Život siromaha teče kao voda. Nizbrdo. To je ono što se odmah vidi. Na prvi pogled. Ono što se ne vidi odmah, ni na prvi a ni na drugi pogled, jeste da i život bogataša teče na potpuno isti način, kao sve što teče na ovom svijetu – nizbrdo! Jer sve što teče, teče samo ako postoji neka nizbrdica. Tok rijeke određen je visinskom razlikom između njenog izvora i nulte tačke okeana u koje se, na kraju svog toka, uliju sve rijeke ovoga svijeta. Rijeke ima dok na njenom putu ima nizbrdice. Život traje dok nalazi i prihvata svoje nizbrdice. Od davnina mudraci su znali da svačiji život teče jednako kao što teče voda! To je prirodni tok. Tako voda i rijeke i života ostaje bistra, pitka i živa. Zato su drugima savjetovali siromaštvo, a sebe same su siromaštvu – zavjetovali! Najbolje je to znao Heraklit. Njegova čuvena Rijeka, rijeka o kojoj on govori, jeste život sam. Reći: Ne može se dva puta u istu rijeku! – nije ko zna kakva mudrost. Ne može. Pa šta!? Ko haje za to što voda rijeke u koju se ulazi drugi put, nije ona ista voda u koju se ušlo prvi put!? Koga bi to još potreslo? Koga bi ta riječ nečemu naučila? Nego, on je rekao nešto drugo, nešto mnogo važnije: Ne može se dva puta u isti život! A ako se, u istu rijeku može ući samo jednom, i ako se isti život može živjeti samo jednom, to znači da se ne može znati sa sigurnošću ni da li smo i taj jedan put ušli u rijeku i čak, ima li uopšte ikakve rijeke, i jesmo li živjeli i taj jedan život? Jer, zar se ne kaže da je jednom isto što i nijednom!

Kad se suprotstaviš ovom zakonu, kad vodu pokušaš natjerati da teče uzbrdo, vidiš da to nikako ne može! Zaista, podignu branu ljudi. Nivo vode zaustavljene branom raste, ali voda ipak ne teče uzbrdo; rijeka iščezne, sam tok tu prestaje. Doduše, samo privremeno. Dok narasta, ona zaustavljena voda sabire snagu, kao što sakuplja u sebi i gnjev što je zaustavljena. U takvoj vodi se na dnu taloži svakakva prljavština, mulj, otpadci. I na dnu života koji je privremeno zaustavljen nekom branom izgrađenom od društvene moći ili bogatstvom, skuplja se glib, miris ustajalosti i svakakva prljavština. Prije ili kasnije, svaka brana pukne. Voda odnese sve i opet poteče život. Do posljednje nizbrdice.

A duša, šta je sa našom dušom!? Ako je ima i ako je besmrtna, ipak ni duša ne ulazi dva put u isto tijelo. “U isto tijelo se dva puta ne može!” Heraklit je svakako i to mislio! Ako je inkarnacija uistinu činjenica, onda je sasvim jasno porijeklo melanholije koja neke duše nikada ne napušta! Zatočena u drugo tijelo, ne može duša nikada zaboraviti ono prvo, u kojem je bila prije toga i s kojim se srodila, a za kojim ne prestaje da žudi. Takva duša je kao nevjesta odvedena u dom drugog muža, koja ne može ni zaboraviti, ni prežaliti dom prvog čovjeka kog je ljubila. Trudi se ona, održava i ovu kuću, poštuje njen red, ali tuga za onom prvom kućom nikada je ne napušta.

Zato je veoma opasno živjeti mirno i bezbjedno. Najopasniji život jeste život bez ikakve opasnosti. Najrizičniji život je život bez rizika. Snaga rijeke, kao i snaga života pozajmljena je. Na putu do okeana, svog krajnjeg cilja, rijeka dobija svoju snagu iz prepuštanja nizbrdici. Život, šta god bio njegov cilj, iz smjelosti da neprestano prihvata rizik.

Ferid MUHIĆ