Biće 21. maj ove godine zanimljiv dan. Proslavićemo petu godinu obnove crnogorske nezavisnosti, biće održan Šesti kongres Demokratske partije socijalista. Uoči, dakle, Dana nezavisnosti i Kongresa DPS-a oči nam je, kroz razgovor na TVCG opet otvorio predsjednik te partije Milo Đukanović. U kratkoj rekapitulaciji podsjetio nas je, bilioniti put, da u Crnoj Gori nije bilo rata, možda samo nekih „tehničkih nesporazuma”. Aman. Posvemašnu uspješnost svoje partije objasnio je njenom „konkurentskom sposobnošću da se mijenja”. Slični procesi prirodna su karakteristika nekih organizama; naučnike godinama brinu bakterije koje postaju otporne na antibiotike.
Uglavnom, Đukanović je otklonio našu glavnu brigu – ostaće na „vrlo zahtjevnoj” funkciji predsjednika DPS-a i biti tu ako zatreba. „U ovom času ne razmišljam ni o kakvom državno-političkom angažmanu, ali sami smo se podsjetili, a i život nas uči da nikada ne treba reći nikad. Nikada ne možemo pretpostaviti šta nam može donijeti sjutrašnji dan”.
Svima koji su razmišljali o reformskim kapacitetima novog premijera Igora Lušića, Đukanović je razjasnio: riječ je o ,,projektovanom diskontinuitetu”. Nema kud preciznije.
DPS-ove sposobnosti promjena, i kontinuitet dosad su nam, osim rata, bijede i izolacije, sa početka njihove vladavine, donijele i nezavisnu državu koja liči na sve, samo ne na ono o čemu se nekada sanjalo. Duboko podijeljeno, korumpirano društvo, siromašna većina, jadna privreda. Milenko Popović, profesor Univerziteta Mediteran smatra da je, budući da je proces izgradnje nezavisne države zapravo otpočeo još 1999. godine, kada se Crna Gora faktički ekonomski izdvojila iz bivše SRJ, bilo već dovoljno vremena da se ,,vide jasni rezultati i state building i nation building politike naše vlasti”.
„Građanski koncept nacije, u koji se naša vlast svako malo kune, zasniva se na povezanosti baziranoj na snažnoj percepciji korelacije interesa ljudi koji žive na teritoriji jedne države, odnosno, na sveopštoj lojalnosti građana te zemlje javnim institucijama te teritorije, institucijama koje trebaju da obezbede pomenutu korelaciju interesa. Ako nema te korelacije, neće biti ni lojalnosti, pa samim tim ni države, a ni nacije. Biće samo teritorija. Ako se stvar posmatra na ovaj način, onda možemo bez dvoumljenja reći da je Crna Gora u ovom času samo ‘nezavisna’ teritorija a ne i nezavisna država”, ocjenjuje Milenko Popović.
Najkrupniji korak na putu približavanja Crne Gore Evropi, diči se vlast, je činjenica da je Crna Gora u decembru prošle godine dobila status kandidata za članstvo u Uniji. Lijepo zvuči, ali zasad to je tek titula. Pretpristupni pregovori će, znamo svi, početi kad ispunimo sedam uslova koje smo dobili u paketu sa preporukom za dobijanje statusa kandidata.
Ocjene iz Evropske unije uvijek su iste: zabrinutost zbog korupcije, organizovanog kriminala, diskriminacije i slobode medija, opomene da promjene zakona malo znače ako se oni ne primjenjuju. Uprkos tome što ocjene iz Evrope silno nerviraju predsjednicu Vrhovnog suda, izdaleka se, izgleda, bolje vidi kakvo nam je pravosuđe. ,,Rezultati istraga, tužbi i pravosnažnih presuda u slučajevima korupcije ostaju niski”, ocijenio je Evropski parlament.
Banka premijerovog brata kojoj država daje milione, ministar finansija, budući premijer, koji potpisuje taj posao i kasnije dopušta da bankar vrati pozajmicu tako što će čuvenih 11 miliona letjeti s računa na račun, samo je jedan od primjera kako ova vlast državne pare koristi za privatne interese. Isto je gdje god se zagrebe.
U suočavanju sa prošlošću slično smo uspješni kao u borbi protiv korupcije. Obrazac je da država optuži izvršioce, da optužnice budu klimave i da se procesi godinama vuku po sudovima, pretežno sa oslobađajućim presudama na kraju. Nema kraja, naročito ne jasnog- sa osudom naručilaca i izvršilaca ni u procesu za ubistvo glavnog urednika novine Dan Duška Jovanovića ni u postupku zbog ubistva visokog policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića.
Priča o Crnoj Gori kao oazi za zbrinjavanje izbjeglica nekada je bila djelimično tačna, odavno, međutim, trune u neljudskim uslovima izbjegličkih kampova na Koniku.
Nedavno su Ujedinjene nacije objavile rezultate istraživanja prema kojima ljudi u Crnoj Gori godišnje za podmićivanje izdvajaju oko 450 eura. Pitanje nije – da li, neko – odakle?
Ni onda kad smo, zahvaljujući rasprodaji, uživali u blagodetima visokog bruto nacionalnog dohotka nivo siromaštva u Crnoj Gori nije se smanjivao. Novac je odlazio na produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih. Deset odsto najbogatijih trošilo je 18 puta više od deset odsto najsiromašnijih. Treću godinu nezavisnosti slavili smo uz podatke da je oko 30 odsto građana ekonomski ugroženo, najviše njih na sjeveru, gdje živi 62 odsto siromašnih. Bolje nije.
Uoči pete godišnjice nezavisnosti prosječna zarada u Crnoj Gori je, prema Monstatovim podacima, 484 eura. Minimalni troškovi života četvoročlane porodice u Crnoj Gori, prema podacima Saveza sindikata iznose 735. Fali pola plate.
Zato ne fali zabave. Dok se sprema da proda Elektroprivredu, i izgradi, po ocjeni mnogih stručnjaka, visokorizične brane na Morači, koje građanima ove države neće donijeti nikakvu korist, dok Željezaru šalje u stečaj i po drugi put se zadužuje emitovanjem euro obveznica, široke narodne mase zabavljene su pitanjima identiteta. Naravno, na način kako tu stvar vidi ovdašnja vlast.
Najnovije je da se Šesti arhijerejski sabor DPS-a sprema da ujedini crkvu u Crnoj Gori. ,,Pošto su pravoslavni vjernici podijeljeni u Crnoj Gori, prevazilaženju ove podijeljenosti najbolje pogoduje jedinstvena i organizaciona samostalnost pravoslavne vjerske zajednice uz puno poštovanje i afirmaciju crnogorskog, državnog i nacionalnog i kulturnog identiteta i međunacionalnog sklada”, piše u DPS-ovim dokumentima.
Dodatno je tu stvar obrazložio predsjednik DPS-a . Vladajuća je partija, kaže, zabrinuta za stabilnost Crne Gore kojoj podjele ne pogoduju. ,,Jedna od podjela je unutar dijela pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, i dosta je ostrašćena. Otuda naš interes da se ta podjela prevazilazi i zato se zalažemo da, ako je to moguće, razumnim pristupom dođe do objedinjavanja oko korpusa pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori”.
Milo Đukanović sa drugovima najprije je Crnu Goru dijelio na ,,branioce” SFRJ i izdajnike, ustaše i slične koji ne žele da ratuju, potom je bio za zajednicu sa Srbijom nasuprot ostrašćenim separatistima, poslije je, nakon razlaza sa partijskim drugovima, sebe svrstao u poklonike nezavisnosti, njima ostavio ulogu zagovornika velikosrpskih ideja… Njihova vlast počiva na podjelama u crnogorskom društvu i sad će, eto, DPS da ujedinjuje pravoslavlje. Naravno da će to biti samo još jedan razlog za udaljavanje jednih od drugih, nikako za približavanje. Doduše, napomenuli su da se ne obraćaju građanima, nego svojim članovima. Objedinjavanje pravoslavlja biće im partijski zadatak. Ako ne bude druge, Đukanović bi se, za početak mogao kandidovati za vršioca dužnosti mitropolita – nikad ne reci nikad. I bez toga, beatifikacija mu, ako bi se Kongres pitao, ne gine.
Možda nehotice, vlada i ostali organizatori proslave pete godišnjice obnove crnogorske nezavisnosti uzeli su kao simbol te parade znak za beskonačnost. Možebiti su malo pobrkali beskonačnost i vječnost, ali ni ovako nije loše – Crna Gora pet godina nakon referenduma o nezavisnosti jasna je taman koliko pojam beskonačnosti.
Prije neku godinu svečano otvorena željeznička stanica u Danilovgradu, još čeka brzu prugu i putnike. Tako nam je napravljena i država. Ili o Crnoj Gori, ipak, bolje govore Gornje Mrke. Odatle smo, novim autoputem krenuli u svjetliju budućnost. Pa kad se stigne.
MILENKO POPOVIĆ: Najgori od mogućih svjetova
Već je prihvaćena činjenica da je Crna Gora zarobljena država. Zarobljena je od oligarhije formirane u ratnim godinama devedesetih. Poslovna i politička elita, između kojih je često teško napraviti razgraničenje, koristile su, kao nikad u istoriji i kao nigde u svetu, instrumente državne moći za preusmeravanje društvenog bogatstva u ruke onih koji su se i inače dobro ekonomski pozicionirali u ratnim vremenima. Rent seeking je, uprkos retorici, osnovna vrsta preduzimaštva koja se u ovim uslovima razvila. Imamo, dakle, intervencionizam neviđenih razmera i to upravo na način na koji ga ne bi smelo biti – u raspodeli nacionalnog bogatstva u korist najmoćnijih. Upali smo u oligarhijski kapitalizam, u najgori od svih mogućih svetova. Strogo oslanjanje na privatnu svojinu i tržišnu regulaciju u manje razvijenim zemljama, sa nerazvijenim institucijama i imperfektnim tržištima, nužno bi vodilo razvoju ove vrste kapitalizma čak i da nije bilo ratova i prvobitne akumulacije kapitala.
Tržište, zato što ovde nije ni savršeno konkurentno ni potpuno, nema snagu da generira onakvo uravnotežavanje i dinamiku koja krasi preduzetnički kapitalizam. Prirodna težnja za profitom u ovakvim zemljama vodi nastojanju da se ostvare povoljnosti koje pruža država. Razvilo se, kao što smo rekli, do neviđenih i bolesnih razmera takozvano rent seeking ponašanje, tj. preoblikovanje države u instrument za osvajanje enormnih i trajnih tokova profita od strane privilegovanih slojeva društva. I ostali oblici korupcije su cvetali. Mala korupcija je postal modus vivendi, što je vodilo moralnoj degradaciji nacije, a velika korupcija, pogotovu ona vezana za privatizaciju, je postala ,,priča postanja” novog crnogorskog poretka. Klijentski režim je toliko duboko ukorenjen da se ni posao portira ne može dobiti a da prethodno ,,koalicija” o tome ne postigne dogovor. Enormne socijalne razlike, siromaštvo i isključivanje ,,drugih” su osnovna obeležja Crne Gore.
Nasuprot ovom snažnom intervencionizmu u preraspodeli bogatstva izostala je aktivna industrijska politika države koja bi bila u funkciji jačanja nepotpunog tržišta i u funkciji uklanjanja tržišnih imperfektnosti. Jedino tako bilo je moguće razviti onakvu strukturu domaće ekonomije koja bi otvorila širok skup oportuniteta najvećem broju građana Crne Gore. Nesposobna da stvori uslove za razvoj domaće ekonomije, vlast se oslanjala isključivo na strane direktne investicije kao mašinu rasta.
Nažalost, ne samo da su strane investicije nedovoljne da se optimizira rast ekonomije, nego su one bile po svojoj strukturi krajnje nepovoljne. Pre svega, ovde se prvenstveno radilo o prodaji postojećih resursa, fizičkog kapitala i prirodnih resursa, a vrlo malo o greenfield investicijama koje jedine mogu povećati proizvodni kapacitet ekonomije i doprineti otvaranju novih radnih mesta.
Drugo, ove su investicije bile uglavnom vezane, a i u budućnosti će izgleda tako biti, za eksplaotaciju prirodnih resursa, što ne garantuje otvaranje i širenje oportuniteta za širok krug građana Crne Gore. U ovako zarobljenoj državi nije ni moguće pokrenuti racionalnu upotrebu postojećih prirodnih resursa kojima zemlja raspolaže. Prirodni resursi kojima raspolažemo pre deluju kao prokletstvo nego kao blagoslov.
Treće, kroz ove smo investicije dobili krajnje problematične strateške investitore, koji redom svi (KAP, Željezara, Elektroprivreda …) nisu bili u stanju, a nisu ni nameravali, da realizuju investiciona i druga obećanja iz ugovora o privatizaciji. Ne samo da nisu otvarali nova radna mesta već su, uz svesrdnu pomoć vlasti, revidirali ugovore u pravcu otpuštanja radnika. I tako dalje. Jednom rečju, strane direktne investicije ne samo da nisu proširile set oportuniteta za široke slojeve stanovništva, već su snažno delovale u suprotnom pravcu.
Ukratko, glavni učinak oligarhijskog kapitalizma koji hara Crnom Gorom je stalno sužavanje seta oportuniteta u kojima bi najširi krug ljudi prepoznao svoj interes.
Kosara BEGOVIĆ
IN ENGLISH2 sedmice
IN ENGLISH2 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
SVIJET3 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU1 sedmica
DRUŠTVO2 sedmice
FOKUS3 sedmice