Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Na dohvat muke

Objavljeno prije

na

Kad se pritajim i zadržim dah, čini mi se da mogu da čujem i kako život prolazi

 

Txt:  Trinaest stepeni, nit’ da se širiš, nit’ da se skupljaš. Ispijam kafu, dok s druge strane jastuka sad cvetaju trešnje. Samo jedan suvišan pokret između buđenja i postizanja radne temperature, i već kasniš. Nepospremljen krevet, deca proizvode previše visokih tonova, papagaj cvokoće, pas po podu razvlači nečije papuče, dok se u pozadini sa radija čuje “zar ja da ti brišem suze”… Upala sam u kadar jugoslovenskog crnog talasa. Nekad imam utisak da me život sve vreme šutira dok ležim na podu. Hladnoća je vrlo privatna stvar. Nije svejedno koja ti je zima po redu  I evo, ja sam odlično, ali kafa mi izgleda nekako ispijeno.

Onog trenutka kad pomislite da ste spremni na sve, sudbina vam natovari toliko toga kao opomenu da se ne kurč.. (pozdrav za Esada, nadam se da je dobro), pravite važni, jer ne znate šta je SVE. Mnogi se plaše da rašire ruke i zagrle. Ako su ih nekada spustili prazne, nikada neće zaboraviti.

Mrak pao još juče. Kako ću bez fotosinteze? Izdrži još malo. Strpi se još malo. Sačekaj još malo. A to još malo je, u stvari, ono od čega čovek pukne, što ga dotuče. Ne krupne stvari, već mrve. Užas prihvatam kao normu. U smeni slika koje mi promiču pred očima nema nikakve logike, od perona podmoskovskih stanica do pejzaža arganskih drvoreda u Marakešu. Pa ushićeno gvirnuh na desno oko i vedro priupitah tavanicu: „Izvini, gde smo ovo“.

Teško je boriti se sa sopstvenim demonima, uglavnom nevaljalci imaju bolje argumente. Borila sam se sa sobom i iz svake pobede izlazila poražena. Sad sve svoje revolucije mogu da smestim u nešto duvana, uzdah i pesmu koju neću umeti da napišem. Infiltriram se u civilizaciju, dok divljinu u sebi pretvaram u stav. Kad sediš sam u mrklom mraku telo ti se rastura u paramparčad i nanovo sklapa. Samo što to ne možeš da vidiš jer je mrak. Kad se pritajim i zadržim dah, čini mi se da mogu da čujem i kako život prolazi. Jednom sam sedela na trešnji dva dana i deda  je obilazio, pretio štapom i govorio da sam najveća tupoglavica u porodici. Sišla sam sa drveta, ali sad tek vidim da nije trebalo. Zavede me b(r)uka koju dižem oko sebe, pa pomislim da sam strašno važna. Al’ nikad ne mogu da se setim i zbog čega.

Zaogrnuta mrakom, umela sam da sa jutrom dočekujem umorne istine. Kad počne da grebe, škripi, plaši, vratim prašinu na stare priče i zaključam tavan. Da bar mogu napustiti prostoriju i izviniti se sebi uz rečenicu: „Ako želiš biti sama, ja ću to razumeti“. Uzdržavam se od stvarnosti. Ponekad se pitam šta li je s ljudima kojima sam ja dala savet. Na kraju, duša je da boli, da se proda đavolu, da nam bude grešna, da se spasi, da bude u nosu, da nosimo nekoga na njoj, da se ispusti… nevidljiva i moćna u svakom smislu.

Neko vreme sam bila odsutna iz svoje suštine, a onda mi je život svratio u vene. Ne mogu da se odbranim, suviše je doticanja. Posložim slova, pa se postidim reči, zgužvam misao i sebe obrišem. Činjenice su tako dosadne, uvedimo u priču malo slepog verovanja! Sve što želim u ovom trenutku je da se pripijem uz tebe, u nekom malom stanu sa belim zidovima, i da konstatujemo kako moramo da odemo odavde da bismo preživeli. Ne znam što sam se sad setila da je moja baba imala jorgane toliko teške da, kada te pritisnu, ništa glupo ti više ne pada na pamet. Ne odustajem, samo se odričem. Ovo je epilog, žrtvovani smo još u uvodnoj priči.

P.S. Najtužnija priča u tri reči: Ćutim te… doživotno.

 

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Sve je ovo kačji mašalj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sjećanja, poslije te polivaju vodom kad je već kasno

 

 

Noćas sam sanjala kako idem na pregled kod oftalmologa da dobijem nova sočiva (koja ne nosim) autobusom u neko selo kod Šapca i autobus prošiša stanicu i odvede me deset kilometara dalje, a narednog nema satima, kasnim… i sad, ako ponovo zaspim opet ću da se vozim nepoznatim predelima unedogled. „Obožavam san“, kaže Bunjuel, „čak i onda kada su moji snovi more, što je najčešći slučaj, i ta luda ljubav prema snu, oslobođena svakog pokušaja da se objasni, jedna je od dubokih sklonosti koji su me približili nadrealizmu“. Kad bi meni dali jedan san, ja bih ga razbila, da opipam dan!

I tako, ono što smo nekada nazivali klišeima, sada postane životna filozofija, samo sa više kafe ujutru i nekoliko oporavljenih živaca. Bez ustezanja za sebe štrpnem od dana trenutke u kojima se osećam dobro. Uzmeš malo sad, dodaš mrvičak odmah, udesiš to lepo i onda može da traje duuuuugo, možda i zauvek. Zamisliš se, pa raspališ žar jednog sećanja, posle te polivaju vodom kad je već kasno.

– Nije to feniks. To je žar-ptica.

– Pa, valjda je to isto.

– Nije. Ovo drugo je lepše. Mnogo je to nadanja za jedno tako nežno i krhko osećanje.

Ipak, čvrsto verujem da mu je snaga glavna odlika. Imam jednu svoju  boju koju, s vremena na vreme, ubacim u neke  reči, samo da  ih lepše vidim, a manje razumem. Ne volim kad je sve jasno, jer onda nemam manevarski prostor. Ne mogu ni da pokvarim, ni da popravim istinu.

– Zašto toliko psuješ dok voziš?, pitam sina.

– Jesi li ti čuo za izraz “psuje ko kočijaš“? E, sad su ti konji pod haubom, sve ostalo je isto. Lako se čovek otme kontroli, pa tako poraste u sopstvenim očima do nedodirljivosti. A onda se otme i samokontroli i izgubi se u vremenu i prostoru. Neki sebe nađu, neki sebe izgube zauvek. Čuvajte sebe od sebe.

Čudo jedno kako se čovek strašno umori od ničega. Ne ni od čega. Nego baš od ničega. Čuđenja na pretek, obrve u intenzivnom treningu, gore-dole-gore. Živimo na produžetke, dok očekujemo tri na karte.

P.S. Kakvi ste bre, što me niko ne podseti da sam stavila ručak da se kuva…

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Žvaće nas krezubo vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čovjeka da pronađe dovoljno uvjerljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vrijeme nastani

 

 

Pogledom kroz pendžer utvrdila sam da se svanuće dogodilo. Okružena sam ljudima koji biju male i velike bitke sa sobom, okruženjem, sistemom i nisam dobra podrška jer me nema dovoljno. Kada neke stvari nisu baš najjasnije, najbolje je pomeriti se malo… Da li ću jednog dana žaliti što nisam rekla sve što sam imala, ili će vreme pokazati da je to ipak bila dobra odluka? Dileme kišnog ponedeljka, a i inače.

Sluđuje me stalni osećaj izmeštenosti. Moje želje i potrebe krojile su stvari i dovele me ovde gde sam. Za dobro i loše odgovorna sam sama i nemam nikome drugom bilo šta da prebacim. Izađem do grada, gužva u saobraćaju, ljudi non stop kukaju, buka i stigne me umor. Dođem kući, raskomotim se, u frižideru hladno mleko, omiljena serija ili dobra knjiga. Tako sam ukapirala da nisam asocijalna. Ja sam srećna. Traganje za srećom često nazivaju i upornim pokušajima čoveka da pronađe dovoljno uverljivu zabludu u kojoj bi mogao da se na neko vreme nastani.

Trebalo bi da bude kao u bajci „Baš Čelik“, koja, između ostalog, govori i o tome da harmonična društvena zajednica nije ona u kojoj nema zla, nego ona u kojoj zlo postoji, ali je zatvoreno, žedno i svezano. To uostalom važi i za čoveka, valja prvo biti svestan zla u sebi, a onda imati i snage da ga kontrolišeš. Ne znam sad da li da idem u p… peršun, peršun, ili na kraj sveta, uvek neka teška pitanja. Ako je jezik bogata trpeza sa koje misao izabira sastojke kojima će utoliti svoj izražajni apetit, psovke su smeštene među delikatesom, pod oznakom: verbalna aroma. Što bi Edgar Allan Poe rekao: „Reči nemaju moć da zadive um bez finog užasa svoje stvarnosti“. Imam pravo da kažem… bez dlake na jeziku i mozga u glavi… Nekako uvek ide zajedno. „Pravo štiti ličnost od pretenzija zle volje. Pravo čini slobodu ljudske ličnosti nezavisnom od vrlina i poroka drugih ljudi, od njihovog moralnog nivoa, od njihove samovolje. Pravo omogućava slobodu ličnosti čak i kada je tu opaka zla volja ljudska.“, Berđajev, Filozofija nejednakosti.

Idu neki bolji dani. Grčevito ću se držati za tu misao.

Zaroniš u dobar razgovor, uživaš malo, posle te dizalicom izvuku i srećnog ostave da se sušiš na suncu.

P.S. Kod komšije otirač večito stoji ukrivo. To mi namerno radi.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Stranputice uspomena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tijesna i previše često mi se samo žmuri

 

 

Ubrala sam divno poljsko cveće danas. Cvet po cvet, i dobiješ buket svojih radosti, osmeha i prepuštanja. Navikneš da budu tu, u tvom životnom prostoru, pa se sve šareni i miriše na sunce i svetlost. I odjednom, za drugo i ne znaš. Čak i kad se naoblači, oblake više ni ne vidiš, od prelamanja boja u svojoj duši.

Slava svim voćkicama postradalim u aprilskom mrazu. Prvo je došao po kajsije, šljive su ćutale, kad je došao po šljive, višnje su ćutale, sad kad dolazi po višnje, jabuke ćute… I jutros je onaj čudni i sve manje ofucani pas došao da ga nahranim. Oči ima svetle i u njima najtužniju bosa novu, to pseto je videlo svašta!

Danas nisam kliknula niti na jedan članak koji bi me snabdeo krajnje nebitnim informacijama iz sfere koju ne pratim i koja me ne zanima. Mom putu duhovnog uzdizanja je konačno došao kraj. Da je život onda, davno, bio mudriji  i skrenuo u drugom pravcu, znala bih danas da se radujem vremeplovu, a ovako mi je koža sve više tesna i previše često mi se samo žmuri. Kad razmišljam namrštim se, a brdo između obrva raste kao perunike u proleće. Misaoni tok (monolog u glavi) tokom razgovora u poslednje vreme: „Preskoči tu prvu rečenicu što ti je pala na pamet. O, preskoči i tu drugu. I treću. I četvrtu. Znaš šta? Samo stegni zube da ne izleti nešto i lagano klimni glavom.“ Savetujem i svakom svom detetu: „Ni slučajno nemoj da razmisliš, proveriš, bar udahneš. Skači odmah na prvu, prosipaj žuč, drvlje i kamenje i ne razmišljaj o posledicama. Najgore što može da se desi je da se vidi koliko si glup/a. Kao da je to nešto strašno…“ Malo sam ovakva zbog prirode i genetike, mnogo više zato što sam tako htela.

Iza nepoznavanja istorije vreba mogućnost za ponavljanje grešaka, iza poznavanja strah od ponavljanja, pa onda i propuštanje prilika. Neka dva vuka u meni, nebitno. „Država je u krizi ako mora da šteluje svoje izbore, al je u mnogo većoj krizi kad hoće, a ne  može da ih našteluje“, tutnuo mi je ove reči jednom priliko deda, ne pridajući im ni sam značaj, izgovarajući ih skoro kao da ih krije, kao da mi daje neki dinar “da mi se nađe“.

Umorna sam… Samo nisam bila svesna, koliko. Koliko me nema… Koliko me je ostalo, negde, usput… Makar mirše poljsko cveće.

P. S. Neki pričaju, a neki samo umeju da govore, pa to zloupotrebljavaju.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo