Velika specijalizovana naftna kompanija, bez poslovnog iskustva u turizmu, investira u dalekom inostranstvu stotine miliona u zakup nekretnina koje tek treba pretvoriti u risort – ekskluzivni hotelski kompleks sa četiri i po i pet zvjezdica. Otkud takav aranžman?

Bivši garnizon Orjenski bataljon u Kumboru – ukupno 241.695 m2, plus 90 objekata bruto površine 62.782 m2 – ugovorom o zakupu sa Vladom Crne Gore od 10. jula je preuzela Državna naftna kompanija Republike Azerbejdžan (SOCAR).

Zakupnina na 90 godina se sastoji od jednog eura po kvadratu i pet odsto varijabilne zakupnine od dobiti koju zakupac ostvari. Fiksna zakupnina, ugovoreno je, platiće se unaprijed za prvih 45 godina. SOCAR je obavezan da investira najmanje 52 miliona eura u naredne četiri godine, odnosno ukupno 258 miliona eura tokom prvih osam godina zakupa.

Tender za Orjenski bataljon je raspisan 14. septembra prošle godine, ali se SOCAR u prvoj fazi nije pojavio. Tendersku dokumentaciju su otkupili NHC – američki konzorcijum, a za SOCAR Triangle Investments and Development Limited iz Londona. Rok za dostavljanje ponuda bio je produžavan dva puta i tek su 15. marta podnešene ponude.

U međuvremenu, Milo Đukanović i Milan Roćen su 21. i 22. decembra bili u Bakuu. Đukanović je tamo otputovao „na lični poziv” predsjednika naftom i gasom prebogate zemlje na Kavkazu – Ilhama Alijeva, ujedno i predsjednika partije Novi Azerbejdžan. Roćen je bio „u svojstvu člana Predsjedništva DPS-a”.

Ulogu je odigrao i Igor Lukšić. Imenovao je 16. maja 2011. Tendersku komisiju za valorizaciju vojne imovine. Većina od sedmoro članova je bila iz Ministarstva odbrane: eks ministar Boro Vučinić, viceadmiral Dragan Samardžić, Vučinićevi pomoćnici Ivan Mašulović i Mira Cerović. Kada je proglasio SOCAR za tenderskog pobjednika, Vučinić je već bio direktor ANB-a.

Odluku da Orjenski bataljon u zakup dobiju Azerbejdžanci, NHC je osporavao i na sudu, nakon što je Lukšićeva vlada odbačila žalbu „jer nije uložena u propisanom roku”. HNC je u tužbi tvrdio da su im pojedini članovi Vučinićeve tenderske komisije i „visoki vladini zvaničnici” davali lažne informacije oko ograničenja izgradnje, što se odrazilo na bodovanje ponuda na njihovu štetu.

Amerikanci su dobili manje poena za investicioni program od SOCAR-a koji je dostavio projekat manjeg obima izgradnje stambenih površina, nezavisno od hotelskih kapaciteta. Predstavnicima NHC-a je prethodno rečeno da „lokacija mora da ima veoma malu stambenu površinu”.

U Ugovoru o zakupu postoji odredba (čl. 19.3) da se „odobrava i ustupa” SOCAR-u „i njegovim pravnim sljedbenicima opcija da steknu puno pravo vlasništva na zgradama i zemljištu koje čine stambene vile/stambene jedinice, koje će biti izgrađene na lokaciji u skladu sa investicionim planom i studijom lokacije” i da se takva opcija može iskoristiti „kad god za to postoji prilika i u bilo koje vrijeme” i to „bez ograničenja broja stambenih vila/stambenih jedinica”.

Vučinićeva komisija je prihvatila preliminarne ideje SOCAR-a za izgradnju nekoliko vještačkih ostrva i kanala u tjesnacu Kumbora, ali „iz nekog razloga, ne postoje procjene da li je takav poduhvat ostvarljiv, zakonit, ekonomičan, ili čak moguć”. Nije prikazana finansijska podrška za takve poduhvate… Međutim, tužba HNC-a je oborena na Upravnom i po žalbi na Apelacionom sudu – sve u rekordno kratkom roku.

Pet dana nakon potpisivanja Ugovora o zakupu, Lukšić je sa svitom otputovao u posjetu Azerbejdžanu, gdje je tamošnjim zvaničnicima svečano garantovao aranžman sa SOCAR-om. Prethodno je Gafar Gurbanov, koji je za SOCAR kao suvlasnik Trianglea otkupio tendersku dokumentaciju, osnovao u Podgorici Azmont investments, firmu za iznajmljivanje vlastitih ili iznajmljenih nekretnina i upravljanje…

U pozadini priče nalazi se njegova ekselencija Eldar Hasanov, izvanredni i opunomoćeni ambasador Azerbejdžana. Do oktobra 2010, kada je predao akreditivna pisma Filipu Vujanoviću, nikakvi posebni aranžmani Crne Gore i Azerbejdžana nijesu postojali. Premda je zvanični Baku priznao crnogorsku nezavisnost još 24. jula 2006, sve do dolaska Hasanova interese Azerbejdžana kod nas je zastupala Bugarska.

Hasanov je, po prirodi posla, tokom prvog boravka u Podgorici kontaktirao Milana Roćena koji se novembra 2010. zaputio u Azerbejdžan. Bio je to, reklo bi se, „početak jednog divnog prijateljstva”. Od tada kod nas je dolazio ministar vanjskih poslova Eljar Mamadjarov; kod njih je putovao i Vujanović, a Lukšić dva puta. Roćen je rezignirao sa ministarske funkcije kada je ugovor sa SOCAR-om, nakon sudskih odluka, postao izvjestan.

Saopšteno je kako su toku pripreme za posjetu azerbejdžanskog predsjednika Ilhana Alijeva – koji je godinama bio jedan od rukovodilaca SOCAR-a. U protekle dvije godine je potpisano najmanje šest crnogorsko-azerbejdžanskih sporazuma. Osim Orjenskog bataljona, službeno i neslužbeno se najavljuju i druge investicije: Luka Bar, gradnja brze ceste Tivat – Budva, tunel ispod Bokokotorskog zaliva, auto-put Bar – Boljari, istraživanje naftnih i gasnih nalazišta u Južnom Jadranu, kombinacije oko naftovoda i-ili gasovoda…

Hasanov je krajem 2011. prisustvovao otvaranju kulturno-ekonomskog centra u Baru – Azmonta. No, pod tom egidom nalazi se zapravo Az Mont d.o.o. za konsultantske aktivnosti u vezi s poslovanjem i ostalim upravljanjem.

Az Mont je osnovan marta 2011. u partnerstvu Šahina Hadžijeva (66,6 odsto) i Igora Baraća (33,3 odsto). Barać je sin biznismena Mirka Baraća, koji u Perazića Dolu investira u divlji objekat od 24.000 kvadrata. Dva mjeseca nakon osnivanja, Az Mont je postao stoprocentno vlasništvo Hadžijeva. Kao ovlašćeni zastupnik je upisan Rašad Iskandarov, oficijelo i direktor azerbejdžanskog kulturno-informativnog centra.

Ambasador Hasanov je razvio živu aktivnost i u Srbiji, gdje je u parku Tašmajdan podignut spomenik bivšem azerbejdžanskom predsjedniku, diktatoru Hajdaru Alijevu. Srbiji je pod povoljnim uslovima odobren kredit od 308 miliona eura za izgradnju dionice auto-puta E-763. Hasnov je za srpske medije povukao paralelu između problema koje Azerbejdžan ima sa otcijepljenom enklavom Nagorno-Karabah i Srbija sa Kosovom.

Prema Hasanovu, postoje zajednički imenitelji Azerbejdžana i Crne Gore. „Mogu reći da su ponositost, iskrenost, marljivost, predanost, druževnost, familijarnost, tolerantnost ka svim religijama i nacionalnim manjinama, osnovne crte koje zbližavaju naša dva naroda”, kazao je proljetos u intervjuu Pobjedi.

Imao je više susreta sa gradonačelnicima: Dejanom Mandićem – jedan uz izričit zahtjev da o njemu ne budu obaviješteni novinari, zatim Žarkom Pavićevićem, Miomirom Mugošom… Podgorica je i dalje grad-pobratim sa Jerevanom, glavnim gradom Jermenije s kojom je Azerbejdžan zbog Nagorno-Karabaha na stalnoj ivici rata.

Ko je, u stvari, Eldar Hasanov? Rođen 1955, diplomirao je na Politehničkom institutu, od 1977. radio u policiji – kao inspektor i šef kriminalistike. Kada je Azerbejdžan dobio nezavisnost, postao je načelnik jednog rejona u Bakuu, zatim je 1992-1993. šef azerbejdžanskog NCB Interpola, potom zamjenik ministra unutrašnjih poslova.

Uspon Hasanova 1993. u vrh hijerarhije se poklapa sa dolaskom na vlast general-pukovnika Hajdara Alijeva, bivšeg šefa KGB-a za Azerbejdžan i oca sadašnjeg predsjednika Ilhana Alijeva. Od 1995. do 2000. Hasanov je vrhovni državni tužilac. Nakon nekoliko usputnih poslova, imenovan je za ambasadora u Rumuniji. Od marta 2010. je nerezidencijalni ambasador u Srbiji, zatim u Crnoj Gori, od januara 2011. i u BiH. U biografijama se navodi da je doktor pravnih nauka i general-lajtnant policije.

Neslužbeni bekgraund njegove karijere je daleko uzbudljiviji. Pripada lokalnom kagebeovskom gremiju koji je pod pokroviteljstvom Alijeva starijeg preživio tranziciju silno uvećavši moć. No, njegova postsovjetska karijera nije išla glatko, naprotiv, visila je u nekoliko navrata o koncu. Hasanov je 2001. de facto dobio „častan egzil” kao ambasador u Rumuniji, jer je Alijev stariji procijenio da njegovom sinu, sadašnjem predsjedniku, može postati konkurent.

Politički protivnici azerbejdžanske vlasti opisuju okolnosti da je Hasanov uz mnogo „gorljivog makevijalizma” prošao kroz nekoliko kritičnih sukoba sa tamošnjom Prvom familijom. Na primjer, tokom karijere u tužilaštvu, testirana je lojalnost Hasanova. Druga su mu iz djetinjstva uhapsili i optužili za pokušaj državnog udara. Odlučili su da ih u kancelariji ministra unutrašnjih poslova suoče. Iako Hasanov ima karakter „ekstremne suzdržanosti i pribranosti”, doslovno je eksplodirao, skočio na svog druga i počeo ga udarati.

„Kako se usuđuješ podići ruku na našu državnost? Smrt prestupniku!”, opisali su svjedoci reakciju Hasanova. Kasnije istog dana, prezentni ambasador je otišao do rođaka svog uhapšenog prijatelja. Obećao je pomoć i pokušao opravdati svoju brutalnost.

Postoji i druga strana priče. Kao vrhovni državni tužilac Hasanov je 1997-1998. u strogoj diskreciji za svoj račun navodno dokumentovao i na sigurno pohranio tačne činjenice ubistva u centru Bakua Zie Bunijatova, akademika i harizmatičnog nacionalističkog političara. Kontra dinastije Alijev je identifikovao i mehanizme iznošenja i novca u inostrane banke; hrpa dokumenata o tome, tvrdi se, omogućila je Hasanovu da preživi u establišmentu.

Nakon smrti Hajdara Alijeva, Hasanov se 2003. transformisao u njegovog grlatog sljedbenika, promovišući kult hajdarizma. Uspio je, na bazi „donacija” za komunalno uređenje, da se jedna od avenija u Bukureštu nazove po azerbejdžanskom diktatoru. U međuvremenu, tamo je izgrađen i spomenik Alijevu starijem.

I drugim potezima se pokušao preporučiti njegovom sinu-nasljedniku ne bi li mu odobrio povratak u domovinu i nagradio ga istaknutom funkcijom.To se nije desilo. Sadašnjeg predsjednika je jedan bliski saradnik navodno upozorio: „Možete odobriti povratak Hasanova, ali to će biti kraj vaše moći”.

Uprkos tome, Hasanov je posljednjih godina u Bukureštu, osim diplomatskog, razradio takođe i komercijalni, vjeruje se i obavještajni netvork. Tamošnja Ambasada Azerbejdžana je po formatu trebalo da bude skromna, no Hasanov misiju obavlja na visokom nivou; pojaviti se na njegovim prijemima je rumunskim političkim, poslovnim i diplomatskim trendseterima stvar prestiža.

Slično se dešava i u Beogradu. U toku su pripreme reprize i kod nas. Oficijelno je iz Bakua saopšteno da će se u Podgorici graditi velelepna ambasada Azerbejdžana. Za taj poduhvat je odobreno 4,22 miliona eura.

Vladimir JOVANOVIĆ