Malo se ko u životu usrećio ako se umiješao u velike, pa i u sasvim male tokove istorije. Svi koji su pravili istoriju (ili njezine komadiće) dobivali su po nosu od svoje tvorevine, bolje reći, od onih kojima je nepodnošljivo svako ljudsko tvorenje. Što je tvorenje značajnije i humanije, zlim je dušama nepodnošljivije. Neka mi čitalac unaprijed oprosti ako zloupotrebljavam ovu kolumnu, pa sebe pokušam pribrojiti onima koji su na svojoj koži osjetili kako je stvaranje neoprostivi grijeh u „kulturi” koja samu sebe neprestano proždire od pakosti i zlih misli. Napola u spasonosnoj samoironiji mogao bih reći kako će mi se kao „prononsiranom” nagnutom deliji oprostiti sve što sam u životu činio prema svojoj mjeri stvari. Ne drži se u narečenoj „kulturi” istočnim grijehom to što čovjek ima drznuća da mjeru za sebe uzima iz sebe, jer i avetinje baš to rade. Nepodnošljivo je participijentima te „kulture” ako tvorevine po svojoj mjeri nijesu avetluci niti banalne stvari. Držim da se meni neće nikada oprostiti dvije stvari, a zasigurno je da će me prerasti i nadživjeti. Prva je to što sam stvorio Katedru za filozofiju na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Druga je moje učestvovanje u standardizaciji crnogorskog jezika. Da je pustoga literarnog dara jednoga Gogolja ili Čehova od osnovne fabule moga prvoga i neoprostivog grijeha dala bi se ispripovijedati lijepa novela. Njezina neobična fabula, prepuna fantasmagoričnih događaja, još uvijek dobija epilog. Nikad nijesam ni imao volje da bilježim karakteristične stranice te fabule u potonjih dvadeset i nešto godina. Nije uvijek zdravo podsjećati se. Zato je i Fridrih Niče negdje u svojim spisima hvalio spasonosnu moć zaboravljanja i prezir prema arhivarskom porivu datiranja. Zato će i istorija moje Katedre, ako nekad kakav dokoličar odluči da je napiše, biti prikladno dosadna, suvoparna, faktografski nakićena i lišena onoga glavnoga što se u njoj doista odigravalo: drama sukoba volje za stvaranjem i volje za razaranjem!

O drugom sam svom grijehu ovdje htio nešto reći. Vuče me on za jezik, jer jarko zrcali „ozračjem” vremena u zemlji u kojoj živim. Kada ljetos obznanismo Pravopis crnogorskog jezika brojni mediji u mojoj otadžbini bili su zatečeni događajem. Reagovali su na njega na standardno glupi način, prema obrascu zajedljivih i neinventivnih viceva o Crnogorcima, tako omiljenih bratskom „duha” i njegovom odnosu prema „drugom oku”. Malo su se sprdali na moj račun, malo su režali, malo prijetili, ali sve u granicama opšte nekulture većine ovdašnjih medija. Ubrzo su shvatili da nijesam dovoljno kažnjen za svoj veliki lingvistički grijeh, pa su instrumentalizovali i medijski napumpali „slučaj” jednog moga bivšeg asistenta. Nije teško pogoditi da sam u medijskoj kampanji proglašen teškim krivcem za nastali „slučaj”. No, kako se stvar nije razvijala u željenom pravcu dotični je veselnik nagovoren na operetni „štrajk glađu”, koji je trajao pola dana. U zemlji u kojoj stotine i stotine nesrećnika i nezadovoljnika štrajkuju na sve strane, liježu na puteve i željezničke pruge, u očajanju sebi sijeku prste itd., pa sve to mediji jedva da proprate, o „štrajku” moga bivšega asistenta izvještava se danima. Razumije se, mene niko iz medija ne zove da čuje i tzv. „drugu stranu”.

Većina nastavnika i saradnika s moje Katedre šalje medijima saopštenje za javnost. U njemu jasno staju u moju odbranu. Ni jedan jedini medij u državi Srbiji nije htio da objavi to saopštenje. Preostalo mi je da zbijam šale na vlastiti račun. Zahvaljujući crnogorskom jeziku postao sam gemišt Hitlera, King Konga, Godzile, dr Mabuzea i Fredija Krugera. Ni Mel Bruks to ne bi bolje sastavio u jednom insanu!

Milenko A. PEROVIĆ