Monitor – pouzdan prikazivač zbilje

O prekograničkoj trgovini, Molunt-Igalo, o susretu u kafiću uz benzinsku pumpu sa Monitorom, o sudbnini jedne porodice i jednog prezimena

Mirjani Mijović Kočan, jednoj od najbritkijih aforistica i pjesnikinji i meni, od travnja do listopada najbliža trgovina dnevnim potrebštinama je, osim skučene samoposluge u Moluntu, golemi hipermarket na Igalu. Naši cijenjeni gosti opet su odnijeli sa sobom naš pribor za jelo pa smo ga za slijedeće turiste morali ponovno  kupovati. U igalskom Okovu ima svega i svačega, a najviše divne ljubaznosti i uslužnosti tamošnjih prodavač(ic)a.

Dok je Mirjana kupovala, ja sam u kafiću uz benzinsku pumpu, kao i obično, kanio prolistati Vijesti i Dan, da vidim koji vjetrovi pušu u Crnoj Gori. Dnevnih novina više nije bilo, jedino što sam našao a da se može  pročitati bio je Monitor. Broj 1702, 2. lipnja donio je svih 15 nositelja lista za parlamentarne izbore. Sve je bilo neizvjesno. Sada valjda više nije tako.

Monitor imam u rukama prvi puta, iako znam za taj tjednik. Dok je živio u  Zagrebu, Jevrem ga je znao spomenuti.   Izgledom, Monitor je vrlo skromna publikacija, na jeftinom papiru; nije moguće u maloljudnoj Crnoj Gori opstati s mogućom jedino skromnom tiražom pa još i biti  ¬  nezavisni. Graniči s nemogućim. Međutim, izgledom, nazivima i rasporedom rubrika, a osobito kvalitetom tekstova, Monitor je iznimno ozbiljna tiskovina, odličan jer se doima pouzdan pokazatelj stanja društva u kojemu djeluje, kako mu i naslov kazuje: Monitor je vjerodostojan prikazivač zbilje. Kažem to kao bivši profesionalac, dugogodišnji sveučilišni predavač novinarskih vrsta i načina (žanrovi i stilovi) na fakultetu novinarstva u Zagrebu, a i uređivao sam sedmodnevne Školske  novine, „tjednik prosvjetnih radnika Hrvatske“ još za „one države“.

Ugodno otkriće mi je vidjeti tko je glavni urednik Monitora; moj prezimenjak Esad Kočan. E, sad: znao sam da su crnogorski Kočani prihvatili islam i da je to mogući razlog što su Marku Kočanu Mioviću, mojemu ocu, dok je služio kraljevsko-jugoslavensku vojsku 1926. u Cetinju, od dvije riječi prezimena u vojnoj knjižici ostavili samo jednu i to fonetskom grafijom: Mijović.  „Kočan“ im nešto nije mirisalo.

To je prezime ostalo tako napisano, tako sam ga i ja  naslijedio. Iako su nas u selu  svi zvali „Kočan“, službeno je bilo „Mijović“. Tako piše i na mojoj fakultetskoj diplomi    Međutim, već od prve svoje objavljene knjige, potpisujem se „Mijović Kočan“.

Osamdesetih u Zagrebu susrećem se s Marijanom Matkovićem, dramskim piscem, akademikom JAZU. Matković mi daje podeblju knjigu (nemam je uza se dok ovo pišem pa ne mogu točno napisati podatke o njoj). Autor joj je Jovan Vukmanović, naslov je KONAVLI, ćirilicom, izdavač ili Matica srpska ili Srpska akademija nauka, ili obje. Već naslov pojašnjava čija je: ako piše Konavli izvor je ili srpska ili talijanska iredenta, ako je Konavle,izvor je hrvatski. Tako svoj zavičaj zovu i Konavljani. Konavle (pluralia tantum, zbirna imenica, ima samo množinu) naziv su dobile prema „konalima“ (Kono je i predio Dubrovnika) ili kanalima koji su od Vodovađe, sela uz Debeli Brijeg i granični prijelaz između Crne Gore i Hrvatske, do Cavtata, u antičko doba Epidaura, koji se tim kanalima napajao vodom.

Neka napišem prikaz te knjige „koja se i tebe tiče“, dodaje Matković, za Forum, Akademijin mjesečnik čiji je on glavni urednik. Ni tjedan kasnije, Matković me opet zove i kaže: „Ništa od prikaza! Komitet Partije ne dopušta!“ „Zar oni određuju …?“  „Ne određuju, ali ako uđeš u polemiku, mene će smijeniti, a časopisu oduzeti dotacije!“ „Pas mater!“ kažem u sebi.  „Pet godina mojega skromna života  mi je trebalo da osnujem Konavle, društvo za kulturne  i znanstvene djelatnost i da  konačno, u izdanju novoosnovanog Društva, dakle samizdat, objavim Konavle,  „znanstveno popularnu monografiju“.  Rasprodano je svih deset tisuća primjeraka, pet na hrvatskom, pet na engleskom. Nažalost, imam sačuvan samo jedan primjerak te knjige, i to na engleskom.

Što me to toliko duboko povrijedilo i razljutilo u Vukmanovićevoj knjizi? U tolikoj mjeri da sam morao nekako odreagirati.  (Ja, inače suator Jugoslovenskoga književnog leksikona Matice srpske; dakle nikada nekakav „antisrbin“!). Konavli jest najcjelovitija monografija o mojemu zavičaju (ne i njegovu!). Vukmanović je, čuo sam, dvadeset godina hodao po Konavlima, od kuće do kuće, razgovarao, zapisivao, tražio literaturu, obilazio arhive u Cavtatu i Dubrovniku …  a sve mu je, i to sam čuo, obilno plaćala australijanska četnička organizacija, a kasnije legalno i SIZOVI, samoupravne interesne zajednice u socijalističkoj Jugoslaviji. Iz navedenih bilježaka u knjizi lako je zaključiti da je imao u rukama popis  stanovništva i svih prezimena i svih sela u Konavlima iz 1673., nakon katastrofalnoga potresa kasnije nikada posve oporavljenoga Dubrovnika 1667. Tamo jasno piše da u selu Đurinići živi obitelj Kočan. Ali, kao i 1926. u Cetinju,  četnički će fašistoidni naum prisvajanja tuđega zanemariti prezime „Kočan“.  A ruka autora Vukmanovića će namjerno zapisati laž  da je „Kočan nadimak“.

A zašto je moj predak, prema  zakonu Dubrovačke Republike, nosio dva prezimena kao jedno: Kočan Miović/ Mijović/ Mihović, ovisno o popisivaču i trenutno prevladavajućoj grafiji? Godine 1806. Republika Dubrovnik je ugrožena i s istoka i sa zapada. Uskoro će donijeti autosuicidalnu odluku da Napoleonovu vojsku pusti ući u Grad. No, već ne vlada svojim državnim teritorijem i u Konavlima je bezvlašće. Upadaju komite ili naprosto pljačkaške družine s tim nazivom, „hajdučija je način življenja“, bilježi Miloš Milošević. (Sve to iz 1806. ponavlja se 1991., Konavle su pljačkane i paljene a Konavljani ubijani u prosjeku jednom u svakomu stoljeću, kažu historici.) Najbliža granici, negdje u blizini kapelice svetoga Jakova/Joakima/Joaćima, u narodu zvana Aćimovica, kuća Kočan opljačkana je pa zapaljena, a ukućani pobijeni.

Netko od pljačkaša i ubojica, ili tko-zna-tko ipak se smilovao jednom djetetu.  Mali je Kočan u Dobroti pokraj Kotora odrastao u kući nekoga Kaštelana/ Kašćelana koji ga je poslao u svijet kada je ženio sina. Sve je to prema „usmenoj predaji“. Već mladića, sirotu  i beskućnika na tržnici  u Herceg Novom prema izgledu prepoznaju suseljani. Otkrivaju mu što se dogodilo: njegove kuće više nema, a sva Kočanova imanja dubrovački zemljoposjednici razdaju drugima, uključujući i parcele uz more u Moluntu. Upućuju ga da je i kuća Mijovića ostala bez muške glave … Kočan ženi jednu od tri sestre i preuzima imanje Mijovića, na kojemu sam, približno stoljeće i pol kasnije, i ja rođen … Kao domazet, Kočan je morao preuzeti nevjestino prezime, ali i zadržati svoje.

Posjedujem Obiteljsko stablo, gdje se prezime Kočan spominje od 1420…

Na kraju, dvije  bizarne opaske: Esad Kočan, dakle moj prezimenjak, napisao je roman „Naša Rijeka“, „remek djelo“ napominje recenzentica Svetlana  Broz a naslovnica toga romana  je slika raspuknute zemlje za vrijeme suše. Prvi moj poriv nije pročitati taj roman, iako bih rado, nego, kao u mladosti, uzeti dikelu, još antičku alatku, danas muzejski primjerak, i „nabiti“ tu zemlju, okrenuti svaki njezin osušeni grumen i pripremiti je za jesenju sjetvu.

Konavoski geni ili  genetska svijest, oboje je izlišno. Osim nekih maslinika i okućnica, već oko devedeset posto konavoskoga obradiva tla sada je drača i gusta neprohodna šuma … To je ona „bolja budućnost“ kojom su me zalagali od djetinjstva.

Aćimovica je nedavno pronađena u nepreglednoj šumi, može se kozjom stazom doći do ostataka te kapelice. I Kočanova kuća je bila tu negdje, s južne strane brda  na kojemu su sa sjeverne strane, iza granice, sela Žvinje i Špuje, iznad Njivica, nasuprot Herceg Novom. Ostatke joj, ako ih još ima,  gdje iskati u gustoj i visokoj makiji svuda okolo? Međutim, eno tih ostataka doma davnih mi predaka u jednomu mojemu zvoninu/sonetu; samo tamo se mogu kameni ondašnje kuće Kočan naći i vidjeti. Možda su negdje uza nju ili u njoj i kosti  mojih davno pobijenih ukućana? Jesu li ih smaknuli noću, dok su nevini i bezazleni tko-zna-što sanjali?

Stijepo MIJOVIĆ KOČAN