Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Muhamed Ali, na primjer

Objavljeno prije

na

Kad obučavam novinare redovno im kažem – spremite se za bitke sa jačima od sebe. Jedino one imaju smisla. U protivnom, pristaćete da budete dio sistema nasilja. Vremenom, način pisanja, gest i misao, sve u vama, postaće kukavičko i udvoričko. Naučite da uzvraćate na prljave udarce, ali ne prljavim udarcima. U protivnom, bićete saučesnici u proizvodnji kaljuge. U kaljuzi pobjeđuju najgori.

Niko vas ne može naučiti šta da izaberete. To nije vještina, to je odnos prema žaru u sebi koji možete rasplamsati ili ugasiti. Samo, postoje na ovom svijetu oni koji inspirišu i raspaljuju maštu. Muhamed Ali, na primjer, i njegov ples u ringu. Onaj uzvraćeni udarac sili zbog kojeg smo navijali satove i molili majke da nas probude pred zoru. Da ne propustimo da budemo dio igre.

Izgledalo je kao da ga kosmos miluje. Talentovan, slavan, naočit. Milioni s ushićenjem izgovaraju mu ime. U stvarnosti, dvadesetogodišnji tamnoputi mladić jedne je noći pokušao da uđe u restoran. Ne može – to je za bijele, rekli su. Zlatnu medalju olimpijskog prvaka bacio je u rijeku. Toliko je mogao potomak robova koji nije imao ropsku svijest. Nije pokleknuo – 1964. godine otplesao je Sonija Listona. Sa dvadeset dvije, postao je prvak svijeta.

Ubrzo je odlučio da prihvati islam. Dječaci moje generacije i naše zemlje, nastavili su da vole i oponašaju Alija, kao što su voljeli i oponašali Kleja. Nije svuda bilo tako. Imao je on način da poduči ljude iz svoje okoline da poštuju njegov izbor. Erni Terel, grdosija od čovjeka, rugao se uoči meča novom imenu svoga protivnika. Istorija je zabilježila tu kišu udaraca u ringu koje je pratilo gromko ponavljano pitanje: What is my name? To je lektira. One koji bi drugima da propisuju ime i da određuju čiji je gospod bog ispravniji, ne treba moliti. Treba im se suprotstaviti.

Muhamed Ali je dokazao da svrha bilo koje norme nije postavljanje ljestvice tako da je mnogi mogu dokučiti. To je produkovanje osrednjosti kao mjere. Istinska norma je ono što žudimo da budemo, a znamo da biti ne možemo. To mogu bolji od nas, nekad u ljudskom rodu jedan jedini. Mnogi su mladići gledajući borbe Muhameda Alija podstaknuti da postanu bokseri. No, on se, kao prah svjetlosti, ne može i ne smije svesti na to. U njegovom pristupu boksu bilo je poetike kao u najvrjednijim umjetničkim djelima. Budi kao Muhamed Ali, nije značilo samo budi bokser, već i budi pjesnik, kao on. Značilo je i budi Muhamed Ali kad god se ljudsko ime brani.

Ništa važno na svijetu nije samo vještina.Vještina nam je data da otkrije šta smo u stvari mi. Mladi Ali 1966. godine, razigran i moćan boksuje sa Karlom Milderbergerom. Meč odmiče i, kao što to biva, Milderbergerom je sve nemoćniji, nakon serije, obje su mu ruke klonule, bespomoćno na konopcima čeka da bude pokošen. Umjesto udarca, Ali u trenu svoje ruke podiže u zrak, dajući vremena sudiji da prekine borbu. To se ne planira, to se u srcu nosi. Nikad ne nanesi nepotrebnu bol. Ni žrtvi, ni krivcu, ni čitaocu. Muhamed Ali – najbolji udžbenik novinarstva koji znam.

Od Prometejevih vremena, svako ko je ukrao vatru morao je to platiti. Sa 25 godina, htjeli su da ga otpreme u vijetnamski rat. Da postane ubica ili da bude ubijen. Odbio je na način koji i sad odjekuje svijetom. Kad je sve znao i mogao sve, otjerali su ga iz boksa, uzeli su mu titulu, vukli po sudnicama. Ukrali su mu tri godine života, računajući da su ubili let u njemu.

Ako slučajno niste, odgledajte njegov meč s Džordžom Foremanom. Te 1974. godine, Muhamed Ali je već imao trideset dvije godine. Iza sebe poraz od Frejzera, kojeg je Foreman razorio, udarcima kao maljem odizao od ringa. Pogledajte tu Alijevu borbu sa jačim od sebe, taj povratak na vrh planine obasjane prvim zrakom sunca. Tamo je zapisano sve, samo čeka odjek u vašim grudima.

Na čudesan, tragičan način, njemu kome je dato sve u izobilju, kao da nije mogao biti dat običan, srećan život. Brzo nakon zavšetka bokserske karijere, obolio je, duge 32 godine osuđen na beznadno vegetiranje. To tijelo i te ruke brže od treptaja oka, obamrli su. Glas utihnuo. Kao da je kušana njegova vjera. Nije je izgubio.

Javiše: umro Muhamed Ali. Lažu. Neko reče: to je Bog lično došao po svog šampiona. Napiši mi istinitu priču: zašto nije i nikad umrijeti neće onaj koji je, dok je plesao u ringu, pjevao slobodi. Najbrži, najljepši, najveći.

Esad KOČAN

Komentari

DANAS, SJUTRA

Zatvoreno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Opravdavanje zločina pod  bilo kojim patriotskim izgovorom, znak je nesposobnosti da se vidi očigledno. To je mentalno i moralno sljepilo. Bijeg u neznanje obično se skupo plaća

 

 

To se moglo očekivati. Mijenja se odnos dijela vlasti u postjugoslovenskim državama prema ratnim zločinima počinjenim tokom krvavog raspada SFRJ. Na gore.

“Ne postoji i nikad nije postojao nikakav logor Lora”, poručio je hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman. “Vojno – istražni centar Lora bio je neka vrsta logora”, čuli smo od predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, samo koji dan kasnije.

U međuvremenu, ovdašnja politička “elita”, sa popriličnom ravnodušnošću je  ispratila najnoviju epizodu priče o mučilištu u kome je skončalo i četrnaest crnogorskih rezervista . Prije 33 godine.  Sve one koje je takav odnos iznenadio, podsjetimo kako se  Crna Gora, duže od tri decenije, jednako neodgovorno nosi sa izazovom interpretacije zločina počinjenih u njeno ime.

Da li je Morinj bio svirepo mučilište ili sabirni centar za smještaj zarobljenika sa dubrovačkog ratišta? Jesu li stanovnici Bukovice bili žrtve etničkog čišćenja ili meta pojedinačnih napada “ekstremnih pojedinaca sa područja Republike Srpske”, kako je to 2007. godine, prije i nakon mnogih sličnih, ustvrdio i tadašnji ministar pravde , kasnije, i sudija Ustavnog suda Miraš Radović. Da li je deportacija izbjeglica bošnjačke nacionalnosti iz Crne Gore u smrt bila naređeni državni ratni zločin ili “tragičan nesporazum”, kako su podaništvo ubjeđivali tadašnji državni zvaničnici predvođeni Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem?

Je li masakr civila u Srebrenici iz 1995. godine genocid, kao što tvrde presude nadležnih međunarodnih sudova, ili “običan” ratni zločin? Koji se u toj interpretaciji, bezmalo, može pravdati stavljanjem u “adekvatan” istorijski kontekst. Tezu zagovaraju, ili su je zagovarali, Vladimir Leposavić, ministar pravde u prvoj vladi 30-to avgustovskih pobjednika, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode Jovan Vučurović, dok je predsjedniku Opštine Nikšić Marku Kovačeviću i suđeno zbog kontinuiranog negiranja genocida u Srebrenici. Oslobođen prvostepenom presudom Kovačević je nastavio sa “raspirivanjem nacionalne, rasne i vjerske mržnje “. Za to krivično djelo sumnjiči ga Više državno tužilaštvo  ali je istraga u zastoju zbog toga što Kovačevića štiti poslanički imunitet koji parlamentarna većina ne želi da mu ukine.

Prijedor, Kaluđerski Laz, Štrpci, Kazani, Račak…  I još mnoštvo toponima na kojima su, tokom krvavih devedesetih  pljačkani, mučeni, silovani i ubijani muškarci, žene i djeca bošnjačke, srpske, hrvatske, albanske, romske, crnogorske nacionalnosti. Uglavnom pred domaćim pravosuđem nekažnjeno.

“To o čemu govorite nije otvoreno pitanje”, poručio  je visokopozicionirani diplomata iz Zagreba. Nema sumnje kako su među političarima u Podgorici, Beogradu, Banjaluci, Prištini, Sarajevu može naći previše političara saglasnih sa njegovim tezama da je priča o nekažnjenim zločinima počinjenim sa naše strane  “narativ koji cilja izjednačavanje agresora i žrtve”. Sporili bi se, doduše, oko toga ko je agresor a ko žrtva.

“Ratne partije, koje su kroz bratoubilačko krvoproliće opljačkale sve ono što su generacije gradile pet decenija, vladaju i danas”, upozorio je Blagoje Grahovac preko stranica Monitora makar prije šest godina. Ponovimo. “Te iste partije i mnogi isti pojedinci, da bi opstali na vlasti, koriste dobro utrenirane mehanizme zavađanja naroda. Nema mira na Zapadnom Balkanu dok od svih političkih i državnih funkcija ne budu odmaknuti svi oni koji su pripadali ratnim partijama.”

Na iskaz Grlić Radmana o Lori reagovao je Viktor Ivančić, član nekadašnje redakcije Ferala koja je o strahotama u Splitu izvještavala u vrijeme dok su ti zločini trajali: “On ne prosvjeduje zbog toga što nam nedobronamjerni ljudi podmeću zločine, nego zato što nam podmeću njihovu neopravdanost.”

Opravdanje za zločine počinjene u naše  ime traži se na svim stranama. Treba biti precizan. Zločin je samo po sebi napasti komšije. Ali zločin je zločin i kad ga počini vojska ili država koja se brani. Opravdavanje zločina pod  bilo kojim patriotskim izgovorom, znak je nesposobnosti da se vidi očigledno. To je mentalno i moralno sljepilo. Bijeg u neznanje koji se, obično , skupo plaća.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ništa novo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sutkinja Larisa Mijušković Stamatović, koja je ove sedmice oslobodila petoricu policijskih inspektora  za torturu nad Markom Boljevićem, je prije deceniju oslobodila odgovornosti tadašnji vrh policije za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem. Uprkos svjedočenju bivšeg policajca Gorana Stankovića

 

 

Osnovni sud u Podgorici oslobodio je petoricu policijskih inspektora optuženih za iznuđivanje iskaza teškim nasiljem nad Markom Boljevićem u podgoričkoj policiji, u maju 2020.

Oslobođen su inspektori – Danilo Grbović, Dalibor Ljekočević, Bojan Vujačić, Ivan Peruničić i Nemanja Vujošević. Presudu je donijela  sutkinja Osnovnog suda u Podgorici Larisa Mijušković Stamatović, uz obrazloženje da nije dokazano da su inspektori  izvršili krivično djelo.

“Ta odluka  pokazuje veoma zabrinjavajući pristup procesuiranju torture, po kome je kritička oštrica usmjerena isključivo ka žrtvi, dok se iskazi državnih službenika nekritički prihvataju, čak i onih čije su kolege optužene. Ovakav odnos suda prema policijskoj torturi ohrabrabruje zlostavljače a zastrašuje žrtve da torturu prijave”, prokomentarisala je presudu Akcija za ljudska prava (HRA)

Iz HRA su ukazali da je ovaj slučaj  posebno važan jer se radilo o iznuđivanju iskaza u cilju prevarnog procesuiranja postavljanja eksploziva na kuću državnog službenika bezbjednosti Duška Golubovića i lokal Grand.

“Oba slučaja postavljanja eksploziva do danas nijesu rasvijetljena. Rasvijetljeno je samo to da je na osnovu iznuđenog, netačnog iskaza Marka Boljevića, koji je podvrgnut torturi, pokušano da se krivica svali na one koji te eksplozive nisu postavili (Jovana Grujičića i Benjamina Mugošu). Sada, posle gotovo pet godina nakon što je Marko Boljević mučenjem u podgoričkom CB primoran na davanje netačnog iskaza, sud za to nije osudio ni jednog službenika Uprave policije”, naveli su.

Zanimljivo je da je sutkinja Larisa Mijušković Stamatović, koja je oslobodila petoricu policijskih inspektora  za torturu nad  Boljevićem,  prije deceniju, uprkos svjedočenju bivšeg policajca Gorana Stankovića, oslobodila odgovornosti vrh policije za torturu nad pokojnim Aleksandrom Pejanovićem.

Ona je u novembru 2013. godine donijela oslobađajuću presudu za tadašnje starješine CB Podgorica Ratka Rondovića i Dušana Raičevića, koji su bili optuženi za prebijanje  Pejanovića. U obrazloženju presude, sutkinja je kazala da iskaz bivšeg policajca Gorana Stankovića, na kojem se temeljila optužnica, nije potkrijepljen nijednim materijalnim dokazom.

Goran Stanković je prvi javno progovorio o tome da su petorica nepoznatih pripadnika interventne jedinice u više navrata u pritvorskoj ćeliji tukli Aleksandra Pejanovića. Stanković je na suđenju ponovio da je nakon što je Pejanović priveden u pritvorske prostorije došao šef smjene Dušan Raičević, koji je ,,prosto rekao” da će da biju Pejanovića. Ponovio je i da mu je komandir Ratko Rondović ponovio da izađe ako ne može da gleda, rekavši da je za to došlo ,,naređenje odozgo”.

Monitor je tada pisao da je Stanković u pismima bivšeg šefa UP Veselina  Veljovića obavijestio i da je tadašnji načelnik Predrag Ašanin više puta pozivao policajce koji su te večeri bili u smjeni, tražeći od njih da se svi drže istog iskaza – da nije bilo torture i da je Pejanović došao sa povredama, te da im je, ako to učine, obećao podršku Uprave policije i branioca.

I bivši policajac Oliver Bošković je na suđenju svjedočio da Pejanović nije mogao biti pretučen bez prethodnog znanja Ašanina i  Veljovića.

Pejanović je iz pritvora pušten sa 29 teških povreda, koje su konstatovane  u medicinskoj dokumentaciji. U maju 2011. godine Pejanovića je ubio pripadnik Interventne jedinice u kafiću u blizini stana u kom je živio. Prije nego što je ubijen javno je saopštio da se plaši za svoj život. Bezbjednost mu je javno garantovao Veselin Veljović.

Goran Stanković je politički azil dobio u Luksemburgu 2014,  zbog progona i pritisaka nakon svjedočenja  koji su njega i njegovu porodicu doveli na rub egzistencije.

Deceniju kasnije, kod kuće se neke stvari i dalje ne mijenjaju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Muke pod Lovćenom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast, izvršna i zakonodavna, nastavlja da zaobilazi probleme umjesto da se njima bavi i pokuša da pronađe rješenje. Model jeste lakši i sigurniji, iz perspektive očuvanja proklamovanog jedinstva vladajuće većine. Problem je što je to, ujedno, najbolji metod da se nevolje iz političkog preliju u javni život. Ako već nijesu

 

 

Umjesto u Prijestonici, prvo redovno (proljećno) zasijedanje Skupštine Crne Gore započelo je u Glavnom gradu. Ne bi to bila velika vijest da nije onoga što joj je prethodilo.

Odluka da poslanici ne pohode Cetinje donijeta je u kabinetu predsjednika Skupštine, moguće ali ne i izvjesno, nakon konsultacija sa petoro potpredsjednika parlamenta. Postoje dobri razlozi, tvrde iz parlamentarne većine, da se prekrši tradicija prema kojoj redovna zasijedanja Skupštine počinju sjednicama u Prijestonici.  Samo što su, izgleda, zaboravili da taj običaj nije posljedica tradicije nego zakonsko rješenje. Zakon o Prijestonici, nedvosmisleno i bezuslovno kaže:  “U Prijestonici se održava prva sjednica redovnih zasijedanja Skupštine Crne Gore”.  Pokazalo se, po ko zna koji put, da život može biti mnogo maštovitiji od bilo kakvih zakona.  I da oni ne važe baš uvijek.

Nije tajna da Cetinjani/Cetinjanke odavno nijesu u velikoj ljubavi sa aktuelnim predsjednikom Skupštine. Pride, Mandić se potrudio, i to ne jednom, da tim političkim neslaganjima da i ličnu notu koja je doprinijela da se razlike pretvore u netrpeljivost.

Tako smo iz lanjskog saopštenja njegove partije (NSD) saznali da “među Cetinjanima ima ljudske sitneži, moralne bijede i sirotinje”. Dodatno se predsjednik parlamenta potrudio da nam lično saopšti kako “Cetinje ne zaslužuje da bude prijestonica”. Dijelom i zbog toga što je, po Mandićevoj ocjeni izrečenoj u Skupštini, “Cetinje zabito i nebitno selo tamo neđe ispod Lovćena, značajno samo zbog toga što se tamo rodio Aleksandar Karađorđević”. Ne bi bilo malo ni da se na tome završilo. Ali nije.

Prošlog oktobra, na početku jesenjeg zasijedanja parlamenta, predsjednik Skupštine je na Cetinju predstavio –  novi skupštinski logo na kome se nalazi “reprezentativni objekat”  zgrade nekadašne Zetske banovine. “Tako želimo uvažiti našu Prijestonicu, nas kao poslanike i da govorimo o značaju ovog grada”, rekao je Mandić. Ne mareći da za to što je od sve cetinjske i crnogorske istorije, neraskidivo povezane sa Prijestonicom, za predstavljanje vizuelnog identiteta parlamenta izabrao zgradu sagrađenu nakon što je Kraljevina Crna Gora, snagom okupacionog oružja, “utopljena” u Srbiju (pa preko nje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca).

Na istom zasijedanju Mandić je, najavujući promjene Ustava (ustavna definicija srpskog jezika kao jezika u službenoj upotrebi želi se “unaprijediti” na službeni jezik) i Zakona o državljanstvu, izrekao uvjerenje da se njima ne može suprotstaviti niko, pa ni “sto zečeva sa Belvedera”.

Kao odgovor na Mandićevo “uvažavanje”, odbornici SO Cetinje su jednoglasno, u oktobru, odlučili da predsjednik parlamenta nije dobrodošao u njihov grad dok im se javno ne izvini. Prvobitno, ideja je bila da se Mandić proglasi za “personu non grata” na Cetinju, ali su odbornici Prijestonice moguće shvatili da ne mogu bilo kom građaninu/građanki  Crne Gore, izricati zabranu pristupa njihovoj opštini.

Na odluku cetinjskog parlamenta  uoči ovonedjeljnog zasijedanja podsjetio je gradonačelnik Cetinja Nikola Đurašković i predložio da prvom sjednicom tamošnjeg parlamenta predsjedava neko od potpredsjednika Skupštine. A da Mandić, čita se između redova, ostane negdje drugo.  Ideja se, očigledno, nije dopala predsjedniku parlamenta.

„Učiniću sve što je u mojoj nadležnosti kako bi se, poštujući Ustav i zakone Crne Gore, pronašlo najcjelishodnije rješenje, kojim bi se spriječile sve negativne i bezbjednosne opasnosti i posljedice zaključaka koji su donešeni u Skupštini Prijestonice, a koje ste, koliko sam razumio, željeli da najavite putem Vašeg pisma“, odgovorio je Đuraškoviću, pozivajući nadležne pravosudne organe da preispitaju odluku cetinjskog parlamenta. I organizujući sjednicu Skupštine Crne Gore u Podgorici.

Na njoj je, u odsustvu većeg dijela opozicije koji je i dalje pod kaznom, pomenut dio aktuelnih političkih i ekonomskih problema. Koje vlast, izvršna i zakonodavna, nastavlja da zaobilazi umjesto da se njima bavi i pokuša da ih riješi.

Model jeste lakši i sigurniji, iz perspektive očuvanja proklamovanog jedinstva vladajuće većine. Problem je što je to, ujedno, najbolji metod da se nevolje iz političkog preliju u javni život. Ako već nijesu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo