Baš u ovo vrijeme, u rano proljeće 2008. godine, činilo se da je članstvo Crne Gore u Sjevernoatlantskoj alijansi na dohvat ruke. „Ulazak Crne Gore u program Intenzivnog dijaloga sa NATO je važan korak ka punopravnom članstvu u toj organizaciji”, poručivao je tadašnji premijer Milo Đukanović, uvjeren da se tako nešto može desiti brzo. Već 2009. godine su u članstvo NATO primljene Hrvatska i Albanija, sa kojima je Crna Gora, uz mentorstvo SAD, bila u Jadranskoj inicijativi. Očekivalo se da će poziv za članstvo naša zemlja dobiti na nekom sljedećem samitu, kako bi bio zatvoren „sigurnosni prsten na Jadranu”. Crna Gora dugo slovi kao „prva naredna zemlja na listi članica”.
Međutim, ove je sedmice u Briselu premijeru Igoru Lukšiću ostalo tek da čeka „ohrabrujuću poruku” sa narednog sastanka čelnika NATO država iz Čikaga. „ U Čikagu se ne očekuju nova proširenja”, rekao je generalni sekretar Alijanse Anges Fog Rasmusen Lukšiću, u srijedu.
Bitku za ubrzan prijem u NATO, Crna Gora je izgubila na svom terenu. Suštinski, njena vlast nikada nije ni htjela da brzo uđe u tu organizaciju, jer joj je to bio još jedini preostali adut sa kojim je mahala pred SAD i EU. Navodno, samo je ona bila u stanju da osigura većinsku podršku ovdašnjeg građanstva za pristupanje toj organizaciji. Ankete javnog mnjenja pokazivale su doskoro – crnogorski građani većinski nijesu raspoloženi za ulazak u Alijansu. Na čelu nekakvih vladinih timova koji su sprovodili komunikacione strategije za ulazak u NATO nalazili su se činovnici bez ikakvog političkog uticaja.
No, geografija, ekonomija i kampanja koju su u protekle dvije godine na terenu sprovodile neke NVO (Forum 2010 i Alfa centar), izbila je iz ruku vlasti i taj adut. I neke značajne opozicione partije su shvatile manipulaciju vlasti ovim pitanjem, pa su se njihovi visoki funkcioneri, pred američkim ambasadorom pri NATO-u u Briselu, saglasili da će podržati članstvo naše zemlje u toj organizaciji. Kao rezultat tih akcija crnogorskoj javnosti je krajem prošle godine prevladao broj onih koji žele da Crna Gora postane članica Alijanse.
Dokumenta koja je objavio Vikiliks pokazuju da su proteklih godina Amerikanci postali veoma kritični u ocjenama ponašanja zvanične Podgorice prema Rusiji. Smatrali su da je crnogorska vlast širom otvorila vrata ruskim investicijama i da se na taj način učvršćuje njihov uticaj u Crnoj Gori i usporavaju evroatlantski procesi. Često pojavljivanje u Podgorici ministra za vanredne situacije Ruske federacije Sergeja Šojgua, bliskog saradnika Vladimira Putina, kao i aktivnosti generala KGB-a po Primorju, dodatno su podsticali nepovjerenje SAD prema Đukanoviću i njegovim saradnicima. Problem su takođe predstavljale netransformisane crnogorske službe bezbjednosti i imenovanje na ključne pozicije u tom sektoru osoba od najvećeg povjerenja „ministra sveruskih integracija” Milana Roćena, a posebno informacije da su se prisluškivale diplomate zapadnih zemalja.
Kao naročito štetno soliranje Podgorice ocijenjeno je povezivanje DPS-a sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom. U Briselu se smatra da bi pobjeda Srpske napredne stranke Tomislava Nikolića na predstojećim izborima u Srbiji, (a koji je nedavno boravio u Crnoj Gori i srdačno razgovarao sa Đukanovićem), mogla destabilizovati napore EU u regionu, odnosno da bi Srbija, Crna Gora i Republika Srpska lakše mogle napraviti svojevrstan link prema Rusiji, pa čak i savez. Upravo je investicijama i pritiskom Moskva prethodnih godina odvraćala Beograd i Podgoricu da se približe NATO-u.
Crnogorski zvaničnici nijesu razumjeli da se kriterijumi vezani za ulazak u NATO mnogo više odnose na cjelokupno stanje u zemlji nego na stanje vojske. „U NATO idu država i društvo sa svim svojim kapacitetima – demokratskim, pravnim, a nakon toga odbrambenim”, kaže analitičar geopolitike general Blagoje Grahovac.
Rasmusen je u julu prošle godine poručio crnogorskim zvaničnicima da pravosuđe mora da da svoj maksimum u borbi protiv organizovanog kriminala, na, kako je rekao, bilo kom nivou on bio, te da je važan uslov za ulazak u tu alijansu borba protiv korupcije.
Operativci američke agencije za strateška istraživanja Stratfor su 2009. godine izveli još oštriji zaključak: „Želimo da znamo što organizovani kriminal i Vlada rade i do koje je mjere ona zainteresovana da se bori protiv organizovanog kriminala, koji, u stvari, vodi Vladu Crne Gore!”. U situaciji kada je dnevno postalo vidljivo da je korupcija na najvišem nivou poremetila na duži rok makroekonomsku stabilnost zemlje, a da organizovani kriminal prijeti da podrije i političku stabilnost, logičnim se doima odluka NATO-a da Crna Gora još neko vrijeme bude u čekaonici.
Izostanak poziva za ulazak NATO, na određen način usporava put Crne Gore ka EU. Od kada je EU formirana bilo je nepisano pravilo da zemlja prethodno uđe u NATO.
Poniženja
Nepovoljne ocjene Amerikanaca crnogorska vlast je nastojala da potre prihvatanjem ponižavajućeg SOFA sporazuma (o neizručivanju američkih vojnika) ili slanjem vojnika u misiju u Avganistan. Tako je trenutni premijer izračunao da je sa 39 pripadnika Crna Gora, „ako bi se računala veličina angažovanih trupa u odnosu na BDP, srazmjerno na 9. mjestu kontributora”!?
Ni taj „krunski” argument mu nije pomogao u ubjeđivanju generalnog sekretara Alijanse Anders Fog Rasmusena da ubrza ulazak Crne Gore u NATO, kako bi neuspješnoj vladi obezbijedio bar malo vanjskog legitimiteta.
Mustafa CANKA
DRUŠTVO4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
U SJEĆANJU4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
INTERVJU3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice