Povežite se sa nama

OKO NAS

NAGRADE NVO GARIWO, HRABRIMA I NEPOKORENIMA: Pravednici na Dan pravednika u Sarajevu

Objavljeno prije

na

U prepunoj sali Bosanskog kulturnog centra, pred oko 1000 mladih iz cijele regije, u Sarajevu je 6. marta na Evropski dan sjećanja na pravednike, upriličena svečanost dodjele Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti.

Organizator dodjele Nagrada je NVO GARIWO, a njihov rad kao donator podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je posthumno Milanu Levaru iz Hrvatske, Vladi Trifunoviću iz Srbije, Asmiru Fatkiću i Višnji Marilović iz BiH, a Nagrada Duško Kondor za afirmaciju građanske hrabrosti Milanu Popoviću iz Crne Gore.

Milan Levar

Nagrada Duško Kondor za građansku hrabrost dodijeljena je Milanu Levaru iz Gospića, posthumno, zato što je iskazao građansku hrabrost, tako što je:

u ratu odbijao da izvrši naredbe suprotne općeljudskim vrijednostima i njegovim ličnim, visokim moralnim ubjeđenjima;

1997. svjedočio pred sudom u Haagu o ratnim zločinima Hrvatske vojske nad civilima uglavnom srpske nacionalnosti u Gospiću;

kao zaštićeni svjedok suda u Haagu odbio promjenu identiteta i mogućnost da napusti Gospić;

28. 8. 2000. ubijen je podmetnutom bombom u dvorištu svoje automehaničarske radionice u Gospiću;

i u svojoj smrti prisutan te stalno pokazuje koliko još Hrvatska nije u stanju da se adekvatno suoči sa svojom ratnom prošlošću jer ni dan-danas njegove ubice nisu pronađene.

Vlado Trifunović

Ovaj general JNA je odbio da sa svojim vojnicima učestvuje u ratnim operacijama u Hrvatskoj. On je 22. 9. 1991. predao Hrvatskoj vojsci kasarnu u Varaždinu prethodno naredivši da se oružje u kasarni onesposobi. Uspio izvesti na sigurnu teritoriju 220 vojnika i 60 oficira.

Zbog svog čina, u Srbiji, koja je bila u sastavu Savezne Republike Jugoslavije, osuđen je za izdaju, a u Hrvatskoj za ratni zločin. Za sebe je tim povodom rekao: „Ja sam jedini general kojega je Hrvatska osudila za ratni zločin, a Jugoslavija zato što nisam počinio ratni zločin.”

Ostao dosljedan svom činu i svakodnevno se borio i bori se da sa sebe skine etiketu „izdajnika i zločinca”. O tome kaže: „Moja prva misao bi ponovo bila da spasavam ljude kojima ja komandujem.”

U Srbiji se uspio izboriti za pravdu te je Vrhovni sud Srbije 2010. godine ukinuo presudu njemu i grupi njegovih oficira. Bori se da nadležne instance u Hrvatskoj učine isto.

U cjelini je ispunio majčin amanet: „Majka me zaklela, kada sam završio vojne škole, da nikoga u crno ne zavijem.”

Asmir Fatkić

Kao predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice (IZ) u Bihaću, 2007. Fatkić je podnio krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu protiv članova IZ koji su u prethodnom periodu izvršili razne zloupotrebe položaja i krađu novca IZ.

Zbog toga je kažnjen tako što mu je Disciplinska komisija Rijaseta IZ nezakonito dala otkaz „zbog istupa u javnim medijima”, sa obrazloženjem da „nije smio podnositi krivične prijave koje su prouzrokovale niz problema i negativan publicitet IZ”.

Fatkić je jedini u istoriji IZ koji je digao svoj glas protiv kriminala u IZ i nije poslušao preporuku tadašnjih vjerskih i političkih moćnika da povuče krivične prijave.

Zbog svog je čina pet puta napadan u službi, a policija ga nije željela zaštititi.

Preživio je i pokušaj ubistva u službi, nakon čega je, zbog stresa i traume, hospitaliziran.

Ostao nepokolebljiv u borbi za pravdu i na insistiranje svojih džematlija ostao njihov imam, hatib i muallim, iako nije zvanično zaposlen, te ne prima platu niti ima osiguranje i penzioni staž. Njegove džematlije, zbog podrške njemu, isključene su iz IZ.

Višnja Marilović

Sarajka Višnja Marilović je prijavila niz nepravilnosti u poslovanju JU „Centar Skenderija” gdje je radila, uključujući i korupciju u samom vrhu preduzeća.

Dobila je otkaz zbog svog čina i bila suočena s nizom neugodnosti uključujući i prijetnje smrću upućene njoj i njenoj djeci.

Jedno vrijeme živjela je i pod policijskom zaštitom zbog prijetnji koje su joj upućivane.

Ostala je uporna u svojoj borbi i nakon otkaza postala direktorica Udruženja za zaštitu uzbunjivača i počela borbu za zakonsku zaštitu ljudi sličnih njoj.

Program manifestacije

Na svečanosti je o svakom laureatu prikazan petominutni dokumentarni film. Svi filmovi nastali su u produkciji NVO GARIWO, a osim filmova prisutni su mogli uživati i u drugim kulturno-umjetničkim sadržajima.

Osim laureata, prisutnima su se obratili i bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko, šefica Ureda Vijeća Evrope u BiH Mary Ann Hennessey te predsjednica Međunarodne komisije za dodjelu Nagrada Duško Kondor Ellen Elias Bursać.

Predsjednik Mesić govorio je o važnosti afirmacije građanske hrabrosti: „Mlade su generacije izložene ciljanom usmjeravanju u pogrešnom pravcu i zato je upoznavanje mladih s pojmom građanske hrabrosti iznimno važno i to ne na akademskoj, nego na pragmatičnoj osnovi. Građanska hrabrost znači imati stav i poziciju i braniti je.”

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko istakao je da se ovim činom daje priznanje onima koji svojim primjerom trebaju inspirirati druge da budu humani jer kada su se suočili s korupcijom, netolerancijom, kriminalom i neznanjem odgovorili su hrabrom odlučnošću da se svrstaju na stranu ispravnog, a ne pogrešnog.

„Našem društvu trebaju građani koji će dići svoj glas protiv nepravde i nesposobnosti, potrebni su mu policajci, sudije i tužioci koji će se oduprijeti uticaju politike i kriminala te obavljati svoju dužnost štiteći građane. Hrabrost koju su pokazali današnji dobitnici mora poslužiti svima kao inspiracija da učinimo više, da radimo bolje te činimo ono što je ispravno”, kazao je Inzko.

Mary Ann Hennessey naglasila je da 6. mart, Evropski dan sjećanja na pravednike, treba biti podsjetnik svima da prihvatimo pravednost, da pojedinačno djelujemo za humanost, jednakost, toleranciju, poštovanje, demokratiju, ljudska prava i vladavinu zakona.

Ellen Elias Bursać, predsjednica Komisije za dodjelu ove nagrade kazala je da su svi bez izuzetka zaslužili ova priznanja, a proces odabira pokazao je koliko je ljudi u BiH i regionu koji, kada uoče potrebu, dignu svoj glas za promjene, zauzmu stav, izlože se rizicima i rade za dobrobit drugih. Bursać je napravila paralelu između protestnih zbivanja u BiH i onoga što su laureati učinili: „Posljednjih sedmica vidjeli smo vas, vaše roditelje, roditelje vaših roditelja, prijatelje i susjede na ulicama, dok ste činili zapravo isto: zauzimali stav, preuzimali rizike i radili za dobrobit drugih. Zaista sam tronuta odlučnošću građana BiH i sigurna sam da će to uroditi plodom. Sve dok se građani bore ne samo za svoju, nego i za dobrobit drugih, dobro će iz toga proizaći.”

Na kraju ceremonije prisutnima se obratila i Svetlana Broz, direktorica NVO GARIWO, koja je nagrade i utemeljila. Ona je zahvala prisutnima, a posebno laureatima na njihovoj nesebičnosti, i u konačnici na tome što postoje i daju nam nadu u bolje sutra.

Hedonizam borbe Milana Popovića

Za afirmaciju građanske hrabrosti Nagradom Duško Kondor ove godine nagrađen je Milan Popović, univerzitetski profesor iz Podgorice. Razloga za nagradu je mnogo a kao glavne možemo navesti to što je: 1991. istupao na antiratnom mitingu u Titogradu dok se uveliko spremao napad na Dubrovnik; tokom rata otvoreno se suprotstavljao crnogorskoj ratnoj politici i njenom služenju projektu velike Srbije; bio jedan od najglasnijih zagovornika nezavisne Crne Gore nakon čijeg se osamostaljenja suprotstavio njenoj kriminogenoj vlasti i svim vidovima nasilja koje je provodio crnogorski režim; zajedno sa Esadom Kočanom i Kočom Pavlovićem podnio krivičnu prijavu protiv premijera, vrhovne državne tužiteljice i ostalih iz državnog vrha, najodgovornijih za ratni zločin deportacije i ubistva oko stotinu bosanskih izbjeglica 1992. Od 1991. do danas Milan Popović je pretrpio brojna uznemiravanja uključujući i prijetnje smrću, ali se nikada nije pokolebao. Uprkos svemu, dosljedno, on ne pristaje na ulogu žrtve, već svojim stavom i akcijom demonstrira hedonizam pobune protiv silnika. Milan Popović je, kao što naši čitaoci dobro znaju, dugogodišnji kolumnista Monitora. Podsjećamo, ranije su prestižnu međunarodnu nagradu za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti iz Crne Gore dobili Slobodan Pejović, hrabri svjedok zločina deportacija BiH izbjeglica, i Esad Kočan, glavni i odgovorni urednik Monitora.

Amer TIKVEŠA

Komentari

Izdvojeno

SAMOUBISTVO NENADA NOVOVIĆA  U SPUŠKOM ZATVORU: Porodica optužuje Upravu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od početka 2020. godine šest pritvorenika oduzelo je sebi život u zatvoru u Spužu. Supruga Baranina Nenada Novovića, koji je 23. februara oduzeo sebi život u tom zatvoru, tvrdi da Uprava i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da to spriječe. Insistira da se sprovede detaljna istraga

 

 

Istraga o tome kako je 33.godišnji Baranin Nenad Novović 23. februara u spuškom zatvoru oduzeo sebi život  dok se nalazio u ćeliji koja je pod video nadzorom i dalje traje. Dok istražiteli ispituju da li u ovom slučaju ima propusta službenika zatvorskog obezbjeđenja,  Novovićeva supruga Kristina tvrdi da Uprava zatvora i zatvorski ljekari nijesu preduzeli ništa da spriječe samoubistvo. Kaže i da su ignorisali molbe da njenog supruga, koji je imao mentalnih problema, adekvatno liječe.

„Moj suprug je bio u teškom mentalnom stanju i ja sam više puta molila nadležne da mu pruže odgovarajuću medicinsku pomoć- ali moje molbe su ignorisane. Umjesto liječenja i zaštite, ostavljen je u jednokrevetnoj ćeliji, uprkos jasnim pokazateljima da je ugrožen. Njegov život ostao je u rukama institucija, a njihov nemar i nehumanost su ga koštali istog“, kaže ona.

Pojašnjava da su prvi put cimeri iz zatvorske ćelije primijetili da je Nenadu narušeno mentalno i fizičko stanje u aprilu prošle godine, te da su tada prvi put i tražili da ga posjeti stručno lice.

“Tada je prvi put psihijatar Nenada posjetio i zvao na razgovor. Saznanja su da je taj razgovor trajao minut i po i da je doktorica procijenila da je u pitanju sportista, što i jeste, moj suprug jeste bio sportista i dobar momak, ali i kroz posjete, kao i  momci koji su provodili sa njim 24 časa, vidjelo se da nešto nije u redu“, kaže ona. .

Objašnjava  da je nakon toga njen suprug promijenio sobu, ali da njegovi problemi nijesu prestali.

„Nenad  nije htio da izađe iz kreveta, nije htio da komunicira sa ljudima. Znam da je došlo i do sukoba u toj sobi. To psihičko stanje  kod njega ispoljavalo se vjerovatno kroz neki vid agresije, kaže Kristina Novović koja ističe da su ljekari bili upoznati da mu je potrebna pomoć te da zna da je i njen suprug sam tražio psihijatra jer je bio svjestan da mu je neophodno liječenje.

„Nemam uvid u te izvještaje,  odnosno šta je dobio od terapije. Međutim očigledno da terapija nije bila adekvatna čim je došlo do ovoga i očigledno i razgovori sa psihijatrom nijesu urodili plodom“, tvrdi Nenadova  supruga.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIRN:  ZLOČIN U BUKOVICI: Dugo čekanje na pravdu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon tri decenije ratni zločini u Bukovici kod Pljevalja i dalje bez pravnog epiloga, porodice žrtava i civilni aktivisti nezadovoljni reakcijom pravosuđa

 

 

Nikad mi neće jasno biti zašto je moj otac ubijen. Bilo mu je pogrešno ime po svemu sudeći“, kaže Vilha Đogo iz Bukovice kod Pljevalja koja danas živi u Mostaru.

Vilha Đogo je rođena u Crnoj Gori i bila je svjedok torture koju su od 1992. do 1995. paravojne, vojne i policijske formacije sprovodile na teritoriji Bukovice kod Pljevalja. U to vrijeme živjela je u selu Tvrdakovići u bukovičkom kraju.

Njenog oca Džefera Đoga (57)  15. juna 1993. godine ubio je pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS) Majoš Vrećo na putu ka selu Potkruše kod Pljevalja. Pripadnici VRS Vrećo i Dragomir Krvavac, obojica iz Bukovice, fizički su maltretirali Đoga a onda mu naredili da legne potrbuške, nakon čega mu je Vrećo iz neposredne blizine ispalio tri metka u glavu. Tijelo pedesetsedmogodišnjeg Džafera Đoga kasnije je pronađeno prekriveno granjem.

Bukovica je planinsko područje u opštini Pljevlja uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom i obuhvata 37 sela, a tokom rata u Bosni i Hercegovini u bukovičkom kraju boravio je veliki broj rezervista Vojske Jugoslavije, policije Crne Gore i pripadnika paravojnih formacija.

Oni su, prema svjedočenjima stanovnika Bukovice koja su prikupili nevladine organizacije za ljudska prava, od 1992. do 1995. godine sprovodili kampanju mučenja, pljačke i zlostavljanja bukovičkih Bošnjaka.

Vilha Đogo podsjeća da se njihova porodična kuća nalazila na putu ka Foči u BiH, kao i da je na tom području bila locirana vojska.

„Policija nam je dva puta pretresala kuću. Oba puta je policija došla od prvog komšije pravoslavca. Moja i njihova majka su pili kafu. Ključ od kuće su ostavljali kod nas. I nakon 20 dana pošto je otac ubijen, neki ljudi su došli kod njih puštali muziku i pucali u vis“, tvrdi.

Prema podacima Udruženja prognanih Bukovčana od 1992. do 1995. na teritoriji Bukovice ubijeno je šest osoba: Džafer Đogo, Hajro Muslić (75) i njegov sin Ejub Muslić (28), Latif Bungur (87), Hilmo Drkenda (70)  i Bijela Džaka (70) dok su Himzo Stovrag (65) i Hamed Bavčić (76) izvršili samoubistvo zbog posljedica torture. Desetine stanovnika bukovičkih sela bili su fizički zlostavljani, 11 je oteto i odvedeno u Čajniče u BiH,  90 porodica je protjerano, a većina domaćinstva opljačkana.

Majoš Vrećo je jedini pripadnik vojnih i policijskih formacija koji je osuđen zbog zločina u Bukovici. Osnovni sud u Bijelom Polju osudio je Vreća na 4 i po godine zatvora, da bi Viši sud u Bijelom Polju u novembru 1994. preinačio kaznu na 14 godina. Tadašnji predsjednik Crne Gore Milo Đukanović amnestirao je Vreća u decembru 2001. godine.

Dragomir Krvavac oslobođen je zbog neuračunljivosti, a ubistvo Džafera Đoga nije okarakterisano kao ratni zločin već kao ubistvo izvršeno iz niskih pobuda i zbog nacionalne mržnje.

„Nisam zadovoljna sa istragom o ubistvu moga oca. Sva istraga se svela na izvršioca ubistva, a saučesnici i oni koji su nagovarali da ga ubiju i koji su bili prisutni prilikom ubistva su oslobođeni“, tvrdi Vilha Đogo.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA U SLUČAJU UBISTVA LJUBIŠE MRDAKA I PLJAČKE POŠTE U NIKŠIĆU: Ubijanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok sud i tužilaštvo prebacuju odgovornost za oslobađajuću presudu jedni na druge, supruga ubijenog Ljubiše Mrdaka saopštila je da su ovakvom presudom Ljubišu ubili drugi put

 

 

Oslobađajuća presuda za pljačku nikšićke pošte i ubistvo Ljubiše Mrdaka, koju je u utorak donio sudija podgoričkog Višeg suda Veljko Radovanović izazvala je burne reakcije i kritike na račuin bezbjednosnog i pravosudnog sistema Crne Gore. Zbog ovog djela se sudilo Mitru Kneževiću, Stojanu Albijaniću, Nemanji Miljkoviću, Petru Zolaku, Srđanu Svjetlanoviću, Davidu Banjcu i Stefanu Regojeviću, koji su nakon izricanja prvostepene presude pušteni iz spuškog zatvora.

Iz obrazloženja presude sudije Radovanovića,  zaključuje se  da je istraga traljavo vođena, te da tokom istražnog postupka nijesu prikupljeni dokazi kojima bi se potvrdilo ono što je tužilaštvo tvrdilo – da su optuženi 20.novembra 2021.godine u Nikšiću počinili razbojništvo tokom kojeg su ubili radnika obezbjeđenja Pošte, Ljubišu Mrdaka.

Sudija je naveo da je sud doveden pred svršen čin i da je zbog ovakve optužnice morao sud da preuzme ulogu istražnog organa.

„ Na neki način je sudsko vijeće stavljeno pred svršen čin jer je moralo da sudi na osnovu ovakve optužnice. Morao je sud da vodi istragu. Saslušano je na više desetina svjedoka, pregledano je na desetine sati video snimaka“, saopštio je sudija Radovanović. .

On je kazao da se iz optužnice nije moglo utvrditi ni ko je ispalio smrtonosne hitce u Mrdaka.

„Stoji činjenica da je sud imao mogućnost da utvrdi pojedinačnu odgovornost optuženih što je i pokušao, preuzimajući istražnu ulogu, ali ni jedan od svjedoka nije mogao da prepozna optužene. Sud je imao u vidu sve dokaze podnesene od strane tužilaštva i navode odbrane. Sud smatra da se krivično pravna odgovornost nije mogla utvrditi na jasan i nedvosmislen način“,  kazao je između ostalog Radovanović u obrazloženju presude, navodeći propuste tužilačke istrage koja je, kako smatra, dovela do ovakve optužnice.

U obrazloženju oslobađajuće odluke sudija Radovanović je dodao i da su u pojedinim segmentima tvrdnje Višeg državnog tužilaštva ostale na nivou osnova sumnje a u nekim na nivou indicije ili čak ni na tome.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara
ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo