Munira Duraković (63) i njen sin Anes (31) početkom novembra prinudno su iseljeni iz stana u centru Pljevalja u kome su živjeli 20 godina. Iseljenje je naložio Opštinski Sekretarijat za komunalno, stambene poslove, saobraćaj i vode. Instituciji podužeg naziva i ingerencija bila je neophodna asistencija policije da iz stana isele 63-godišnju Muniru oboljelu od teškog oblika dijabetesa i njenog 31-godišnjeg sina.
Pljevljaci su sa nevjericom gledali, kako na pragu zime, radnici nose pokućstvo Durakovića i prebacaju u magacin u bivšoj vojnoj kasarni. Majka i sin su ostali na ulici sa dvije torbe najosnovnijih stvari.
Durakovići u Pljevljima nemaju uže porodice kod koje bi mogli da se smjeste, nemaju novca da iznajme stan jer žive od 170 eura penzije. Bolesna Munira je pod stalnim nadzorom ljekara kao i njen sin koji je imao srčanih smetnji. Penziju troše na kupovinu ljekova, plaćanje dažbina i da se prehrane.
Anes je, prije izbora, uspio da se zaposli. Privremeno, na pošumljavanju pljevaljskih brda. Posao je trajao mjesec dana. Kad su izbori minuli ostao je bez posla, a i bez krova nad glavom. Anes je završio školu za saobraćajnog tehničara, pa kad je vidio da od tog zanimanja vajde nema, prekvalifikovao se za keramičara. Džaba dvije diplome, posla nema. Osim pošumljavanja prije izbora.
Durakoviće je prije dvije decenije nužda naćerala da se bespravno usele u stan iz kojeg su sada izbačeni.
Munirin suprug Selim Duraković je radio kao rudar u rudniku Šuplja stijena, u Šuli kod Pljevalja, gdje je prenzionisan kao invalid bez jedne ruke, teško obolio. Rođenjem sina Anesa, sa srčanom manom, preseljavaju se u Pljevlja. Kao i mnogi drugi tadašnji radnici bespravno useljavaju u prazan stan, vlasništvo rudnika Šuplja stijena. Uz usmenu saglasnost tadašnjeg rukovodstva rudnika i Opštine Pljevlja.
Prije osam godina Selim umire, a Munira obolijeva od teškog oblika dijabetesa sa velikim oštećenjem vida. Sin Anes sa postojećim zdravstvenim problemima ostaje sa bolesnom majkom.
Durakovićima se činilo da su i usmena obećanja čelnika Opštine dovoljna da ostanu u stanu u kome žive godinama. Tim prije što su svi radnici koji su radili u Rudniku dobili stan. No vremena, ljudi i običaji su se promijenili. Rudnik Šuplja stijena otišao je pod stečaj, a sva imovina tog preduzeća prešla u svojinu Opštine Pljevlja.
U Opštini sada kažu da je odluka o iseljenju Durakovića sprovedena pošto je završen sudski spor koji je pokrenula lokalna uprava i pošto je presuda konačna i pravosnažna.
,,Smatramo da je moralna obaveza Opštine da nas ostavi u ovom stanu, ili da nam nađe neki smještaj, s obzirom na to da je stan dodijeljen drugoj osobi”, kazala je Munira.
U Opštini poštuju partijske obaveze. Tokom 2006. godine tadašnja aktuelna politička vlast u Pljevljima (SNP) na čelu sa Radomanom Gogićem na kraju mandata donosi rješenje o dodjeli stana penzionisanom radniku lokalne samouprave. Ista politička struktura 7. novembra 2012. aktivira odluku iz 2006. i porodicu Duraković izbacuje na ulicu.
Stan u kojem su stanovali Durakovići Opština je dodijelila Dragoju Gajeviću. „Žao mi je što se ovo sve ovako završilo. Ja sam ovaj stan dobio još prije sedam godina. Dolazio sam kod ove porodice, kako bismo razgovarali o problemu. Nudio sam i Opštini da meni nađu neki drugi stan, kako bi Durakovići ostali u ovom, ali oni to nijesu prihvatili”, rekao je Gajević.
Nakon što su sproveli odluku o iseljenju, Opština i institucije ne znaju šta bi sa Durakovićima. U lokalnoj upravi su im ponudili pomoć od 700 eura. Za ovakve slučajeve nespreman je i Centar za socijalni rad, pa su posredovali da se Durakovići smjeste u prostor Sigurne kuće u Pljevljima.
,,Jedino što u ovom momentu mogu izjaviti jeste da se ne osjećam kao ljudsko biće. Smatram da je moj muž radeći u rudniku zaradio da ja i njegov bolesni sin danas imamo krov nad glavom. Mi ne tražimo komfor, jer na njega nijesmo ni navikli ali ne mogu da vjerujem da Opština nema rješenje za mene i mog sina da ne budemo na ulici”, kaže za Monitor Munira Duraković.
O ovom slučaju razgovarali smo i sa Sabinom Talović, direktoricom Sigurne kuće Pljevlja.
,,Iako smo mi prije svega servis podrške ženama i djeci žrtvama porodičnog nasilja, nikako nijesmo mogle ostati nijeme na očaj 63-godišnje bolesne starice, koja je u ovom slučaju žrtva institucionalnog nasilja i demonstracije moći pojedinaca na mjestima odlučivanja”, kaže Talović za Monitor.
Talovićeva se pita zašto postoje institucije, ako se teret problema građana prebacuje na građane koji treba da sakupljaju pomoć da se ovoj porodici plaćaju kirija, hrana…
Durakovići su razgovarali sa predsjednikom Opštine dr Milojem Pupovićem i direktorom Centra za socijalni rad Jusom Ajanovićem. Oni za sada nemaju rješenja za njihov problem.
,,Da su nam bar dali neko obećanje, pa makar ga i ne ispunili, bilo bi nam lakše. Na neki komfor nijesam ni naučila, ni u rodu ni u domu, ali sam se nadala da će nam dati nešto dostojno čovjeka”, kaže Munira Duraković.
U Sigurnoj kući su uvjereni da u Pljevljima postoji značajan broj stambenih jedinica kojima raspolažu Opština i Centar za socijalni rad, ali veliki je znak pitanja ko u njima boravi.
Priča o porodici Duraković je jedno o nizu svjedočenja koliko smo kao društvo posrnuli.
Munira Duraković zaključuje: ,,Najviše me boli što sam pred smrt izbačena na ulicu i voljela bih da su nas taj dan strijeljali i tako riješili naš problem. Ja i moj sin nijesmo moćni i nemamo nikakvu snagu da se borimo sa onima u čijim rukama su naši životi, a naša sudbina zavisi od ljudi koji nemaju osjećaj za sirotinju i nepravdu koju čine”.
SABINA TALOVIĆ, DIREKTORKA SIGURNE KUĆE PLJEVLJA
Nehuman čin
Kao građanke i aktivistkinje za ljudska prava najoštrije osuđujemo ponašanje predstavnika Opštine koja bi trebalo da bude servis potreba svih njenih građana-ki. Izbacivanje i ostavljanje na ulici bespomoćne bolesne žene 7. novembra (kada je hladno i na Azurnoj obali, a ne u Pljevljima) ne može biti vrijednost jedne zajednice niti se tako nehuman čin može i smije pravdati izvršavanjem ,,upravnih postupaka”. Vjerovatno bi sve drugačije izgledalo da se deložacija desila 7. jula ili avgusta, a posebnu težinu ovom slučaju daje činjenica da se na čelu Opštine nalazi ljekar, humanista. Porodica Duraković je posredstvom Centra za socijalni rad smještena u naš prostor i osim njihove intervencije sa dijelom hrane, koja im nije dovoljna, niko od nadležnih subjekata nije izrazio interesovanje za položaj i potrebe ove porodice.
Predrag NIKOLIĆ