Nada Matović je rođena 1996. godine u Beranama. Godinama se bori sa cerebralnom paralizom. Dar za pisanje pronašla je u procesu prihvatanja sebe. Kako kaže, nikada nije lako imati bilo koju vrstu nedostatka, ali ljudi, tokom svih godina dok stvara, grade o njoj mnogo drugačiju sliku

„Poezija je ljubav. Ona treba da bude spona koja povezuje ljude, nevidljiva isprekidana žica. Bilo bi lijepo kada bi se važnim datumima, poput nedavno minulog Svjetskog dana poezije, davalo više pažnje, a umjetnicima sloboda da se prikažu u javnosti, kako njihovi radovi ne bi čamili u fiokama. U društvu bez umjetnosti život je čudan i prazan”, kaže za Monitor pjesnikinja Nada Matović.

Rođena je 1996. godine u Beranama. Godinama se bori sa cerebralnom paralizom. Dar za pisanje pronašla je, kaže, u procesu prihvatanja sebe. „Nikada nije lako imati bilo koju vrstu nedostatka, naročito onda kada se trudimo da budemo korisni članovi zajednice, ravnopravni u svemu sa drugima. Mislim da ja to jesam, bez obzira na problem koje mi invaliditet nameće, kako u obrazovanju, tako i u društvu. Nijesam imala mnogo prijatelja ni u osnovnoj, ni u srednjoj školi, jer su me svi gledali sa nekom dozom straha. To me je podstaklo na pisanje i stvaranje”, priča Nada.

Studentkinja je Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore u Bijelom Polju. Pravo voli, ali žali zbog toga što nije imala mogućnost da upiše Fakultet za jezik i književnost, koji je bio njena prvobitna želja. Maštala je da postane profesorica književnosti. „Pribjegla sam tome da studiram u gradu koji je bliži mom rodnom mjestu. Nažalost, fakultet u Bijelom Polju nije uslovan za osobe sa invaliditetom. Ispite polažem na prizemlju i nemam mogućnost interakcije sa kolegama. Međutim, ne gledam sebe kroz različitost, ni u životu, ni u pjesništvu. Ja sam običan čovjek sa posebnim darom”, ističe pjesnikinja.

Poeziju piše od drugog razreda srednje škole. Presudan trenutak bio je kada je od profesorice dobila savjet da pročita Blago cara Radovana Jovana Dučića. Tada je shvatila da želi da postane spisateljica. Motiva je bilo više. Tragala je za razumijevanjem problematike ljubavi i mladih, a inspirisali su je svakodnevica i okolnosti koje nameće.

Nedavno je objavljena njena četvrta zbirka pjesama – Na krilima poezije. „U njoj obrađujem mnoštvo tema, od slobodnog stiha, ljubavi koja treba da bude naš lajt motiv. Trudim se da zbirka bude što inovativnija, s elementima savremenog izraza”, kaže ona.

U prvoj zbirci pjesama, pod nazivom Oda mojoj radosti, napravila je prvi iskorak ka svijetu imaginacije, koji joj je donio nešto magično. Na drugoj – Sunčani život radila je oko dvije godine. Pjesme u njoj govore o ljubavi, položaju žene u društvu, prihvatanju života, svakog kao jednakog. „Potrebno je mnogo rada prilikom pisanja. Objavljivanje zbirke košta, a teško je naći nekog ko prepoznaje talenat, cijeni trud i ima želju da to finansijski potpomogne”. Sada, priprema novu koja će se zvati Kofer izgubljenih riječi.

Nada Matović je dobitnica mnogih književnih nagrada i učesnica više književnih olimpijada. Jedan od radova joj je uvršten u Zbornik čuvara prirode. Nositeljka je i priznanja Pjesnik – Svetionik. U februaru ove godine nagradio ju je Klub umjetničkih duša Mrkonjić grad, na 21. javnom konkursu ljubavne poezije Pjesme nad pjesmama povodom Dana zaljubljenih, u kategoriji Mlade nade ljubavnog pjesništva. Napisala je pjesmu na temu Hoćemo li na put ljubavi? „Priznanja mi potvrđuju da se poezija ipak cijeni i motivišu me da nastavim da radim. No, bilo bi dobro da država pokaže više interesovanja za kulturu i pružanje podrške pjesnicima. Pojedine nevladine organizacije se trude da nam pomognu koliko mogu. Uslovi u kojima trenutno stvaramo su neuporedivi sa onim u državama regiona. U Srbiji, na primjer, ima mnogo književnih klubova. U Crnoj Gori tako nešto gotovo da ne postoji, što je poražavajuće”, ističe Nada.

Očekivala je da će obrazovne ustanove koje rade sa djecom i mladima pronaći način da upriliče Svjetski dan poezije, koji se obilježava 21. marta a koji je UNESCO ustanovio još 1999. godine. „Mislim da bi talentovanoj djeci bilo lakše da se odluče da pišu ako imaju priliku da komuniciraju sa pjesnicima. Nadala sam se da će barem neke škole odgovoriti na moje molbe da upriliče simboličan događaj u ime Dana poezije. Niko mi nije odgovorio. Imajući u vidu da u pojedinim školama nema ni literarnih sekcija, to i ne iznenađuje”.

Trudi se da svoj rad na što više načina učini dostupnim javnosti, kako putem društvenih mreža, tako i kroz donacije ustanovama kulture i đačkim domovima. „Osjećaj je neopisiv kada znate da možete doprinijeti obrazovanju i razvijanju ljubavi prema pisanoj riječi kod djece i mladih. Baviti se bilo kojom vrstom umjetnosti je dragocjeno. Imam potrebu da uradim nešto dobro za društvo, i da ga mijenjam. Nada uvijek postoji da će kultura u Crnoj Gori biti na nivou na kom zaslužuje”.

Najviše joj se dopada savremena poezija. „Na mene je poseban utisak ostavila pjesma Rekvijem, uvažene profesorice i mlade pjesnikinje Dijane Tiganj jer u sebi sadrži ljubav i sve ono sve što čini životnu svakodnevicu jedne žene. Ona je u ovoj pjesmi dokazala koliko je bitna savremenost u poeziji, te da umjetnik, i pored brojnih prepreka sa kojim se suočava, uvijek može svoj rad da učini drugačijim od drugih”.

Od pisanja i poezije se, ističe Nada Matović, ne može živjeti i zarađivati. No, ona joj je uljepšala život. „Bez nje je on prazan. Najsnažniju podršku dobijam od porodice, prijatelja, pa i profesora, a za sve ove godine dok stvaram, ljudi grade mnogo drugačiju sliku o meni”.

Drugima poručuje da nikada ne odustaju od sebe, ma koliko bilo teško postati vidljiv u nimalo svijetlim uslovima. „Svjetlost će jednog dana doći, ona nastaje tek onda kada prezremo mrak”.

                                                                                                                                  Andrea JELIĆ