Pretpostavljam da svi mi ponekad uhvatimo sebe kako ponavljamo riječi naših roditelja, pa se ugrizemo jer uz to ide naravno sjećanje na one tinejdžerske dane, kada smo puni bunta obećavali sami sebi da nikada nečemo biti kao oni.

Iz nekog razloga, prije ili kasnije, taj bunt nestane. Možda u trenutku kada i sami postanemo roditelji. Moj slučaj nije drugačiji od mnogih. Nisam bila neka cvećka. Moram priznati. Bila sam sklona incidentima, bježanju sa časova, smišljanju najkreativnijih mogućih izgovora.

Čak sam jednom isfolirala padanje u nesvijest kada je mama nenajvaljeno došla da posjeti moju razrednu. A prethodni period je recimo bio prepun neopravdanih izostanaka. Naravno, nisam radila ništa posebno. Gluvarila, ali potpuno razumijem, iz ove perspektive, opravdanu zabrinutost za moje odsustvo.

Imale smo mama i ja dosta rasprava na tu temu, ali nikada neću zaboraviti kada je jedne prilike izašla očajna iz zbornice, nakon uvida u moje ocjene i ukor pred isključenje i kada je rekla, onako prilično izbezumljena: „Želim ti da imaš djecu koja će biti kao ti.”

U posljednje vrijeme , sve češće se sjetim tih riječi. Naročito kada mi zazvoni telefon i u njemu vidim napisano Džuniorova razredna.

Taj osjećaj kada vas oblije hladni znoj ja ne umijem da prepričam. Prolazila sam kroz čitav niz neprijatnih situacija, opasnih. Da ne kažem da tjeram šegu javno sa prilično opasnim čovjekom, pa mi je to čak i smiješno. Ali, razredna kada zove znam da mi je što bi rekao naš narod : nos okiđen.

Imam utisak da sam od početka školske godine , u septembru, pa do danas u proseku dva puta nedjeljno išla u školu. Zbog priče, nestašluka, prilično ozbiljnih problema koje je moje dijete pravilo, dakle ne bježim od toga.

Sada smo u fazi kada je čitava familija, uža i šira uključena u rješavanje problema. Nisam od roditelja koji smatraju da je imati sve petice jedini uspjeh u životu. Ali insistiram na tome da mora da vodi računa o ponašanju. E pa dragi moji, moram priznati da negdje prokleto griješim.

Jer, ajde što ja ne uspijevam kao roditelj, nego ne uspijeva ni cio školski sistem. No da se vratim na početak priče.

Mama i ja, i to kako se sve nekako vrti u krug. Dođe Đavo po svoje. Htjedoh da vam kažem , da podijelim ovo iskustvo sa vama. Nije loše da stanete ispred ogledala i kažete sebi ja sam roditelj i ja imam problem. Pa onda dodajte i ono ne umijem da ga riješim. Pa nakon širih konsultacija sa rodbinom, profesionalcima , uzmite tablete za smirenje, nabacite najbolji osmijeh što imate , pođite u školu i suočite se sa izazovom.

Ama nije lako, znam. Ne postoje recepti. Osim onog propuštenog – što nisam slušala/o majku kada je trebalo.

Iva BAJKOVIĆ