Povežite se sa nama

OKO NAS

NA NAJVISOČIJOJ TAČKI EVROPE: Elbrus, moćni, surovi ljepotan  

Objavljeno prije

na

Mećava nosi sve pred sobom na minus 30,  rastavljam se sa dušom, slomljena visinskom bolešću. Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je. Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra

 

Dvadesetak metara dijeli me od najvisočije tačke u Evropi. U normalnim uslovima za to mi treba nepun minut, ali ne i ovdje. Ne na Elbrusu. Ne tog jutra, dok mećava nosi sve pred sobom i dok se na minus 30 rastavljam sa dušom, slomljena visinskom bolešću.

Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Vidim Vaska koji korača uz mene. Čujem Šlagija i Kamća koji nas dozivaju. Oni su ispred nas, ali ih ne vidimo. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je.

Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj.

Vrištala bih od sreće, ali ni za to nemam snage. Udari vjetra jaki su toliko da ne mogu ni da se održim na nogama. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra. Istog trenutka zaboravljam sva odricanja, muku sa kojom sam se borila satima, i dok promrzlim rukama pokušavam da izvadim ,,zastavu” svog sela shvatam da je baš taj trenutak vrijedan žrtve koju podnosim.

Elbrus,  ta hladna ruska planina godinu ranije nije me pustila da dođem do vrha. Ove godine bila  sam jača. Ne od planine, jer je nepobjediva, već od sebe. Ili su planinski duhovi bili milosrdniji?

Par sedmica kasnije, dok na nuli, uz talase koji me zapljuskuju na ulcinjskoj plaži razmišljam o Elbrusu, shvatam – po ravnom mogu hodati sa svima, ali u visine odlazim sa onima koji su visini dorasli!

Ni jak motiv – obećanje da ću uspjeti dato nekom ko nas je tog 19. jula gledao sa neba, ni tvrdoglavost duplog bika, ni sve pripreme po crnogorskim planinama, ni milosrdni planinski duhovi i bogovi nisu mi pomogli te mučne noći koliko jedinstvo ekipe sa kojom sam krenula ka vrhu. I njihova želja da svi uspijemo.Danima smo živjeli kao jedno, borili se jedni za druge i izlaskom na vrh nagrađeni za to.

Ka Rusiji smo krenuli 13. jula. Na aerodromu u Tirani, dok nas četvoro iz nikšićkog Javorka i član Gorske službe spasavanja Jahorina čekamo avion, raspravljamo da li smo izabrali dobar datum za odlazak – petak 13. Simboliku petka zaboravljamo kad nam vođa ekspedicije, Drago Šlagi Vujović, otkriva da se nekoliko godina ranije baš na petak 13. popeo na Akonkagvu. Ukrcavamo se u avion i planiramo boravak u Kabardino-balkarskoj republici.

Šlagi za sobom ima dva uspješna uspona na najviši vrh Evrope, Vasko Rabrenović, Željko Kovačević i Miro Kalem – Kamćo nisu se do tada srijetali sa Kavkazom, a mene je godinu ranije,  sa trista metara ispod vrha, vratila hladnoća. Od tada, punu godinu, razmišljala sam da li sam dorasla snjegovima Elbrusa, njegovim hladnoćama, traverzama, opasnostima koje tamo čekaju. Zadnjih dva mjeseca borila sam se sa mislima da li sam uopšte sposobna da koračam, utučena sedativima i antidepresivima, slomljena…

Presijedanje u Instanbulu, let do Mineralnih Voda, nekoliko sati vožnje kombijem i dan kasnije smo u Čegetu. Smještamo se u hotel i Šlagi već planira uspon.

Prije odlaska na Garabaši, našu bazu, odrađujemo prvu aklimatizaciju. Test za sve. U tom sastavu prvi put planinarimo. Šlagi i Kamćo su gorski vuci, obojica spasioci. Vasku je odlazak na Kavkaz prvi susret sa ozbiljnom visinom, Želju takođe. Desetak dana kasnije shvatiću da sam na njih dvojicu naročito ponosna. Mi koji maltene živimo u planini znamo koliko je teško ,,probiti” visinu. Njih dvojica “probili”  su je fantastično.

Drugog dana boravka u selu odlazimo na aklimatizacioni uspon na vrh Čeget

visok 3.601 metar. Prati nas kiša. Ali nemamo izbora.  Primičemo se granici sa Gruzijom i srećni što nema graničara da nas vrate nazad grabimo ka vrhu.

Tu uz  strmu stazu su ploče planinarima koji su izgubili život. Odajemo im počast i tiho koračamo dalje. Položen prvi test. Na vrhu smo. Niko nema simptome visinske bolesti. Oprezno krećemo nazad,  staza je klizava. Na padinama Čegeta srijećemo dvadesetočlanu ekipu iz bivših jugoslovenskih republika. Poželjeli smo  vedro nebo jedni drugima i rastali se. Odmor u selu Čeget. Sjutradan iz susjednog Azaua krenuli u planinu. Okovanu snijegom.

Bučke u kojima smo smješteni su renovirane, ofarbane u bijelo. Ranije, ofarbane u boju nacionalne zastave, bile su simbol Rusije.

Dan odmora na 3.750 metara provodimo planirajući uspon i uživajući u pogledu na snijegom pokrivene vrhove Kavkaza. Na koju god stranu da zaluta pogled zaustavi se na prekrasnim prizorima. Lokalni vodiči objašnjavaju kako se zovu vrhovi kojima smo okruženi.

Razmišljam koliko dana, mjeseci ili godina treba da se obiđu svi ti ljepotani koji ponosno paraju nebo. Da li je to uopšte moguće? Da li je pošteno razmišljati o svim vrhovima Kavkaza ako sam preskočila neke na Durmitoru? Uživam u zadnjim posljednjim zracima sunca koje kao da propada između planina, dok  provejavaju prve pahulje. Radujem se snijegu. I tog predvečerja sam. Šetam ispred bučki i puštam pahulje da padaju po meni, nazebloj.  Znam zbog čega sam ponovo ovdje. Znam svoj cilj.

Liježem sa temperaturom koja me preznojava i budi cijele noći, ali ujutro kao najzdravija gazim hiljadu metara visinske razlike. Nekolilo sati hoda Vasko, Kamćo i ja proveli smo pjevajući. Šobić, Oliver, Halid, himne – naše i tuđe, partizanske, četničke, srpske,crnogorske pjesme ređale su se jedna za drugom. Smijeh sve vrijeme, poneki vic i eto nas iznad Skale Pastuhova. Na ,,samo” 4.800 metara visine nad morem. Iznad oblaka, na skoro dva Bobota.  Šlagi nas je sve vrijeme pratio na skijama, na Skali nam se pridružio i Željo. Dogovor je da njih dvojica odatle skijaju do Garabašija, Vasko silazi bordom, a Kamćo i ja gazimo nazad. Strčali smo do 3.750 metara. Testiramo snagu, kondiciju, volju.

Nakon odmora i večere Šlagi odlučuje — čekamo povoljno vrijeme za uspon. Željo je svoj cilj ispunio, skijao je sa visine koja odgovara visni Mon Blana, od tog trena on je logistika, mi imamo još jedan korak, najvažniji.

Oslanjajući se na vremensku prognozu za završni uspon biramo noć između 18. i 19. jula. Planina nas uči mnogo čemu, prvenstveno strpljenu, ali i zbližava nas koji je živimo. Moja odabrana ekipa pokazala je da umije sve. Sa mnom su, dvije noći pred završni uspon, odbolovali napad panike, istrpjeli posttraumatski stres, nijesu prigovarali mojim ženskim suzama. Razgovor, zagraljaj i razumijevanje onog drugog uvijek su najbolji lijek. Naročito na toj visini, i u uslovima u kojima sam bila – nepuna dva mjeseca nakon traume koja će  me pratiti dok dišem, hiljadama kilometara udaljena od svojih terapeuta.

Dan pred uspon odmaramo, sunčamo se na 3.750 metara.

Liježemo u rano popodne spremni za još jednu bitku sa sobom.

Na završni uspon krenuli smo oko sat i trideset minuta poslije ponoći.

Istovremeno krenula je još samo jedna ekipa. Gazili smo pred njima i čeonim lampama osvjetljavali stazu koju smo te noći mi prtili. Momci,  mnogo snažniji od mene,  uklopili su se u moj znatno sporiji tempo. Žrtva koju su te izuzetno hladne, mećavne noći podnijeli zbog mene vrjedna je divljenja.

Dok strmom traverzom koračam kroz mećavu, i pod nogamama mi pršti snijeg, zahvaljujem Bogu koji me oduvijek nagrađuje divnim prjateljima.  Kamćo je podnio najveći teret visinske bolesti koja me slomila već na oko 5.200 metara nadmorske visine. Teorijski znam sve o njoj, ali se u praksi prvi put srijećemo. Povraćanje, kratak dah, iznemoglost, otežani koraci, halucinacije. Nepodnošljivo, ali uspijevam da se izborim.

Na najopasnijoj i najstrmijoj padini pred sam vrh dočekalo nas je osiguravajuće uže. Kačimo se karabinerima i stopu po stopu koračamo ka vrhu. Zastajem, povraćam i nastavljam dalje. Kamćo trpi svaku moju nužnu pauzu, Šlagi i Vasko koji su pred nama takođe. Njih trojica čekaju me iako je hladnoća znatno veća ako se ne kreću.

Kamćo pita da li ću da odustanem. Gledam ispred sebe.

Ne vidi se vrh, ali znam da do njega ima stotinjak metara visinske razlike, najmanje sat hoda, ko zna koliko još mučnine i milion udara olujnog vjetra. Ne! Vratila sam se ovdje iz Danilovgrada da dokažem sebi da su granice, ako postoje, onamo gdje ih sami postavimo.

Nastavljamo dalje. Vjetar odnosi jednu moju rukavicu i štap. Svjesna sam da će mi u takvim uslovima prsti promrznuti već za desetak minuta, i mogućnosti da zauvijek ostanem bez njih. Krećem dalje. Kamćo vadi rezervne rukavice iz ranca, ali se iz magle pojavljuje planinar iz ekspedicije koja je krenula kad i mi – sa  mojom rukavicom u ruci.

Zahvaljujem se. Njemu i Bogu koji mi uvijek pokaže da sam uprkos svim grijesima njegova miljenica. Neću izgubiti prste desne ruke. Makar ne ovog puta.

Nakon skoro sat, na kraju sigurnosnog užeta stižemo Šlagija i Vaska.

Stropoštavam se do njih da napravim pauzu i popijem gutljaj vode. Čujem Šlagijevo: „Ako sad odustaneš, ubiću te“. Još je bijesan zbog mog prošlogodišnjeg svojeglavog odustanka na 5.300 metara. Ja nisam. Da sam tada zakoračila na krov Evrope ne bih imala priliku da to učinim baš sa ovom ekipom. Ne bih dobila novu planinarsku porodicu, niti shvatila da takve ekspedicije pokazuju ko su ljudi za koje vrijedi živjeti, a ko oni drugi. Ustajem i trošim posljednje zalihe snage tromo se vukući ka vrhu. Tu smo. Vrh Elbrusa je pod našim nogama. Iz ranca vadim bijelo platno na kom piše ime mog sela – Mosori. Fotografišemo se dok nas vjetar šamara i zavejava nanosima snijega. Uskraćeni smo za pogled sa krova Evrope. Vrijeme nije moglo biti gore, ali mi je drago što je bilo tako. Uspjeh i nije uspjeh ako je put do njega lak. A naš nije bio.

Prkosno čekam da krenemo nazad i da sa bezbjedne udaljenosti podvučem crtu na dug Elbrusu. Već tu, na vrhu, izmučena i promrzla postavljam sebi novi cilj.

To mi daje volju, vraća snagu i krećem nazad. Ili naprijed, ka ostvarenju još jednog davnog sna? Najvećeg i najvažnijeg vrha u životu jedne žene.

Molim se nevidljivim saveznicima sa planine da me prate i na tom putu i koračam ka Garabašiju.

Dok silazimo strmom traverzom saznajemo da su dvoje planinara imali

nezgodu. Molimo se da ih planinski duhovi i bogovi sačuvaju. Iako tehnički nije zahtjevna, ta planina svake sezone uzme nekoliko života. Nadam se da oni neće  biti u takvoj nemilosti Elbrusa,  surovog, sniježnog ljepotana.

Nakon nekoliko sati smo, u bučkama. Na sigurnom.

 

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PROTESTI CETINJANA: Odgovori i odgovornost i dalje izostaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinjani  ukazuju da  institucije i dalje ćute i pozivaju  na temeljnu istragu propusta i odgovornosti za dva masovna ubistva u tom gradu. Naglašavaju da su njihovi protesti  vapaj za pravdom i odgovornošću

 

 

Cetinjani i malobrojni građani drugih gradova već tri mjeseca po kiši i snijegu blokiraju Kruševo ždrijelo na putu Podgorica – Cetinje noseći transparente na kojima su ispisana imena nedužno ubijenih Cetinjana, ali i  poruke – „Ne tražimo osvetu, tražimo odgovore“, „Markov i Mašanov zakon, štit a ne prazna obećanja“,  „Da nam đeca žive bezbjedno“… Traže odgovore zbog masovnog ubistva koje je prvog januarskog dana počinio njihov sugrađanin Aco Martinović ubivši 11 osoba prije nego je presudio sebi, ali i zbog zločina koji je dvije i po godine ranije na Cetinju počinio Vuk Borilović kada je u monstruoznom pohodu ubio desetoro. U oba masovna ubistva  stradala su  i djeca – na Medovini su ubijena dva dječaka Marko i Mašan, a krvavog prvog januarskog dana Janko i Vukan.

Protestanti ukazuju da  institucije i dalje ćute i pozivaju  na temeljnu istragu propusta. Naglašavaju da su njihovi protesti vapaj za pravdom i odgovornošću.

„Nijesmo ođe da ćutimo. Ođe smo jer nas boli. Bole nas ožiljci na srcu od 12. avgusta i 1. januara. Boli jer između ta dva masakra ništa nije urađeno da bismo mi živjeli bezbjednije. Naši protesti su i vapaj. Za pravdu, za istinu, za odgovornost. Naši zahtjevi su odavno svima poznati. Do sada nijesmo dobili nikakav odgovor od onih koji su morali da reaguju. Makar jednim saopštenjem – pojašnjenjem šta se zapravo desilo. Je li zakazalo zdravstvo, tužilaštvo, sudstvo, policija, ili su u pitanju neki propusti u komandnoj odgovornosti? Samo huk tišine – to doživljavamo kao ignorisanje Cetinja i građana Crne Gore. To  vrijeđa žrtve ova dva masakra – poručio je Bajko Stanojević.

Prije tri dana građani Cetinja uputili su otvoreno pismo čelnicima cetinjske opštine, lokalnog parlamenta i odbornicima. Pismom su zatražili istinu i odgovornost za djelovanje svih odgovornih u institucijama čije su odluke, kako navode, dovele do toga da  Martinović i Borilović „slobodno šetaju ulicama naoružani do zuba“.

„ Tri mjeseca svakodnevno, mi koji osjećamo potrebu za time, stojimo na Kruševo ždrijelo – Belveder, pokušavajući da skrenemo pažnju svima Vama koje smo birali, kako na lokalnom, tako i na državnom nivou, da smo samo zbog nestručnosti i neažurnosti, da ne kažemo nešto teže dok se ne dokaže, doživjeli dvije velike tragedije u našem gradu, navodi se u pismu.

Naglašavaju da tri mjeseca odgovora sa državnog nivoa nema, što, kako navode, manje boli od činjenice da na blokadama nema ni odbornika koje su birali . Pozvali su ih da se u nedjelju kao sugrađani pridruže protestu.

„Ne treba vam članska karta zađenuta za pas, već kao naši sugrađani i naši predstavnici dođite svih vas 33 u neđelju 20. aprila u 17:20 sati na Kruševo ždrijelo – Belveder i bez stranačkog prefiksa, članskih partijskih knjižica, političkih i partijskih mimoilaženja. Dokažite da ste uz narod! Čekamo vas, bez izuzetka, preśednicu lokalnog parlamenta Prijestonice, sve odbornike Prijestonice, preśednika i potpreśednike Prijestolnice“,  poručili su.

Nekoliko dana ranije, prošlog petka, u Prijestonici je odražna vanredna sjednica Skupštine na kojoj joj je gradonačelnik Cetinja Nikola Đurašković saopštio da su svi koraci koje je Prijestonica preduzela nakon dva tragična događaja bili pokušaj da se dobiju odgovori na nezamislive tragedije.

„Međutim, da bi se zaista stvorio sistem otpornosti potrebna je snaga institucija i jasan odgovor države koji će osigurati da se glas Cetinja čuje i poštuje i da zaključci Skupštine Prijestonice ne ostanu mrtvo slovo na papiru – poručio je Đurašković.

On je podsjetio je da je Skupština Prijestonice nakon tragičnog događaja početkom ove godine donijela niz zaključaka sa jasnim ciljem da se slična tragedija nikada više ne ponovi.

„Umjesto institucionalnog odgovora, uslijedila je tišina, a umjesto odgovornosti – ćutanje“,  kazao je Đurašković.

Za skoro tri godine, od prvog masovnog ubistva na Cetinju uslijedio je samo jedan optužni prijedlog.  Sredinom marta, cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo podnijelo je optužni prijedlog protiv nekadašnje načelnice Filijale za upravne i unutrašnje poslove Prijestonice Olivere Krivokapić i to zbog nepokretanja upravnog postupka za oduzimanje vatrenog oružja od Vuka Borilovića, koji je 12. avgusta 2022. počinio višestruko ubistvo u cetinjskom naselju Medovina. Optužni prijedlog je, kako navode u saopštenju, protiv okrivljene, koja je bila i ovlašćeno lice za vođenje upravnog postupka, podnijet pred Osnovnim sudom u Cetinju, a zbog propusta u vršenju službe. Istog dana Krivokapić je podnijela krivičnu prijavu protiv tamošnjeg Osnovnog državnog tužilaštva.

– Optužni predlog je neosnovan – što će se u postupku lako dokazati. Ovim optužnim predlogom tužilaštvo želi zaštititi sebe jer u slučaju nasilničkog ponašanja imenovanog nije, kao i drugim lakšim krivičnim djelima, iniciralo pretresanje stana, niti naložilo da se obavi psihijatrijski pregled – navela je Krivokapić.

Sredinom januara premijer Milojko Spajić putem društvenih mreža objavio je informaciju da se sastao i razgovarao sa Majom Ljiljanić Popović, inicijatorkom “Markovog i Mašanovog zakona”, o važnim izmjenama u regulisanju posjedovanja oružja – strožim uslovima i kontrolama i kraćem trajanju dozvola, rigoroznijim kaznama za nelegalno oružje.

Spajić je rekao i da su kontaktirani američki partneri, kako bi im FBI napravio analizu obje tragedije na Cetinju  i da su dobili pozitivan odgovor sa političkog nivoa. Da li je urađena analiza i šta se u njoj navodi nije poznato.

Uslijedilo je raspisavanje, javni poziv za javne rasprave o Nacrtu Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Crne Gore i Zakona o oružju i municiji Markov i Mašanov zakon, koji je trajao do 24. februara. „Novi zakon stupa na snagu gdje će držanje, a posebno nošenje neobilježenog oružja biti najdrakonskije kažnjeno u Evropi, najavio je Spajić sa konferencije odražne 4. januara i poručio da prema tim ljudima neće biti milosti.

Početkom aprila objelodanjeno je da drakonske kazne za nedozvoljeno držanje i nošenje oružja, koje je Vlada obećala nakon masakra na Cetinju kada je ubijeno 13 ljudi, ipak neće biti toliko oštre.

Umjesto plana da za nedozvoljeno držanje oružja  kazna bude godinu zatvora, to biti pola godine, dok za neovlašćeno nošenje oružja umjesto predloženih od tri do 10 godina, kazna biti od dvije do osam godina.

Svetlana ĐOKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SKIJALIŠTA CRNE GORE IZMEĐU GUBITAKA, SMJENA I NEIZVJESNOSTI: Pred kolapsom bez nove državne finansijske injekcije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon višemilionskih gubitaka i loše zimske sezone, državno preduzeće Skijališta Crne Gore suočilo se sa smjenom izvršnog direktora, optužbama za netransparentno poslovanje i sve dubljom finansijskom krizom. Sindikat  traži hitnu reakciju Vlade kako bi se, tvrde, izbjegao potpuni kolaps  firme, koja je zavisnik od državne pomoći

 

 

Pored nedostatka snijega i višemilionskih gubitaka, minulu zimu u državnom preduzeću Skijališta Crne Gore obilježili su brojni, brižljivo skriveni sukobi između Odbora direktora (OD) i sada već bivšeg izvršnog direktora Đura Miloševića.  U iščekivanju da Vlada još jednom obezbijedi novčanu pomoć kako bi zaposleni u Ski centru Kolašin 1600, koji posluje u okviru SCG, primili zarade ovog i narednih mjeseci, OD je odlučio da razriješi Miloševića. I ta odluka je prošla bez saopštenja i zvaničnog obrazloženja, kao i bez objašnjenja razloga za imenovanje Bojana Medenice za novog izvršnog direktora SCG. On je  do sada bio rukovodilac Ski centra Kolašin 1600.

Iako to nijesu javno saopštili, doskorašnjem direktoru, kojem je mandat trebalo da traje do kraja godine, članovi OD zamjerili su više stvari, što je dokumentovano u zapisniku u koji je Monitor imao uvid. Između ostalog, navodi se da Milošević “duže vrijeme kontinuirano nije poštovao odluke OD, prvenstveno pravilnike o načinu korišćenja službenih automobila i o službenim putovanjima u inostranstvo”. Ti akti su, kako je objašnjeno u zapisniku, doneseni radi kontrole i smanjenja finansijskih troškova u društvu. Podsjećaju i da je za deset mjeseci prošle godine potrošeno čak 6.325 litara goriva.

“OD nije imao nikakav uvid u potrošnju goriva za zaposlene u upravi društva, tj. nije imao uvid u putne naloge, pri čemu se nije vodila nikakva evidencija utroška goriva. Takođe, iz bilansa stanja i uspjeha iz 2022. godine, primijećena je velika potrošnja po pitanju isplate dnevnica za službena putovanja, u iznosu od 18.659 eura. Takođe, u 2023. godini, potrošnja na dnevnice za službena putovanja iznosila je 8.448,30 eura. Nijesmo dobili obrazloženja gdje se putovalo, odnosno na koju vrstu službenih putovanja su trošena ova sredstva”, konstatovao je OD.

Milošević, navodno, nije redovno obavještavao OD o finansijskom stanju u državnom preduzeću na čijem je čelu bio. Bivšem direktoru zamjereno je i što nije blagovremeno djelovao po pitanju sanacije žičare K7, koja je još u proljeće minule godine oštećena radovima investitora na Planinskom centru Kolašin 1450, zbog čega taj šestosjed još nije u funkciji. Za razrješenje Miloševića, koji tokom minule sedmice nije odgovarao na pozive i poruke Monitora, jednoglasno su glasala sva tri člana OD-a.

Slična situacija desila se i usred zimske turističke sezone 2023/24, kada je tadašnji OD smijenio Miloševića, a dva dana kasnije, članove OD koji su donijeli tu odluku, razriješila je Vlada. Nakon toga, nastavile su se nesuglasice i sa novim OD-om, ali, takođe, daleko od očiju javnosti.

Prije posljednjeg Miloševićevog razrješenja,  promijenjen je i Statut preduzeća, u dijelu koji se odnosi na kvalifikacije potrebne za poziciju direktora. Na toj poziciji ubuduće može biti lice sa VI nivoom nacionalnih kvalifikacija i najmanje tri godine radnog iskustva na rukovodećim pozicijama. Medenica zadovoljava te uslove. Za Monitor nije želio da komentariše razloge razrješenja prethodnika, ali je najavio nekoliko aktivnosti koje bi, kako tvrdi, trebalo da doprinesu boljoj finansijskoj situaciji u preduzeću.

Prema njegovim riječima, prvi korak će biti revizija u SCG, kako bi se “precizno utvrdili svi finansijski izazovi, ali i našli načini za njihovo rješavanje”. Najavljuje i plan reorganizacije koji će predstaviti Vladi.

“Prije svega, treba da vidimo gdje se tačno nalazimo u finansijskom smislu. Naravno, prioritet je da se zaposlenima obezbijede zarade za ovaj i naredne mjesece. Vladi ćemo predložiti plan reorganizacije, ali i predočiti kako namjeravamo da uštedimo. Ima mnogo prostora za uštedu, ali i za zaradu, posebno kada je riječ o marketingu. Aktivno pripremamo ljetnju turističku sezonu, a vrlo je vjerovatno da će već narednog mjeseca početi akcija prodaje loyalty ski pass-ova po vrlo povoljnim cijenama. Ima još mnogo ideja koje treba analizirati, a zatim i početi realizaciju. Određena zaduženja imam i od OD-a”, kazao je Medenica za Monitor.

Između ostalog, OD je novog direktora zadužio i da “nastavi da aktivno prati tužbene zahtjeve i sudske postupke koji su u toku i da blagovremeno podnosi regresne tužbe u zakonskom predviđenom roku za izgubljene dobiti društva”. Dobit su Skijališta izgubila, tvrde, “ zbog pogrešnog rada razriješenog izvršnog direktora”.

Medenica najavljuje i aktivan rad na projektu koji bi za narednu zimu obezbijedio “bar osnježavanje staza koje pripadaju novim ski liftovima ‘sidro’ i ‘tanjir'”. Medenica se sprema i za sastanak sa Sindikalnom organizacijom Ski centra Kolašin 1600. Kako u sindikatu kažu za Monitor, od Vlade i Ministarstva turizma očekuju “brz i precizan program izlaska iz krize i jasnu dinamiku isplata zarada radnika”. Na taj način, objašnjavaju, preduzeće bi zadržalo stručne i iskusne radnike.

“Smatramo da očuvanje zimskog turizma predstavlja strateški interes Crne Gore, te da je podrška Vlade i Ministarstva turizma u ovom trenutku od ključnog značaja, ne samo za radnike Ski centra, već i za čitavu lokalnu zajednicu i turističku privredu. Glavne zabrinutosti radnika u vezi sa trenutnom situacijom odnose se prvenstveno na njihovu egzistencijalnu sigurnost i stabilnost njihovih radnih mjesta”, objašnjavaju   u Sindikalnoj organizaciji.

Sindikat je u svom nedavnom saopštenju poručio da se “veliki broj zaposlenih u Ski centru nalazi u teškoj finansijskoj situaciji jer su kreditno zaduženi”. U značajnom broju slučajeva, podsjećaju, plata iz skijališta predstavlja jedini izvor prihoda u domaćinstvu, pa je “svaki prekid ili kašnjenje u isplati zarada direktna prijetnja njihovoj osnovnoj egzistenciji”.

Podršku Vlade vide u “nekom vidu pozajmice, kredita ili povećanja osnivačkog uloga”. Vlada je početkom novembra prošle godine donijela odluku o dodjeli nepovratne finansijske pomoći u iznosu od 100.000 eura SCG. Kako je tada saopšteno, riječ je o sredstvima neophodnim za redovno poslovanje preduzeća, s obzirom na gubitke tokom sezone 2023/2024. godine. Vlada je tom društvu u aprilu prošle godine takođe odobrila pomoć od 200.000 eura, kako bi isplatili zarade za taj mjesec.

Agencija za zaštitu konkurencije (AZK) obavila je 2023. godine ispitni postupak u vezi s novcem koji je izvršna vlast dala toj državnoj firmi od 2017. do 2021. godine i donijela zaključak da je taj vid podrške bio usklađen sa Zakonom o kontroli državne pomoći. AZK je ispitivala zakonitost pomoći koju su SCG dobila 2017. godine (blizu 13 miliona eura), zatim 2018. godine (250.800), 2019. godine (oko 650.000), te naredne dvije godine po 1,13 i 1,5 miliona eura.

                                                                             Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MATA KANKARAŠA: Gimnazija kažnjava zbog javne riječi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podgorička Gimnazija disciplinski je sankcionisala profesora matematike Mata Kankaraša zbog televizijskog gostovanja.  Uz obavezu da ubuduće prilikom javnih nastupa i drugih vidova iznošenja stavova o kolegama u javnosti – postupa sa dužnom pažnjom

 

 

,,Ja sam samo govorio javno ono što ostali govore tajno u Gimnaziji”, kaže za Monitor Mato Kankaraš, profesor matematike u podgoričkoj Gimnaziji ,,Slobodan Škerović”. Podgorička Gimnazija disciplinski je sankcionisala  Kankaraša zbog televizijskog gostovanja u vrijeme dok je ta ustanova bila u žiži javnosti.

Gimnazija je krajem prethodne godine imala punu medijsku pažnju, nakon otkrivanja seksualnog uznemiranja učenice od strane profesora Radomira Čečovića.  Slučaj je okončan tako što je profesor  ostao bez posla, a direktorica Gimnazije Biljana Vučurović razriješena zbog nepostupanja u slučaju seksualnog uznemiravanja bivše učenice.

Neposredno prije razrješenja direktorice, Kankaraš je govorio na ETV o stanju u Gimnaziji. Nakon tog gostovanja Vučurović, tada već bivša direktorica, podnosi inicijativu kojom traži da se pokrene disiplinski postupak protiv Kankaraša jer je u TV nastupu povrijedio njen ugled i dostojanstvo.

U obrazloženju se navodi da je Kankaraš govoreći o tome da je direktorica pogriješila jer je svojim postupcima pogoršala svoju sitruaciju, kazao: ,,Možda bi mogla da sačuva malo više obraza nego kako je učinjela”. Problematizuje se i to što je Kankaraš izjavio ,,…kako jedna majka može da bude tako otuđena od te stvari. Ako bih ja imao šćer i da je sad pošaljem u školu, hoće li jedan od pedeset godina da je smara kada završi tu školu, bi li ja bio srećan? To je odvratno… ko bi to mogao da prihvati… čovjek tako ne bi sa prostitutkom”. Vučurović navodi da su ovim pređene sve granice socijalno primjerenog ponašanja, analizirajući njen privatni život, nje kao majke, nanoseći štetu kako njoj, tako i ugledu njenih ćerki i njene porodice.

Kankaraš je pred disciplinskom komisijom izjavio da je zbog subjektivnog osjećaja tadašnje direktorice škole  svojim izjavama povrijedio njen ugled i čast to mogao biti osnov za pokretanje sudske parnice radi naknade štete zbog povrede časti i ugleda.

Umjesto suda, odlučila je Gimnazija.

Posljednjeg dana marta, vd direktor Gimnazije Zoran Pejović donosi odluku kojom je Kankaraš odgovoran za težu povredu radne obaveze jer je u TV emisiji vrijeđao kolege i tadašnju direktoricu Vučurović. Izrečena mu je novčana kazna u visini od 20 odsto mjesečne zarade za mjesec mart.

U odluci se navodi i da ubuduće prilikom javnih nastupa i drugih vidova iznošenja stavova o kolegama u javnosti – postupa sa dužnom pažnjom.

Kankaraš je u emisiji naveo da su profesori koji su na pres konferenciji aplaudirali tadašnjoj direktorici ,,njeni poltroni”. Kritikovao je elitizam i ranija saopštenja i javne nastupe u kojima se navodi da je podgorička Gimnazija najvažnija javna ustanova u Crnoj Gori: ,,Kao da je to škola koja je nesposobna da iškoluje nesposobnog ili nepismenjakovića! Iako ja iz svojih generacija i generacija koje trenutno školujem znam… koji kada maturiraju ne bi mogli dvije svezati! Ako vi završite ovu školu ne znači da ste vi nešto pretjerano… ja nemam takvo mišljenje, a volim je jer je bila moja škola, ali ne mogu da rečem da je bolja i da će svako iz ‘Slobodan Škerović’ biti bolji nego iz ostalih gimnazija”.

Kankaraš koji je u Gimnaziji zapošljen od februara 2023. kaže da je i ranije zbog svojih javno izrečenih stavova putem društvenih mreža imao problema sa upravom Gimnazije. Kritikovan je i kada je u junu 2023. govorio na protestu ispred Ministarstva prosvjete, u organizaciji Prosvjetne zajednice, koji je održan zbog tadašnjeg skandala aminovanja masovnog prepisivanja maturanata.

Smatra da se takav način sprječavanja iskazivanja mišljenja od strane profesora i dalje baštini u Gimnaziji. U zapisniku sa disciplinskog postupka navodi se pitanje vd direktora – Da li je u redu da istupa u ime ustanove, a da za to nema ovlašćenje?

,,Ne radi se o ANB-u pa da otkrivam tajne podatke, već javnim nastupom iznosim svoj stav. Ničim nema propisano da moram tražiti saglasnost”, kazao je Kankaraš.

„Zbog iznošenja vrednosnog suda u javnosti izrečena mi je gotovo ista kazna kao Čečoviću zbog slanja poruka gnusne sadržine dojučerašnjoj učenici“, ocijenio je Kankaraš.

„Ovakav neslavni i neočekivani rasplet dovodi me  do toga da preispitam izbor svog radnog mjesta. Ne znam kako sebi da ovo objasnim osim da je urađeno kako bi se namirio onaj dio kolektiva koji je gravitirao oko bivše direktorice i koji prema meni već gaji veliki animozitet. To nije pošteno”, napisao je Kankaraš na svoj Fejsbuk profilu.

On najavljuje da će se na ovu odluku žaliti Agenciji za mirno rješavanja sporova, a ukoliko se spor ne riješi mirnim putem cijeli slučaj će završiti pred Osnovnim sudom u Podgorici.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo