoljskom Osnovnom sudu sudija Ramo Striković. Po njemu je dužnik svojim sinovima dozvolio da se odmah upišu u katastar kao vlasnici predmetnih nekretnina, suprotno Zakonu o obligacionim odnosima.

Halilovići navode i da je suprotno zakonu sve aminovala Uprava za nekretnine – Područna jedinica Bijelo Polje, tačnije njen načelnik Dušan Knežević.

Zloupotreba službenog položaja čelnika suda i Uprave za nekretnine, tvrde Halilovići, dovela je do toga da su braća Gušmirović Osnovnom sudu u Bijelom Polju podnijeli tužbu protiv Halilovića tražeći da se izvršno rješenje, na sada njihovu nepokretnost, radi naplate duga od 46.000 eura sa kamatom, proglasi ništavnim.

Osnovni sud u Bijelom Polju 2010. i 2011. donosi dvije presude u korist Gušmirovića, ali je obje kao nezakonite ukinuo bjelopoljski Viši sud. U toku je treće suđenje.

Mevludin Halilović sa porodicom živi u Švedskoj, pa ne može blagovremeno i adekvatno da reaguje i zaštiti svoje interese. On navodi da su braća Gušmirović uzeli kredit od 90.000 eura kod NLB Montenegro na ime sporne nekretnine koja je sada pod hipotekom u korist te banke.

UBISTVO I SMANJENJE KAZNE: U napuštenom odmaralištu u Sutormanu kod Bara, 22. avgusta 2005. godine, Igor Šljivančanin je mučki ubijen, a potom zapaljen. Mediji su pisali da će Igor ostati zapamćen kao izuzetno miran, pošten mladić i iskren prijatelj. Studirao je informatiku u Kragujevcu, a istovremeno je zarađivao džeparac radeći honorarne poslove.

Prvostepenom presudom Višeg suda u Podgorici 3. marta 2010. godine, Šljivančaninov brat od tetke Vasilije Marković osuđen je na 30 godina zatvora zbog krivičnog djela teško ubistvo.

U optužnici se navodi da je Marković prevarom doveo Šljivančanina na mjesto tragedije, a onda ga udario drvenim držalom lopate u tjemenom predjelu glave, a zatim i lica. Povrede su uzrokovale smrt. Marković je potom mladićevo tijelo polio gorivom i zapalio. Prvostepeni sud je utvrdio da se radilo o ,,ostvarenju brižljivog i na perfidan način pripremljenog plana”.

Apelacioni sud, kao drugostepeni, je presudom donijetom u julu 2010, uvažio žalbe branilaca optuženog, advokata Dragoljuba Đukanovića i Borivoja Đukanovića, te preinačio presudu Višeg suda, pa je Markovića osudio na 18 godina zatvora.

U aprilu prošle godine Vrhovni sud je potvrdio odluku sudija Apelacionog suda i odbilo žalbu vrhovnog državnog tužioca, navodeći da je zahtjev za zaštitu zakonitosti neosnovan. U presudi Vrhovnog suda se između ostalog navodi ,,da Viši sud nije dovoljno cijenio olakšavajuće okolnosti na strani optuženog i nije uzeo u obzir činjenicu da ranije nije osuđivan i da je u vrijeme izvršenja zločina imao 23 godine.”

Otac ubijenog Igora, Rade Šljivančanin se nakon svega pita kako je moguće da za jedan od najtežih zločina koji se desio u Crnoj Gori, sud osuđenom smanji zatvorsku kaznu za čak 12 godina. ,,Ko je i kako trgovao našom tragedijom? Koliko košta to nepodnošljivo stanje, taj grijeh, da li je moguće da je ubica, umjesto 30 godina, nagrađen smanjenjem kazne na 18? Kako je vijeće Apelacionog suda moglo napraviti takvu kardinalnu grešku? Nama se ona čini namjernom. U suprotnom, možda ima nade da se i ovakvi propusti isprave”, navodi Šljivančanin u dopisu dostavljenom Monitoru.

Rade Šljivančanin se obraćao usmeno i pisano svim državnim organima. Kaže: ,,Neki su stigli da mi odgovore, a kod nekih sam naišao na ravnodušnost”.

Predrag NIKOLIĆ