Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Na rubu

Objavljeno prije

na

Mnoga dobra rješenja su, od 30. avgusta do danas, obesmišljena. Uveliko trošimo mogućnost da se ostvare i ona manje loša. A onda, nekako, ispadne kao da najgora rješenja dolaze sama. I postaju prihvatljiv izbor većini. Na tom smo rubu

 

Crna Gora tako nešto nikad nije vidjela, čudi se premijer, pošto je primijetio da su cijene na našem Primorju kao na Azurnoj obali. Pa nam, zato, manjka gostiju – u odnosu na prošlogodišnju posjetu i ovogodišnja očekivanja. I ovu informaciju treba posmatrati kroz prizmu naših „podijeljenih svjetova“: jedni se žale na lošu posjetu (Primorje), drugi se hvale (sjever), a treći djeluju kako da ih se sve to ne dotiče. Barem dok u državnom budžetu ima para za redovne isplate.

Nepoznanica je zašto se Abazović odlučio da ovdašnje cijene poredi sa Azurnom obalom. Neki smatraju da je na tu ideju došao dan ranije, dok je s predsjednikom države razgovarao o sudbini Temeljnog ugovora sa SPC. Đukanović, možda iz „prve ruke“ zna koliko su Duška Kneževića koštali zajedničke posjete San Tropeu, uz uživanje u kulinarskom umijeću popularnog TV kuvara Gordona Ramzija. Pa su se mogla praviti adekvatna poređenja sa Budvom i Ulcinjom.

Dosta šale. Nego, problem je što bi i ta priča imala smisla makar koliko i zvanična verzija razgovora, prema kojoj su se dvojica naših državnika, vođeni brigom o demokratskim procedurama, i dobrim običajima, dogovorila da se ugovor sa SPC dostavi na ekspertsku analizu, dvije nedjelje nakon što ga je usvojila Vlada. Ili su,  ipak, Đukanović i Abazović u suštini pričali o budućnosti vladajuće koalicije, po nagovoru onih stranaca, koji određuju odluke naših prvaka. Radi tog cilja,  potpisivanje Temeljnog ugovora može da sačeka zgodnu priliku.

Paralelno, kao prizor alternativnosti, Milan Knežević, citirajući Maratonce, Abazovića poziva da potpiše ugovor sa SPC i obnovi politički brak sa DF-om.  („Dođite sve vam je oprošteno“.)

Dešava se ovih dana još poprilično toga što Crna Gora nikd nije vidjela.

 Prama računici Monstata, zaključno sa podacima iz juna, imamo godišnju inflaciju od 13,5 odsto, što je za oko 50 odsto više od one registrovane u euro zoni (8,6 odsto), iako koristimo istu valutu. Energenti su glavni generator inflacije u zemljama EU (struja je tamo poskupjela, u prosjeku, za više od 40 odsto, a gas još više), dok kod nas cijena električne energije miruje. A do kada će, ne znamo.

Na tek otvorenom auto-putu čudesa: jedan je vozač odlučio da ispred tunela odspava na dvosjedu koji je vozio na krovu automobila, drugi je stao u zaustavnoj traci da doručkuje i popije pivo, grupa motociklista napravila je u tunelu cigaret pauzu. Imamo i onoga što je šest kilometara vozio trakom namijenjenoj vožnji u suprotnom smjeru…

Problemi s kojima je suočena ovdašnja policija tu se ne završavaju. Oni, ovih dana brinu za zadravlje kolega povrijeđenih tokom kafanskog obračuna u Sutomoru, dok javnost nagađa da li su se policajci tamo našli kao gosti ili (ilegalno) obezbjeđenje lokala u kome je tuča okončana upotrebom hladnog oružja; objašnjavaju „miroljubivu koegzistenciju“ sa nacionalističkim jurišnicima tokom prazničkih proslava u Nikšiću; hapse, odnosno, potražuju policajce (pripadnike ANB-a) – nekoliko njih zato što ih tužilaštvo sumnjiči da su pripadnici kotorskih kriminalnih klanova, a jednoga zbog sumnji da je pucao na sugrađanina u Nikšiću, ranio ga, pa pobjegao.

U Grblju je održan parastos osuđenom ratnom zločincu Draži Mihailoviću, „komandantu Kraljevske vojske u otadžbini“. Paroh crkve Svetog Đorđa Gojko Perović kaže kako nema razloga da se ljutimo na SPC, pošto su „Mihailovićevi četnici, u najvećoj mjeri – antifašistički borci za slobodu“. Krvavi tragovi četničkog  antifašizma traju do današnjeg dana, i što je najstrašnije, pokušavaju, kao model, da se nametnu kao izvjesna budućnost. E to je Crna Gora već vidjela.

I neće biti nikakovo čudo neviđeno, ako po istom obraascu neki otac gojko, jednog skorog dana, krene da tumači kako su Đukanović i njegovi poslovni partneri iz DPS-a i okruženja bili „u najvećoj mjeri“ – borci protiv korupcije i kriminala, a za građanski i evropsku Crnu Goru. I šta je spram toga 5, 10, 30 ili 50… kriminalnih afera?

Crna Gora mora biti zdrava, citira premijer Abazović Anu Đuričić Konstraktu, u odgovoru na poslaničko pitanje Milana Kneževića: A šta ćemo sad?

To niko ne zna. Mnoga dobra rješenja su, od 30. avgusta do danas, obesmišljena. Uveliko trošimo mogućnost da se ostvare i ona manje loša. A, onda se najgora nemeću sama. I postaju prihvatljiv izbor većini. Na tom smo rubu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Iskorak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjesto bratskog iskoraka izgradnje Njegoševe kapele, ili najvećeg iskoraka zapošljavanja savjetnika poslanika,  pravi Mandićev  iskorak  bio bi da zaista počne da radi na građenju  moderne, prosperitetne, pomirene i stabilne Crne Gore, kako je svoj angažman pokušao da predstavi u čestitci povodom Njegoševog dana građanima Crne Gore,  koje je već u drugoj rečenici konvertovao u  naš  narod.

 

 

Bila je ovo sedmica „iskoraka“ predsjednika parlamenta Andrije Mandića.  Prvo je  po ko zna koji put zavrtio temu koja podiže društvene tenzije ocijenivši da je siguran da ćemo napraviti bratski iskorak i podići Njegoševu kapelu na Lovćenu. Samo koji dan kasnije najavio je  još jedan, kako reče,   najveći iskorak.  Predstavio je novu stavku u budžetu, radno mjesto – savjetnik poslanika.

Mandić je u parlamentu pojasnio da je ove godine u budžetu unijeta stavka prema kojoj svaki poslanik  može da angažuje po jednog savjetnika koji će mu pomoći u radu.  Mediji su izračunali da bi Mandićev najveći iskorak  građane koštao dodatnih milion eura. Plate 81 poslanika, plus 81 savjetnik. To bi bila i prilika da se uhljebe partijski kadrovi koji  u raspodjeli plijena nijesu adekvatno nagrađeni. . I familija. Parlament plus parlament. Ljepota.

Razbacivanje novca građana i nije neka novina, toga smo se nagledali i prije i poslije avgusta 2020. PES je najavio da neće koristiti ovu stavku. Vidjećemo za ostale.  Ova Mandićeva ideja, međutim, mogla bi  poslužiti kao inspiracija crnogorskoj kinematografiji, da makar negdje napravimo stvarni iskorak. Scenario je krajnje inspirativan. Savjetnici treniraju poslanike kako da još manje, ako je to moguće, razmišljaju prilikom glasanja po partijskom nalogu.  Kako da što bolje skinu način govora i gestikulaciju šefa partije. Čitaju im predloge zakona, dok oni službenim automobilima obilaze rodbinu.  Neiscrpni su potencijalni filmski kadrovi.

Pravi Mandićev iskorak bio bi da zaista počne da radi  na građenju  moderne, prosperitetne, pomirene i stabilne Crne Gore, kako je svoj angažman pokušao da predstavi u čestitci povodom Njegoševog dana građanima Crne Gore,  koje je već u drugoj rečenici konvertovao u  naš  narod.   Dosadašnji Mandićev  predani rad na “pomirenju” doveo je do toga da, između ostalog,  bude proglašen za personu non grata u Hrvatskoj.  Mandić,  najglasniji Vučićev glas u Crnoj Gori, katkad je i  veći vučić  od vučića, kao ljetos kada je zdušno radio da neutrališe glas Crne Gore u UN o rezoluciji o Srebrenici, što je konačno rezultiralo izglasavanjem Rezolucije o Jasenovcu u crnogorskom parlamentu, koju čak ni Vučićev parlament nije htio da donese. Naravno,  Mandić to nije mogao  bez PES-a i Demokrata.

Toliko je radio na pomirenju, da ga ne žele ni na Cetinju. Parlament Prijestonice je ove sedmice Mandića  proglasio nepoželjnim, dok se ne izvini. “Skupština snažno osuđuje i protestuje zbog izjava i stavova predsjednika  Skupštine Andrije Mandića  kojima je javno, u više navrata, grubo povrijedio ugled, čast i dostojanstvo Prijestonice i njenih građana”, navodi se u odluci i konstatuje da sve dok Mandić ne uputi javno izvinjenje nije dobrodošao. Ta  odluka ima krupnu manu. Ako bi se  primila kao princip i uzor, mogli bismo širom  naše male domovine dobiti zone sa listama nepoželjnih.  No,   Andriji Mandiću, visokom državnom funkcioneru, bi  konačno moralo početi dolaziti  do svijesti  da njegovi  potezi raspiruju podjele u Crnoj Gori. Ili, što je još važnije,  do svijesti onih koji su ga prizvali u vlast.

Predsjednik crnogorskog parlamenta, može biti, još nije pročitao pismo izvinjenja Radislava Krstića,  bivšeg generala vojske RS osuđenog u Hagu  na 35 godina zatvora zbog učešća u genocida u Srebrenici. Krstić je u pismu prvi put priznao taj genocid.  Naveo je da se obraća javnosti u bivšoj Jugoslaviji: “Volio bih da moje riječi pročitaju i razumiju mladi koji danas žive na prostorima gdje je nekada bila zemlja koja se zvala Jugoslavija (…), da zastanu i pomisle – nikad više. Nikad više rat, nikad više smrt zbog toga što je neko druge vjere, nacije, ili drugačijeg uvjerenja, nikad više genocid”.

Dok se polemiše o tome misli li zaista Krstić ono što je napisao, mogao bi i Mandić napisati neko pismo izvinjenja. Izvan je sumnje: pomoglo bi to  pomirenju više od svih njegovih iskoraka.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Oni ubijaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tragedija u Srbiji nije jedina posljedica  koruptivnih sistema, koji proizvode patnju i žrtve,  da bi  hranili sami sebe.  Svuda su oko nas. I tu, u našem dvorištu

 

Institucije i funkcioneri u Srbiji, nakon što je u Novom Sadu 14 ljudi izgubilo  život  kada se obrušila betonska nadstrešnica ispred ulaza tamošnje Željezničke stanice, upregnute su da sačuvaju vlast Aleksandra Vučića. Umjesto da su čuvale živote ljudi. Protiv četrnaest ljudi ,,preduzete su mjere” nakon protesta protiv srpskih vlasti, koje su po starom balkanskom receptu kreirale koruptivni sistem da služi politici i profitu.  Čija žudnja za moći i gramzivost ubijaju ljude. Vučićevi funkcioneri zapomažu na sve strane  kako je protest “uperen protiv Vučića”.  Kao da se to ne bi smjelo.  Kao da ima neko drugi odgovoran za Srbiju danas.

Tragedija u Srbiji nije jedina posljedica takvih koruptivnih sistema, koji proizvode patnju i žrtve, da bi  hranili sami sebe.  Svuda su oko nas.  Sjetimo se nedavne tragedije u Bosni i Hercegovini.  I ona svjedoči o tome kako su pohlepa moćnika i žudnja za vlašću ignorisale prirodu, paralisale institucije  i proizvele ljudske žrtve. Opet bez odgovornosti.

Primjeri su i tu, u našem dvorištu. Da je policija radila svoj posao, Alija Balijagić bi bio pod prismotrom i ne bi došao u priliku da ubije nedužne ljude. Pogrešno je i tražiti odgovornost na dnu sistema. U instituciji koju su pojele prethodne političke klase i pretvorile je u zaštitnika organizovanog krminala i političkog vrha.  Koja do danas nije  vraćena na noge.  A čije rukovodstvo danas, dok snima promotivne spotove i bavi se političkim marketingom, uporno ne želi da preuzme odgovornost, prebacujući je na “one prošle”.  Kao da nijesu prošle četiri godine. Mogu proći i decenije. Vučić u Srbiji još priča o onim prošlima.

Opet smo svjedoci kriminalnih obračuna u sred bijela dana.  Cetinjani Petar Lipovina (41) i Žarko Pejaković (25) ubijeni su ove sedmice u Podgorici, na kružnom toku ka Nikšiću. Dok su bili u automobilu marke  BMW,  na njih su pucala trojica   maskiranih napadača koji su izašli iz vozila „opel“. Medji izvještavaju da se radi o nastavku rata kavačkog i škaljarskog klana. Kada smo prije nekoliko godina svjedočili sličnim obračunima u centru Podgorice, dok je vladom rukovodio Duško Marković,  tada opozicione Demokrate, koje danas kontrolišu bezbjednosni sektor,  upozoravale su i da se Crna Gora nalazi u alarmantnoj situaciji. Danas se prepisuju saopštenjima sa Demokratskom partijom socijalista i mjere ko je više kriv.  Decenije DPS-a u kojima smo zaradili etiketu mafijaške države, teško je nadmašiti.  Znači li to da narednih nekoliko decenija ne smijemo pozivati na odgovornosti one koji su ih zamijenili.

Koji, doduše, imaju važnija posla. Treba crnogorske zastave prerasporediti po Skupštini, pa desetine saopštenja i rasprave o uvođenju srpskog jezika kao službenog, iako je već službeni. Pa izbori u Podgorici i Kotoru, budvanski izbori koji tek stižu. Treba obići teren. Da ih sve prepozna.

Pa snimanje selfija, tvitovi i rilsi.  Premijer Spajić trenutno ubjedljivo vodi kao reklamer  keksa Plazma, nakon epizode fitnesa u kući.  Pa tople čestitke Donaldu Trampu, ma ajde. Teško je izmjeriti koja je bolja, Spajićeva, koji je u Trampu prepoznao svoju ekonomsku misao, ili predsjednika parlamenta Andrije Mandića, koji je radi Donalda snimio i video uradak. Iza njega zastava Crne Gore, naravno trobojka i zastava SAD. Tramp je sigurno bio ganut.

Politička moć koju ne kontrolišu institucije,  korupcija  i neodgovornost ubijaju. I ovdje i svuda.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Čas snova

Objavljeno prije

na

Objavio:

Milena,  Zoko, Lujo, Peđa… Sve drage koleginice i kolege:  Vjerujem u vas. Radujem se budućim pobjedama Monitora, krizama i bitkama sa jačima. To smo naučili: samo te bitke  imaju smisla, i samo one ovo prokleto zanimanje čine uzvišenim.  Izdržaćete vi, prekaljeni. I ne zaboravite: biti dio Monitora najveća je titula u ovoj državi

 

 

Minuli broj Monitora, posljednji je  koji sam potpisao kao glavni i odgovorni urednik. Dugo sam uređivao Monitor. Spletom okolnosti, predugo. Te strašne godine ratova,  zločina,  pljački. Hajki. Prezira. Okretanja glave. „ Ne čitam to ja“. Te divne godine hedonističkog, zanosnog  uživanja u pobuni. Izborenoj slobodnoj teritoriji.

Neću, naravno,  nikud iz Monitora. Preuzimam druge obaveze, primjerene mom dobu i uzrastu našeg nedjeljnika. Neće ni Monitor nikada otići iz mene. Nego,  ovako je bilo tamo prije dvadeset i kusur godina.

Ulazim  u redakciju, kad za mojim stolom nova  saradnica. – Izvinite sad ću ja, nisam imala gdje da sjednem,  vidjeh ovo mjesto slobodno…. –

Djevojčurak. Naglasak nikšićki.

– Kako se zovete koleginice?

–  Milena. Milena Perović.

Naredne sedmice, opet:  – Izvinite…

Uobičajilo se to, dok se nekako nije domogla svoje stolice.  A,  ja sam, kad sam joj pogledao prvi tekst,  znao da je stigla budućnost ove novine.

Monitor je dodirnuo realnost nemogućeg. Sad,  obuzima me jedan san. U tom snu sunčan neki dan, proziran, ja ko biva stari dedo,  šetam gradom, besciljno, vodi me misao ni o čemu. Odjednom iza ugla,  možda iz  Zlatarske,  zapahnu me znani  miris.  Svratih. Onda korak po korak prema redakciji.  Oni u najvećoj gužvi, zatvaraju broj, ne podižu glave. U tom snu, spuštam tople bureke na sto, i povlačim se polako, polako, da ih ne ometem.

Milena,  Zoko, Lujo, Peđa… Sve drage koleginice i kolege:  Bio sam zahtjevan urednik taman koliko vjerujem u vas. Radujem se budućim pobjedama Monitora, krizama i bitkama sa jačima od nas. Sa onima koji imaju moć da  svoju volju nametnu kao  društvenu i  svoj interes za opšti.

To smo naučili: samo te bitke  imaju smisla, i samo one  ovo prokleto zanimanje čine uzvišenim.  Izdržaćete vi, prekaljeni. I ne zaboraviti: biti dio Monitora najveća je titula u ovoj državi.

O, da.  I ne zaboraviti onaj uvodnik – jednom kad dođe taj čas.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo