„Muž mi je umro prije mnogo godina. Dok je on bio tu radio je, i imali smo za hranu ali ne i da štedimo. Primam njegovu penziju od 150 eura, ali mi zbog kredita odbijaju, nekada i više od pola. Posljednju sam put primila 46 eura. Sada živim sa unukom i snahom. Oni imaju i jedno dijete. Bolesna sam, od astme”, kaže Romkinja Farija Avdula (67).
Živi u trošnom, malom stanu na Koniku, koji prokišnjava. Stan je dobio njen pokojni muž od firme u kojoj je radio, ali sada Farja ima problem da to jedino vlasništvo uknjiži na svoje ime.
Skoro sve lijekove kupuje u privatnim apotekama.Unuk radi kao higijeničar, plata mu je mala. Nema za dijete i ženu dovoljno, a kamoli Fariji da pomogne. Naša sagovornica je sretna kada joj pripreme kuvani obrok. ,,Snaha ponekad nešto skuva, kad se ima”, kaže sa osmjehom.
Žali se na loše zdrastveno stanje i na nemogućnost adekvatnog liječenja. „Doktor mi je dao aparat za astmu, ali ne umijem da ga koristim. Pitala sam neke komšije, ni oni ne znaju, pa kad mi je loše izađem napolje na svijež vazduh. Do prije nedjelju dana sam bila u specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Brezoviku. Treba opet da idem ali ne mogu, već smo se potrošili dosta za prevoz, nema se odakle više. Pokušavam da ostavim na stranu poneki dinar od penzije za drva, ali i to potrošim i ne kupim drva”, priča Farija. Brine da li će imati novca za sahranu, i šta će se desiti ako ne bude ostavila ušteđevinu. Tvrdi da loša materijalna situacija i ostalim njenim vršnjacima iz romske zajednice onemogućava da se liječe. Nešto bolje prolaze oni koji žive u široj porodičnoj zajednici.
Postojeća regulativa o ostvarivanju prava u oblasti socijalne zaštite još uvijek nije u potpunosti usklađena sa savremenim konceptom ljudskih prava i socijalnog rada, kako na nivou cijelog sistema socijalne zaštite, tako i u odnosu na stare osobe, kao jednu od najbrojnijih i najranjivijih korisničkih grupa.
Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2011. u Crnoj Gori živi 620.029 stanovnika, od čega je 18,3% starih od 65 godina, što potvrđuje tendenciju starenja stanovništva u Crnoj Gori. Starih lica romske i egipćanske populacije od 60 do 89 godina u Podgorici je svega 118. Životna dob ove populacije znatno je kraća od većinske.
Vlada Crne Gore je pripremila plan neophodnih aktivnosti za poboljšanje socijalno-ekonomskog položaja starih lica koja imaju potrebu za uslugama i podrškom u oblasti socijalne zaštite. Usvojila je Strategiju razvoja socijalne zaštite starih lica. Romi i Egipćani ne tretiraju se u ovoj Strategiji na poseban način.
U romskim porodicama je snažno izražen patrijarhalni odnos prema starim licima, i nastojanje porodice da ostarele članove zadrže u porodici, bez obzira na mogućnost kvalitetne njege i života u ustanovi za smještaj starih. Neki naši sagovornici nikada nijesu ni čuli za domove za stare i odbijaju svaku pomisao da tamo borave.
Stari Romi koji žive u krugu porodice rijetko koriste i usluge socijalne zaštite. Obično nijesu upoznata sa zakonskim pravima koja mogu da ostvare kroz zdravstvenu i socijalnu zaštitu. U centru za socijalni rad kažu da nemaju podatke koliko starih lica iz romske populacije koristi usluge njihovog centra, niti kakve usluge su im na raspolaganju.
Naši sagovornici tvrde da od centra za socijalni rad nemaju koristi. ,,Bila sam da tražim pomoć oko liječenja, ali rekli su mi da oni ne mogu ništa da urade za mene”, kaže Farija Avdula.
Oni kojima je potrebna pomoć za svakodnevno funkcionisanje se minimalno oslanjaju na institucije koje mogu da im pruže podršku, kao što su zdravstvena ustanova, centar za socijalni rad, humanitarne organizacije. U Crnoj Gori ne postoji ni jedan program pomoći niti organizacija koja se bavi riješavanjem pitanja položaja starih Roma.
U okviru sveobuhvatne brige o građanima Crna Gora, kao članica Ujedinjenih Nacija i Savjeta Evrope, ima obavezu da sprovodi i u praksi implementira normative i standarde utvrđene u brojnim međunarodnim dokumentima. Vlada Crne Gore usvojila je međugeneracijski životni pristup koji ističe pravičnost i društveno uključivanje grupe starijih građana u sve oblasti života, i socijalnu integraciju starijih građana radi održavanja i unapređivanja kvaliteta života, ali je od nje ostalo samo pismo na papiru.
Tako kao glavni oslonac starim Romima ostaju njihovi najbliži. A šta ako je nemaju? Ili, ako su i mlađi članovi bez posla i u nemogućnosti da pomognu. Većina starih žive u siromaštvu, lošijeg su zdravlja, usamljeni su i socijalno isključeni, čime su im uskraćena osnovna prava.
Jedan od njih je i Misin Cakić (70). On živi sam. ,,Treba znati svoja prava da bi tražili nešto” , kaže on. ,,Strah me da ne umrem zimi, niko ne bi znao, ko zna koliko bi prošlo vremena do sahrane. Ko ima nekoga đene-đene, a ko nema nikoga, kao što sam ja, onda je to teška priča. Radio sam 20 godina u Srbiji, vozio sam kamione. Imam penziju, koju primam u Užicama ali ne mogu da je podižem redovno jer nijesam u mogućnosti da stalno idem u Srbiju. Ovdje niko neće da me pogleda. Biti star, bolestan, bez djece i bez para, to je očajno. Kad nemaš svoju djecu ne možeš ni da očekuješ od drugih da ti nešto daju ili pomažu. Svaki dan sam željan nečega. Jedina razonoda mi je televizor ali i njega su mi prije neki dan ukrali”.
Prijavio je krađu policiji , ali siguran je da neće ništa preduzeti da pronađu provalnike i vrate mu televizor. „Razvalili su mi dvoje vrata, preturali mi po stvarima. Strah me kad padne mrak da me ne napadnu opet i povrijede”, kaže Cakić koji živi na Koniku, u maloj baraci koja je izuzetno čista i sve je na svom mjestu. „Jedem po jedno i po jelo dnevno. Moram sve dažbine da platim pa onda razvučem to što ostane”. Zaboravio je, kaže, kada je jeo nešto kuvano.
,,Sad je još dobro zato što je ljeto pa ima paprike, malo paradajza…”, kaže Cakić. ,,Život je nikakav, ko je na nogama taj se i snađe za život, jer može da radi, a ko je bolestan, taj može umrijeti. Moralno smo degradirani, a i izgubili smo identitet kao izbeglice”.
Naši sagovornici, od kojih su neki htjeli da ostanu anonimni, nijesu pominjali odlazak u banju, posećivanje kulturnih događaja, poklone za unuke. Ono što je normalno za njihovu generaciju iz većinske populacije. Socijalni kontakti starijih Roma svedeni su na minimum i na najnužnije. Život je golo preživljavanje. U razgovoru sa sagovornicima, vidi se da im je svega dosta, da mnogi čekaju samo kraj. Tu je razočaranost, duboka patnja. I strah od dana koji sviće. Bez nade.
Elvis BERIŠA
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
OKO NAS4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice