Prema izvještaju o stanju životne sredine najzagađenije rijeke u Crnoj Gori su Vezišnica, Ćehotina, Morača, Ibar, Lim i Grnčar, dok se nešto niža zagađenost pojavljuje na Tari, Rijeci Crnojevića i Zeti
Iako u Ustavu piše da smo ekološka država, dok rijeke u našoj himni nose glas o vječnosti Crne Gore, realnost ne pokazuje da nam je naročito stalo do crnogorskih vodotoka. Gradske deponije u gotovo svakom većem gradu u centralnom dijelu ili na sjeveru Crne Gore smještene su na obalama ili u blizini rijeka.
Na teritoriji opštine Bijelo Polje registrovano je 220 nelegalnih odlagališta otpada na Limu. Da Lim nije izuzetak, pokazuje i posljednja Vladina informacija o zaštiti životne sredine, prema kojoj je na gotovo svakoj većoj crnogorskoj rijeci registrovano zagađenje. Dobar kvalitet vode ja na rijeci Bojani, dok je najčistija Piva. Većina ovih rijeka tok nastavlja van granica Crne Gore, pa i zagađenja nose susjednim državama.
U nevladinoj organizaciji Green Home ističu da su prema izvještaju o stanju životne sredine najzagađenije rijeke u Crnoj Gori: Vezišnica, Ćehotina, Morača u dijelu nizvodno od gradskog kolektora, Ibar, Lim (ispod Bijelog Polja) i Grnčar (na području Gusinja). Nešto niža zagađenost pojavljuje se na Tari i to na dijelu ispod Mateševa, Mojkovca i Đurđevića Tare, zatim Rijeci Crnojevića i Zeti.
„Rezultati mjerenja pokazuju veliku osjetljivost ovih vodenih sistema, prije svega u režimu niskog vodostaja, kao i poslije velikih kiša”, kaže za Monitor Irma Muhović iz NVO Green Home.
Ihtiolog i profesor na Prirodno-matematičkom fakultetu (PMF) Danilo Mrdak za takvo stanje krivi institucije. „Svjedoci smo pravog malog takmičenja među institucijama koje, kada se nešto loše desi, imaju potrebu da se ograde od nadležnosti. A kad treba uzeti novac ili neku naknadu, svi su prvi. Odgovornost ne može da bude na neodgovornim pojedincima jer da nema zakona u Evropskoj uniji i tamošnji ljudi bi se isto, ako ne i gore ponašali”, pojašnjava Mrdak za Monitor.
To potvrđuje naše iskusvo. Iz Ministarstva održivog razvoja i turizma, Uprave za vode i Hidrometeorološkog zavoda (HMZCG) u isti čas su kazali Monitoru za koja pitanju nijesu nadležni. Ministarstvo, međutim, nije bilo toliko ažurno da odgovori na pitanja Monitora, koja jesu u njegovoj nadležnosti. Agencija za zaštitu životne sredine, koja je možda najpozvanija da govori o ovom problemu, od ponedjeljka ne odgovara na pitanja.
Direktorica Odsjeka za kvalitet voda u HMZCG Nevenka Tomić tvrdi da na osnovu rezultata fizičko-hemijskih analiza najzagađeniji su donji tokovi Morače, Ibra, Ćehotine, Lima i Ljuboviđe, koje imaju umjeren ili loš status kvaliteta.
„Ovakvo stanje, odnosno zagađenja, dolazi najviše ulivom otpadnih komunalnih voda iz naseljenih zona i industrijskih izvora, raznih radionica, septičkih jama kao i divljih deponija, eksploatacija pijeska, spiranja saobraćajnica i zemljišta u slučaju kiša, posebno velikih bujica, izgradnja puteva“, navodi Tomićeva u odgovoru za Monitor.
Iz Uprave za vode tvrde da je Crna Gora, kao obavezu iz Okvirne direktive o vodama (EU), donijela „planove upravljanja vodnim područjem“ – najvažnija planska dokumenata u toj oblasti. Međutim, iako je završena javna rasprava i urađena strateška procjena uticaja, još se čeka da Vlada usvoji ova dokumenta.
„Treba napomenuti da je za implementaciju mjera potrebno izdvojiti pozamašna finansijska sredstva, te je za isto potrebno vrijeme ali i stručni i administrativni kapaciteti, te koordinisan pristup svih institucija uključenih u proces upravljanja vodama. Učešće javnosti, informisanost građana kao i medijske kampanje podizanja svijesti o nezamjenljivosti vode kao resursa i uslova egzistencije, pomoći će nam svima kako bi dugoročno zaštitili crnogorske vodotoke od zagađenja“, navodi se u odgovoru Uprave.
Crna Gora će za pregovore sa EU oko životne sredine (Poglavlje 27), odnosno za usklađivanje sa evropskim standardima, morati da izdvoji oko dvije milijarde eura. Najveći dio tih sredstava ići će na otpadne vode i tretiranje otpada, gdje i dalje ne bilježimo značajan napredak.
Vodotoci rijeka su iz godine u godinu sve manji, a zagađenje je isto ili veće. Ukoliko se voda smanjuje, nešto što se nekada smatralo malim zagađenjem, postaje mnogo veći zagađivač.
Muhovićeva smatra da je u Crnoj Gori glavni problem nedovoljna primjena Zakona o vodama i podzakonskih akata, koji propisuju mjere za održavanje i zaštitu kvaliteta voda. Zakon se, tvrdi, ne primjenjuje najviše zbog nedostatka tehničkih i ljudskih resursa za učestaliju kontrolu kvaliteta vode i kontinuirani nadzor izvora zagađenja. „Veoma je problematično to što se ekološka pitanja i dalje shvataju olako, te se i problemi rješavaju sporadično, a najčešće se reaguje samo na posljedice, a ne i na izvor problema“, navodi Muhovićeva. „Usljed nedostatka kapaciteta i nedovoljno znanja i ekspertize, često izostaje pravovremena reakcija sa lokalnog nivoa, što za posljedicu ima kasne reakcije viših instanci a u konačnom i neprocesuiranje odgovornih za štetu u životnoj sredini“.
Predsjednik Saveza sportskih ribolovaca Crne Gore Omar Bašić tvrdi da lokalne uprave izbjegavaju odgovornost kada je riječ o zagađenju rijeka.
„Lokalne samouprave ne žele da riješe određeni problem proglašavajući se nenadležnim. Nije njegova briga da se bave time, ali jeste mu briga da ima zvanje inspektora, sekretara, komunalnog policajca i jeste mu nadležnost da prima platu“, kaže Bašić za Monitor.
Danilo Mrdak smatra da naše institucije samo treba da primijene ono šta piše na papiru. Tvrdi da su zakoni dobri, samo su zalud pisani.
„Odavno je uvaženo pravilo da zagađivač plaća. Ali, kad se napravi šteta onda ispliva svo zamešateljstvo pa obično sve na sudu pada ili je teško dokazivo iz hiljadu i jednog razloga, a jasno je ko je napravio štetu kao što je 2+2=4. Čak i tužioci i sudije kažu da je sve jasno, ali pravno je napravljeno niz prestupa. Advokati to obore na sudu ili tužioci i ne pokrenu tužbu jer znaju da je osuđena na propast“, kaže Mrdak.
On smatra da bi se dosljednom primjenom okvirne direktive o vodama Riješilo 90 odsto problema na našim rijekama. Ako to uradimo, tvrdi, sve bi se moglo riješiti za pet godina.
„A onda kad budemo pričali našoj djeci i pokazivali im slike rijeka iz ovog perioda, oni nam neće vjerovati. Ili će možda pomisliti da je ovdje živjelo neko divlje pleme“, kaže kroz gorku šalu Mrdak.
Do tada ćemo biti samo papirnata ekološka država.
Mrdak: Sreća je što nemamo industriju
Danilo Mrdak smatra da je sreća po naše rijeke (a žalsot po državu i građane) što nemamo veliku industriju u Crnoj Gori. Zbog toga je zagađenje naših rijeka uglavnom organskog porijekla bilo da se radi o komunalnim otpadnim vodama ili ispustima individualnih objekata za stanovanje ili, pak, farmi životinja.
Teži oblici zagađenja – industrijskog – vezani su za Pljeljva i Bijelo Polje. Rudnik uglja ima svoj prečišćivač voda, ali je zagađenje evidentno, dok poprilično zagađenje u Ćehotinu dospijeva iz okana rudnika Šuplja stijena. U Bijelom Polju najveći zagađivači su klanice, mljekare i postrojenja za preradu mesa, kao i živinarske farme.
„I naravno, da ne zaboravim omiljeni sport crnogorskih građana da svaki komad stare kućne tehnike, wc sanitarija, starih automobila moraju da gurnu u potoke i rijeke, jer voda će to ponijeti. O drugom manjem otpadu tipa boca, plastike, kesa neću ni da pričam. Svako selo ima neku svoju prećutno odabranu deponiju koja je po pravilu na obali seoske rijeke ili potoka. Sve to za vrijeme velikih kiša dolazi u veće vodotokove. Divlje deopnije uz Lim, Moraču i Zetu su tek zastiđe“, kaže Mrdak.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
OKO NAS4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice