Ako na zemaljskom šaru postoji rajski kutak, on bi morao imati tri spavaće sobe i dnevnu, bogami i kupatilo sa puno tople vode…

Tako, bar, izgleda ono što je dosanjao tridesetosmogodišnji Halil Misini. Dok sjedi na fotelji, prekrštenih nogu, kao nekad pored ognjišta, i odbija dimove cigarete prema plafonu, pogled mu prati dječiju igru i jurnjavu kroz hodnik i širom otvorena vrata prostorija u koje su tek unijeli stvari.

Halil je jedan od 120 raseljenjih Roma i Egipćana koji su u okviru Regionalnog stambenog programa dobili stanove u novoj zgradi na Koniku, nedaleko od izbjegličkog kampa gdje borave još od 1999. godine. Na svečanosti prilikom uručenja ključeva, najavljeno je da će se uskoro graditi još 51 stan za preostale izbjeglice. Regionalni stambeni projekat sprovodi se u 13 crnogorskih opština. Glavni donator je Evropska unija koja je izdvojila oko šest miliona eura, a značajnu podršku osigurale su vlade SAD, Italije, Njemačke, Norveške, Švajcarske, Danske i Turske. Snažnu podršku programu pružili su Visoki komesarijat ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) i Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE).

,,Biće potrebno vremena da se nabavi kompletan namještaj”, kaže Halil. Za sada, obezbijedio je najosnovnije. Crno-siva ugaona garnitura prati dezen tepiha u dnevnoj sobi, na sredini drveni sto, malo dalje kod kuhinje trpezarijski sto sa šest stolica. Jeste desetočlana porodica, ali tijesno nije, pogotovo ako se uporedi sa mjestom gdje su živjeli. Stari i polovni namještaj namijenio je komšijama, kojima je potreban.

Riječ koju najčešće pominje je – sreća.

,,Živio sam za dan da djecu učinim srećnom. Imam u planu još dosta toga da nabavim, ali je za sada dovoljno. Srećni smo i sa ovim što imamo”, priča Halil.

Pored toga što prima socijalnu pomoć, da bi prehranio desetočlanu porodicu, on već desetak godina sakuplja i kupuje polovnu garderobu, i potom je preprodaje na stočnoj pijaci. Od osmoro njegove djece Ardijan (13), Valentina (10) i Samir (7) redovni su učenici Osnovne škole ,,Vladimir Nazor”, Bajram (12) i Denis (10) su takođe upisani, ali zbog zdravstvenih problema, kako kaže, neredovno pohađaju nastavu, Mejrema (4) i Lumturija (2) idu u vrtić, a najmlađa desetomjesečna Ajša uživa u ulozi mezimice.

Oduševljeni dječiji glasovi, koji iz kupatila nadjačavaju šum vode iz odvrnutih česmi, vraćaju Halilu slike iz ne tako davne turobne prošlosti.

,,Grijali smo vodu na šporetu i kupali se u plastičnim koritima. Napokon imamo kupatilo. Ne moramo da čekamo ispred zajedničkih česmi i toaleta, kao nekad”.

Sve to sada odlazi u sjećanje i komšijske priče uz kafu. Uređena dvorišta i asfalt brišu tragove višedecenijske muke. Ispred zgrade, na klupama, kroz hodnike, na balkonima osmijeh sa lica presretao je čestitke. Atmosferu nije kvarilo ni to što sav uneseni namještaj nije prekriven celofanom i ne miriše na lijepak. Nijesu svi mogli da kupe novo, poslužiće za početak i ono što ima, što su razmijenili sa komšijama, nabavili od poznanika.

Duh zajedništva useljavao je i u novi prostor. Majke su čuvale djecu. Dio uređenog dvorišta, pretvoren je u kutak za igru. Najupornijim mališanima nije smetalo ni što je kiša, koja je padala prethodnih dana, uništila dio travnjaka. Uživanje na vrtešci bio je dovoljan izazov da se savlada i blatnjava prepreka. Grupa muškaraca organizovala se da očisti trotoare.

,,Sa smećem smo imali problema dok smo živjeli u kampu. Ne želimo to ovdje. Bolje je zbog nas da operemo, a i ljepše će da izgleda”, kaže stariji muškarac koji je kazao da se zove Muharem.

Kod Arijete Tatari u jednosoban stan na čestitku je već stigla najdraža komšinica Leonora. Na stolu u kuhinji, uz šoljice kafe su i dvije čaše žutog soka. Prisjećanje na 15 kvadrata, zdravice za bolji život.

,,Strahujem da se i u mislima vratim u kontejner. Sada imamo krov nad glavom, i na suvom smo. Ovo je za mene i moju djecu najveće bogatstvo. Naš san se pretvorio u stan”, kaže Arijeta. Zahvalna je kaže svima, a posebno ,,Evropskoj uniji koja je pomogla”.

Njena ćerka Fatima, učenica petog razreda, sa kanticom vode i natopljenim krpama odlazi prema kupatilu, uz svečanu objavu da će pomagati majci da održava čistoću. Fatimina braća Junuz (22) i Ljuljzim (20) upravo su se spremali da krenu na posao. Nijesu se školovali i porodici doprinose tako što cijepaju drva.

,,Vraćamo sa prljavi i znojavi, ali sada nas čeka tuš, a ne korito i kazan na šporetu”, kaže Junuz.

U novom domu Gazmenda Garaja još je radno. Dok sklapa ormar u jednoj prostoriji, domaćica u drugoj vješto rukuje džogerom, ostavljajući za sobom sjaj na pločicama.

Mladi bračni par ostavio je dvoje mališana kod strica. Gledaju crtaće, da ne bi smetali.

,,Fenomenalan dan. Radujem se što ću djeci osigurati novi život”, kaže Garaj.

U svakoj sobi je blistavo, čisto i uredno. Prilikom uređenja dnevnog boravka očigledno je Gazmen sebi dao oduška. Ugaona garniture crno-bijele boje, tepih, zavjese takođe. Ni trpezarijski sto i stolice se ne odvajaju od ove kombinacije. Nije teško pogoditi omiljeni klub.

Uz stan, Ramadan Kurteši riješio je još jednu muku. Otkrio je svoje parče podruma i u njega sa sinom počeo da slaže drva za ogrijev. U kontejneru, za to je imao samo jedno malo mjesto pod šporetom.

,,Imam osjećaj kao da sam tek sad otvorio oči i progledao”, kaže Kurteši.

Nedaleko od nove zgrade, još su kontejneri sa nadograđenim prostorijama od raznog materijala. Na javnim toaletima polomljena su vrata, a i ne može im se prići od blata. Okolo su lokve u kojima se igraju djeca uzrasta od četiri do šest godina, u kratkim majicama i šortsevima, sa patikama koje spadaju sa nogu, jer su nekoliko brojeva veće. Pored jednog kontejnera bosonoga grupa mališana skakuće oko vatre, pružajući ručice da se ugriju. Budno oko starice prati ih, da se neko ne opeče.

U ovim nastambama žive porodice, kojima je obećano da će dobiti stanove u sljedećoj raspodjeli. Ispred se nalaze gomile smeća, a od neprijatnog mirisa peku oči. Više žitelja je ipak ispred kućica, čini se, nego unutra.

,,Ne možemo disati, unutra od vlage, a napolju od smrada. Smeće, koje stoji tu već nekoliko dana, trebalo bi da se skloni jer je zarazno. Postaje sve opasnije “, kaže šezdesetogodišnji Barlec Morinaj.

Smeće razbacano po kampu, prema njegovim riječima, ostavili su oni koji su se uselili u stanove.

,,Morali su da ruše šupe i oslobode kontejnere, kako bi ih vojska Crne Gore preuzela, jer su njeni. Rečeno je da će nadležni organizovati bagere da to počiste, ali ih još nema”, priča naš sagovornik, i jetko zaključuje da se nekom ne žuri, jer misli da su ,,Romi navikli da žive pored smeća”.

Još daleko od novog stana, starac se prisjeća kako su do prije nekoliko godina znatno bolje živjeli u barakama, koje je jedne noći progutao plamen, u požaru koji je zahvatio naselje.

,,Imali smo mnogo više prostora. Nemamo gdje da spavamo. Kćerka boluje od srca, supruga nepokretna, a mene muče bubrezi”, žali se Morinaj.

Pored supruge Fane koja leži na krevetu nalazi se veća prozirna kesa sa ljekovima i flaša vode. Djeca priskaču kada joj zatreba pomoć.

Porodica Morinaj prima socijalnu pomoć. Hrana stiže iz narodne kuhinje, koja im je od velike pomoći. Barlec povremeno, na stočnoj pijaci prodaje polovne stvari, i ono što pronađe u kontejnerima sa smećem.

,,Prijavio sam se na za novi stan, ali su me odbili. Valjda će i za nas biti nešto”, nada se Morinaj.

Strpljenje izdaje pedesetšestogodišnjeg Ibrahima Salihija. Očajem boji glas, dok pokazuje unutrašnjost kontejnera, i dorađene kućice od dasaka koja prokišnjava. Sumnja i u pravednost.

,,U ovim uslovima spavamo ja i moja djeca. Pogledajte, sve je mokro, čak su se i jorgani skvasili. Nemamo čime da se pokrijemo. Hladno nam je. Trebalo je da nadležni podijele stanove po prioritetima, a ne ovako. Star sam i bolestan, žena takođe, djeca isto. Pored nas teče voda iz kanalizacije. Ulazi nam u sobe. Svakog dana je kantama izbacujemo, ali ostaje nesnosan smrad. Šta da radim? Gdje da idem?”, pita se naš sagovornik, dok otvara frižider i pokazuje prazninu.

Od šporeta ipak stiže miris paprika koje se peku pored šerpe sa pasuljem. Donijele komšije, kaže Ibrahim.

Na moguću nepravdu iz svog ugla ukazuje i Ljatif Ajdezi.

,,Ne mogu da shvatim zašto nijesam na spisku. Neki ljudi su dolazili i pitali me, da li bih mogao da živim sa majkom, koja je dobila jednosoban stan. Ona je bolesna i potreban joj je mir. Kako da u taj prostor smjestim i moju devetočlanu porodicu. Znaju da sam i ja bolestan. Tri puta sam imao infarkt, a primoran sam da radim kako bih djeci obezbijedio koru hljeba” žali se Ajdezi. On je mesar, ali kaže da je posla sve manje.

Gorčinu, na kraju, smjenjuje slijeganje ramenima. Naši sagovornici kažu da su primorani da žive i u takvim uslovima, jer nemaju izbora. I da čekaju.

Žagor djevojaka pored česmi, na drugoj strani, slao je poruku o istrajnosti i upornosti. Na prostoru otetom od blata, nekoliko njih pralo je obuću i odjeću ,,na ruke”. Malo dalje, druge su ribale tepihe. Objasnile su da su, uprkos malom prostoru napravile raspored i da to funkcioniše.

Život ide dalje.

Enis EMINOVIĆ