Povežite se sa nama

FOKUS

MUGOŠA PRED SUDOM: $etuj me, Sveto

Objavljeno prije

na

Pokušajte da zamislite: Sudnica, TV kamere, advokati u markiranim odijelima, SDT Milivoje Katnić i neko od njegovih saradnika iz Specijalnog tužilaštva desno i za koju stepenicu niže od Sudskog vijeća. A za govornicom – u bijeloj košulji, baš kao onomad vojvoda Paja (Mirko Velimirović, samopriznati oružar u zvaničnoj verziji priče o državnom udaru) – ON. Ili, kako je već zapisao proslavljeni majstor horora Stiven King, IT (ono). Besjedi. Možda nešto kao ,,Podgoricu vidim kao otvoren grad koji će stvarati poslovni ambijent privlačan za ljude koji imaju korisne ideje, ne samo za njih same…” A predsjedavajući/a Sudskog vijeća strogim glasom opominje prisutne da se ne smijulje.

Ne ide to.

Na vijest da je tužilaštvo Višem sudu dostavilo optužnicu protiv Miomira Mugoše, penzionisanog hirurga, ministra, gradonačelnika i diplomate; ali i uličnog nasilnika, trgovca neatestiranim lijekovima i (pre)skupim pomadama, prodavca mraka (u nezavršenim TV studijima) i svjetla (na višestruko ugovaranim gradskim bilbordima), moćnika koji je razmicao rječna korita (da nam mostovi budu duži i skuplji) i kao babovinu rasprodavao gradsko zemljište (da živimo bolje) niko nije upitao zašto!? A, opet, svi su ovdašnji mediji pohitali da svoju publiku podsjete šta se ono desilo već davne 2007. godine pa se konačno i tužilaštvu učinilo vrijednim pažnje.

U nakraćem, gradonačelnik Mugoša odlučio je 2007. godine da proda dvije gradske parcele ukupne površine od 15,2 hiljade kvadrata u industrijskoj zoni na Starom aerodromu. Na održanoj licitaciji, u nadmetanju nekoliko zainteresovanih ponuđača najdalje je otišao Čedo Popović, vlasnik preduzeća Carine, nudeći skoro 900 eura za kvadrat placa. Ili više od 13 miliona eura za obje parcele.

Dok su mediji slavili nastavak erupcije sreće i zarade na ovdašnjem tržištu nekretnina (,,sljedeće godine u ovo doba bićemo milioneri”) a poltroni veličali vizionarstvo predsjednika Opštine koji je u svojoj eri inokosno podijelio skoro 650 stanova u državnom vlasništvo, Popović se predomišljao šta da radi. Da li se sam dosjetio, ili mu je neko sugerisao, tak počeo je da ga brine posao koji je sam inicirao. ,,Očekujem dokumentaciju iz Opštine pa ću da vidim i još da razmislim”, najavio je biznismen, dobitnik nagrade 19. decembar, ostavljajući neupućene u sumnji da je, možda, u posao vrijedan 13 miliona ušao bez osnovne dokumentacije i prije nego je promislio šta i kako.

Kad se sabrao i oduzeo, Popović je zaključio da mu je pametnije izgubiti 160 hiljada eura depozita, nego rizikovati 80 puta više. Ili mu je neko odozgo najavio rasprodaju. Uglavnom, kada je Popović odustao od kupovine po cijeni koju je lično izlicitirao, Mugoša je odustao od nove licitacije. Potom su, ruka-ruci, direktnom pogodbom, odlučili da je prava cijena za onih 15 hiljada kvadrata 2,5 miliona. Sve je urađeno po pravilima, kliktali su za to plaćeni Mugošini saradnici.

Prvo su u njihove tvrdnje posumnjali aktivisti NVO MANS. ,,Oni pokušavaju da objasne da su Carine na osnovu vlasništva nad tri katastarske parcele ukupne površine 3.339m2, stekle pravo da bez javnog tendera kupe šest katastarskih parcela pet puta veće površine, i to za 11 miliona manje nego što su za njega ponudili na javnom nadmetanju koje je poništeno tri mjeseca prije toga. To je besmisleno”, kazao je Dejan Milovac, najavljujući da će MANS podnijeti krivičnu prijavu protiv Mugoše i njegovih saradnika.

Prijava je predata ali je Specijalno tužilaštvo nakon višemjesečne, navodne, provjere zaključio da za njih tu nema posla. Na drugoj strani grada, Osnovni sud je poništio ugovor između Mugoše i Popovića (Glavnog grada i Carina), a Vrhovni sud potvrdio tu presudu i naložio da Carine vrate ,,kupljeno” zemljište a Podgorica ,,zarađeni” novac. I bi tako.

Međutim, Miomir Mugoša nije poznat kao čovjek koji lako odustaje. Pa je, krajem 2011., bez znanja SO Podgorica, sa istim partnerom, po istoj cijeni,prodao isto zemljište. Koje je u međuvremenu preimenovano iz industrijske u stambeno-poslovnu zonu. Na svakom normalnom mjestu, u bilo kom normalnom vremenu, to bi bio dovoljan razlog za veliki rast vrijednosti ponuđenih parcela. Podgorica, skoro trideset godina, nije takvo mjesto.

Zato su Specijalnom državnom tužilaštvu trebale tri krivične prijave i deset godina kako bi sudu dostavili optužnicu protiv Mugoše, kao jedinog okrivljenog u aferi Carine. Mada nije nemoguće da ideja, naizgled sporna, po kojoj je bivši gradonačelnik poslovao sam sa sobom dobije potvrdu u sudskom postupku. Pod uslovom da do sudskog postupka uopšte i dođe.

Prvo, Viši sud treba da potvrdi optužnicu SDT-a. Što nije samo formalan posao, kao u slučajevima kada se među optuženima nađu dokazani neprijatelji DPS-a i njihovih interesa. Samo koji dan unazad, bez mnogo pompe, provukla se vijest kako je tužilaštvu na doradu vraćena optužnica protiv Italijana koji su, na oči i uz pomoć domaćih menadžera EPCG, pokušali da iz ove kompanije nezakonito izvuku 12 miliona eura. A oni su, sjetimo se, u Crnu Goru došli preko veze, nakon dila sa ovdašnjim vlastima. I iz Crne Gore, prema najavama, spremaju odlazak nakon novog dila.

Ako ovo nije dovoljno za sumnju, evo još jednog aduta: Mugoša je u posao sa Popovićem krenuo 2007. godine. Tek godinu kasnije napravljeni su prvi koraci posla koji je Crnu Goru koštao desetak miliona eura, a koji danas prepoznajemo kao afera Limenka. U vrhu pravosuđa (ha!) odlučeno je, sve po redu i zakonu, da tadašnji ministar finansija i direktor Uprave policije ne mogu odgovarati za učinjeno, pošto je krivično djelo za koje su sumnjičeni u međuvremenu zastarjelo. Pa sad, ako je zastara izbavila predsjednika parlamenta Ivana Brajovića i sekretara Vijeća za nacionalnu sigurnost Veselina Veljovića, da li bi bilo pravedno da se na isti način od nevolja sa zakonom ne izbavi i jedan penzioner. Sa, navodno, dobro dokumentovanom memoarskom građom.

Nebojša Medojević je našao za shodno da saopšti kako je DF u saznanju da je optužnica protiv Mugoše ,,vješto režirana farsa”. Medojević tvrdi da je “Mugoša poslao jasnu poruku braći Đukanović da će on, ako bude uhapšen, svu dokumentaciju o njima objaviti u medijima”. Pa je, na osnovu takvog upozorenja, sa Mugošom napravljen odgovarajući dogovor. Mugoša nije Svetozar Marović, naglašava predsjednik PzP.

Priča se kako je, manje-više istu poruku, ,,nisam vam ja Marović”, Mugoša jesenas uputio svojim tužiteljima, na saslušanju povodom afere Carine. Šta bi to tačno trebalo da znači?

,,Ćutim, jer Crna Gora ima i zakone i obraza, bez prvog nema pravde, bez drugog postajete bezlična statistika, navodnog uspjeha ili neuspjeha”, pisao je Svetozar Marović, tadašnji potpredsjednik DPS svega nekoliko dana nakon što je on podnio iznuđenu ostavku na funkciju potpredsjednika Vlade, a maskirani specijalci u Budvi počeli sa privođenjem njegovih bliskih rođaka i saradnika zbog kojih se ovom mjestu tepalo Svetozarevo na moru. ,,Ćutim, jer vjerujem da je Crna Gora izgradila institucije koje su jače od svačije zavisti, inata ili ljutnje”, nastavio je Marović, da bi završio ,,Ćutim, jer više ne znam ni šta da kažem ni šta da učinim”.

Onda se, valjda, Marović dosjetio šta mu je činiti. Pa je priznao da je šef organizovane kriminalne grupe iz Budve koja je od države i Opštine poharala desetine miliona. Sa Specijalnim tužilaštvom potpisao je sporazum kojim potvrđuje da je lopov. Obavezao se da plati adekvatnu kaznu (ispalo je da biti lopov nije pretjerano skupo ako kradete na veliko). I otišao na liječenje u Beograd. Gdje su ga čekali, unaprijed obezbijeđeni, i bolnička postelja i vrijedne nekretnine u elitnom naselju srpske prijestonice.

Šta je, odnosno da li je nešto, Miomir Mugoša naučio iz te priče? Na prvi pogled – za razliku od Marovića ili nekadašnjih kolega, predsjednika opština Budva i Bar, Mugoša optužnicu nije dočekao sa lisicama na rukama. Na drugi pogled, Mugoše ne čekaju da dogori do ispod nokata, pa da djelaju. Oni su, javljaju bolje upućeni, već počeli rasprodaju nekretnina za koje se zna da su u njihovom vlasništvu. I treće, a možda najvažnije, Miomir Mugoša se pred javnošću, od precizno formulisanih i bogato dokumentovanih optužbi, nije branio ćutanjem.

Suočen sa aferom Carine, Mugoša je u januaru 2008, ustvrdio: ,,Ne sporim da medijski sinhronizovana hajka može da mi nanese određenu štetu, jer ljudi neke informacije iz medija prihvataju zdravo za gotovo. Međutim, na duže staze to ne prolazi”. Tužilaštvo je, zaista, nedugo po toj besjedi odbacilo prijavu MANS-a. ,,Međutim, na duže staze to ne prolazi”, što bi rek’o ON. PA je ONO, nakon deset godina, podiglo optužnicu. To nas, opet, stavlja pred mnoštvo malih i velikih dilema.

Da li će neko u SDT-u stisnuti petlju i preispitati rad svojih prethodnika na slučaju Carine? Da li će neko od sadašnjih snositi odgovornost ako optužnica ne bude potvrđena, ili se mogući postupak završi zastarom? Da li će Milo Đukanović i sada, baš kao i 2009., vrata svog službenog audija otvoriti za Miomira Mugošu, da skupa posjete Žabljak tačno nedjelju dana nakon što su on i sin, šamarima i repetiranim pištoljem, prevaspitavali nepodobne novinare. Da pokaže ko je ko.

Mnogo pitanja bez odgovora.

Ako vam nešto znači: blic provjera među komentatorima na ovdašnjim portalima pokazuje da preovlađuje stav kako Mugoša neće biti osuđen. Ne da ne treba da bude, nego neće. Većina, zapravo smatra kako suđenja neće biti. U najgorem slučaju, drže anonimni analitičari, pitanje je samo da li će nekadašnji gradonačelnik na liječenje u inostranstvo otići prije ili poslije potpisivanja Sporazuma o priznaju krivice. I spore se – Beograd ili Ljubljana?

A opet, možete li vezira Mugija zamisliti kao vojvodu Paju. Ili makar, na istom mjestu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

FOKUS

VLADINA IGRA SA BUDŽETSKIM SUFICITOM: Ušteda na naš račun

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz perspektive građana nije nebitno da li su januarska plaćanja iz budžeta ostala neizvršena zato što su u Vladi zaključili da se to može prolongirati pošto korisnicima nije žurba, ili je riječ o planiranim aktivnostima od javnog interesa koja još nijesu realizovana. Čak 95,8 odsto kapitalnog budžeta čije je izvršenje planirano u prvom mjesecu ove godine ostalo je na čekanju

 

 

Vlada je u januaru, pohvalili su se u petak iz Ministarstva finansija, ostvarila suficit od dva miliona eura. Za toliko su, saopšteno je u redovnom mjesečnom izvještaju o izvršenju budžeta, prihodi (prilivi od poreza, doprinosa, akciza, carina, taksi…) bili veći od rashoda.

Da istorijski uspjeh bude pristupačniji onima koji ne vole da čitaju dugačke tekstove prepune brojki, saopštenje je i ilustrovano: nacrtana klackalica preteže na stranu prihoda (156,2 miliona) u odnosu na rashode (154,2 miliona). Problem je nastao kada su neki, ipak, pročitali saopštenje.

Na prvo čitanje primijećeno je da su planirani prihodi realizovani (naplaćeni) u procentu od tačno 100 odsto. To je prilično neuobičajen statistički podatak koji, sam po sebi, poziva na oprez. Dodatno, uslijedio je podatak da su planirani rashodi imali neuporedivo niži procenat realizacije: 72,9 odsto. To pokazuje da je iz državne kase u januaru potrošeno/plaćeno 57, 3 miliona eura manje nego što je planirano.

Kako?

Pojedini novinari pokušali su ispratiti trag novca navedene uštede. Pokazalo se da sve ono što je u saopštenju MF podvedeno pod računovodstvene formulacije koje većinu ostavljaju krajnje ravnodušnom (Tekući izdaci budžeta -77,5 odsto plana; Transferi institucijama, pojedincima, nevladinom i javnom sektoru  – 19,8 odsto plana; Kapitalni budžet – 4,2 odsto plana) imaju itekako konkretan iskaz u stvarnom životu.

“Vlada je u januaru uštedjela deset miliona eura jer nije platila troškove za ljekove, medicinska sredstva, materijale i medicinsko-tehnička pomagala, na zdravstvenoj zaštiti 3,5 miliona a na redovnim subvencijama za poljoprivredu i ruralni razvoj skoro četiri miliona…”, napisao je kolega Goran Kapor u Vijestima, konstatujući da je sve to precizno navedeno u dokumentu Ostvarenje budžeta za januar po programskoj klasifikaciji Ministarstva finansija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 7. marta iil na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRAVOSUĐE U BORBI PROTIV VISOKE KORUPCIJE: Učinak – jedan nevini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suđenje Vesni Medenici i Veselinu Veljoviću kreće ispočetka. Saši Čađenoviću nije ni počelo. Blažu Jovaniću sudi se  još malo pa dvije godine. Kao i mnogim drugim visokim funkcionerima. Miomir Mugoša je ove sedmice pravosnažno oslobođen optužbe

 

 

Zemlja sa zavidnim brojem javnih funkcionera koji se sumnjiče za korupciju i kriminal,  dobila je ove sedmice prvu pravosnažnu presudu koja se odnosi na visoku korupciju. Bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša pravosnažno je, nakon skoro deceniju  – oslobođen. Vijest, što je možda još zanimljivije, proizvela je tišinu.

Kada je Viši sud u Podgorici prije dvije godine donio oslobađajuću presudu za Mugošu, koju je ove sedmice potvrdio Apelacioni sud, to je  izazvalo oštre reakcije. Tadašnji premijer Dritan Abazović kazao je da nas to neće odvesti nigdje, pa ni u Brisel, dok je poslanik Demokrata, danas potpredsjednik Vlade Momo Koprivica  presudu nazvao skandaloznom. Ove sedmice – niko ništa. Kao da se odustalo od toga da stignemo negdje. I u Brisel.

Sve u svemu,  trenutni skor Crne Gore u borbi protiv visoke korupcije je  – jedan nevini. Ne računajući, doduše, Svetozara Marovića, odavno nedostupnog ovdašnjim organima. Kada je prije skoro deceniju osumnjičen za ono za šta je danas oslobođen, Mugoša je kazao: „Nisam vam ja Svetozar Marović“. Ispalo je stvarno da nije.

Bivšeg gradonačelnika je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) teretilo da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica je podignuta dok je Specijalnim tužilaštvom rukovodio bivši specijalni tužilac, Milivoje Katnić, danas iza rešetaka.  Slučaj Carine prethodno je decenijama bio predmet medijskih priča, krivičnih prijava civilnog sektora (MANS), skupštinskih replika. Bila je to, pritom, tek jedna od brojnih afera u čijem je centru bio bivši gradonačelnik Podgorice.

Iz Apelacionog suda su ove sedmice saopštili da je SDT kojim rukovodi Vladimir Novović izjavilo žalbu protiv oslobađajuće presude  i predložilo da taj sud ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Žalba nije usvojena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONGRES, REFORMA DPS-A  I DRUGE BAJKE: Višestruki povratnik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanovićev izbor za počasnog predsjednika DPS potvrđuje ono što  znamo. DPS se nije reformisao, niti će uskoro. Ovo društvo ostaje rascijepljeno između vlasti koja je nastavila da masovno primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio da  slavi susjednog autokratu, i opozicije u  sve čvršćem Đukanovićevom zagrljaju. Koliko Đukanović bude rastao rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije koalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro  sudbina

 

 

„Učinili ste mi veliku čast”, počeo je obraćanje bivši višedecenijski vođa DPS-a i Crne Gore, Milo Đukanović, na desetom Kongresu te stranke, održanom u nedjelju 16. februara, nakon što je izabran za počasnog predsjednika te partije. Nije bilo iznenađenih što je Đukanović dobio partijsku titulu, jer  je novo rukovostvo DPS –a  dvije sedmice uoči  Kongresa saopštilo da će vođa biti predložen za tu poziciju.  Ko je pažljivo pratio, bilo je i drugih znakova pored puta.

“To ne razumijem kao poštovanje samo prema meni. To razumijem i kao poštovanje prema učincima političke generacije sa kojom sam sarađivao i kojoj pripadam, generacije sa kojom sam nastojao, a vjerujem u značajnoj mjeri i uspio da doprinesem vrijednim ostvarenjima naše partije i savremene Crne Gore”, nastavio je Đukanović, nabrajajući  svoje uspjehe (ulazak Crne Gore u NATO , otvaranje pregovora sa EU, 11 miliona investicija..) u gotovo identičnom redosledu kao njegov nasljednik, aktuelni lider DPS  Danijel Živković dok je na Kongresu obrazlagao izbor Đukanovića za počasnog predsjednika.  Živković je u svom govoru u nedjelju bio kritičan prema Zapadu, baš kao i Đukanović u nedavnom intervjuu za Al Džaziru, pa ponovo i na Kongresu. Živkovićev i Đukanovićev govor, potom okačeni na internet stranicu partije, svakako su zanimljivo štivo za stručnjake i vještake. Laički posmatrano, čini se da su napisani iz jedne glave.

Ni Đukanović ni Živković nijesu u svojim osvrtanjima na “istorijska dostignuća” prethodne političke generacije vidjeli nijednu grešku, osim, kako je to istakao Živković,  zanemarivanja standarda građana. Nijesu primijetili da je dobar dio Đukanovićeve političke generacije i onih koji su rukovodili institucijama Đukanovićevog sistema, završio u ZIKS-u i pred sudovima: bivša predsjednica Vrhovnog suda  Vesna Medenica, bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić, njegov zamjenik Saša Čađenović, bivši predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić,  vioski funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović,  policijski inspektori, junaci skaj prepiski – Ljubo Milović, Petar Lazović, Ivan Stamatović, Ilija Vasović.  Pa ministri Đukanovićevih vlada, Petar Ivanović, Milutin Simović, Predrag Bošković. Đukanovićev ekonomski guru Veselin Vukotić i menadžment iz Plantaža, Aleksandar Mijajlović, jedan od vlasnika Bemaxa….Podugačak je spisak. Da su mogli da prisustvuju Kongresu, rukovodstvo stranke moralo bi iznajmiti stadion.

Živković je  na Kongresu, uz prigodnu retoriku o navodnoj reformi partije, saopštio i da će jedan od prioriteta DPS-a biti “revidiranje postojećih pozitivnopravnih rješenja u oblasti pravosuđa koja su nas dovela u situaciju da je selektivna pravda postala svakodnevica, a tužilaštvo instrument u rukama parlamentarne većine čiji predstavnici otvoreno najavljuju progon i hapšenja opozicionih predstavnika”. To je valjda pojašnjenje za podugačak spisak visokih funkcionera bivšeg režima u zatvoru i na optužnicama.

Iz novog Glavnog odbora, koji je izabran na Kongresu u nedjelju, isključena su neka stara imena:  Milutin Simović,  Suad Numanović, Zorica Kovačević, Veselin Grbović, Predrag Jelušić… Ostali su Nataša Pešić, Predrag Nenezić, Vladan Joković, Nikola Divanović, Predrag Bošković …

Analitičari izbor Đukanovića za počasnog predsjednika, te retoriku novog rukovodstva na Kongresu, vide kao definitivan pokazatelj da se reforma partije koja je pod njegovom palicom tri decenije vladala Crnom Gorom, nije i neće skoro desiti. „Nekad je DPS bio lična partija Đukanovića, sada je njegov talac“, efektno je prokomentarisao  Rade Bojović iz Građanske inicijative 21.maj.

Živković se ovako osvrnuo na minule dane:  “Kada iz ove perspektive nakon skoro pet godina od političkih promjena pogledamo učinke svih postavgustovskih vlasti, i sa kakvom ‘nepodnošljivom lakoćom’ razaraju sve čega se dohvate vodeći se primarnim ciljem da što duže ostanu u svojim foteljama, onda nam se čini da te naše greške i nijesu bile baš toliko velike kakvim se pokušavaju predstaviti”.  Sitnica: ratovi, uništavanje državnih preduzeća i privrede zemlje, korupcija i kriminal, prostor na stranicama inostrane štampe najprije zbog državnog vrha na međunarodnim optužnicama za šverc cigareta, potom i zbog veza za jednim od najvećih narko kartela Evrope, progon kritičara i gušenje slobodnih medija, nepristojno bogaćenje političke klase čiji je šef dospio na Forbsovu listu najbogatijih skupa sa šeicima, zarobljene institucije, selektivna pravda, krađa izbora….

Živković je ipak zahvalan: „ Malo je političkih partija koji imaju moralni kapital kakvim mi danas raspolažemo, zahvaljujući ostvarenjima i rezultatima koje su ostvarile prethodne generacije u našoj partiji predvodeći državnu politiku u najturbulentnijim vremenima“.

Zuzvrat: Đukanović na Kongresu nije krio zadovoljstvo novom političkom generacijom. Dao im je i dva savjeta –da “ nastave da pouzdano brane ostvareno”, i da budu istrajni na tom putu. Citirao je i Njegoša: “ Nove nužde rađu nove sile. Tako i ove nužde tražile su novu generaciju naše politike”.

Moglo bi se reći i obratno. Stare nužde vraću stare sile. Pokazatelj povratka Đukanovića na političku scenu, koji ni nakon gubitka vlasti i  odlaska sa čela partije, nije nikada u stvari pustio iz ruku konce moći koje je mogao da zadrži, ne pokazuje samo njegov izbor za počasnog predsjednika DPS-a. To je samo izlazak iz sjenke. Da su ga stare nužde navele da pojača kontrolu nad partijom, i opozicijom, vidljivo je bilo prvenstveno kroz nekoliko posljednjih mjeseci djelovanja Demokratske partije socijalista, koja je na slučaju Ustavni sud, radikalizovala djelovanje, pokazujući da nije spremna ni za  promjene i dijalog. Odnosno da   Đukanoviću treba održavanje “pređašnjeg stanja” u pravosuđu i u partiji. Tu su i njegovi sve češći javni nastupi puni kritike aktuelne vlasti i Zapada, pojavljivanje njegovih članova familije na protestima…Sve u svemu, rezultat njegovog čvrstog  zagrljaja partije koju je decenijama vodio je  još jedna uništena mlada generaciju DPS-a. I propuštena prilika da Crna Gora dobije reformisani DPS, kako joj  joj putevi ne bi bili – đukanovićevski svijet ili srpski svet.

Živković se na Kongresu pohvalio posljednjim izbornim rezultatima DPS-a  na lokalnim izborima, najavljujući povratak te partije u državnu vlast na sledećim parlamentarnim izborima.

“Proces je nedvosmisleno počeo, prvo povratkom na vlast u Ulcinju, a onda i nedavnim razvlašćivanjem ove parlamentarne većine u Budvi. Naredna stanica nas čeka već u aprilu – na izborima koji su zakazani u Nikšiću, a onda nastavljamo dalje sve do narednih vanrednih ili redovnih parlamentarnih izbora koji će biti prekretnica daljeg razvoja Crne Gore”, kazao je.

Izborne brojke, međutim, pokazuju da je nakon niza opadanja podrške na izborima nakon avgusta 2020 godine, pozicija DPS –a počela da jača nakon što se Đukanović i zvanično povukao sa svih pozicija, a dok novo rukovodstvo nije tako otvoreno hvalilo njegova “istorijska dostignuća”, kao sada.  Na posljednjim izborima u Podgorici, kada je DPS pokazao drugačije lice, lice koje je nagovještavalo reforme, izborna lista   koju je predvodio Nermin Abdić, bila je pobjednik tih izbora. Stil, način obraćanja potencijalnim glasačima i političkim protivnicima  Abdića, bili su  neporedivi  sa kampanjama Đukanovića i njegove stare garde. Teško da DPS sa legalizovanim Đukanovićevim vođstvom može popraviti taj rezultat, a sasvim sigurno, umanjiće izglede da DPS stekne ono što mu najviše nedostaje: koalicioni kapacitet.

Još jedna zakonitost. Đukanovićev svijet hrani srpski svet. Niz posljednjih lokalnih izbora pokazuje da kad jača DPS jača i bivši Demokratski front.  Samo jedan detalj. Dovoljno je da  Đukanović dođe da proslavi Abdićevu pobjedu u Podgorici uz pjesmu Jači smo od Srbije, pa da se pojača društvena tenzija i radikalizuje javni prostor.

Profesor i metodolog Miloš Bešić objašnjava: „Nakon izbora 2020., na kojima je smijenjena trodecenijska vlast DPS-a, biračko tijelo te stranke i bivšeg DF-a se preraspodijelilo, tako što je dio glasača ta dva politička subjekta prišao ‘umjerenim građanskim opcijama”. Po njegovom mišljenju u međuvremenu su se partijske strukture oko DPS-a i DF-a konsolidovale, dok je do pada umjerenijih opcija doveo i njihov unutrašnji sukob. Povećava se i broj apstinenata, pokazujući da raste nezadovoljstvo i vlašću i opozicijom.

„Nijesam od onih koji ima ambiciju da djeluje iz sjenke. Nikada nijesam tako radio, valjda zato što sam imao dovoljno prilika da budem dio vlasti i sve što sam želio da radim, radio sam sa scene”, kazao je Đukanović na Kongresu  u nedjelju. Niko nije ni pisnuo na te riječi.

Izlazak iz sjenke višestrukog povratnika Đukanovića, samo potvrđuje ono što već znamo. Ne samo da se DPS nije reformisao, krsteći u istorijska dostignuća teret prethodne političke generacije.  Nego i da će taj teret morati da nosi i ovo društvo. Rascijepljeno između vlasti koja je nastavila masovno  da primjenjuje Đukanovićeve prakse, a njen dio i da slavi susjednog autokratu, i opozicije u sve čvršćem  Đukanovićevom zagrljaju.

Ne valja se zavaravati: ako bude  Đukanović rastao, rašće i Vučićeva Crna Gora. To nije prećutna kolalicija, već mnogo više. Hemija. Skoro sudbina.

Milena PEROVIĆ    

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo