FELJTON
MUSTAFA CANKA: GUSARSKA REPUBLIKA ULCINJ (V): Naušnica od zlata

Objavljeno prije
10 mjesecina
Objavio:
Monitor online
Monitor donosi izvode iz knjige Gusarska republika Ulcinj, publiciste i novinara Mustafa Canke, u kojoj su sabrane priče o znamenitom gusarskom gradu i ratnicima koji su stvarali sopstvenu istoriju preko dva vijeka
Ulcinjski gusari su, po uzoru na svoje berberske saveznike, obično nastupali u grupama od tri do četiri brzoplovne fuste (sa 12 do 22 veslačke klupe). Na pramac svog broda postavili bi metalnu kobilicu, nisku i zašiljenu, za razbijanje protivničkog broda. Takođe, koristili su ganju za hvatanje suparničkih brodova i bacač plamena za njihovo spaljivanje na daljinu. Imali su bombe koje su sami pravili, a čije je punjenje bilo od katrana i tkanine što je stvaralo svojevrsnu dimnu zavjesu.
Puška je obično bila namijenjena kako bi se izdaleka pogodio kormilar drugog broda. Kraće puške i pištolje koristili su prilikom borbe prsa u prsa, iako je to oružje znalo zatajiti zbog morskog vazduha koji bi ovlažio barut. Ponovno punjenje je dugo trajalo tako da su u tom slučaju koristili kundak i njime udarali protivnika. Sjekirama su se peli uz brod i sjekli konope i jedra. Kratki mačevi bili su im najdraže oružje i skratili bi ih kako im se ne bi zapetljali u konopima. U potpalublju, gdje je prostor bio ograničen, koristili su noževe.
Veći broj njih nosi turski mač, jedan bodež i jednu malu sjekiru koja im visi o opasaču i upotrebljavaju još neke puške kojima oni vrlo vješto rukuju. Ostavljaju da im rastu brkovi preko usana, a potpuno briju bradu da bi izgledali što strašnije.
Svaki ulcinjski gusar nosio je naušnicu od zlata. I to iz veoma praktičnih razloga. Naime, ako bi gusar poginuo u okršaju ili umro negdje daleko od Ulcinja, to mu je osiguravalo dostojan sprovod, jer bi onaj koji bi ga pokopao imao kao nagradu zlatnu naušnicu. Vjerovalo se takođe da zlatna naušnica sprječava morsku bolest.
Pri napadima dobro su znali za prednost rezervi, te nikad nijesu napadali punim brojem raspoloživih brodova. Pored toga, plijen nijesu nosile sve lađe, nego samo određene, dok je pored njih plovilo više sasvim praznih fusta za izvlačenje ili za prihvatanje borbe. Znali su se nekom brodu približiti pod zastavom neke prijateljske zemlje, zatim bi ga iz blizine odjednom napali, kad ovaj više nije imao vremena da se brani.
Princip podjele plijena je bio sljedeći: ljudi pripadaju kapetanu, a roba mornarima (učesnicima u akciji). Izuzetak je svaki 12. (nekada deveti) zarobljenik koji pripada mornarima, kao i veliki predmeti koji „idu u zajednicu“. Posebne nagrade dobijaju oni koji su se naročito istakli u akciji. Cjelokupan plijen popisuje zapisničar, a strogo se kažnjava neko ko pokuša da nešto unaprijed utaji. Kada je riječ o trgovačkim lađama na moru, uhvaćeni pomorci pripadaju kapetanu, a trgovačka roba ide u zajednicu, iz koje se vrši podjela. Tako formirana cjelina se opet dijeli na četiri dijela: tri četvrtine kapetanu, a jedna četvrtina mornarima. Ali, ako su zasluge mornara veće pri napadu na ratni brod, tada se dijeli na polovinu. Roba se prodaje u luci, a novac dijeli. Zarobljenici se dijele po sljedećem principu: najprije se odvajaju viđenije osobe od ljudi koji će biti određeni za veslanje. Prvi se dijele pojedinačno, a ostali prodaju na javnoj aukciji. Novac se dijeli.
U Ulcinju su gusari brzo stekli privilegovan status i od njih su stvorene legende. Iako su gusarski gradovi u pravilu svjetovi van zakona, ovdje vlada strogi red koji zavodi i jamči vojska smještena u gradskim kasarnama.
Porti je to odgovaralo. Jer, gusari se nijesu plaćali iz državnog budžeta već su se sami održavali od pljačke blaga i prodaje robova. Njihova hrabrost je velika i mnogo puta je sultanu donosila zapanjujuće pobjede.
Ulcinj nije imao prirodno zaštićenu luku u kojoj bi se njegovi brodovi mogli skloniti od snažnog juga, bure ili tramontane. Zbog toga su ulcinjski gusari morali odlično poznavati vremenske prilike na širem području. Uz veliko iskustvo to su predviđali po boji mora, duvanju vjetrova, mirisu algi, kretanju oblaka i vidljivosti albanskih planina.
Dostojni protivnik ulcinjskih gusara, mletački zvaničnik Alvize Foskari, u svom izvještaju iz 1710. godine, pored ostalog, navodi:
„Ulcinjani nijesu kao ostali gusari koji uglavnom čine vojsku jadnih i gladnih ljudi, koji ako izgube nešto dobijaju. Svi su oni imućni, postojani u ovim povoljnim okolnostima i obavljaju trgovinu nakon uspostavljanja mira.
Ulcinjani su profesionalci u kriminalu i svestrani preduzetnici, posjeduju male i okretne čamce, na moru borave onoliko koliko je potrebno, a nakon brzog pohoda duž apulijskih obala odmah se vraćaju u Albaniju, gdje nalaze siguran azil.
Opirati im se nije bilo preporučljivo: čim je ciljano plovilo shvatilo da je na meti, najčešće se cijela posada, kako bi izbjegla gore posljedice, ukrcavala u čamce i bez odlaganja napuštala svoj teret i brod, da bi se na njega vratila čim je pljačka bila završena.
S dolaskom proljeća neprestano su se počele širiti glasine i vijesti o gusarskim brodovima u Ulcinju spremnim da isplove. Suština stvari malo bi se promijenila ako jeste ili ako nije u međuvremenu iz Istanbula stigla dozvola za gusarsku djelatnost, kojom bi se potvrdio početak gusarske sezone“.
Gusari su morali da imaju pismenu potvrdu od strane države za svoje aktivnosti, jer bi zahvaljujući tome mogli da izbjegnu sudbinu pirata prilikom hvatanja i bili bi tretirani kao vojni zarobljenici.
Iako su mletačke galije bile jače kao brodovi, snadbjevene dobrim topovima, gusari su bez poteškoća mogli doploviti na domak Venecije jer su se držali italijanske obale koja nije imala mnogo pogodnih pristaništa da primi mletačke galije. No, ni na istočnoj obali Jadrana nije bilo lako ploviti: u Veneciji su u jesen 1580. godine računali da je u ruke Berbera samo za mjesec dana oko Kotora palo 25 lađa!
Jedan mletački agent te godine ističe da čitavo Kraljevstvo uznemiravaju razbojnici, a da su zaprečioci drumova gospodari Apulije i posebno Kalabrije. Onaj ko je htio da izbjegne te opasne puteve morao je da rizikuje da padne u šake gusarima koji su tada harali do obala Papske države na Jadranu. To čine i Francuzi, a posebno malteški vitezovi.
Venecija zna da je u martu 1581. godine ulcinjski komandant Džafer reis, koji se nalazio na jednoj galiji sa 23 klupe za veslače, skupio pred Ulcinjem eskadru od 18 brodova. S proljeća je započeo poharu po južnom i srednjem Jadranu. To su odmah Mlečani javili svom bailu (ambasadoru) u Istanbulu.
Jedan mletački izvještaj iz 1583. godine ukazuje na pogoršanje stanja na Jadranu: “Odskora, posebno otkako su obale Apulije opremljene osmatračnicama dobro snabdjevenim artiljerijom koja štiti obalu, a jedno vrijeme i brodove koji su uspjeli da pobjegnu pod zaštitu njihovih topova, gusari su svoje napade pomjerili ka sjeveru i uspjeli da preplave zaliv. Tu čine kratke i učestale prepade koji im omogućavaju da zavaraju nadgledanje galija”.
U trgovinu do Drača, Valone, kao i u Aleksandriju ili Apuliju, Mlečani su išli pod oružjem i sa vojnicima na palubi. Od posljednje decenije 16. vijeka počinje da se razvija i hercegnovsko gusarstvo. Kontrolom ulaza u mletačku bazu u Boki Kotorskoj Venecija je na velikim mukama još gotovo čitavo jedno stoljeće.
Zbog krajnje nesigurnosti plovidbe na Jonskom moru i u južnom Jadranu, posebno poslije pojave gusara koje su organizovali malteški vitezovi, Mlečani su se 1588. godine odlučili da ulože velika sredstva za izgradnju splitske skele.
(Nastaviće se)
Komentari
IZDVOJENO
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE: Mramorna glava sa Duklje u Rimu

Objavljeno prije
24 satana
25 Aprila, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Italijansko poslanstvo u Beogradu primilo je od Uprave dvora trideset dva plombirana sanduka (21. jula 1939. godine). Ovu zaostavštinu bivše kraljevske crnogorske porodice italijansko poslanstvo je tretiralo kao poklon kneza Pavla italijanskoj kraljici Jeleni.
Zbog čega je knez Pavle ove predmete poklonio kraljici Jeleni, a ne drugim članovima crnogorske dinastije? D. Vujović kaže: ,,Bez sumnje, bio je to gest koji je imao političke motive, jer zadovoljiti kraljicu Italije u godini 1939. imalo je mogo veću političku težinu, nego zadovoljiti razvlašćene i siromašne, članove jedne dinastije, koji uz to nijesu uopšte bili prisutni u političkom životu Evrope, niti je o njima ma ko više vodio računa”.
Otuđivanje i uništavanje kulturnih dobara iz Crne Gore nastavljeno je i za vrijeme okupacije (1941-1945). Na udaru su naročito bili eksponati iz Državnog muzeja na Cetinju. Iz sačuvane arhivske građe može se, donekle, evidentirati dio otuđenog i uništenog muzejskog kulturnog fonda. Između ostalog, u dokumentima koji su klasifikovani pod nazivom ,,Sva važnija prepiska i reversi o odnesenim predmetima tokom rata 1941-1945. godine”. U dokumentu br. 555 od 3. jula 1941. godine tadašnji direktor muzeja Mirko Medenica zahtijeva od Visokog komesarijata za Crnu Goru, da povrati ,,slike, knjige, note, geografske karte i ‘Glas Crnogorca’ za 1896. godinu”. Te eksponate, kako se navodi u pismenom zahtjevu Medenice, odnijeli su pojedini članovi Komesarijata, ,,Što predstavija atak na kulturno nasleđe crnogorskog naroda”. Iste godine, dopisom br. 612 od 31. novembra, direktor Muzeja traži od Vojnog guvernera za Crnu Goru, da se Muzeju vrate knjige, note, dvorska zastava kralja Nikole i tri slike koje su uzete po nalogu Visokog komesarijata za Crnu Goru.
Ilustracije radi prilažemo faksimil dopisa koji je upućen 16. aprila 1942. godine, pod brojem 24, Guvernerstvu Crne Gore – direkciji za prosvjetu i narodno vaspitanje, a odnosi se na zahjev za povraćaj jedanaest knjiga sa signaturom, mjestom i godinom izdanja. Navedene knjige su iz Biblioteke uzete od 17, aprila do 15. septembra 1941. godine.
Revers (4, novembar 1941, godine) izdat je civilnom komesaru dr. Ruliju za namještaj (dva divana, jedan kanabe, šest fotelja i dva kokos-tepiha) ,,koje sam uzeo na privremenu upotrebu iz rezervnog mobilja Državnog muzeja (Starog Kraljevskog Dvora) na Cetinju za svoj stan u zgradi bivšeg Oficirskog doma (Kuća Karađorđevića)”
U maju 1942. godine komandant kraljevskih karabinjera, pukovnik Montori, odnio je krevet od orahovine, madrac, noćni sto, ogledalo, orman… U maju 1942. godine komandant kraljevskih karabinijera, pukovnik ,,sve za nužnu a privremenu upotrebu”. Koliko je to bilo privremeno govori činjenica da nije nikad vraćeno Muzeju.
Po naređenju italijanskog vojnog guvernera za Crnu Goru, Pircija Birolija, od 11. novembra 1942. godine odneseno je iz muzejskog podruma preko tri stotine raznih muzejskih objekata. Tekst naredbe donosimo integralno u prevodu:
“(M. K. ) GUVERNER CRNE GORE Direktoru Državnog muzeja na Cetinju 177 Sekcija Kraljevskih Karabinijera
Ovdje
Određujem da se čitavi materijal neinventarisani koji se nalazi u podrumima toga muzeja, a koji je na putu uništavanja, izvadi i podmetnuto zgodnom izboru, odvajajući ono što se još može upotrijebiti od onoga što je neupotrebljivo, sačekati moje dalje odredbe.
Za taj posao određujem poručnika Kraljevskih Karabinijera Domenika Maneri, koji će riješiti u sporazumu sa direktorom.
Guverner Crne Gore /Armijski đeneral A. Pircio Biroli/ A. PIRCIO BIROLI s. r.
Dana 12, 13. i 14. novembra 1942. godine iz glavnog podruma muzeja iznesene su sve stari, od kojih je izvjestan dio odvezen sa dvorišta muzeja 12. i 14. istog mjeseca. Ostatak stvari prenesen je u drugi manji muzejski podrum. Prema tome 14. novembra glavni podrum je potpuno oslobođen i ključevi su predati određenom u prednjem aktu italijanskom oficiru.
Cetinje, 14. novembra 1942 g.
Direktor Mirko Medenica
O ,,oslobađanju muzejskih podruma”, Risto Dragićević piše… ,,muzejske objekte je Medenica branio i za vrijeme okupacije, ali svi njegovi protesti nijesu ništa pomogli kod guvernera Pircija Birolija, po čijem su naređenju 12. i 14. novembra 1942. godine nekoliko viših italijanskih oficira sa svojim suprugama, među njima čak i guvernerova supruga, odnijeli na desetak kamiona i između sebe razdijelili magacionirani muzejski inventar i odmah u muzejsko prizemije uselili magacin za ishranu oficira i vojnika Guvernerstva…
Prema nalazima Komisijela u vrijeme od 12. do 14. novembra 1942. godine ,,od strane italijanskog okupatora iz muzejskog podruma odnijeti su ovi predmeti… tri stotine raznih muzejskih objekata (zidnih satova, čajnika, većih i manjih kufera, zdjela, čaša i dr).
Po naređenju Pircija Birolija iz Muzeja je uzeta mermerna glava klasične rimske epohe, što, bez sumnje, predstavlja izuzetnu umjetničku vrijednost. Taj vrijedni eksponat pronađen je na Duklji prilikom iskopavanja 1897. godine.
Sačuvan je revers koji glasi: ,,Danas sam po naređenju Negove Ekselencije Guvernera Crne Gore primio od Uprave Državnog muzeja na Cetinju jednu mermernu glavu klasične rimske epohe, koja se do sada čuvala u pomenutom muzeju.”
Cetinje, 8. jun 1943. godine
Primio po naređenju Nj. Eks. Guvernera kapetan Frančesko Gitoli
Prilikom pakovanja mermerne glave, tada stolarski radnik u Muzeju, Vladimir Kirsanov, uspio je da prepiše adresu na koju je ovaj eksponat upućen (prilažemo faksimil): Al Ministro Degli Affari Esteri Ufficio collegamento con il governatorato del Montenegro (Colonello Tancredi) Palazzo del Drago Via Quatro Fontane 20 Roma
Vlada FNRJ, između ostalih, podnijela je zahtjev za restituciju kulturno- umjetničkih dobara ,,koje je tokom rata Italija odnela iz Crne Gore. Faksimil zahteva koji se čuvaju u Arhivu Jugoslavije još uvek su aktuelni. (Arhiv Jugoslavije 54-157-265).
Zahtjev za restituciju kulturno-umjetničkih dobara iz Italije, br. 9303 od 4. marta 1948. godine, odnosi se na ,,mramornu glavu, dio neke rimske statue ili biste, nađene u Duklji (Dioclea). Nos je bio odlomljen. Ta glava predstavlja retku umetničku vrednost i bila je jedini primerak te vrste u ovom muzeju.”
Zahjev za restituciju kulturno umjetnickog dobra iz. Italije, podnijela je NR Crna Gora (br. 9312 od 4. marta 1948, godine) s potpisom Jovana Koprivice, pomoćnika ministra prosvjete NR Crne Gore.
Viasnik ili držalac kulturno umjetnickog dobra je Jovan Durković, činovnik Pomorskog arsenala iz Jošica (Herceg Novi). U opisu traženog restitucionog kulturno-umjetničkog dobra navode se umjetničko-zanatski predmeti: dva stara svijećnjaka od majolike, kineski rad iz doba oko 1840, dva umjetnički rađena stola s ukrasima, kineski rad (velika rijetkost), salonska garnitura u rezbariji, kineski rad iz doba oko 1850. (1941. vrijednost ocijenjena 300000 din), dva samovara srebrna, ruski rad ručni, iz doba oko 1860., jedno veliko ogledalo sa šlifovanim staklom i umjetnički izrađenim i pozlaćenim okvirima, jedna starinska sprava za glačanje odijela od specijalnog drveta, iz 1840. godine, srebrna garnitura (24 komada pribora za jelo, starinski ručni rad, 150 tanjira od majolike, iz 1800 godine), jedan starinski veći dvogled, dva pomorska dvogleda, jedan starinski barometar, jedan starinski ruski barometar, 24 starinska venecijanska tanjira, 24 kom. starinskih šolja za bijelu kafu od majolike. U zahtjevu se navodi datum odnošenja predmeta (10. februar 1942). Odnijeli su ih italijanski fašisti na čelu s italijanskim komandantom iz Rima.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XX): Zlato i srebro u 36 kufera

Objavljeno prije
1 sedmicana
18 Aprila, 2025Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Vujović smatra da je najveći dio upravnikovih predloga prihvaćen, kao i da je neke od tih predmeta Muzej preuzeo.
Izvjesno je da pomenute stvari nijesu pripadale onim vrijednostima koje su čuvane u onih 25 kufera, odnosno 36, kako ćemo kasnije vidjeti. Prema mišljenju Rista Dragićevića. ,,Vuksanov predlog nije usvojen i sve do rata 1941. godine ovo zlatno i srebrno posuđe bilo je u trezorima Ministarstva finansija u Beogradu u oko 25 kufera… Prije rata uprava muzeja nije mogla ništa uraditi da se ono povrati Muzeju, a poslije oslobođenja, naravno, nije se moglo o njemu ništa saznati”.
Naknadnim istraživanjem Dimo Vujović je utvrdio da se radilo o 36 kufera i da je to bilo posude ,,koje je bilo pohranjeno od Zemaljske vlade u Zagrebu, a za koje se mislilo da mu se trag izgubio. Drugo, Vujović piše, ,,da nijesu sve do rata ostali u trezorima Ministarstva finansija, nego su već ranije bili otuđeni.”
Uprava Vojnog muzeja u Beogradu zahtijevala je da im se te vrijednosti ustupe, navodno ,,je imala namjeru da ih izloži u crnogorskom odjeljenju muzeja” (13. septembra 1937.). I Državni muzej na Cetinju je, aktom od 15. decembra 1937. tražio, pozivajući se na Pravilnik muzeja, ,,da se prikupe i u muzej smjesti sve ono što se odnosi na Crnu Goru.” U Državnom muzeju na Cetinju čuva se prepis pisma Nika Đuraškovića upućenog Upravi Muzeja (15. decembra 1955), koje donosimo u cjelini: ,,Upravi Drž. muzeja
Cetinje
Na molbu direktora Muzeja gosp. Rista Dragićevića, profesora, po pitanju dvorskog srebrnog posuđa i ćilima koje sam bio odnio radi prodaje u Zagrebu 1919. g. po naređenju Izvršnog Narodnog Odbora, mogu izjaviti sledeće:
U odnesenim stvarima bili su: srebrno posuđe, ćilimi, jedan model crkve s grobom Hristovim kao i jedan krstić sa bijelim voskom u kome je bilo utisnuto drvce sa krsta Hristova.
Ćilime sam prodao jednoj Zagrebačkoj radnji, srebrne predmete (posuđe, model crkve i krstić) predao sam, po naređenju Ministarstva unutrašnjih djela u Beogradu br. 2414 od 11. aprila 1919. g. i pismenom nalogu člana Izvršnog Narodnog Odbora Marka Dakovića od 12, aprila iste godine, čiju kopiju – prepis prilažem, Pokrajinskoj vladi, odnosno činovniku od iste određenom za prijem pomenutih stari. Za sve gore navedene predmete stvari, koje su bile zavedene u specijalnoj svesci, dobio sam potvrdu u samoj svesci za prijem određenog lica, Prilikom predaje dužnosti predao sam tu svesku zajedno sa cjelokupnom arhivom novopostavljenom upravniku Državnih dobara poč. Stevanu Raičkoviću.
O svemu navedenom referisao sam Izvršnom Narodnom Odboru kao što je navedeno u aktu Uprave Drž. dobara od 18. maja 1919. god. Pov.br. 68, čiji se prepis nalazi u arhivi tog Muzeja.
Niko Đurašković, s. I. penzioner
Da je prepis vjeran svome originalu – tvrdi
Direktor, Risto Dragićević”
Zbog aktuelnog, za našu temu, dopisa, donosimo i ovaj PREPIS koji se čuva u Arhivi Državnog muzeja na Cetinju:
Gospod. Niku Đuraškoviću
Upravniku Narodnih Dobara u C-Gori
u mjestu
Sve stvari koje se sada nalaze pod Vašom Upravom u Zagrebu, a koje ste prema naređenju Izvršnog Nar. Odbora onamo bili uputili 2. febr. t. g. radi prodaje, izvolite iste predati činovniku određenom za to od Pokrajinske Vlade u Zagrebu a prema rešenju Min. Un. Djela br. 2414 od 11-IV-19. god.
12-IV-19. g. u Beogradu
Izvršni narodni odbor, u Beogradu
Član, M. Daković, s. r.
Iz navedenih dopisa može se zaključiti da su ,,dvorske dragocjenosti” preseljene iz Zagreba u Beograd. Isto tako, prema istraživanjima D. Vujovića a zahtjevi oba muzeja (Vojnog muzeja u Beogradu i Državnog muzeja na Cetinju) da im se dodijele pomenute vrijednosti, odbijeni su. Utvrđeno je da su sve dragocjenosti spakovane u 36 kufera ustupljene italijanskoj kraljici, kćerki kralja Nikole.
Kako je do toga došlo, kojim putem i povodom, šta je tome prethodilo, doznajemo zahvaljujući istraživanjima Dimitrija Dima Vujovića. Takođe smo u mogućnosti da damo tabelarni prikaz svih predmeta koji su ustupljeni kraljici Jeleni.
Pošto je ministar Dvora detaljno upoznao kneza Namjesnika Pavla o blagu iz cetinjskog dvora, ovaj je, najvjerovatnije, iz političkih razloga odlučio da se o svemu obavijesti italijanska kraljica Jelena a da se do tada na sigurnom mjestu pohrane sve dragocjenosti. Krajem decembra Dvor je preko Poslanstva u Rimu obavijestio kraljicu Jelenu koja je izrazila želju da se iz pomenutih stvari odabere jedan predmet umjetničke vrijednosti (neki srebrni tanjir ili nesto drugo) i da joj se isti pošalje preko Poslanstva. Ovaj predmet je bila namijenila svojoj kćeri princezi Mariji kao poklon prilikom udaje koji bi istovremeno bila uspomena na njenog djeda i babu. Istovremeno, kraljica Jelena je izjavila da bi željela da se ,,predmet” što prije pošalje kako bi stigao blagovremeno, budući da joj se kćer udaje već početkom januara 1939. godine. Takođe je izrazila želju da joj se pošalje inventar svih pomenutih stvari.
Dopisom je takođe zahtijevano da se italijanska kraljica pita da li prihvata da primi kompletan inventar i da ga ona eventualno podijeli njenim kćerkama. Kraljica je na dopis zahvalila i prihvatila predlog da pomenute stvari podijeli svojoj djeci. Kao uslov kraljica je zahtijevala ,,da zna da li su ostali članovi crogorske dinastije primili od jugoslovenske vlade kakvu novčanu nadoknadu.” U međuvremenu kraljica je odustala od namjere da se posebno poklanja neki umjetnički predmet princezi Mariji, jer ,,nije željela da ima neprijatnosti sa kojima od eventualnih pretendenata na te dragocjenosti.” Finansijskim zakonom iz 1927/28. godine (čl. 316) bilo je omogućeno da se izvrši obeštećenje članovima crnogorske dinastije za njihovu imovinu u Crnoj Gori. Prema tom zakonu, a u sporazumu sa članovima bivše dinastije Petrovića, a po odobrenju Ministarskog savjeta ,,može se isplatiti bivšem prestolonasledniku Danilu, deci bivšeg kneza Mirka, bivšem knezu Petru i bivšim knjeginjama Kseniji i Veri, delom u gotovu, a delom u obrocima i doživotnoj rati ukupno svima iznos od 42.000.000 dinara.” Mada je, kako se navodi u prepisci, kraljica Jelena nudila da otkupi sve preostale dragocjenosti, knez Pavle je donio odluku da se one sve ustupe kraljici bez ikakve nadoknade. Komisija koju je imenovao početkom juna -1939. godine upravnik Dvora, general Jovan Leko, preuzela je od Ministarstva finansija 36 kufera sa posuđem i drugim dragocjenostima. Postoji spisak stvari nađenih u kuferima, koji su kao ostava čuvani u trezorima Ministarstva finansija.
(Nastaviće se)
Komentari
FELJTON
STANKO ROGANOVIĆ: OTUĐIVANJE KULTURNIH DRAGOCJENOSTI IZ CRNE GORE (XIX): Polomljeni i istruli eksponati

Objavljeno prije
2 sedmicena
11 Aprila, 2025
Monitor donosi izvode iz knjige arheologa Stanka Roganovića Otuđivanje kulturnih dragocjenosti iz Crne Gore, koja je štampana u Zagrebu 2008. godine
Krajem 1915. godine kralj Nikola je naredio evakuaciju ,,probrane crnogorske arhive”, počevši od povelja iz epohe Nemanjića, koja je inače bila u kraljevom dvoru i pod njegovim ličnim nadzorom, kao i najvažnijih istorijskih i crkvenih dragocjenosti muzejskog karaktera iz ranije pominjane riznice. O pokušaju prebacivanja arhiva preko Skadarskog jezera u Skadar zabilježio je tadašnji ađutant kralja Nikole, pukovnik Risto J. Ljumović: ,,Kraljica Milena sa knjeginjicama Ksenijom i Vjerom i svitom (Lazar Mijušković, predsjednik vlade, general Anto Gozdenović, srbijanski pukovnik na službi kod kralja Nikole Živojin Babić, komandant Milutin Tomanović) bila je otputovala iz Skadra za Medovu tog dana 6. januara (1916) izjutra. (Kralj je stigao u Skadar tog dana uveče oko 10 sati). Na putu za Medovu bili su izloženi bombardovanju austrijskih aeroplana. Da bi lađica imala manji teret te da bi s većom brzinom stigla u Medovu, jedan iz svite je otkačio mahunu sa dvorskim stvarima koja je bila uz lađu prikačena. (Na mahuni su bile ne samo dvorske stvari, već stara, velika i dragocjena arhiva.)
Sanduke sa arhivom i ostalim dragocjenostima vojvoda Božo Petrović je vratio iz Skadra za Kruševac gdje su ostali kod knjaza Mirka kojih ih je, prije odlaska u inostranstvo, poslao na Cetinje ,,te su ga povjerljivi ljudi zakopali u dvorištu kraljevskog dvora, a jedan od ranijih službenika uprave dvora, Pero Ž. Stojanović, čuvao je u svojoj kući kraljeve ordene i razne dragocjenosti”. Da li je potpuno sačuvana dvorska arhiva, bila je dilema koja dijelom i danas postoji. Pojedini listovi, npr. ,,Crna Gora” u brojevima od 7. aprila i 5. oktobra (1923.) postavlja pitanje ,,Šta je sa pronađenom arhivom?” i konstatuje da je veoma važno da li je arhiva inventarisana neposredno pošto je pronađena. Na ova pitanja štampa daje negativne odgovore, što nije potkrijepljeno činjenicama. Međutim, činjenica je da je Komisija (u sastavu Milovan Daković, Aleksa Stojšić, Stevo Gregović i dr. Nikola Škerović) počela inventarisanje arhivske građe baš tih dana a rad je završila tek 20. februara 1925. godine.
Analizirajući tekst Tihomira Đorđevića (Cetinjski muzej – Srpski književni glasnik, od 1. avgusta 1926, 504) Risto Dragicević konstatuje sljedeće: ,,Primjedba saradnika ‘Crne Gore’ o prenošenju vijesti da pronađena arhiva nije odmah inventarisana i Đorđićeva konstatacija da su članovi svoj posao izvršili na ‘sasvim poverljiv način’ verovatno su imali nekoga osnova, jer se doista pričalo da članovi komisije probiraju iz arhive sve ono što se odnosilo na Karađorđeviće i što bi moglo biti nepovoljno za tu dinastiju, te su to predali lično kralju Aleksandru. Pričalo se i to, da su mu članovi komisie odnijeli ‘na poklon’ i jedan mali originalni Karađorđev portret, koji je prije rata bio u dvoru kralja Nikole, a to bi onda sigurno bila ona Karađorđeva slika, koju je Njegoš stalno držao u svojoj sobi…” U svakom slučaju i dalje ostaje otvoreno pitanje: da li je dio arhive otuđen.
Neposredno poslije odlaska austrougarskih trupa iz Crne Gore, odnosno tzv. Oslobođenja, dio dragocjenosti koji se nalazio u Dvoru počeo se otuđivati (Tek 1923. godine otkopane su dragocjenosti koje su bile u dvorištu Dvora – arhiva i začajni dokumenti – kao i oni predmeti koji su bili pohranjeni na drugim mjestima).
Izvršni narodni odbor koji je izabrala Podgorička skupština donio je odluku vec 4. decembra 1918. godine da se popiše cjelokupna pokretna i nepokretna imovina kralja Nikole i negovih nasljednika. Isključivi cilj je bio da se rasproda imovina i dođe do finansijskih sredstava. Popis su počeli 9. decembra Lazar Stamatović, Mićo Barovié i pisar Načelštva Lazar Radunović. Po svoj prilici, smatra R. Dragićević, glavno ,,Inventarisanje” bilo je već obavljeno, jer kako piše u prvom zapisniku ,,da su vrata skoro svih odjeljenja (u Dvoru) otvorena, i to neka forsirana” kao i da je ,,najveći nered u odjeljenjima đe su se nalazile dragocjenosti…”
U januaru 1919. godine Izvršni odbor ovlašćuje Nika Đuraškovića, upravnika državnih dobara, da može punopravno rukovati svim državnim dobrima i ,,da ih pored administriranja može zaduživati, prodavati…”
Tekst glasi:
Gospodinu Niku Đuraškoviću
Upravniku Drž. dobara
Cetinje
Ovim se ovlašćujete da u ime Izvr. Nar. Odbora punopravno rukujete svim državnim dobrima, kao Upravnik istih da ih pored administriranja možete zaduživati, prodavati i da za vaše upravijanje i rad na istome jedino imate odgovarati Izvršnom Narodnom Odboru, kao najvišoj vlasti u Crnoj Gori. Radi zaduženja i prodaje državnih dobara, Izvršni Nar. Odbor dodjeljuje vam i opunomoćije za taj cilj g. Veljka Matanovića, šefa Glav. Drž. Računovodstva da u zajednici zadužite ili rasprodate državna dobra i o vašem radu da podnosite izvještaj Izvr. Nar. Odboru.
Svima vlastima se najtoplije preporučuje i u ime naroda naređuje da g. Upravniku Đuraškoviću, kao g. Matanoviću budu u svakoj prilici u svemu na usluzi.
Izvrini Nar. Odbor
S.Vukotić
M.Daković
L.Damjanović
Ovlašćenje br. 259, datira od 12. januara 1919. godine. Direktor novootvorenog muzeja na Cetinju (otvoren septembra 1926) Dušan Vuksan, poslao je zahtjev Ministarstvu finansija (9. marta 1927) kojim traži od Uprave Dvora u Beogradu da se posuđe povrati na Cetinje. Ne samo što nije udovoljeno Vuksanovom zahtjevu, nego je, ne mnogo poslije toga, doneseno rješenje da se ,,neki predmeti koji su se u muzeju već nalazili otuđe”.
U septembru 1929. godine Ministarstvo finansija i Ministar Dvora donijeli su rješenje da izvjesna Paulina Lahijer ,,među stvarima bivše Dinastije Petrovića potraži izjesne stvari, koje su bila lična svojina pok. kraljice Milene, princeze Ksenije i princeze Vjere i da iste izdvoji i sačini spisak stvari sporazumno sa Upravom muzeja i poreskom upravom. Na osnovu toga će Min. finansija donijeti odluku o njihovom otuđenju.
Vec krajem septembra ministar finansija je izdao rješenje ,,da se stvari navedene u inventaru izdadu princezama Kseniji i Vjeri, odnosno licu, koje one urednim punomoćijem ovlaste za prijem stvari”. Dimitrije Dimo Vujović nije mogao zaključiti, kako sam kaže, ,,kada su i da li su te stvari preuzete…”
Tek 1931. godine, tadašnji upravnik muzeja na Cetinju Dušan Vuksan je primio jedan dio pokretne imovine dinastije Petrović. Indikativno je, da se radi o predmetima koji su otkopani 1923. godine, a tada nijesu predati Muzeju, već Ministarstvu finansija na ,,čuvanje”. I poslije odobrenja Ministarstva prosvjete (1929) moralo se čekati pune dvije godine da se konačno ustupe Muzeju. Međutim, upravnik muzeja je izjavio da među stvarima koje je primio malo ima za muzejske eksponate ,,bilo da po svojoj prirodi tamo ne spadaju, ili su polomijene ili istrule”.
S obzirom na takvo stanje tog inventara, upravnik Muzeja je predložio da se stvari, koje imaju bilo kakve vrijednosti (nacionalna odijela, posuđe, slike i dr.) prenesu u Muzej. Prema podacima koje nudi i Dimo Vujović, navodimo što je sve ponuđeno Muzeju, a kako je reagovao upravnik:
Za sve ostale stvari, koje su mahom bez vrijednosti ili barem bez vrijednosti za muzej da se sastavi komisija, koja će trule stvari (a njih je veoma mnogo) odabrati i spaliti.
(Nastaviće se)
Komentari
Kolumne

Novi broj


PARLAMENT USVOJIO SPORAZUME SA UAE: Šta bi rekao Ustavni sud da nije partijski

SRPSKI PATRIJARH I USKRS SRPSKO – RUSKOG SVETA U KREMLJU: Za vrh SPC-a Crna Gora je otvoreno pitanje

VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS-A: Otvorena je Pandorina kutija
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
NOVA HAPŠENJA ZBOG ŠVERCA CIGARETA: Pao i drugi vlasnik Tehnomaxa
-
IN ENGLISH2 sedmice
Government Summons Ambassadors for Consultations and Instructions: A Foreign Policy Tightrope
-
IN ENGLISH2 sedmice
TWILIGHT OF MONTENEGRIN INTERESTS IN AMERICA: Prayer Breakfast Instead of Real Diplomacy
-
DRUŠTVO3 sedmice
MUKE TRETMANA OTPADNIH VODA: Projekti koje prate predrasude i loša iskustva
-
Izdvojeno4 sedmice
VLADA ZVALA AMBASADORE NA RAPORT I INSTRUKCIJE: (Ne)sluh za vanjsku politiku
-
SVIJET3 sedmice
SLUČAJ MARIN LE PEN: Za desnije sjutra
-
INTERVJU2 sedmice
SANJA RAONIĆ, SLIKARKA: Događanje umjetnosti kao čin otpora
-
INTERVJU1 sedmica
SANJA DAMJANOVIĆ, NAUČNICA, BIVŠA MINISTARKA NAUKE: Šansa koja ne smije biti izgubljena