Ponovo se Budva našla u naslovnim vijestima regionalnih medija. Prošlog petka, samo stotinjak metara od svoje kuće u bečićkom naselju Ivanovići, ubijen je Saša Marković (47), biznismen, bivši političar, geo-politički analitičar (autor knjige Manifest protiv imperije, prilog istoriji američkog (neo)imperijalizma), suprug i otac.

Markovića su ubice iznenadile na putu kući, u zasjedi postavljenoj na mjestu gdje je, zbog oštre krivine, morao da bezmalo zaustavi svoj automobil. Egzekutor je prišao i iz neposredne blizine, kroz šoferšajbnu i bočno staklo na vozačevim vratima, u nemoćnu žrtvu ispalio smrtonosni rafal. Udaljio se kroz obližnju šumu, po svoj prilici unaprijed pripremljenom i provjerenom trasom, uništavajući za sobom dokaze. Policija je dan nakon ubistva pronašla zapaljenu automatsku pušku iz koje je, pretpostavlja se, ubijen Marković. Rutina smrti u režiji profesionalaca.

Opet, ovo ubistvo je, i po crnogorskim standardima, sve samo ne rutinska stvar.

Jer što god da pročitamo u sjutrašnjim novinama, Saša Marković, prošlog petka, nije umro kao pripadnik organizovane kriminalne grupe, kontroverzni biznismen, novinar (urednik) spreman da piše o korupciji i kriminalu, policajac spreman da se suprotstavi banditima ili vozač i prijatelj spreman da pogine kako bi zaštitio napadnutog prijatelja (Srđan Vojičić)… Njega nema u bijelim i plavim knjigama crnogorske policije i ANB-a. Nema ga u privatizacionim i građevinskim aferama, tekstovima o švercu i tranzitu svega nezakonitog što donosi profit. Marković nije neko ko se uklapa u profil žrtve skoro 50-ak neriješenih ,,tranzicionih” ubistava počinjenih u Crnoj Gori u minulih četvrt vijeka.

Proguglajte ako ne vjerujete. Ili, jednostavno, pogledajte medijske izvještaje koji su, prvih dana nakon ubistva, pratili zločin u Budvi. Biografski podaci i – ništa više. Dok profesionalci iz službi nijesu krenuli da ,,kolegama” sa prstom na obaraču iz kriminale sjenke obezbijede, ne alibi, nego – motiv. Valjda da bi umirili i sopstvenu savjest.

Moguće i da premijer Milo Đukanović (jedini državni zvaničnik koji se oglasio povodom Markovićevog ubistva) isto pokušava jeftinim obećanjima: ,,Sve ovo nalaže potrebu dodatnog zaoštravanja odgovornosti, podizanje nivoa profesionalnosti i efikasnosti u radu nadležnih organa, kako bismo obezbijedili jednu od ključnih pretpostavki za kvalitetan život ljudi, a to je pravna sigurnost”, poručuje Đukanović.

Krajem 2013. godine Đukanović je slično govorio: ,,Očigledno da određene strukture u crnogorskoj državi smatraju da se mogu šegačiti sa državom. Policija i tužilaštvo će morati da pored deklarativne opredijeljenosti dokažu i kompetentnost da se suoče sa tim problemima. Ili će biti mijenjani… Ako nismo sposobni da stanemo tome na put, ostavljamo utisak da gubimo rat sa kriminalom”.

Gubimo li rat sa kriminalom ? Ili smo ga, možda, već izgubili? Bez borbe.

Samo u proteklih dvanaest mjeseci, po manje više istom šablonu, strijeljani su: u Podgorici Vinetu Strugar (50) i Milutin Radović (40); u Baru Armin Muša Osmanagić (39) a pred kapijom zatvora u Spužu i Osmanagićev blizak saradnik iz jedne od viđenijih barskih kriminalnih ekipa Andrija Mrdak (42). Sve njih su ubice pažljivo pratile, iznenada napale i, manje više, nesmetano se udaljile sa mjesta zločina, da bi ubrzo uništili vozila i oružje koje su koristili pri izvršenju ubistava.

Radović je, kažu, slučajna žrtva. Našao se u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu – sa Strugarom – a ubice nijesu htjele da bilo šta prepuštaju riziku. Osmanagić je znao da konkurencija sprema njegovo ubistvo. Znali su to, izgleda, i u crnogorskoj policiji pa je pokojni Baranin bio pod pojačanim policijskim nadzorom. Ili je makar trebalo da bude. Do danas nepoznati počinioci ipak su obavili krvavi posao i potom nestali bez traga i glasa.

Pokojni Mrdak je ranio jednog od napadača, što su sve snimile službene kamere koje pokrivaju ulaz u zatvor u Spužu. Ubice se tokom bjekstva na motoru mimoišle sa policijskom maricom i pored svega do danas ostale – nepoznate.

Jesu li te ubice iz zasjede, zaista, toliko vješte? Ili su oni što bi trebalo da ih identifikuju i gone nesposobni i(li) nezainteresovani?

Vratimo li se još godinu, dvije unazad, na stranicama crne hronike naći ćemo: riješena ubistva braće Gojačanin i Ćulafić; podatak da je Baranin Stefan Đukić (23) prijatelj i saborac Muše Osmanagića i Andrije Mrdaka ubijen početkom novembra 2013. iz zasjede postavljene pred zgradom u kojoj je živio. Policija traga za N. N. počiniocima. Ipak, ovaj period je obilježio niz ubistava koja su, pretpostavlja se, vezana za uspon i pad pljevaljskog narko klana pod komandom Darka Šarića.

Penzonisani kapetan duge plovidbe, jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u Kotoru i, pretpostavlja se, izuzetno važna karika u kokainskom narko lancu koji je Balkan povezivao sa Južnom Amerikom Dragan Fric Dudić (50) ubijen je 30. maja 2010. u Kotoru. Ubio ga je Ivan Vračar, navodno iz osvete – zbog ubistva svog prijatelja Dejana Đukovića (33) vlasnika kotorskog Red taksija, koji je ubijen u jesen 2009. godine, negdje u vrijeme kada je započeta akcija Balkanski ratnik. Tako je, makar, tvrdila policija. Ipak, za Đukovićevo ubistvo do danas niko nije optužen.

Nekadašnji Dudićev tjelohranitelj Darko Bugarin (33) ubijen je u junu 2013. ispred svoje kuće u Škaljarima. Njegov kolega Marko Vorotović u Spužu izdržava kaznu zbog šverca heroina, nakon što se nagodio sa srpskim pravosuđem u procesu protiv Darka Šarića i njegovih saradnika. Pretpostavlja se da je upravo ta nagodba bila povod za ubistvo njegovog brata Vidaka Vorotovića, likvidiranog krajem 2012. na parkingu kod Autobuske stanice u Nikšiću… Koji dan kasnije, (14. januar 2013.) na Žabljaku je ubijen Pljevljak Luka Popović. U njega je, u hotelskoj sobi, pucao Jovica Zindović, bivši Šarićev zet.

Niz smrti oko Darka Šarića vodi nas sve do aprila 2005. godine kada je iz snajperske puške, dok je prisustvovao ilegalnim borbama pasa, ubijen njegov blizak rođak, Baranin Novica Šarić.

Na listi žrtava profesionalnih ubica u Crnoj Gori našli su se i visokopozicionirani službenici državnih bezbjednosnih struktura. Još se traga za naručiocima i egzekutorima koji su ubili Gorana Žugića, savjetnika za bezbjednost tadašnjeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića (ubijen 31. maja 2000. godine) i Darka Belog Raspopovića, visokog funkcionera crnogorske službe državne bezbjednosti koji je u centru Podgorice ubijen u januaru 2002. Suđenje optuženima za ubistvo policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića koji je ubijen iz zasjede pred porodičnom kućom, u avgustu 2005. godine pretvoreno je u beskonačnu pravosudno-policijsku sapunicu, bez jasnog početka i kraja.

Do danas se ne znaju ni naručioci ubistva vlasnika i glavnog urednika Dana Duška Jovanovića (ubijen 27. maja 2004. godine). Nepoznanica su i saučesnici Damira Mandića, koji je jedini optuženi kao suizvršilac tog zločina. I Mandiću se do sada sudilo u nekoliko navrata, različite presude su obarane na različitim sudskim instancama. Policija, makar zvanično, još nema odgovor ni na pitanje ko je u oktobru 2006. napao književnika Jevrema Brkovića i tom prilikom ubio njegovog vozača Srđana Vojičića.

I tako – četvrt vijeka. Dok strah običnih građana raste iz dana u dan.

Parlamentarni Odbor za bezbjednost, kao institucionalni odgovor na ubistvo Saše Markovića, pokušaće da na kontrolnom saslušanju ministra unutrašnjih poslova Raška Konjevića, direktora Uprave policije Slavka Stojanovića, v. d. direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejana Peruničića i vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića dođe do podatka o trenutnom odnosu snaga između “snage države” i vojske pod kontrolom organizovanog kriminala. Samo najveći optimisti vjeruju da ti podaci mogu biti ohrabrujući.

Od riječi do pištolja

Fizičko, verbalno i pravno nasilje pod okriljem vlasti postaje dio naše svakodnevice. Uz jasnu demonstraciju različitih aršina prema pripadnicima vladajuće političko-ekonomske elite u odnosu na sve ostale, građane nižeg reda.

Samo dan prije prošlonedjeljnog ubistva u Budvi, nikšićki biznismen Veselin Pejović osuđen je na uslovnu kaznu od pet mjeseci zatvora zbog fizičkog napada na poslanika Nabojšu Medojevića.

Pejović je tokom suđenja priznao da je Medojevića napao, a njegovu suprugu psovao nakon što ih je sreo na beogradskom aerodromu. Tada je, pojasnio je na suđenju, poslanika pljunuo i ošamario ,,kao što se šamaraju dijete ili žena”. Time je, kaže, ,,htio da ga unizi, a ne da mu ugrozi život”. Potom je pred novinarima Pejović ponovio prijetnje na račun Medojevića: “Gdje god ga vidim, do kraja života, ja ću da ga pljunem i ošamarim, jer je to jedna žena, bolje da obuče suknju, nego što širi laži”.

Sutkinja Osnovnog suda u Podgorici Larisa Mijušković Stamatović sve ovo je prečula. Pejoviću je kao olakšavajuću okolnost uzela to što ranije nije osuđivan.

,,Ova presuda pokazuje stvarni odnos Vesne Medenice i njenih sudija prema parlamentu i instituciji poslanika, prema demokratiji i civilizacijskim vrijednostima i samo dodatno dokazuje moje tvrdnje da je ovaj režim objavio rat državi, društvu i svakoj normalnosti”, naveo je Medojević nakon presude.

Prethodno, u februaru 2010. Medojevića je pred ulazom zgrade u kojoj živi napao Nenad Mićunović, bratanić kontroverznog biznismena Branislava Mićunovića. On je predsjednika PzP udario uz prijetnje da će ga likvidirati ukoliko nastavi da pominje njegovog strica i porodične poslove. Mićunović je kažnjen prekršajno, sa 950 eura.

Treba li da začudi: premijer Milo Đukanović nije želio da komentariše uslovno kažnjavanje Veselina Pejovića. Ne bi, kaže, da se miješa u rad pravosuđa. Premijer je, ipak, naglasio kako su ukupna javnost i mediji skloni da analiziraju samo površinski dio problema. ,,Moramo malo dublje ući u problem i razmisliti šta sve uzrokuje pojave koje onda bivaju predmet pravosudnog sankcionisanja”, rekao je Đukanović.

Može se pretpostaviti kako je i njegova izjava vođena ličnim, odnosno, porodičnim iskustvom.

Premijerov brat Aco Đukanović je, skupa sa prijateljem, u junu 2000. godine u holu hotela Crna Gora napao Zorana Fekija Kljajića. Kljajić je zadobio dvostruku frakturu lobanje nakon što je pred desetinama očevidaca šutiran, tučen pesnicama i udaran drškom pištolja. Na presudu se čekalo sedam godina. Konačno, sud je oslobodio Đukanovića konstatujući da je optužba u međuvremenu zastarjela.

Da li je ovakva sudska praksa način da se smanji nasilje na crnogorskim ulicama?

Niz budvanskih nerasvijetljenih smrti

Krenemo li na početak krvavog niza neriješenih ubistava u Crnoj Gori, eto nas u Budvi ’90-ih prošlog vijeka.

Niz zločina bez sudskog epiloga započet je u septembru 1991. kada je nedaleko od hotela Avala i Mogren, ubijen Kotoranin Vlastimir Zečević zvani Mićko Talijan. Braća Jugoslav i Petar Pajić oslobođeni su optužbe da su izvršili ovo ubistvo pošto su na suđenju povukli priznanje dato policiji.

U avgustu 1994. godine, u Budvi je od bombe aktivirane ispod njegovog automobile, na parkingu hotela Avala, ubijen Boro Nedović. Ubistvo je nerasvijetljeno.

Žestoki momci iz Bara, sa vezama u beogradskom podzemlju, Vaso Pavićević i Jovo Vujičić ubijeni su u noći između 24. i 25. aprila 1996. godine na putu Podgorica – Petrovac. Počinioci su, zvanično, ostali nepoznati.

U Budvi je, u ljeto iste godine, počinjeno jedno od prvih profesionalnih ubistava snajperskom puškom. Do danas nepoznati ubica likvidirao je Sašu Labovića dok je izlazio iz mora na prepunoj plaži na Svetom Stefanu. Labović je bio jedna od prvih žrtava crnogorske (balkanske) tranzicije koju su mediji opisivali sintagmom kontroverzni biznismen.

U ranu zoru, posljednjeg dana februara 1997. godine, na stepeništu hotela Mogren ubijen je Radoslav Stanišić zvani Raka Dilinger. Stanišić je pogođen rafalom iz koalašnjikova. Ubistvo je dovođeno u vezu sa kazinom Randevu čije je otvaranje, u hotelu Maestral, Stanišić planirao za to ljeto. U noći između četvrtog i petog avgusta, hicem iz snajpera ubijen je Stanišićev prijatelj Cetinjanin Đorđije Minja Bećir. Bećir je pominjan kao mogući nasljednik Stanišićevog dijela u kazinu koji je, u međuvremenu, izgorio. Speklulisalo se – u podmetnutom požaru. Tačno na godišnjicu Bećirovog ubistva, u Miločeru je nestao Nikola Stanišić, 24-godišnji sin Rake Dilingera. Skuter kojim se povezao sa miločerske plaže pronađen je, sjutradan, kod ostrva Sveti Nikola. I to je ostao jedini trag.

U jeku afere Nacional, odlazak u Budvu bio je koban za Podgoričanina Blagotu Baju Sekulića, jednog od ljudi koji su našao u žiži te priče. Sekulić je ubijen posljednjeg dana maja 2002. godine, jedan sat iza ponoći, sa 20 metaka koje je nepoznati ubica sasuo u njega dok je u svom grand čirokiju čekao zeleno svijetlo na semaforu.

Policija još traga i za plaćenicima koji su krajem januara 2011. godine, iz zasjede, ubili Ivana Šćepanovića (38). Prema nekim interpretacijama ubistvo Šćepanovića je posljedica višegodišnje netrpeljivosti između njegovog prijatelja i poslovnog partnera Ivana Delića i aktuelnog gospodara beogradskog podzemlja Luke Bojovića.

Ubistvo Dragana Bećirovića, kontroverznog suvlasnika hotela Avala i Bjanka u Budvi i Kotoru, počinjeno u aprili 2011. navodno je policijski riješeno. Ali, suđenje za taj zločin se još ne nazire.

A niz se nastavlja.

Zoran RADULOVIĆ