Presabirajući kako žive Srbi u regionu, državni sekretar u Ministarstvu za dijasporu Srbije Miodrag Jakšić, objavio je ovih dana da je srpsko pitanje najbolnije u Crnoj Gori, gdje ne postoji ni minimum ustavnih i statusnih prava za Srbe u kulturi, informisanju, prosvjeti i vjeroispovijesti. Nekoliko dana kasnije srpski ministar za dijasporu Srđan Srećković ublažio je stvar: Srbi u Crnoj Gori nijesu ugroženi, samo njihov status nije precizno definisan. Zvanična Crna Gora rekla je svoje. Pomoćnik ministra za ljudska i manjinska prava Sabahudin Delić Jakšićevu je izjavu ocijenio neodgovornom i objasnio da Srbi u Crnoj Gori uživaju ni manje, ni više prava od svih ostalih naroda koji konstituišu državu Crnu Goru. ,,U državi Crnoj Gori za razliku od drugih država u regionu pa i šire, stanje ljudskih, a pogotovu manjinskih prava, je na najvišoj stepenici”, pohvalio se Delić. On radi u ministarstvu u kom je zaposleno pet ili 62 i po odsto Albanaca i tri, ili 37,5 procenata Bošnjaka. Portparol DPS-a PRETPOSTAVKE: Rajko Kovačević naglasio je da je Crna Gora novim Ustavom definisana kao građansko društvo i da je stvorila pretpostavke za puno njegovanje i uvažavanje svih različitosti po bilo kom osnovu. „I ne samo kroz Ustav, nego i u realnom životu Crna Gora živi društvo punog međuvjerskog, međukonfensionalnog, etničkog sklada, što joj je i donijelo epitet uspješene evropske priče”.
Srbi se nijesu složili. Nova srpska demokratija je primijetila kako je dobro da se u Srbiji intenzivnije pokreće pitanje Srba u Crnoj Gori i da je gotovo nepodijeljeno mišljenje da Srbi u Crnoj Gori moraju biti ravnopravan činilac i akter u društvenom i političkom životu. Srpski nacionalni savjet pohvalio se kako je srpsko ministarstvo za dijasporu formiralo stavove o položaju Srba u Crnoj Gori na osnovu podataka sa kojima su ih baš oni “upoznali”.
Predsjednik te organizacije Momčilo Vuksanović je naglasio kako je promjena crnogorskog Ustava, ,,u smislu povratka konstitutivnosti srpskog naroda”, jedini način da se poboljša status Srba u Crnoj Gori. Prema ocjeni iz Akademske alternative u državnim organima postoji diskriminacija Srba i ukoliko krivci za takvo stanje ne budu odgovarali, može doći do ,,internacionalizacije položaja srpskog naroda u Crnoj Gori”.
RASEJANJE: Priča o životu Srba u rasejanju u Srbiji se nedavno zahuktala pošto je udruženje građana Napredni klub objavilo Izvještaj o političkim pravima Srba u regionu. U tom dokumentu razmotreno je kako Srbi žive u okolnim zemljama i konstatovano da je posebno poblematično pitanje državne politike prema Srbima u Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji i Sloveniji. ,,Srbija očigledno ne priznaje postojanje srpskog naroda u Crnoj Gori. Srpska diplomatija se tim pitanjem ne bavi. Polazeći sa stanovišta da su Srbi i Crnogorci jedan narod, opterećeni u izvesnim slučajevima porodičnim poreklom i ličnim interesima, državnici Srbije oglušuju se o očiglednu diskriminaciju Srba u Crnoj Gori i pritiske u cilju njihove nacionalne, verske i kulturne asimilacije.”
Čedomir Antić, istoričar i jedan od autora Izveštaja, zamjera Srbiji što ,,neravnopravnost i asimilacija” kojima su Srbi u Crnoj Gori izloženi ne privlači njenu pažnju. ,,Srbi u Crnoj Gori su je interesovali samo dok je štitila birokratsku zajedničku državu”.
Dr Živko Andrijašević, istoričar, za Monitor kaže da ovaj tekst ne zaslužuje ozbiljan osvrt, jer u njemu nema konkretnih i provjerljivih činjenica, koje bi ukazale na ugroženost srpskog naroda u Crnoj Gori. ,,Činjenica da je 1991. godine u Crnoj Gori bilo devet odsto Srba, a 2003. – 32 odsto, čini neodrživom tvrdnju o njihovoj asimilaciji i ugroženosti. Ako je takav trend posljedica organizovanog progona, onda vjerujem da nema naroda na Balkanu koji ne bi poželio da ga ovako progone. Naravno, istoričari mogu razumjeti potrebu ovih ljudi da se preko interneta igraju Garašanina.”
BRISANJE: U odgovoru na pitanje Monitora o diskriminaciji Srba u Crnoj Gori, Slaven Radunović, potpredsjednik Nove srpske demokratije tvrdi da postoje primjeri ekonomskog i kulturnog aparthejda, ali da se još nije našla NVO koja se bavi ljudskim pravima ili novinar – slobodni čovjek, da ih istraži. ,,Niko od 200.000 Srba u Crnoj Gori ili 32 procenta od ukupnog broja stanovnika, koji pune 32 odsto budžeta ove države, nije zaslužio da bude sudija Ustavnog ili Vrhovnog suda, direktor nekog pozorišta, muzeja ili biblioteke koji su na državnim jaslama, član Savjeta RTCG, direktor bilo koje srednje škole u Crnoj Gori, upravnik neke pošte, visoki policijski ili bilo kakav značajan funkcioner u državnoj upravi. Ova država je izbrisala srpski jezik kao službeni, iako se na jedinoj, za to meritornoj anketi – popisu stanovništva, 64 odsto građana izjasnilo da govori taj jezik”.
Radunović ocjenjuje da ljudi koji se izjašnjavaju kao Srbi jesu u gorem položaju od ostalih koji nijesu “moralno – politički” podobni. „U primitivnim društvima, gdje se pobjeda na izborima doživljava kao osvajanje teritorija na Divljem zapadu, svi koji nijesu dio pobjedničkog ‘karavana’ imaju vrlo sužen krug djelovanja. Međutim, među njima ima značajnih razlika. Neki od njih, ipak uspiju da odštampaju po neku knjigu na račun države, uguraju se u neku instituciju koju finansira vlast – recimo DANU i slično. Kao Srbinu, startna pozicija vam je mnogo gora, jer ste, kao i ovi prvi, moralno – politički nepodobni, ali ste uz to i po default-u ‘opozicija (privatnoj) državi Crnoj Gori’.”
POLOŽAJ: Vasilije Lalošević, potpredsjednik SNP, na pitanje – jesu li Srbi diskriminisani u Crnoj Gori kaže: „Da, ali su pod ovom vlašću diskriminisani svi. I Srbi, i Crnogorci, i Bošnjaci, i Muslimani, i Albanci, i Hrvati, i Romi i ostali.” On smatra da pripadnici srpskog naroda jesu u nezavidnijem položaju od drugih prilikom zapošljavanja, ali da su, u ekonomskom smislu, diskriminisani i svi drugi narodi u Crnoj Gori.
„Ako aktuelna vlast u nastojanju da što duže ostane na vlasti igra na kartu podjela, i to posebno onih na nacionalnoj osnovi, automatski udara na tradiciju i duhovnost istinske Njegoševe Crne Gore. Ako i nakon osamostaljenja Crne Gore neko iz vlasti i dalje kreira navodni osjećaj ugroženosti od Srbije i Srba u Crnoj Gori to može voditi samo novim podjelama”, ocjenjuje Lalošević.
Uprkos samozadovoljnim izjavama vlasti, čak su i u Izvještaju o radu Zaštitnika ljudskih prava i sloboda objavljeni ne tako blistavi podaci o zastupljenosti pripadnika manjina u pojedinim državnim službama. U većini ministarstava koja su dostavila podatke radi preko 80 odsto Crnogoraca, u ministarstvima zdravlja i turizma – blizu devedeset procenata. Ako je za utjehu – od 28 zaposlenih u lokalnoj upravi u Andrijevici ima – 28 Srba.
STRUKTURA: Zaštitnik je utvrdio da je nacionalna struktura pojedinih državnih organa i organa lokalnih uprava neadekvatna i naglasio da se ne poštuju dovoljno ni međunarodni standardi, ni domaći propisi o proporcionalnoj zastupljenosti pripadnika manjina. Pripadnicima manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica, Ustav ove države jamči, pored ostalog, pravo na ,,srazmjernu zastupljenost”. Problem je što se ne zna koji su manjinski narodi. Ne zna se baš ni šta je sa većinskim: od popisa 1991. do onog 2003., u ovoj zemlji je, zahvaljujući nesebičnom zalaganju vlasti, nestalo preko 18 odsto Crnogoraca. Više od 112 hiljada.
Dr Andijašević primjećuje da se od prvog do posljednjeg popisa u Crnoj Gori, u okviru populacije, koju uslovno označava pravoslavnom, stalno i radikalno mijenja stav o sopstvenoj nacionalnoj pripadnosti. ,,Takva pojava svjedoči da se kod ovog dijela crnogorskog društva nacionalno određenje formira u zavisnosti od političkih okolnosti, a ne na osnovu uvjerenja koja imaju tradicijsko i kulturološko uporište. U društvu kao sto je naše, ideološki inženjering i dalje može presudno da utiče na nacionalnu strukturu. A sve što je posljedica ideološkog inženjeringa, ima vijek trajanja isto koliko i politička moć koja stoji iza tog inženjeringa.”
Kako se god okrene, i kod Crnogoraca i kod Srba u Crnoj Gori – vrvi od serdara i vojvoda. Mi znamo kako.
Kosara K. BEGOVIĆ