Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Na breskvama se uči

Objavljeno prije

na

Plakati na ulicama… Pre, za vreme, a i posle izbora. Vidite, ja da sam drvo od kojeg su napravili predizborne plakate, mnogo bih patila što umesto toga nisam nešto časno, na primer – toalet papir. Onaj sa mirisom breskve.

Nije breskva ako nije do lakata. Breskvama koje niz bradu ne cure, a i dalje, da se oduzme titula!

A nije lako danas naći breskvu sa ukusom breskve. Ukrstili dinju i ananas, šljivu i breskvu… Je l’ može neko da ukrsti paradajz, krastavac, crni luk… da se ne mučimo seckajući dok pravimo salatu.

„Ja hooću breskve! Ne gospođo, niste me razumeli. Neću med. Da hoću med sada bih stajala ispred tezge sa medom. Hoću breskvu da nije slatka kao med nego kao breskva. Hoću breskve!”

„Hoćete nektarine?”

Ne! Hoću breskve, razumete, neću veliku, ćelavu šljivu boje breskve, ukusa kajsije, nego breskvu!”

Kad pojedem breskvu bez ukusa i mirisa, poželim da znam gde je drvo sa kog je ubrana da odem i izderem se na njega. Ali ako kupim vinogradske onda ih mirišem dok ne izlistam sve uspomene na detinjstvo. Vinogradske breskve pune crva jedem ko trešnje. Ne otvaram. Naučila. Ako je tačna ona da učimo na sopstvenim greškama, ja ću uskoro postati genije. Zapravo, mrzim kad raspolutim breskvu, izvadim košticu i shvatim da je crv bio brži, jači i bolji od mene. (Vučiću, ti li si?!)

Lepo je moj tata govorio: „Nemoj da joj ljuštiš breskve, nek se navikava, treba da proba sve”. Danas majke kupuju uglavnom nektarine ili ove nedepilirane ljušte. Tu je ključ naše propasti.

Sad mi u pamet dođe Čola kad kaže Ja sam probao sve, a ja ga zamislim pred švedskim stolom kako proba sve od sušija do sremačkih krvavica. I nije mi samo to na pameti već i neka pitanja kao, recimo, kakav bi to dijalog bio da su se sreli čovek koji je izmislio toplu vodu i čovek koji je izmislio rupu na saksiji. Dijagnoza: malo spavam, ne iz straha da ću propustiti nešto spolja, već da će se dogoditi nešto važno unutrašnje sa čim bih se u snu mimoišla.

Danas ću da kuvam sok od bresaka, kao moja baba nekad (ne može bez babe). Svratila ja onomad kod nje, ona kraj šporeta, milion stepeni… Kaže deda: „Lepo što si došla, da vidiš kako ti se baba priprema za pakao”. Sve je ovo priprema za ono što tek dolazi i sasvim je nebitno da li verujete u Raj, Pakao, Deda Mraza ili Pepeljugu. Na kraju, pođite od sebe, ali tiho, na prstima, da ne probudite ono najgore. I još nešto, ne plačite na ulicama više.. Birali ste, gledajte.

P. S. Danas sam fatalna samo po ovih nekoliko kilograma bresaka, ni za šta drugo.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Svijet u svemu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poetika na vrh jezika, psovka pod prstima u džepu kaputa i neki chill drum and bass cio dan

 

 

Jeste otvorili prozore? Februar gazi, a dan već traje duže i miriše malo, samo malo na proleće. Proleće samo što nije ali mraz nije još spalio sve lisje i vidokrug tavni. Kažem tati da ne brine, biće za deset dana lepše vreme, a on potpuno siguran, kao da to apsolutno zavisi od njega, odmahuje glavom i kaže: „Neće“.

Vrana koja je mesecima dolazila na stub kapije po hranu, otežala je toliko da više ne može da odleti. Čim sam je unela u kuću, ona se izmenila, dobila preteći izgled i sad me samo gleda zlim očima. (Detalji su ono što na kraju prebacuje ravnotežu na stranu nedokazivih činjenica.) Divanimo tako o nekim borbama protiv vetrenjača u našim malim životima. Počela sam da molim gde sam do juče vikala. Učinak? Jednako nikakav. Ako se ikada bude uvela neka nagrada za pričanje u prazno, ja ću biti prvi dobitnik za životno delo. Zaslužila sam. Časna reč! Mislim da bi ubuduće trebalo da sva svoja mišljenja zadržim za sebe, što bi bio istorijski iskorak ka boljim međuljudskim odnosima. Hladnoća i staloženost u neočekivanim situacijama i potpuna dezintegracija kad naizgled deluje da je sve prošlo, a nikad ne prolazi… sposobnost adaptacije je supermoć.

Crni mi se lager šeta kroz grudni koš. Pada s rebra na rebro, kotrlja se kao niz tamne stepenice.Teška legura sećanja, mogućnosti i umora pritiska srce. Buket reči osušen u grlu naprsle vaze šušti nad unutrašnjim otkucajima, koji arterije uvrće lagano, kao da okreće brojanicu. Zakopajte svoje loše uspomene i nikada im ne donosite cveće! Koliko prošlosti se deli sa budućnošću. Ništa ili malo, po potrebi dozirano u pravom trenutku.Ali budućnost je po svojoj naravi nestrpljiva i radoznala. Sve se mora uskladiti.

Svaki dan čekam voz i baš juče pomislim na Momčila Bajagića kako, umoran i egzistencijalno izmoren, dolazi na posao, ulazi u kabinu, stavlja kapu na glavu i u trenutku prispeća kompozicije prilazi mikrofonu i kaže: – Voz. Poetika na vrh jezika, psovka pod prstima u džepu kaputa i neki chill drum and bass ceo dan. Udahneš duboko sav vetar, šutneš probleme u trtičnu kost i nasmeješ se kao posle prvog poljupca, jer la vita e bella.

P. S. Zeznuta je stvar kad negde zaturiš iskru radosti.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Na naličju mjesta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Realnost je ovo doba, nakon toga slijedi iskrivljena realnost i, naposljetku, novo doba. Ovo implicira da se i danas, kao i uvijek, to troje prepliće

 

 

Danas sam sebi dala slobodan dan da izvrištim život. I svoj, i tvoj, i svačiji… U miru i sama sa sobom. Realno, svi bi zbog nečeg vrištali, ma koliko se to nekom drugom činilo kao glupost. Nije baš pristojno, ali svakako puni pluća kad znaš da možeš sebi to da priuštiš.

Mnogo mi fali dnevno svetlo. Izgubim ga dok sam unutra. Zapravo, fali mi svetlo. Mnogo svetla. Svetlosti. Ne mogu više mrak.

– Kako sam dospela ovde?, pitam sebe.

– Skromnošću, moguće lažnom, pretvarajući se da si ono što nisi, da bi se uklopila udovoljavanjem, besom, mozganjem, izborima, glupim odlukama, jalovim planiranjem, uzaludnim nadanjima, verovanjem u sebe (potpuno neopravdano)…

– Dobro, dobro, dobro!

– Pitala si. Sve dok možeš da razmišljaš i analiziraš svoje emocije, nisu te totalno okupirale, od nekih nema spasa ni razumu, i on je na klupi za rezervne igrače. Svaki đavo ima svoju teritoriju, ponekad zaluta u komšiluk, ali se brzo vrati na sigurno. Nije lud da rizikuje bez potrebe. Ne očekujem previše od kraja Sveta, mada to više niko i ne pominje.

Život se nesporno menja. Izgubimo ljubav, prijatelje, duhovne delove sebe, za koje nismo ni slutili da mogu da nestanu… a onda, sve se lagano vraća. Prijatelji, bolji dani, čak i veća nada u ljubav. Možeš da se objašnjavaš koliko želiš… Onaj ko je zacrtao, nacrtao, precrtao… Voli svojih ruku delo. A još više od toga, voli da bude u pravu. I toga se grčevito drži. Mora, jer ako izmakneš jedan stub, ostali će krenuti. Tako da… Svakako talasajte, laganog srca.

„Treba gledati pravo. Jer da se htelo gledati iza sebe, dobili bismo oči na potiljku. Treba ljubiti zemlju dece svoje, a ne dedova svojih. Jer čast neće zavisiti od toga odakle dolazimo, nego kuda idemo.“ Borislav Pekić, „Kako upokojiti vampira“, rođen na današnji dan 1930.

Realnost je ovo doba, nakon toga sledi iskrivljena realnost i, naposletku, novo doba. Ovo implicira da se i danas, kao i uvek, to troje prepliće.

Sunčani dan u februaru ti garantuje da ćeš uveče vazduh videti i jedva udisati. Želim da verujem da dolaze bolji dani u kojima se nećemo buditi neispavani, bezvoljni i teškog srca. Odlazim. I vraćam se ponovo kao godišnja doba. Ne sasvim ista, ali dovoljno prepoznatljiva. Za sada. Ili da slovim – još uvek.

P.S. Jedina opasnija stvar od divljine noću je biti uplašen. To je uvek opasno.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Ćaci je svuda oko nas

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad postane zagušljivo, moraš provjetriti prostoriju ili izaći u šetnju. Ako ne pomogne, mijenjaš prostoriju

 

 

Da li u znak podrške ili u znaku prirodne gracioznosti, velike grupe crnih gavranova se okupljaju na poljima oko Putinaca.

Pada kiša i sunce sija, malo zgoda, malo nepogoda. Skoro kao žena. Potrebno je utihnuti da bismo čuli krv kako vri, i impulsima srca merili korake dok iza nas ostaju šare kardiografa po pločnicima naše dobrovoljne robije. Volim kad mi sine ideja kao sunce, pa je držim na dlanu kao dragocenost, zavirujem iz svakog ugla, biram pažljivo sa koje strane da joj priđem kao gladan vreloj tepsiji punoj đakonija… Nikad ne dopusti ideji da se hladi. Ni ženi. Ni tepsiji.

Zalepi mi se tema kao ovca u krpiguz, pa držim nemušto predavanje koje, srećom, niko ne mora da sluša, a nikom ne bi ni koristilo.

Pala vlada. Sad izbori ili prinudna uprava? Ako izbori – onda cirkus bez kraja i konca, ako ovo drugo – onda cirkus bez konca i kraja. Lepo. Glup čovek ne shvata da je glup, niti to možeš da mu objasniš. Jer je glup i nedostaje mu to zrno soli, ta saznajna sposobnost. Zato su opasni i destruktivni za društvo. Ima ih svuda, pa još ako su ambiciozni – prave pakao. Problem društva je što ih toleriše, a ne leči. Kad postane zagušljivo, moraš provetriti prostoriju ili izaći u šetnju. Ako ne pomogne, menjaš prostoriju.

Niko nije slučajno dobar. Vrlinama i dobroti nas uče, ukoliko na genetskoj lutriji dobijemo takve roditelje… Socijalizacija nas uglavnom uči licemerju. Um je glumac sa hiljadu maski, zavodi te na pogrešne puteve, pa te analizira, pa te proverava i iskušava, a razum, taj gotovan i lenjivac, sve njegove igrarije bez reči prihvata. Ako hoćeš iskren odgovor, spusti se na prstima na dno srca. Oslušni.

Slušaj i poslušaj. I reći će ti se. Uspeti zbog nečega jeste impresivno, ali uspeti uprkos svemu jeste nešto što te može učiniti izuzetnim. Uspeti kada je sve na svom mestu jeste jedna stvar, a uspeti uprkos svim izgledima, ne čini te samo najboljim, već božanski sposobnim da promeniš sudbinu.

Napadnimo ovaj “prepametni“ svet maštom i trezvenošću istovremeno. Ljudski zakoni prepuni su propusta i anomalija. Prirodni zakon izgleda ima samo jednu anomaliju. Nas. Šta je tu je, idemo dalje. Svako nek ispita svoju savest, i da kaže koju je ocenu dobio.

P.S. Oduvek mislim kako je “pomilovati“, reč ironično zalutala u pravnu terminologiju.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo