Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Na magistrali

Objavljeno prije

na

I kad bi se to moglo, bilo bi štetno Crnu Goru na mala vrata ugurati u EU, prije nego prizivani evropski standardi postanu dio ovdašnjeg obrasca ponašanja u politici, biznisu, kulturi življenja…

 

Predsjednik je u ponedjeljak predstavio svoju Platformu za Crnu Goru u EU. Novinari su,  sve dok im se Milatović nije obratio, nagađali da li se njegov, iznanada najavljen nastup, odnosi na poziciju mandatara i proces formiranja vlade, preispitivanje nedavne posjete UN i SAD, novonastalu krizu na Kosovu… Ili na neki četvrti od mnoštva gorućih problema sa kojima se ovo društvo suočava. I sve teže nosi.

Kad ono, pomalo o svemu, a najviše o potrebi da Crna Gora što prije postane članica EU. Pošto nam je, kako reče Predsjednik, „dosadilo da trčimo za njima“.

Može da začudi to što se evropski političari ne jagme da u svoju porodicu prime državu koja očigledno, a i po priznaju njenih političkih predvodnika,  prolazi kroz tešku političku i institucionalnu krizu. Uz potencijalnu najavu ozbiljnih ekonomskih nedaća. Crna Gora ima evidentne probleme sa vlastitim identitetom: ne poštuje se Ustavom i zakonima propisana podjela vlasti, ne znaju se granice opština, lokalne samouprave – tamo gdje ih ima – vode vlastitu spoljnu i unutrašnju politiku (Zeta, Pljevlja), dok se u opštinama koje nemaju funkcionalnu vlast o novoj ne razgovara (ne da narod u Andrijevici, a neka  viša sila u Šavniku) ili se pregovara u sobi za posjete zatvora u Spužu (Budva).

Dovoljno je pogledati Milatovićevu Platformu pa da, čim vidite da ona počinje prijedlogom/zahtijevom da zakonodavne aktivnosti budu usaglašene sa Ustavom Crne Gore, razumijete koliko smo daleko od evropskih tekovina kojima, navodno, svi težimo. Mnogi, držeći fige da nam se to što kasnije desi. Ako baš mora.

Istovremeno, naši osobeni euroatlantski integristi šire glas kako glavna   prepreka skorom članstvu  Crne Gore u EU leži u odsustvu dobre volje u zapadnim centrima moći.

I kad bi se to moglo, bilo bi štetno Crnu Goru na mala vrata ugurati u EU, prije nego prizivani evropski standardi postanu dio ovdašnjeg obrasca ponašanja u politici, biznisu, kulturi življenja…

“Platformu vidim kao jednu vrstu magistrale, koja je puno veća od bilo koje crnogorske vlade, oko koje mi kao društvo treba da se složimo”, kazao je Milatović odgovarajući na pitanje: da li ponuđenom Platformom izlazi iz zadatih ustavnih okvira svoje nadležnosti.

Iz partija pozicije i opozicije ne žure da se izjasne o ponuđenoj Platformi. Možda vagaju šta je bolje: čekati evropski voz na magistrali ili trčati u krug dok nam se, jednom, EU ne nađe na putu.

Činjenice su neumitne: danas je Crna Gora dalja od EU nego što je bila  2012. kada su započeti pristupni pregovori.  Neuporedivo dalja nego što je bila  u proljeće prošle godine, kada je formirana manjinska vlada Dritana Abazaovića sa prioritetnim zadatkom – EU integracije. I sa, u Briselu i Vašingtonu nacrtanom, mapom puta. Uz obećanje da će nam „platiti gorivo“, odnosno, i finansijski pomoći kako bi rekordno dugačak proces pristupanja bio finalizovan kao uspješna priča.

Umjesto zatvaranja poglavlja 23 i 24 dobili smo kontroverzan Temeljni ugovor, u nevrijeme (ne)organizovan popis i tehničku vladu koja je ušla u peto tromjesečje mandata, bez kontrole sada i formalno nefunkcionalnog parlamenta.

Neđe usput izgubljena je suština. Da li je nama članstvo u EU cilj ili sredstvo da postanemo bolje društvo? Društvo u kojem zakonodavci poštuju Ustav, gdje se zakoni primjenjuju – jednako za sve, gdje broj siromašnih i nepismenih pada umjesto što raste, tamo gdje vlada studente ne pokušava proglasiti za diplomirane inženjere kako bi ih nagradila državnim poslom… I, da se vratimo na početak priče:  društvo koje neće  gutati laži poput one koja je ove nedjelje stigla iz vlade, o uspješnom procesu pristupanja Evropskoj uniji.

Vlada je usvojila devetnaesti, dakle devetnaesti, polugodišnji izvještaj o aktivnostima u procesu integracija. Zadovoljni su. Iako je poslednji sastanak Parlamentarnog odbora za stabilizaciju i pridruživanje održan  još u decembru 2021, u mandatu Vlade Zdravka Krivokapića.

Predsjednikovu Platformu svi bi mogli da potpišu. Golemo iskustvo je pokazalo – to naše ninašta ne obavezuje. U Platformi nema ništa bitno novo, mogla je biti ovakva  formulisana i 2012. Isto pitanje sve te godine čeka odgovor:  idemo li mi prema Evropi ili Evropa promiče pokraj nas?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Vatre

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kuda ćemo u EU, ako nas Mandić uspije zavaditi sa svim susjedima?

 

 

Na zimskom kotorskom karnevalu spaljena je lutka Andronika Duraka zvanog Voštan, a organizatori su se potrudili da u njoj prepoznamo predsjednika Skupštine Crne Gore Andriju Mandića. Kriv je, stoji u optužnici objavljenoj u karnevalskom listu Karampana, što je „narod toiliko pomutio da se u nekoliko opština ne može formirati lokalna vlast tako da se u cijelu državu ne zna ni ko pije, ni ko plaća”.

Mandić je na nemili događaj odgovorio porukom kako se nada da će „spaljena lutka sa njegovim likom biti buktinja koja će osvjetljavati naš evropski put”. Prije nego što su dobili signal za otkomandu, njegovi su politički i duhovni sljedbenici, budni čuvari nacionalnog ponosa, na društvenim mrežama  kleli i psovali majku ustašku, hrvatsku i milogorsku, iznoseći prijetnje i uvrede zbog kojih je Hrvatsko nacionalno vijeće bilo prinuđeno da zatraži reakciju kotorske policije i drugih nadležnih državnih organa.

U međuvremenu je naš evropski svetionik otišao na još jedan službeni put.  Ne u Kinšasu Živka Nikolića, nego u Izrael Benjamina Natanjahua, koga Međunarodni krivični sud pokušava uhapsiti zbog „zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina“ počinjenih u Gazi.

Da stvar bude jasnija i teža, Mandić je svoju zvaničnu posjetu započeo obilaskom Starog grada Jerusalima. Predsjednik parlamenta zna da su tamo „kolijevka Hrišćanstva i korijeni naše vjere“. Ali se pravi da ne zna,  nije ga briga, za to da je Istočni Jerusalim, uključujući Stari grad i njegova jevrejska, hrišćanska i muslimanska sveta mjesta, glavni grad Države Palestine od 1967. godine. Iako je već neko vrijeme okupiran i kontrolisan od strane izraelske vojske.

Na to su Mandića morali da podsjete iz ambasade Države Palestine u Crnoj Gori, sa čijim se ambasadorom predsjednik Skupštine zvanično sreo krajem oktobra prošle godine. „Međunarodno pravo, rezolucije UN, uključujući i rezolucije Savjeta bezbjednosti, zajednički stav EU, kao i zvanični stav Crne Gore, jasni su u definisanju Istočnog Jerusalima kao okupirane palestinske teritorije i odbijanju priznavanja izraelskog suvereniteta nad njim”, navodi se u saopštenju. Uz razumljiv  stav da svaka zvanična posjeta Istočnom Jerusalimu koja nije koordinisana sa palestinskom vladom ohrabruje Izrael da nastavi sa kršenjem međunarodnog prava, „uključujući i tekuće ratne zločine nad palestinskim narodom u Gazi i na Zapadnoj obali, uključujući Jerusalim“.

Da probamo i ovaj slučaj obasjati svjetlošću Mandićeve evropske buktinje.

Rezolucijom o Jasenovcu on i njegovi politički sljedbenici doveli su našu državu u konflikt sa Hrvatskom, jedinim susjedom-članicom EU. Tihi konflikt sa Kosovom podgrijava se i kontinuiranim sukobima sa predstavnicima albanskih nacionalnih partija unutar vladajuće većine. Drugovanje sa Dodikom, uz ignorantski odnos prema vlastima u Sarajevu, dovodi u pitanje odnose Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

Koliko juče, predsjednik crnogorskog parlamenta održao je moralnu i državničku  lekciju BiH pravosuđu zbog osuđujuće presude Miloradu Dodiku. To se, diplomatski, zove miješanje u unutrašnje stvari susjedne države. Običnim jezikom – nepristojnost.

Istovremeno, Mandić još nije našao za shodno da prokomentariše to što  zahtjev za skidanje imuniteta njegovom partijskom odličniku Marku Kovačeviću, podnijet od strane domaćeg Višeg državnog tužilaštva, skoro pola godine čeka bez odgovora.  Kovačevića je, valjda kao nagrada za onu  grahovsku parabolu kako će se prema nepodesnim Crnogorcima ponašati kao prema Turcima, zapalo da bude član Mandićeve delegacije u Jerusalimu.

Konačno, bezrezervna podrška Aleksandru Vučiću prijeti da ovdašnje vlasti  konfrontira i sa, kako pokazuju istraživanja, sada već većinskom Srbijom. Skupa sa emancipatorskim pokretom evropskih razmjera koji predvodi mladost Srbije.

Kuda ćemo u EU, ako nas Mandić uspije zavaditi sa svim susjedima?

Mandić i njegovi zdušno su se  predavali vatrama koje su potpaljivali Slobodan Milošević, Momir Bulatović, Milo Đukanović, razni šešelji, karadžići, vučići… Dok su gorjele Hrvatska, Bosna, Kosovo…. A zamalo i Crna Gora. Koju sada evo sa državničke funkcije, sve uz ode Evropi, gura u bespuće, u kojem je  srpski svet krajne odredište. Sve to u prisustvu koalicionih patnera, listom zakletih Evropejaca. Čudni su naši  karnevali.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Dekoracija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako Bog zapovijeda, na Sretenje u Orašcu,  centralnoj proslavi državnog Dana Srbije  prisustvovala je i naša mala, odabrana četa, što bi rekao gradonačelnik Pljevalja. Gledali su i slušali, kako ih je podučio Dodik,  klicali  Vučiću  u pjesmi i rimi. Srpski autokrata je imao zavidnu dekoraciju prispjelu iz Crne Gore.  No, kako je svojevremeno znala da ovdje poviče  naša odabrana četa  – diktator svaki jednom mora pasti

 

 

Milan je vidio Aleksandra. Opet.  Kako Bog zapovijeda, na Sretenje u Orašcu.  Nije bio sam. Naša mala, odabrana četa, što bi rekao gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš, bila je  tu, kao uobičajena Vučićeva dekoracija. Osim Kneževića i Vraneša, centralnoj državnoj ceremoniji povodom Dana državnosti Srbije u Orašcu prisustvovali su i –  potpredsjednik Vlade Milun Zogović, ministri Vladimir Joković i Dragoslav Šćekić , poslanici Velimir Đoković i Dejan Đurović. I  naravno –  predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Radili su što treba, gledali i slušali, kako je to u Orašcu prisutne podučio predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, takođe dio stalne Aleksandrove postavke. Ni naš Milan nije zaostajao u nadahnuću :  “Vojvodina je Srbija. Kosovo je Srbija. Crna Gora i Srbija, to su braća najmilija”,  klicao je Knežević Vučiću na uvo u rimi.  Usput je  pomenuo i dvojno državljanstvo, tek da se kod kuće ne prestane sa identitetskim temama i tenzijama. Od nečega se mora živjeti.

Ceremoniji je  prisustvovao  i Marko Milačić, lider Prave Crne Gore.  Novinarki  KT je pojasnio da mu uopšte nije bilo  neprijatno što je tu. Jer, došao je u „znak bratske ljubavi“. Djelovao je,   istima, pomalo zbunjeno.  Ko zna, može biti, da je Marko pobrkao put, pa stigao u Orašac umjesto u Kragujevac, da u znak bratske ljubavi podrži studente u otporu prema srbijanskom autokrati, kao što je nekad znao da maršira protiv crnogorskog diktatora, kako je Đukanovića volio zvati.

Zanimljivo, iako  pozvan, proslavi   nije prisustvovao predsjednik parlamenta Andrija Mandić. Nije imao ni ispriku, poput one za neustavni Dan RS, koji je i ove godine propustio. Iz fotelje šefa crnogorskog parlamenta poslao je u Orašac, kao i Banja Luku –  čestitku. I on u rimi, prigodno potežući Njegoša: „…Al heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome, sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome…“.  Dok se beogradskoj srodnoj duši trese presto, Mandić – pleše. Malo evropski, malo srpski svet.

Za tumačenje Njegoša posebno je  bio zadužen gradonačelnik Nikšića.  Nakon ceremonije Kovačević je pojasnio na Fejzbuku: “Njegoševi stihovi, kojima je on svoje najznačajnije djelo posvetio Karađorđu, ustaničkom voždu, stavivši na njegovu glavu Gorski vijenac, govore o neraskidivoj vezanosti Srbije i Crne Gore u čemu je Njegoš vidio ovaploćenje borbi za slobodu koje su se vjekovima vodile na ovom tlu”. Blagoš. Ako gradonačelniku Nikšića jednom ipak skinu politički imunitet, što od parlamenta  uporno i uzalud  traži VDT, kako bi ga krivično gonili zbog govora mržnje, Kovačević makar ima šta da radi, da popuni slobodno vrijeme. Knjiga je čovjeku najbolji prijatelj, govorio je i patrijarh Irinej.

Zbog Dana državnosti Srbije kod kuće se odigrala i mala čarka saopštenjima između pljevaljskog Pokreta Evropa sad i gradončelnika Pljevalja Daria Vraneša. Vranešu nije bilo dovoljno da pođe u Orašac i gleda i sluša Aleksandra, već je u Pljevljima o opštinskom trošku organizovao Svečanu akademiju povodom obilježavanja 220 godina od Prvog srpskog ustanka i 189 godina od proglašenja Sretenjskog ustava.

“Gradonačenik Pljevalja  ima obavezu da se fokusira na rješavanje nagomilanih lokalnih problema i da prestane da stvara nepotrebne krize i tenzije sa svrhom da sitno politički poentira”, pisali su mu iz lokalnog PES-a. Poručili su i da Opština Pljevlja nema nadležnosti da slavi praznike drugih država pa i naše komšijske i drage Srbije”. Vladajući Spajićev PES je valjda tu da preko tvitera ili novina,  poduči partnere u  vlasti da ne stvaraju “nepotrebne krize”.

A onda svi skupa ostanu  u dragoj vlasti.

Sve u svemu, Vučić je imao zavidnu dekoraciju  u Orašcu, prispjelu iz Crne Gore.  No,  kako je svojevremeno,  ovamo kod kuće, znala da poviče  naša mala odabrana četa – diktator svaki jednom mora pasti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crnogorski studenti koji vode proteste su  mladi  koji odbijaju da ćute. To zaslužuje punu podršku.  Dovoljno  je Crna Gora imala studente koji  sanjaju voz za uhljebljenje u truli sistem. Studentski protesti trebaju biti prilika da se uspostavi novi društveni standard odgovornosti. Gdje bi neprijatno bilo pojaviti se Prvom sinu koji tatu nije priupitao za sudbinu Cetinja, ratne zločine, korupciju, kriminal i strikove limenke

 

 

Crnogorski studenti nastavljaju proteste. Prethodnih dana blokirane su saobraćajnice u Kotoru, Cetinju, Nikšiću, Baru..Dok se ovaj broj Monitora priprema za  štampu,  blokira se ulica ispred zgrade Vlade. Širi se lista fakulteta koji ih podržavaju.

Vlada, posebno  najodgovorniji u bezbjednosnom sektoru, propustili su priliku da povuku potez na koji je cetinjska tragedija obavezivala. Ostavke odmah nakon ponovljenog masovnog zločina, prije pritiska javnosti i protesta, morale su uslijediti kao čin osjećaja moralne odgovornosti i saosjećanja sa žrtvama i bolom Cetinja. Time bi pokazali da su drugačiji, da imaju svijest o odgovornosti, koja ne implicira krivicu.  Dodatno, ostavkama bi uputili apel  društvu koliko je uspostavljanje  sistema društvene odgovornosti hitno potrebno  ovoj zemlji. Umjesto toga, svu su energiju usmjerili na obračun sa studentima i uporedbu sa prethodnim režimom. Potvrđujući da nijesu dorasli situaciji. I da nijesu ništa novo.

Svako dobronamjeran vidi da su studenti koji vode proteste mladi ljudi, koji ne žele da mladost provedu u ćutanju pred neodgovornošću vlasti. To je ono što treba bezrezervno podržati. Dovoljno dugo je Crna Gora imala studente koji ćute, grabe se oko funkcija u parastudentskim organizacijama, i sanjaju voz za uhljebljenje u sistem . Više puta su saopštili da iza njih ne stoje nikakve političke ni kriminalne strukture za šta su ih optuživale Demokrate, u Vladi zadužene za bezbjednosni sektor.

Na ovdašnjim protestima, nerijetko se pravi paralela sa Beogradom. “Bečiću, Vučiću”, jedan je od čestih transparenata. Nešto valja rasčistiti: ako su studente iz neformlane grupe Kamo sjutra, inspirisali protesti studenata u Srbiji, to nije ništa loše. Naprotiv.  No paralele koliko su nužne mogu biti i zavodljive, i zamagliti stvarnost.

Srpskom autokrati  najbliži ovdašnji politički profil ipak je Đukanović, njegov  dugogodišnji strateški partner. To što se njegova  famillija i opštepoznati podržavaoci pojavljuju na studentskim protestima znak je bezočnosti,  i njihove nade da su zaborav i selektivno pamćenje sudbina Crne Gore.

Da bi ostavili dubok trag, protesti koje predvode studenti, osim konkretnih zahjeva, moraju u sebi nositi i ono teško, sudinsko pitanje: šta si sve ove godine radio Cetinju i  Crnoj Gori, tata? Fotografija milionera Blaža Đukanovića, kako na  protestima traži odgovornost aktuelne vlasti za Cetinje, dok mu se tata,  koji je Cetinje sistematski uništavao, čistog dosijea sprema za politički povratak, nikog ko je svjedočio trodecenijskom razaranju ove zemlje ne može ostaviti ravnodušnim.

Zamislimo, da je Vučić pao na izborima, da nije odgovarao za uništavanje zemlje, novosadsku tragediju,  raznorazne koruptivne aranžmane, i da se njegov sin  okružen esenesovcima, pojavljuje na protestima u Srbiji. Gdje se s pravom traži odgovornost neke nove srpske vlasti. Dok tata Vučić vreba novi politički voz.

Beogradski studentski protesti su veličanstveni. Po masovnosti i srčanosti, a posebno po raskidu sa nacionalističkom matricom, koja je uvijek tinjala u ranijim pobunama protiv režima u Beogradu. Najbolji u generacijama studenata, sadašnjih i budućih generacija, željeće  da krenu njihovim putevima.

Crnogorski protesti ne mogu da budu kopija beogradskih. I ne treba. Mogu biti zamajac stvaranja novog crnogorskog društvenog standarda u odnosima vlasti i javnosti, gdje javnost neće biti svedena na podaničke mase koje izražavaju lojalnost partijskim vođama. Već obrnuto, glas koji traži odgovornost moćnih. Zahtjevi za ostavkama čelnih ljudi bezbjednosnog sektora su legalni, legitimni, i dobrodošli. Oni su, ako su pravi,  i simbolički zahtjevi za „ostavkama“ svih onih koji su im prethodili,  koji  nijesu ništa učinili da se preduprijedi ambijent za cetinjsku tragediju. Koji su taj ambijent  svojski stvarali.

Na crnogorskim ulicama treba da nastane svijet u kom će biti neprijatno da se pojavi Prvom sinu koji  tatu nije priupitao za odgovornost za Cetinje,  ratne zločine, korupciju, kriminal, prebijanja kritičara i strikove limenke.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo