Povežite se sa nama

OKO NAS

NA NAJVISOČIJOJ TAČKI EVROPE: Elbrus, moćni, surovi ljepotan  

Objavljeno prije

na

Mećava nosi sve pred sobom na minus 30,  rastavljam se sa dušom, slomljena visinskom bolešću. Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je. Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra

 

Dvadesetak metara dijeli me od najvisočije tačke u Evropi. U normalnim uslovima za to mi treba nepun minut, ali ne i ovdje. Ne na Elbrusu. Ne tog jutra, dok mećava nosi sve pred sobom i dok se na minus 30 rastavljam sa dušom, slomljena visinskom bolešću.

Ne vidim vrh iako smo blizu. Zbog sniježne mećave ne vidim ni metar pred sobom. Vidim Vaska koji korača uz mene. Čujem Šlagija i Kamća koji nas dozivaju. Oni su ispred nas, ali ih ne vidimo. Hrabri me to što je moja ekipa uz mene, crpim posljednje atome snage i koračam ka vrhu. Tu je.

Konačno je ostvaren još jedan moj davni cilj.

Vrištala bih od sreće, ali ni za to nemam snage. Udari vjetra jaki su toliko da ne mogu ni da se održim na nogama. Stropoštavam se u sniježnu ,,fotelju” na visini 5.642 metra. Istog trenutka zaboravljam sva odricanja, muku sa kojom sam se borila satima, i dok promrzlim rukama pokušavam da izvadim ,,zastavu” svog sela shvatam da je baš taj trenutak vrijedan žrtve koju podnosim.

Elbrus,  ta hladna ruska planina godinu ranije nije me pustila da dođem do vrha. Ove godine bila  sam jača. Ne od planine, jer je nepobjediva, već od sebe. Ili su planinski duhovi bili milosrdniji?

Par sedmica kasnije, dok na nuli, uz talase koji me zapljuskuju na ulcinjskoj plaži razmišljam o Elbrusu, shvatam – po ravnom mogu hodati sa svima, ali u visine odlazim sa onima koji su visini dorasli!

Ni jak motiv – obećanje da ću uspjeti dato nekom ko nas je tog 19. jula gledao sa neba, ni tvrdoglavost duplog bika, ni sve pripreme po crnogorskim planinama, ni milosrdni planinski duhovi i bogovi nisu mi pomogli te mučne noći koliko jedinstvo ekipe sa kojom sam krenula ka vrhu. I njihova želja da svi uspijemo.Danima smo živjeli kao jedno, borili se jedni za druge i izlaskom na vrh nagrađeni za to.

Ka Rusiji smo krenuli 13. jula. Na aerodromu u Tirani, dok nas četvoro iz nikšićkog Javorka i član Gorske službe spasavanja Jahorina čekamo avion, raspravljamo da li smo izabrali dobar datum za odlazak – petak 13. Simboliku petka zaboravljamo kad nam vođa ekspedicije, Drago Šlagi Vujović, otkriva da se nekoliko godina ranije baš na petak 13. popeo na Akonkagvu. Ukrcavamo se u avion i planiramo boravak u Kabardino-balkarskoj republici.

Šlagi za sobom ima dva uspješna uspona na najviši vrh Evrope, Vasko Rabrenović, Željko Kovačević i Miro Kalem – Kamćo nisu se do tada srijetali sa Kavkazom, a mene je godinu ranije,  sa trista metara ispod vrha, vratila hladnoća. Od tada, punu godinu, razmišljala sam da li sam dorasla snjegovima Elbrusa, njegovim hladnoćama, traverzama, opasnostima koje tamo čekaju. Zadnjih dva mjeseca borila sam se sa mislima da li sam uopšte sposobna da koračam, utučena sedativima i antidepresivima, slomljena…

Presijedanje u Instanbulu, let do Mineralnih Voda, nekoliko sati vožnje kombijem i dan kasnije smo u Čegetu. Smještamo se u hotel i Šlagi već planira uspon.

Prije odlaska na Garabaši, našu bazu, odrađujemo prvu aklimatizaciju. Test za sve. U tom sastavu prvi put planinarimo. Šlagi i Kamćo su gorski vuci, obojica spasioci. Vasku je odlazak na Kavkaz prvi susret sa ozbiljnom visinom, Želju takođe. Desetak dana kasnije shvatiću da sam na njih dvojicu naročito ponosna. Mi koji maltene živimo u planini znamo koliko je teško ,,probiti” visinu. Njih dvojica “probili”  su je fantastično.

Drugog dana boravka u selu odlazimo na aklimatizacioni uspon na vrh Čeget

visok 3.601 metar. Prati nas kiša. Ali nemamo izbora.  Primičemo se granici sa Gruzijom i srećni što nema graničara da nas vrate nazad grabimo ka vrhu.

Tu uz  strmu stazu su ploče planinarima koji su izgubili život. Odajemo im počast i tiho koračamo dalje. Položen prvi test. Na vrhu smo. Niko nema simptome visinske bolesti. Oprezno krećemo nazad,  staza je klizava. Na padinama Čegeta srijećemo dvadesetočlanu ekipu iz bivših jugoslovenskih republika. Poželjeli smo  vedro nebo jedni drugima i rastali se. Odmor u selu Čeget. Sjutradan iz susjednog Azaua krenuli u planinu. Okovanu snijegom.

Bučke u kojima smo smješteni su renovirane, ofarbane u bijelo. Ranije, ofarbane u boju nacionalne zastave, bile su simbol Rusije.

Dan odmora na 3.750 metara provodimo planirajući uspon i uživajući u pogledu na snijegom pokrivene vrhove Kavkaza. Na koju god stranu da zaluta pogled zaustavi se na prekrasnim prizorima. Lokalni vodiči objašnjavaju kako se zovu vrhovi kojima smo okruženi.

Razmišljam koliko dana, mjeseci ili godina treba da se obiđu svi ti ljepotani koji ponosno paraju nebo. Da li je to uopšte moguće? Da li je pošteno razmišljati o svim vrhovima Kavkaza ako sam preskočila neke na Durmitoru? Uživam u zadnjim posljednjim zracima sunca koje kao da propada između planina, dok  provejavaju prve pahulje. Radujem se snijegu. I tog predvečerja sam. Šetam ispred bučki i puštam pahulje da padaju po meni, nazebloj.  Znam zbog čega sam ponovo ovdje. Znam svoj cilj.

Liježem sa temperaturom koja me preznojava i budi cijele noći, ali ujutro kao najzdravija gazim hiljadu metara visinske razlike. Nekolilo sati hoda Vasko, Kamćo i ja proveli smo pjevajući. Šobić, Oliver, Halid, himne – naše i tuđe, partizanske, četničke, srpske,crnogorske pjesme ređale su se jedna za drugom. Smijeh sve vrijeme, poneki vic i eto nas iznad Skale Pastuhova. Na ,,samo” 4.800 metara visine nad morem. Iznad oblaka, na skoro dva Bobota.  Šlagi nas je sve vrijeme pratio na skijama, na Skali nam se pridružio i Željo. Dogovor je da njih dvojica odatle skijaju do Garabašija, Vasko silazi bordom, a Kamćo i ja gazimo nazad. Strčali smo do 3.750 metara. Testiramo snagu, kondiciju, volju.

Nakon odmora i večere Šlagi odlučuje — čekamo povoljno vrijeme za uspon. Željo je svoj cilj ispunio, skijao je sa visine koja odgovara visni Mon Blana, od tog trena on je logistika, mi imamo još jedan korak, najvažniji.

Oslanjajući se na vremensku prognozu za završni uspon biramo noć između 18. i 19. jula. Planina nas uči mnogo čemu, prvenstveno strpljenu, ali i zbližava nas koji je živimo. Moja odabrana ekipa pokazala je da umije sve. Sa mnom su, dvije noći pred završni uspon, odbolovali napad panike, istrpjeli posttraumatski stres, nijesu prigovarali mojim ženskim suzama. Razgovor, zagraljaj i razumijevanje onog drugog uvijek su najbolji lijek. Naročito na toj visini, i u uslovima u kojima sam bila – nepuna dva mjeseca nakon traume koja će  me pratiti dok dišem, hiljadama kilometara udaljena od svojih terapeuta.

Dan pred uspon odmaramo, sunčamo se na 3.750 metara.

Liježemo u rano popodne spremni za još jednu bitku sa sobom.

Na završni uspon krenuli smo oko sat i trideset minuta poslije ponoći.

Istovremeno krenula je još samo jedna ekipa. Gazili smo pred njima i čeonim lampama osvjetljavali stazu koju smo te noći mi prtili. Momci,  mnogo snažniji od mene,  uklopili su se u moj znatno sporiji tempo. Žrtva koju su te izuzetno hladne, mećavne noći podnijeli zbog mene vrjedna je divljenja.

Dok strmom traverzom koračam kroz mećavu, i pod nogamama mi pršti snijeg, zahvaljujem Bogu koji me oduvijek nagrađuje divnim prjateljima.  Kamćo je podnio najveći teret visinske bolesti koja me slomila već na oko 5.200 metara nadmorske visine. Teorijski znam sve o njoj, ali se u praksi prvi put srijećemo. Povraćanje, kratak dah, iznemoglost, otežani koraci, halucinacije. Nepodnošljivo, ali uspijevam da se izborim.

Na najopasnijoj i najstrmijoj padini pred sam vrh dočekalo nas je osiguravajuće uže. Kačimo se karabinerima i stopu po stopu koračamo ka vrhu. Zastajem, povraćam i nastavljam dalje. Kamćo trpi svaku moju nužnu pauzu, Šlagi i Vasko koji su pred nama takođe. Njih trojica čekaju me iako je hladnoća znatno veća ako se ne kreću.

Kamćo pita da li ću da odustanem. Gledam ispred sebe.

Ne vidi se vrh, ali znam da do njega ima stotinjak metara visinske razlike, najmanje sat hoda, ko zna koliko još mučnine i milion udara olujnog vjetra. Ne! Vratila sam se ovdje iz Danilovgrada da dokažem sebi da su granice, ako postoje, onamo gdje ih sami postavimo.

Nastavljamo dalje. Vjetar odnosi jednu moju rukavicu i štap. Svjesna sam da će mi u takvim uslovima prsti promrznuti već za desetak minuta, i mogućnosti da zauvijek ostanem bez njih. Krećem dalje. Kamćo vadi rezervne rukavice iz ranca, ali se iz magle pojavljuje planinar iz ekspedicije koja je krenula kad i mi – sa  mojom rukavicom u ruci.

Zahvaljujem se. Njemu i Bogu koji mi uvijek pokaže da sam uprkos svim grijesima njegova miljenica. Neću izgubiti prste desne ruke. Makar ne ovog puta.

Nakon skoro sat, na kraju sigurnosnog užeta stižemo Šlagija i Vaska.

Stropoštavam se do njih da napravim pauzu i popijem gutljaj vode. Čujem Šlagijevo: „Ako sad odustaneš, ubiću te“. Još je bijesan zbog mog prošlogodišnjeg svojeglavog odustanka na 5.300 metara. Ja nisam. Da sam tada zakoračila na krov Evrope ne bih imala priliku da to učinim baš sa ovom ekipom. Ne bih dobila novu planinarsku porodicu, niti shvatila da takve ekspedicije pokazuju ko su ljudi za koje vrijedi živjeti, a ko oni drugi. Ustajem i trošim posljednje zalihe snage tromo se vukući ka vrhu. Tu smo. Vrh Elbrusa je pod našim nogama. Iz ranca vadim bijelo platno na kom piše ime mog sela – Mosori. Fotografišemo se dok nas vjetar šamara i zavejava nanosima snijega. Uskraćeni smo za pogled sa krova Evrope. Vrijeme nije moglo biti gore, ali mi je drago što je bilo tako. Uspjeh i nije uspjeh ako je put do njega lak. A naš nije bio.

Prkosno čekam da krenemo nazad i da sa bezbjedne udaljenosti podvučem crtu na dug Elbrusu. Već tu, na vrhu, izmučena i promrzla postavljam sebi novi cilj.

To mi daje volju, vraća snagu i krećem nazad. Ili naprijed, ka ostvarenju još jednog davnog sna? Najvećeg i najvažnijeg vrha u životu jedne žene.

Molim se nevidljivim saveznicima sa planine da me prate i na tom putu i koračam ka Garabašiju.

Dok silazimo strmom traverzom saznajemo da su dvoje planinara imali

nezgodu. Molimo se da ih planinski duhovi i bogovi sačuvaju. Iako tehnički nije zahtjevna, ta planina svake sezone uzme nekoliko života. Nadam se da oni neće  biti u takvoj nemilosti Elbrusa,  surovog, sniježnog ljepotana.

Nakon nekoliko sati smo, u bučkama. Na sigurnom.

 

Jelena JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SLUČAJ SILOVANJA MALOLJETNICE U BIJELOM POLJU: Policija prećutala da se radi o povratniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor posjeduje presudu koja potvrđuje da je A.K.,  za kojim policija traga zbog silovanja maloljetnice,  povratnik. Što je Uprava policije prećutala u saopštenju medijima

 

 

Drugi slučaj silovanja maloljetne osobe u Bijelom polju za dva mjeseca. U prvom slučaju osumnjičeni je uhapšen, dok se u nedavno počinjenom seksulanom zločinu za počiniocem intezivno traga. Riječ je o povratniku,  što je policija prećutala kada su 13.februara dostavili saopštenje medijima.

„Uprava policije preduzima intenzivne mjere i radnje povodom prijave da je jedno maloljetno lice silovano. Policijski službenici su kao osumnjičenog identifikovali lice A.K.(39), za kojim se intenzivno traga“, saopštili su kratko. I apelovali na medije da  u cilju zaštite maloljetne žrtve izvještavaju sa posebnom pažnjom i senzibilitetom.

Uprava policije je, međutim,  prećutala podatak da je riječ o nasilnom povratniku za kojim se traga zbog silovanja kćerke, a koji je 2014.godine pravosnažno osuđivan zbog pokušaja silovanja i to maloljetne sestrične. Informacija da se radi o pravosnažno osuđivanoj osobi zvanično je potvrđeno iz bjelopoljskog Višeg suda.

“Pravosnažnom presudom ovog suda K.br. 55/2013 od 17.02.2014. godine, okrivljeni A.K. oglašen je krivim zbog krivičnog djela silovanje u pokušaju iz čl. 204 stav 4 u vezi stava 1 KZ, u vezi čl. 20 KZ-a i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Presuda ovog suda je potvrđena presudom Apelacionog suda Crne Gore, Kž.br. 56/2014 od 19.05.2014. godine. Drugi postupak vođen protiv istog je pred ovim sudom okončan nepravosnažnom presudom ovog suda, K.br. 18/23 od 04.11.2024. godine, kojom je okrivljeni A.K. oslobođen od optužbe da je izvršio krivično djelo silovanje iz čl. 204 stav 1 KZ CG, jer nije dokazano da je izvršio krivično djelo za koje je optužen“, piše u odgovoru Višeg suda u Bijelom Polju.

Monitor je u u posjedu osuđujuće presude, ali  poštujući pravo na privatnost i dostojanstvo žrtve, većinu djelova neće objaviti. Samo one koji ukazuju da je A.K. u konkretnom slučaju postupao sa umišljajem.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZAVIČAJNI MUZEJI NA SJEVERU: Izložba nebrige

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedostatak adekvatnih uslova za čuvanje zbirki u zavičajnim muzejima na sjeveru Crne Gore  predstavlja ozbiljan izazov za očuvanje kulturnog nasljeđa tog regiona. Muzejima često nedostaju sredstva i infrastruktura koja bi omogućila pravilno skladištenje i izlaganje zbirki, čime se povećava rizik njihovog trajnog propadanja

 

 

„Katastrofa“,  tako direktor Muzeja u Bijelom Polju Željko Raičević za Monitor počinje priču o uslovima u kojima već pet godina, koliko traje rekonstrukcija te ustanove, rade zaposleni, ali i uslovima u kojima se čuvaju vrijedne zbirke.

Rekonstrukcija muzeja, koja je trebalo da bude dobar primjer brige o kulturnoj baštini na sjeveru, počela je 2020. godine i trebalo je da bude završena iste godine. Međutim, ni sada se ne nazire kraj radova rekonstrukcije zgrade, na kojoj su se smjenjivali različiti izvođači radova, gradilo, a potom i, zbog lošeg kvaliteta radova, rušilo već urađeno. Zaposleni i zbirke Muzeja smještene su godinama u metalnom kontejneru.

„Ne znam kada će radovi biti okončani. Nedavno sam se obratio resornom ministarstvu. Trudimo se da obavljamo adekvatnu zaštitu sedam zbirki, koje su zajedno sa nama zaposlenima u istom kontejneru, ali to, nažalost, utiče, prije svega, na naše zdravlje. Složeni procesi zaštite uključuju i upotrebu hemijskih sredstava, a mi to obavljamo u prostoriji koja je jednim vratima odvojena od ostalog radnog prostora. Naravno, zbirke su nedostupne javnosti, a da bih vam odgovorio na pitanje kada bi radovi mogli biti završeni, treba i sam da dobijem precizne informacije od nadležnih“, kaže Raičević.

Koliko mogu, tvrdi, njegove se kolege trude oko zaštite. Redovno kontrolišu stanje predmeta i tretiraju ih hemijskim sredstvima (lavandom, sredstvima protiv sipca i moljaca). „U takvim uslovima je radilo i stručno osoblje muzeja, pa zbog smještaja u neadekvatnom prostoru nisu bili ugroženi samo predmeti muzeja, već i zdravlje zaposlenih“, kaže sagovornik Monitora.

Radove na rekonstrukciji Ministarstvo kulture i medija finansira preko Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) i Opštine Bijelo Polje. Prema onome što je do sada poznato javnosti, prethodni izvođač, nadzor i projektant radova načinili su niz grešaka koje su usporile obnovu ustanove. Povodom toga je i formiran predmet u Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u tom gradu.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVI SLUČAJ ČEDOMORSTVA: Dva uništena života

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je novi slučaj čedomorstva uznemirio javnost, stručnjaci i aktivisti  upozoravaju da nije vrijeme za sijanje mržnje, nego za sagledavanje uzroka, kako bi se takvi slučajevi pokušali prevenirati

 

 

Tijelo bebe pronađeno u podgoričkom Bloku 9 šokiralo je većinu građana protekle sedmice. Novorođenče je pronađeno u korpi za otpatke u blizini dječjeg parka. Nekako je upravo ta vijest odjeknula na naslovnicama portala i u komentarima na društvenim mrežama, kao da bi manja tragedija bila da je tijelo pronađeno na nekom drugom mjestu.

Policija je istog dana saznala da je riječ o čedomorstvu i za to krivično djelo osumnjičila I.Š. (28), majku bebe. Istraga je otvorena nakon što je radnik “Čistoće” pronašao mrtvu bebu.

Ljekari su pregledali osumnjičenu, na osnovu čega je potvrđeno izvršenje krivičnog djela koje joj se stavlja na teret. Dvadesetosmogodišnja djevojka trenutno se nalazi u KCCG na liječenju. Nju je, prema navodima ovog portala, policija zatekla na ivici smrti u stanu u kojem živi. Ona se još nije izjašnjavala o svemu za što je osumnjičena. Izvor iz istrage kazao je Libertasu da se djevojka porađala sama i da njena porodica nije ni znala da je trudna. Jedan od detalja iz istrage govori i da je I.Š. identifikovana na način što je njeno ime pisalo na kutiji od cipela u kojoj je i pronađena beba.

Psihološkinja Snežana Repac smatra da, ukoliko se utvrdi da je riječ o čedomorstvu, mora se temeljno ispitati psihičko stanje majke, kao i odnos prema okolnostima u kojima se beba rodila. Kaže da se tu postavljaju pitanja, da li je ta trudnoća bila kontrolisana, da li je ona bila zdrava,  kakvo je zdravlje fetusa, te da li se dijete dobro razvilo. Ona ističe da tokom trudnoće postoji i mogućnost emotivnog naprezanja usljed spoznaje da će žena postati majka.

“Čedomorstva su kod nas rijetka, pojedini slučajevi ukazuju najčešće na neželjenu trudnoću koja nije na vrijeme prekinuta, ali i na druge faktore koji su pratili život trudnice”, kazala je ona.

Dostupni podaci pokazuju da je od 2000. do početka 2021. godine ubijeno 13 novorođenčadi. Za ubistvo djeteta pri porođaju ili tzv. čedomorstvo, Krivični zakonik propisuje kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Za kvalifikaciju krivičnog djela ubistva djeteta pri porođaju koje je poznato još kao i čedomorstvo, od značaja je  period od nekoliko dana nakon rođenja bebe, jer zakonom nije jasno definisano vremensko trajanje poremećaja izazvanog porođajem.

“Zato je u krivičnom postupku od velikog i suštinski od presudnog značaja vještačenje kojim je potrebno utvrditi psihičko stanje žene. S obzirom da se ne radi o učestalim krivičnim djelima, sudske odluke i kod nas ali i u zemljama regiona znaju biti različite”, kazao je advokat Dejan Dragović.

Policija je navela da je “osumnjičena podvrgnuta ljekarskom pregledu na osnovu čega je potvrđeno izvršenje krivičnog djela koje joj se stavlja na teret”. Tom hapšenju je prethodila istraga u okviru koje je izuzet veliki broj snimaka sa video-nadzora, prikupljena obavještenja od većeg broja građana, sprovedena brojna ispitivanja i provjere…

“Sprovedene tužilačko-policijske aktivnosti rezultirale su identifikacijom majke novorođenčeta, tako da je postupanje u navedenom predmetu ustupljeno na nadležnost Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici, kod činjenice da postoji osnov sumnje da je izvršeno krivično djelo iz nadležnosti tog tužilaštva”, kazali su iz Višeg državnog tužilaštva.

Ovo je drugi slučaj čedomorstva koji je uzdrmao crnogorsku javnost od 2018. godine, kada je tada osamnaestogodišnja Edina Kastrati iz Plava bacila u rijeku dijete od četiri mjeseca. Ona je tada rekla istražnim organima da je sa tim djetetom „nijesu htjeli ni muž, ni otac“. Pravosnažno je osuđena na 12 godina zatvora.

Direktorica Centra za ženska prava (CŽP) Maja Raičević smatra da su iza posljednjeg čedomorstva, ili stručno nazvanog neonaticid, krije mnogo dublji problem.

Rana istraživanja o neonaticidu su pokazala da su žene koje počine ovakav čin uglavnom bile mlade, neobrazovane, neudate i siromašne (Resnick, 1970.). Novija istraživanja (Amon i saradnici, 2012.) su u svojoj studiji identifikovala visoku stopu fertiliteta , jako  negiranje trudnoće, traume iz ranog djetinjstva i neinformisanost okoline o trudnoći, kao najvažnije faktore rizika za žene koje su to učinile.

U oko 20% slučajeva, bilo je prisutna ozbiljna mentalna bolest koja je mogla dovesti  do psihotičnog negiranja trudnoće (Resnick, 1970.).  Međutim,  za sve  grupe žena je kao visok faktor rizika utvrđena neinformisanost njihove okoline o trudnoći, zbog čega su ostale izolovane i bez podrške.

„Vjerujem da niko od nas ne može ni da zamisli očaj  mlade žene koja je ovih dana glavna tema  u medijima. Ono što možemo je da pokušamo da razumijemo uzroke i načine da se takve pojave preveniraju“, kaže Raičević.

Pojašnjava da je poznato je da je u jednom trenutku jedan izabrani ginekolog u Domu zdravlja u Bloku 5 u Podgorici bio zadužen za 7.000 žena i da već duže vrijeme nijedan nije slobodan,  da savjetovališta o reproduktivnom zdravlju žena i psiho-socijalna podrška još uvijek nisu lako dostupni, posebno u manjim sredinama  gdje je veliki pritisak tradicionalne  sredine.

„Nije vrijeme za sijanje mržnje, krajnje je vrijeme da razmišljamo i kako god možemo pomognemo da se ovakve stvari nikad više ne dese i da to tražimo od vlasti koja je tu da služi nama, a ne mi njoj“, kaže Raičević.

 

Raičević: Odgovornost medija je velika

Maja Raičević kaže da nije lako pisati o ovoj pojavi na pravi način i da je odgovornost medija  velika. Ocijenila je da su mnogi toga svjesni, ali da se, pak, često koristi senzacionalizam i podržavaju  postojeći kulturni mitovi i zablude. Navodi primjer da je u mnogim medijima posljednji slučaj čedomorstva ilustrovan kantom za smeće u Bloku 9.

„Laički se, a često i zlonamjerno, opisuje kontekst, a žene koje ovo učine kao monstruozne.  Ta kvalifikacija nesumnjivo utiče i na  odgovor pravosudnog sistema, sjetimo se slučaja osamnaestogodišnje  majke iz Plava koja je kao  maloljetna rodila dvoje djece, a koja je osuđena za teško ubistvo svoje bebe“, podsjetila je ona.

Međutim, kaže da je, na sreću, bar naš zakonski okvir daleko iznad svijesti jednog velikog broja oštrih komentatora sa društvenih mreža, jer  ovo krivično djelo tretira drugačije od ostalih oblika ubistva, razumijevajući specifično psihološko stanje i ranjivost majki nakon porođaja.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo