Riječanka Morana Komljenović godinama je jedna od najpoznatijih rediteljki mlađe generacije hrvatskih dokumentarista. Rođena je 1976. godine. Nakon aktivističkog angažmana u raznim civilnim inicijativama u Hrvatskoj i na širem balkanskom području, snimila je eksperimentalni dokumentarni video Gola duša s kojim je predstavljala Hrvatsku na Sundanceu 2001. u kategoriji Generation Y. Snimila je nekoliko kratkih dokumentarnih filmova, među kojima su Grand hotel Goli otok, Put mojeg djetinjstva i Djeca krijesnice. Na ovogodišnjem Telekom UnderhillFestu, koji je odžran u Podgorici od 30. maja do 8. juna, predstavila se filmom Bosanoga (sasvim slučajna smrt). Film je priča o smrti Nenada Vižina 1981. godine, koja je bila svojevrsni katalizator jedinstvenog fenomena u istoriji Jugoslavije: 300 građana Rijeke potpisalo je peticiju kojom zahtijevaju od policije i komunističke partije da preuzmu odgovornost. Potpisnici su bili optuženi i sudski gonjeni. Iako su sami događaji oko te smrti i danas nerazjašnjeni, ona je obilježila cijelu jednu riječku generaciju i još uvijek je dio gradske legende.
MONITOR: Filmom ,,Bosanoga” uradili ste svojevrsnu rekonstrukciju priče o kojoj se tada malo govorilo, o pogibiji Nenada Vižina početkom osamdesetih godina prošlog vijeka u Rijeci. Kada ste se zainteresovali za ovu temu i koliko dugo su trajale pripreme i samo snimanje filma?
KOMLJENOVIĆ: Iako sam rođena u Rijeci, za priču o Nenadu saznala sam tek 2003. godine. Sasvim slučajno. Za mene je bilo iznenađujuće saznanje da je on stradao na tom istom prostoru hotela Continental koje je odgojilo generacije ,,drugih i drugačijih” u mom gradu. Da priča o Nenadu nije samo urbani mit za dokone srednjoškolce, shvatila sam 2004. kad je izašla kolumna Nikole Petkovića u Novom listu u kojoj je on govorio o Nenadu Vižinu u kontekstu, tada aktualnih, terorističkih napada u Madridu, te o 9/11. Petković je tada, prepun gorčine, napisao da je svaka žrtva svijet za sebe, da nema razlike između jednog Nenada Vižina u Rijeci ili žrtava tornjeva Blizanaca te da žrtve ne možemo kvantificirati. Za Petkovićevu generaciju, očito, smrt Nenada bilo je traumatično iskustvo koje je još živo, koje se evocira i u (naoko) potpuno nespojivim kontekstima. Krenula sam istraživati za film 2004, a započela snimati 2009, te film završila krajem 2011. godine. Film je svoju premijeru doživio na Zagrebdoxu gdje smo osvojili posebno priznanje žirija u regionalnoj konkurenciji.
MONITOR: Koliko vam je bilo teško da se vratite u prošlost? Pretpostavljam da ste imali veliku odgovornost, naročito prema Nenadovoj majci, koja je jedna od sagovornica u filmu?
KOMLJENOVIĆ: U vrijeme Nenadove smrti imala sam pet godina. Naravno da je bilo teško ući u priču jedne potpuno druge generacije. Ne zato što je nisam razumijela već zato što je ljudima trebalo neko vrijeme da mi započnu vjerovati. Desilo se mnogo toga na ovim našim bivšim prostorima i mnogo je ljudi nestalo, a neki nisu bili spremni da ih se povezuje s nekim davnim kontekstom. Nenadova mati, Zdenka, strašno je mnogo očekivala od ovog filma. Mislim da se nadala da će upravo on vratiti pravdu njenom sinu, da će ubojice biti, konačno, procesuirane. Znala sam da se to neće dogoditi, pa sam dosta teško podnosila tu odgovornost. Bilo je očito da je čitav slučaj zakopan toliko duboko u ropotarnici davnih vremena, da je rekonstrukcija bila teško moguća. To nam, uostalom, nije ni bio cilj. Željeli smo ispričati priču o jednom besmislenom stradanju, o smrti ideala, o kompromisima i mitovima. Više od svega, željeli smo Nenadu vratiti lice. Izvući ga iz zaborava, pa čak i iz uloge lokalnog freaka s kojim je bilo nepodobno asocirati se.
MONITOR: Jeste li imali kakvih prijetnji ili nekih neprijatnosti nakon premijere filma?
KOMLJENOVIĆ: Osim razočarane Nenadove majke, koja nije doživjela da Bosanoga izravno upire prstom u ubojice njena sina, nisam imala neugodnosti. Naravno, uvijek se nađe pokoji komentator koji misli da pripadnici jedne generacije ne mogu raditi film o drugoj generaciji jer je ne mogu u potpunosti razumijeti. To je, naravno, apsolutna besmislica. Milicajci koji su bili uključeni u čitavu priču, na svu sreću, nisu se javili. Još.
MONITOR: Nakon ,,Bosanoge” nastavili ste da se bavite intrigantnim riječkim temama. Kameru ste okrenuli prema brodogradilištu ,,3. maj” i prema klubu ,,Palach”. Čini se da je vaša osnovna misija kritički sagledavati društvo i na taj način pokušavati mijenjati stvarnost?
KOMLJENOVIĆ: Čvrsto vjerujem da je uloga dokumentarnog filma, bez obzira na temu, da potiče ljude na kritičko promišljanje – sebe, ali i društva u kojemu žive. Pružiti ljudima priče koje će ih inspirirati, naljutiti, nasmijati, potaknuti da – makar na tren – zastanu i obuku neke tuđe cipele, to je ono što dokumentarce čini vrijednim saveznikom zdravog društva. Premalo smo empatični. A film je idealni manipulator. U najboljem mogućem smislu.
MONITOR: Godinama se bavite filmskim aktivizmom kroz djelovanje u ,,Fade In-u”. Kada je i kako uopšte osnovan ,,Fade In”?
KOMLJENOVIĆ: Fade In je izrastao iz male grupe video aktivista koji su se krajem 1999.godine okupili oko kampanje Glas 99, pozivajući građane i građanke Hrvatske da izađu na izbore. Sjećate se, to su bili oni prijelomni izbori koji su okončali eru tvrdog nacionalizma u Hrvatskoj i otvorili mogućnost za zdraviju i šarolikiju Hrvatsku. Fade In je u javni prostor u Hrvatskoj pionirski unio neke važne teme koje do tad nisu bile prisutne, primjerice – prava seksualnih manjina, nasilje nad ženama, održivi razvoj. Aktivno smo pratili civilno društvo te, na neki način, podizali njegovu vidljivost na javnoj televiziji i legitimirali njegove teme. Od 2000. godine pa do danas, aktivno proizvodimo za HTV, a tijekom tih 13 godina čak smo tri puta osvojili nagradu za najbolju produkciju u Hrvatskoj. Iako smo percipirani kao lijevo orijentirani, naš je rad prepoznao i Glas Koncila koji nam je uručio Zlatnu uljanicu za promicanje etičkih vrijednosti na filmu. Naš najpoznatiji proizvod jest dokumentarni serijal za mlade Direkt koji sad broji već preko 150 epizoda. Direkt je potpuno razbucao dotadašnju percepciju mladih u Hrvatskoj, ali i unio novu estetiku u dokumentarnu produkciju općenito. Fade In, samo ime kaže, izvlači iz mraka i čini vidljivima, ne samo teme već i mlade autore koji su još neafirmirani. Poput svojevrsne platforme za razvoj mladih autora, Fade In je među svojim autorskim imenima imao i neke od bitnijih autora danas – poput Gorana Devića ili Nebojše Slijepčevića.
Miroslav MINIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice