I kad bi se to moglo, bilo bi štetno Crnu Goru na mala vrata ugurati u EU, prije nego prizivani evropski standardi postanu dio ovdašnjeg obrasca ponašanja u politici, biznisu, kulturi življenja…
Predsjednik je u ponedjeljak predstavio svoju Platformu za Crnu Goru u EU. Novinari su, sve dok im se Milatović nije obratio, nagađali da li se njegov, iznanada najavljen nastup, odnosi na poziciju mandatara i proces formiranja vlade, preispitivanje nedavne posjete UN i SAD, novonastalu krizu na Kosovu… Ili na neki četvrti od mnoštva gorućih problema sa kojima se ovo društvo suočava. I sve teže nosi.
Kad ono, pomalo o svemu, a najviše o potrebi da Crna Gora što prije postane članica EU. Pošto nam je, kako reče Predsjednik, „dosadilo da trčimo za njima“.
Može da začudi to što se evropski političari ne jagme da u svoju porodicu prime državu koja očigledno, a i po priznaju njenih političkih predvodnika, prolazi kroz tešku političku i institucionalnu krizu. Uz potencijalnu najavu ozbiljnih ekonomskih nedaća. Crna Gora ima evidentne probleme sa vlastitim identitetom: ne poštuje se Ustavom i zakonima propisana podjela vlasti, ne znaju se granice opština, lokalne samouprave – tamo gdje ih ima – vode vlastitu spoljnu i unutrašnju politiku (Zeta, Pljevlja), dok se u opštinama koje nemaju funkcionalnu vlast o novoj ne razgovara (ne da narod u Andrijevici, a neka viša sila u Šavniku) ili se pregovara u sobi za posjete zatvora u Spužu (Budva).
Dovoljno je pogledati Milatovićevu Platformu pa da, čim vidite da ona počinje prijedlogom/zahtijevom da zakonodavne aktivnosti budu usaglašene sa Ustavom Crne Gore, razumijete koliko smo daleko od evropskih tekovina kojima, navodno, svi težimo. Mnogi, držeći fige da nam se to što kasnije desi. Ako baš mora.
Istovremeno, naši osobeni euroatlantski integristi šire glas kako glavna prepreka skorom članstvu Crne Gore u EU leži u odsustvu dobre volje u zapadnim centrima moći.
I kad bi se to moglo, bilo bi štetno Crnu Goru na mala vrata ugurati u EU, prije nego prizivani evropski standardi postanu dio ovdašnjeg obrasca ponašanja u politici, biznisu, kulturi življenja…
“Platformu vidim kao jednu vrstu magistrale, koja je puno veća od bilo koje crnogorske vlade, oko koje mi kao društvo treba da se složimo”, kazao je Milatović odgovarajući na pitanje: da li ponuđenom Platformom izlazi iz zadatih ustavnih okvira svoje nadležnosti.
Iz partija pozicije i opozicije ne žure da se izjasne o ponuđenoj Platformi. Možda vagaju šta je bolje: čekati evropski voz na magistrali ili trčati u krug dok nam se, jednom, EU ne nađe na putu.
Činjenice su neumitne: danas je Crna Gora dalja od EU nego što je bila 2012. kada su započeti pristupni pregovori. Neuporedivo dalja nego što je bila u proljeće prošle godine, kada je formirana manjinska vlada Dritana Abazaovića sa prioritetnim zadatkom – EU integracije. I sa, u Briselu i Vašingtonu nacrtanom, mapom puta. Uz obećanje da će nam „platiti gorivo“, odnosno, i finansijski pomoći kako bi rekordno dugačak proces pristupanja bio finalizovan kao uspješna priča.
Umjesto zatvaranja poglavlja 23 i 24 dobili smo kontroverzan Temeljni ugovor, u nevrijeme (ne)organizovan popis i tehničku vladu koja je ušla u peto tromjesečje mandata, bez kontrole sada i formalno nefunkcionalnog parlamenta.
Neđe usput izgubljena je suština. Da li je nama članstvo u EU cilj ili sredstvo da postanemo bolje društvo? Društvo u kojem zakonodavci poštuju Ustav, gdje se zakoni primjenjuju – jednako za sve, gdje broj siromašnih i nepismenih pada umjesto što raste, tamo gdje vlada studente ne pokušava proglasiti za diplomirane inženjere kako bi ih nagradila državnim poslom… I, da se vratimo na početak priče: društvo koje neće gutati laži poput one koja je ove nedjelje stigla iz vlade, o uspješnom procesu pristupanja Evropskoj uniji.
Vlada je usvojila devetnaesti, dakle devetnaesti, polugodišnji izvještaj o aktivnostima u procesu integracija. Zadovoljni su. Iako je poslednji sastanak Parlamentarnog odbora za stabilizaciju i pridruživanje održan još u decembru 2021, u mandatu Vlade Zdravka Krivokapića.
Predsjednikovu Platformu svi bi mogli da potpišu. Golemo iskustvo je pokazalo – to naše ninašta ne obavezuje. U Platformi nema ništa bitno novo, mogla je biti ovakva formulisana i 2012. Isto pitanje sve te godine čeka odgovor: idemo li mi prema Evropi ili Evropa promiče pokraj nas?
Zoran RADULOVIĆ