Zaboravili smo na svoj život trudeći se da živimo u skladu sa karikaturom i surogatom života koji su nam drugi nametnuli. Kako izgledati, kako se odjenuti, šta jesti, šta ne jesti – samo da drugima ugodimo. Sasvim smo zaboravili da je za zdrav život najvažnije da čovjek ne jede samog sebe
Aristotel se zamislio nad pitanjem:,,Kako da se živi najboljim životom?“ Prije toga, razumije se, morao je odrediti pojam najboljeg života. Šta je, prema Aristotelu, najbolji život za čovjeka?
Da bi došao do ovog odgovora, Aristotel najprije konstatuje da je čovjek složeno biće čiju aktivnost određuju tri osnovne osobine: 1. Unutrašnji nagoni, porivi, odlike karaktera, urođene osobine koje su prisutne u svim ljudima ali su različito naglašene kod svakog pojedinca: 2. Želje, strasti, ambicije usmjerene prema svijetu i drugim ljudima, takođe zajedničke svakom čovjeku ali isto tako različite snage i sadržaja kod svih ljudi; 3. Razum i svijest o vrlini (arete), koji svaka na svoj način, svakom čovjeku otvaraju područje slobodne volje u djelovanju i utoliko pružaju mogućnost kontrole nagona i želja, u skladu sa principima razuma i vrijednosnim zahtjevima vrline. U zavisnosti od odnosa prema ovim osobinama, ljudi žive na tri načina: 1. Prepuštaju se bez bilo kakvog razmišljanja sopstvenom nagonu i strasti, djelujući onako kako im nalaže neposredni poriv; 2. Taktiziraju između jačine sopstvene strasti i snage njihove suptilnije i složenije želje, odnosno, neke dugoročne ambicije, dopuštajući da strast pobijedi želju, ili obratno, da neka dugoročna i velika ambicija, privremeno ili čak i trajno, potisne i savlada porive i zatomi želje; 3. Potpuno kontrolišu i svoje strasti isvoje ambicije pri čemu neposredne postupke i dugoročno djelovanje određuju isključivo u skladu sa zahtjevima života koji vodi do postizanja eudajmonije.
U najširem značenju, eudaimonija je, rekli bismo: mirna savjest, doslovno „najbolje stanje duše“ – koje sadržinski odgovara stanju stalne sreće i trajnog zadovoljstva, uključujući tu materijalnu sigurnost, društveni ugled, dobro zdravlje, čak i lijep izgled. Kao takva, eudaimonija predstavlja najviše ljudsko dobro i utoliko označava i najbolji život. Ovakva sreća postiže se kroz aktivan slobodni život vođen u skladu sa vrlinom (arete) i najvišim principima razuma. To znači da je, prema Aristotelu, najbolji život zapravo život autonomnog pojedinca koji sam procjenjuje svoje postupke rukovodeći se moralnim i estetskim vrlinama i principima razuma, pri čemu su sve njegove strasti, porivi, želje i ambicije, ne samo pod stalnom čvrstom kontrolom, nego su nužno uvijek u drugom planu, posebno ukoliko su suprotne vrlinama i razumu. Najbolji ljudski život izvorno je određen vrlinom i uvijek je usklađen sa razumom. U svemu postaviti vrlinu (arete) kao svoj cilj, samo po sebi znači djelovati u skladu sa razumom, dok razum u svemu prepoznaje vrlinu kao svoj smisao i najviši cilj svakog djelovanja koje teži eudajmoniji.
Ko još danas razmišlja o najboljem životu, koga još zanima eudajmonija!? Mi taj luksuz odavno više ne možemo sebi priuštiti. Ne samo da ne razmišljamo više o najboljem životi, mi više nemamo ni svoj život. Mi više i ne razmišljamo o životu nego živimo po inerciji, pod težinom tereta koji su nam u svemu što čini život, nametnuli drugi. Anonimni, ogromni pritisak određuje nam svaki trenutak života. Naše strasti nisu naše, nego su one koje nam podmeće ogromna mašinerija proizvodnje zadovoljstva, kao lični ultimatum i društvenu obavezu (,,Must do!“;,,Must see!“;,,Must try“; ,,Must have!“) Naše ambicije nisu naše: upregli su nas u svoj jaram a nas uvjerili da je tegljenje njihovih taljiga naš najviši cilj i najveća ambicija.
Zaboravili smo na svoj život trudeći se da živimo u skladu sa karikaturom i surogatom života koji su nam drugi nametnuli. Kako izgledati, kako se odjenuti, šta jesti, šta ne jesti – samo da drugima ugodimo. Sasvim smo zaboravili da je za zdrav život najvažnije da čovjek ne jede samog sebe! Posebno ne zbog toga što je takav kakav jeste, umjesto da mu puca prsluk što nije onakav kako su mu drugi odredili da bude.
Živimo život bez svojih strasti, bez svojih nagona, bez svojih ciljeva, bez svojih ambicija; šta je vrlina, više i ne pamtimo; šta je razum, nismo imali prilike ni upamtiti!
Bili smo grad, sada smo ruševine.
Ferid MUHIĆ